U nacrtu ovog projekta raspravlja se o izazovima pred kojim se nalazi nacionalna drzava u dinamicnim procesima globalizacije. Prvo se nastoji odrediti pojam globalizacije kao decentralizovani proces kondenzacije i homogenizacije prostora i vremena a zatim se ukazuje na ambivalentnu strukturu diskursa o globalizaciji - njegovu semanticku i pragmaticku dimenziju. Potom se izlaze neoliberalno glediste o eroziji i slabljenju nacionalne drzave usled premoci globalnog kapitalistickog pogona, kako u pogledu njenih tradicionalnih funkcija tako i u pogledu njenog internog i eksternog suvereniteta. (...) Protiv neoliberalne teze o eroziji nacionalne drzave izneseni su mnogi uglavnom empirijski argumenti. Neki od njih su prezentovani u ovom tekstu. Poenta ove argumentacije sastoji se u generalnom stavu da izmedju erozije nacionalne drzave i procesa globalizacije ne postoji jaka veza. U skladu sa prezentovanom kritickom argumentacijom tvrdi se da u uslovima globalizacionih procesa samo ona drustva iza kojih stoji jaka i stabilna drzava imaju izglede na uspeh. Politika a ne ekonomija i dalje dominira medjunarodnim odnosima. Naglasavanje momenta drzavne politike otvara novu perspektivu u razmatranju procesa globalizacije. Tekuci globalizacioni procesi ne mogu se razumeti nezavisno od geopolitickih interesa i promene balansa svetske moci. Tekst se zavrsava ukazivanjem na ideologicnost neoliberalnog diskursa o globalizaciji propitivanjem druge bazicne i nereflektovane pretpostavke ovog diskursa po kojoj su procesi globalizacije u isto vreme i procesi emancipacije. Osporavanjem nuzne veze izmedju globalizacije i emancipacije gradi se pozicija sa koje je moguca normativna kritika tekucih procesa. (shrink)

U Republici Hrvatskoj biti ravnatelj/ica odgojno-obrazovne ustanove nije više samo funkcija nego i zanimanje. Obveze i prava ravnatelja/ica odgojno-obrazovnih ustanova proizlaze iz zakonske regulative, dok su kompetencije ravnatelja od 2020. određene standardom zanimanja i standardom kvalifikacije. Ovim se radom na temelju Standarda zanimanja i Standarda kvalifikacije ravnatelja/ica odgojno-obrazovnih ustanova kojima su određene kompetencije ravnatelja/ica odgojno-obrazovnih ustanova želio utvrditi stupanj ravnateljskih kompetencija stečenih formalnim nastavničkim obrazovanjem. Formalno nastavničko obrazovanje podrazumijeva stjecanje kompetencija za rad u odgojno-obrazovnim ustanovama. Te se kompetencije u (...) Republici Hrvatskoj stječu u okviru nastavničkih smjerova sveučilišnih diplomskih studija. Istraživanjem se procjenjivala razina stečenih kompetencija odnosno znanja i vještina tijekom takvog obrazovanja, a koja je primjenjiva u poslovima ravnatelja, a provedeno je metodom ankete na uzorku od 200 ravnatelja/ica osnovnih i srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Anketirani ravnatelji/ice iskazali su zadovoljstvo kompetencijama stečenim formalnim nastavničkim obrazovanjem posebice za poslove koji se odnose na organizacijsko upravljanje odgojno-obrazovnim procesom i suradnju s roditeljima i vanjskim okruženjem. Međutim, istraživanjem su uočene grupe kompetencija koje ravnatelji/ice ocjenjuju kao nedostatne, uz naglašenu potrebu za profesionalizacijom ravnateljske funkcije. Dobiveni rezultati ukazuju na potrebu provođenja dodatnih programa edukacija ravnatelja/ica koji bi im omogućili stjecanje znanja i vještina koja nisu stekli formalnim obrazovanjem, a ključna su za upravljanje odgojno-obrazovnom ustanovom. (shrink)

Poznata obrazovna paradigma nastava usmjerena na učenika postala je vrijednost kojoj se u suvremenoj nastavi hrvatskoga jezika sve više posvećuje osobita pozornost. Riječ je o nastavi koja podupire učenikovo sudjelovanje u različitim zadatcima i aktivnostima i koja u svojim ciljevima promiče participativan način planiranja, zatim predlaganje, zaključivanje, prikupljanje podataka, traženje odgovora te potiče povjerenje, pomaganje, otkrivanje te duboko empatijsko razumijevanje. Takva nastava implicira i promijenjene uloge nastavnika i učenika, a samim tim i promjenu perspektive iz: Što ću sutra poučavati? prema: (...) Što će moji učenici sutra učiti, postići, ostvariti? Ta se promjena može pratiti u nekoliko područja: (1) učenikov doprinos u planiranju nastave, (2) funkcija nastavnih sadržaja, (3) uloga nastavnika prema ulozi učenika te (4) svrha i procesi vrednovanja. Namjera je ovoga rada primjenom tih kategorija istražiti planiraju li nastavnici hrvatskoga jezika nastavni sat iz perspektive razmišljanja o tome što će učenici učiti, postići i ostvariti. Identifikacija tih kategorija i njihova analiza te interpretacija ostvarena je na istraživačkoj građi koju čini 60 prikupljenih pisanih priprava za nastavni sat hrvatskoga jezika i komunikacije. (shrink)

