Abstract

U članku se raspravlja o Aristotelovom poimanju vrline kao prave mjere, prema kojemu bi naše reakcije trebale težiti onome srednjemu u osjećajima i djelovanjima, fokusirajući se na problem pogađanja sredine prilikom reakcija na temelju vrlina. Problemi postizanja preciznosti u pogađanju te sredine javljaju se zbog činjenice da pojedinac mora pogoditi sredinu prikladno reagirajući na širok spektar okolnosti koje su promjenjive, ovisne o situaciji i razlikovanje kojih ovisi o percepciji. Smatra se da se preciznost vezana za pronalazak prave mjere ponajbolje razumijeva preko analogije s medicinskom ili dijetetskom praksom. Stoga se Aristotelovo korištenje medicinskih primjera pozorno analizira s ciljem razjašnjenja nekih problema i odgovaranja na barem neke od pitanja koje otvara Aristotelovo učenje o pravoj mjeri