Abstract
U vremenu izmedju 1792. i 1805. Johan Gotlib Fihte razvija dva razlicita pojma otkrovenja: 1. Otkrovenje je na Bozjem autoritetu osnovana nauka kojom se unapredjuje moralno delovanje, 2. Otkrovenje je drzanje znanja u bicu i time spas od nihilizma. Sa svojim novim transcendentalno-filozofskim konceptom i u stalnom osvrtu na Jakobijevu kritiku da je idealizam u sustini nihilizam, Fihte daje uverljivu alternativu tradicionalnog pojma otkrovenja. U svojim kasnijim filozofskim radovima Fihte razume transcendentalno otkrovenje kao garanciju realiteta spoznaje, a ne kao proces samosaznanja apsolutnog ili kao Bozje samootu?enje. Tekst se oslanja na Fihteove spise?Versuch einer Kritik aller Offenbarung? te?ErlangerWissenschaftslehre? i?Erlanger Logik?. Na primeru interpretacije koju je dao teolog Emanuel Hirs pokazuje se kako je moguce produktivno transformisati Fihteovu teoriju otkrovenja u danasnje vreme.