Abstract

U bogatoj literaturi o Gentskom oltaru, jednom od najvažnijih umjetničkih djela sjeverne renesanse što ga je 1432. dovršio Jan Van Eyck, često se tvrdi da je središnja scena zatvorenog Gentskog oltara, tj. Navještenje, jednostavno ilustracija teksta Lk 1, 26–38 kojega Van Eyck vjerno slijedi. Iako je Van Eyck nesumnjivo crpio nadahnuće iz tog teksta, ovaj rad nastoji uspostaviti i istražiti drukčiju hipotezu — da se Van Eyck namjerno udaljio od Lukinog teksta Navještenja, i to iz vrlo dobrog razloga koji je povezan s kompozicijom i porukom Gentskog oltara u cjelini. U radu se ovoj „nekonvencionalnoj“ hipotezi pristupa ponajprije analizom dvaju mogućih pristupa tekstu Navještenja: idiličnom i kenotičkom. U tom se kontekstu Van Eyckov način prikaza Navještenja promatra s motrišta teorijskih doprinosa hermeneutici Lukina teksta, osobito u djelima Sørena Kierkegaarda i Josepha Ratzingera, tj. u skladu s kenotičkim (ili egzistencijalnim) tumačenjem.