Abstract

Takozvane »duhovne znanosti« postale su već krajem prve polovice XX. stoljeća krajnje dvojben pojam. Svoj pravi procvat »duhovne znanosti« doživljavaju u doba njemačkog idealizma i posebice romantike, potom kod W. Diltheya, G. Mischa, E. Rothachkera i ne naposljetku kod H.-G. Gadamera. Stoga je nakana prvoga dijela ovoga rada skicirati najprije to idealističko-romantičarsko-hermeneutičko shvaćanje »duhovnih znanosti« i njihovu »sistematiku«, gdje u središtu stoji ideja etike kao »znanosti« povijesti i ideja vraćanja humanističkoj tradiciji kao izvoru duhovnosti svih ljudskih objektivacija. Drugi dio priloga posvećen je razlozima raspada »duhovnih znanosti« na »humanističke« i »društvene«, pri čemu je naglasak stavljen na vladajuća gibanja u filozofiji XX. stoljeća, što bi u konačnici trebalo dovesti i do radikaliziranja temeljnoga pitanja ovoga priloga: s kojim bi se pravom bilo koja od današnjih »društvenih« ili »humanističkih « znanosti mogla nazvati »duhovnom«? U zaključnom, trećem dijelu, treba pokušati odgovoriti na pitanje na koji način suvremena filozofija svojom pluriperspektivnošću doista može pripomoći da »društvene« i »humanističke« znanosti ponovno zadobiju dostojanstvo »duhovnih znanosti«, dakako oslobođene svih svjetonazorskih i ideoloških pretpostavki.