Abstract

Bivstvujući u svakodnevici u kojoj krik »O, tempora, o, mores!« postaje »Dobro jutro« našeg življenja, osobito u zemljama u tranziciji, razumljivo je zašto kultura postaje misaona imenica. To se ne događa iz razloga historijske gladi, nego radi nesposobnosti onih koji mijenjaju društveno uređenje da stvore kulturu u kojoj bi onaj koji plaća tranziciju razumio da se ono što se u nekim demokracijama razvijalo i postizalo stoljećima, ne može postići za jedno-dva desetljeća. Isti ti »mjenjači«, u nastojanju da se održe kao ikone spasa, sve češće posežu za vizualnim zasljepljivanjem onih na koje se te promjene društva, od jednog prema drugom uređenju, odnose.Žrtve ovoga namjernoga »vizualnog zasljepljivanja« su oni zbog kojih se postoji i stvara, oni koji predstavljaju budućnost društva – djeca. Iz tog razloga suočeni smo sa situacijom u kojoj obrazovni i kulturni procesi sve više postaju svrhom zadovoljenja »vizualne gladi«, umjesto građenja vizualne kulture čovjeka. Ako tako razumijemo početke gubljenja kulture, ne treba čuditi da se upravo u obrazovanju djece do 14 godina najviše susrećemo s nedostatkom vizualne kulture, a time i kulture prihvaćanja svijeta, što pak rezultira nesposobnošću prihvaćanja različitosti kao mogućeg načina stvaranja kulture po mjeri čovjeka.Prethodne lamentacije nisu same po sebi odgovor na pitanje što treba činiti, a što ne, već prije vapaj za novim pristupom kulturi, ne kao potrošnom dobru ili kao novom opijumu za mase, nego pristupu kulturi u kojem treba razviti sposobnost kultivirane percepcije svijeta kao osnovnog uvjeta za kreativnost i kulturu sâmu.Living at a time when the scream: “O tempora, o, mores!” becomes the “Good morning” of our lives, especially in the countries in transition, it’s understandable that culture becomes just a word. This does not only occur due to historic hunger, but due to the inability of those in charge of changing the social order to create a culture in which those that “pay” for transition can understand that something developed and achieved in some democracies over centuries, cannot be reached in only a decade or two. The very same “changers”, in their persistence to survive as icons of salvation, resort more and more to blinding those that the changes of one system into another, relate to.The victims of this deliberate “visual blindness” are especially those which are the reason of our existence and creation, more specifically, those who represent the future of the entire human society – children. This is why we are faced with a situation where the processes of education and culture became more a way to satisfy “visual hunger”, instead of a process of building and creation of the visual culture of every human being. If the roots of the loss of culture are understood this way, we should not be surprised by the fact that the education of children under 14 years of age has the greatest lack of real visual culture, and with that, the lack of world acceptance culture, which all results with an inability to accept difference as a possible way of creating a culture tailored to human beings.The previous lamentations do not tell us what to do or not to do, but a cry for a new approach to culture, not as a consumer good or a new opium for the masses, but rather an approach to culture in which we must developed the ability of a cultivated perception of the world, as a basic precondition for creativity and culture itself