Abstract

Radikalne mogućnosti stvaranja u filozofiji i književnosti konstantna su preokupacija filozofske misli Gillesa Deleuzea. Oblikujući mnogobrojne heterogene konstrukte mišljenja i pisanja, ukazuje na nestabilnost inertnih sustava, kritizira logiku reprezentacije i odnose moći, te raspravlja o afirmaciji razlika. Ovim radom nastoji se elaborirati odnos filozofije i književnosti upravo kroz analizu jezika i otpora. Naime, Deleuze inzistira na razlikama između filozofije i književnosti, ali, istovremeno, istražuje načine kako interferiraju i međusobno se transformiraju. Iz tog razloga, zanimat će nas kako autor, s pozicije filozofije, upotrebljava teorijski aparat i pristupa prostoru književnosti, gdje taj »strani jezik« izaziva inventivne izgrede i intervenira u diskurzivne odnose moći. Razumijevano kao proces neprekidnih postajanja, pisanje stvara razlike i otvara drugačije mogućnosti mišljenja, bivanja, života. Međutim, radikalni potencijal ovako shvaćene tekstualne performativnosti, čak možemo reći političnost pisanja, nije a priori zajamčena, jednako kao što subverzivnost nije neosporivi i održivi učinak istoga. Naprotiv, Deleuze, na tragu filozofa poststrukturalističke provenijencije, pisanje i otpor razumijeva kao nezaustavljivi, intenzivni proces, i to u kontekstu specifične estetičko-političke odgovornosti.