Abstract

Čak je i u prošlom stoljeću bilo neobično da jedan isusovac namijeni neko svoje djelo »onima koji ljube svijet«. Ta je posveta manje čudna kada je riječ o francuskom filozofu, teologu, paleontologu, mistiku i pjesniku, Pierreu Teilhardu de Chardinu. On čak u napomeni svog djela Božansko ozračje piše da je njegovo djelo prikladno za one »uzburkane duhove iznutra i izvana«. To je Chardinov »onadnaravljeni« čovjek koji, zahvaljujući psihološkoj evoluciji koja se događa integracijom znanosti i duhovnosti te interakcijom ljudskih misli i veza, vodi svijet prema noosferi. Nju ostvaruje napredak u duhu, u svijesti, moralu, kreativnosti, formama zajedništva, inteligenciji, miroljubivosti i toleranciji, a princip tog napretka je ljubav. Riječ je o poboljšanju svijesti i rastu u osviještenosti o odgovornosti, koraku naprijed koji se pouzdaje u snagu ljudskog uma u interakciji s duhom. Taj napredak ne podrazumijeva niti se usmjerava samo na ljudsko djelovanje već na mislenost i osjetljivost. Chardinova ideja spiritualno orijentiranog evolucijskog procesa vizionarski prethodi mnogim modernijim fenomenima, poput održivog razvoja, neuroetike, ekoteologije ili bioetike. Njegovo viđenje napretka i čovjekove uloge u kozmičkom napretku može poslužiti, ili ga mi možemo interpretirati, kao povijesno i znanstveno uporište spomenutih disciplina i fenomena, dašak povijesnog svijeta u novom.