Ratovi u bivsoj Jugoslaviji devedesetih godina proslog veka doveli su ovaj region u centar medijske paznje i probudili odgovarajuce interesovanje i u akademskoj teoriji Zapada. Posto su poslednjem "otkrivanju Balkana" posredovali upravo ratovi, navijacki, povrsni ili egzoticni pristup pitanjima raspada SFRJ kao akademskoj temi nije neocekivan. S druge strane, u tematizovanju pitanja svoje savremenosti i najblize proslosti akademska javnost Srbije nije bila ni priblizno aktivna; iz najrazlicitijih razloga ali pre svega zbog nesklonosti sistematskim istrazivanjima, formiranje znanja i predstava o ovim (...) temama uglavnom je ostavljala medijima, publicistima kolegama izvan svoje akademske zajednice ili nekom kasnijem vremenu. Uprkos tome sto su predstave o poslednjim ratovima neretko pocivale na stereotipima i propagandi, kao i cinjenici da formirano znanje o ovoj problematici pati od grubog pojednostavljivanja, ova pitanja su retko bila podsticajna za domace istrazivace. Posebno su izbegavane teme velikog nasilja, pa su izvan akademske paznje ostali i najmarkantniji ratni dogadjaji, mozda i zato sto se smatralo da bi ono po cemu su region i Srbija postali poznati najbolje bilo sto pre zaboraviti. U retrospektivi, pak, savremeno akademsko cutanje o poslednjim ratovima tesko je posmatrati izvan kontinuiteta sa cutanjem iz vremena socijalizma i rata koji mu je prethodio. Zato se ovim tekstom ne pokrecu samo pitanja razloga netematizovanja najblize proslosti i uticaja cutanja u socijalizmu na ono sto je doslo posle njega, vec se podstice istrazivanje semantike i funkcija cutanja i precutkivanja u poslednjim ratovima, kao i uzajamni odnos izmedju cutanja i konstrukcija drustvenog pamcenja. (shrink)

Šios analizės tikslas yra trilypis. Visų pirma, bandoma nustatyti pagrindinius Nietzsche’s subjekto kritikos aspektus. Visų antra, bandoma identifikuoti centrinę šios kritikos funkciją. Visų trečia, bandoma interpretuoti Nietzsche’s ginamą subjektą kaip kūnišką stimulų, instinktų, ir reikmių daugialypumą. Esėje parodoma, kad standartinis subjekto problematikos Nietzsche‘s kūriniuose svarstymas nėra adekvatus. Pasak tokio svarstymo, Nietzsche atsisako subjektyvistinių mąstymo kontūrų ir pakeičia juos radikaliai nauja paaiškinamąja schema. Esėje taip pat parodoma, kad Nietzsche niekad nesiekė pateisinti atomistinės ar anarchiškos subjekto sampratos. Nietzsche siekė suprasti subjektyvybę dvigubo (...) patvirtinimo būdu – kaip valdančio stimulo ir subjekto tapsmo patvirtinimą. Tokio dvigubo patvirtinimo dėka, savastis atsiskleidžia kaip tekstas ir jo interpretacija.Esminiai žodžiai: ego, kūnas, Nietzsche, savastis, subjektas.The following analysis has a threefold task. First, it aims to identify the central aspects of Nietzsche’s critique of the subject. Secondly, it aims to identify the main function that this critique serves. And thirdly, it aims to interpret the subject Nietzsche defends and endorses in terms of a bodily multiplicity of drives, instincts and needs. The paper argues against the standard interpretation of the problematic of the subject in Nietzsche, according to which Nietzsche abandons the subjectivistic approach in favor of an entirely different explanatory framework. The paper shows that far from supporting an atomistic or an anarchic view of the subject, Nietzsche’s narrative endorses a notion of subjectivity that entails a double affirmation: the affirmation of the ruling drive of the body and of the style of the subject’s becoming. In virtue of such a double affirmation, the self discloses itself as both the text and its interpretation.Key words: body, ego, Nietzsche, multiplicity, self, subject. (shrink)

Straipsnyje aptariami mokyklos ir šeimos sąveikos esminiai ypatumai Stasio Šalkauskio tekstuose ir dabarties edukacinėje erdvėje – ugdymo tikrovėje. Iškeliama didžioji tezė: S. Šalkauskio filosofijoje pateikiamas mokyklos kaip bendruomenės ir kitų prigimtinių veiksnių, ypač šeimos, sąveikos modelis grindžiamas realios tikrovės pažinimo metodologija ir yra orientuotas į siekį ugdyti žmogų kaip asmenybę. Mokykla kaip bendruomenė savo funkciją gali atlikti tik tuomet, kai visi jos nariai bendrai dirba, susiklauso, siekia bendrų, su visuomeniniu gyvenimu susijusių tikslų. Iš didžiosios tezės išsirutulioja mažoji tezė: šalies švietimo (...) sistemos kaitą reglamentuojančiuose norminiuose aktuose akcentuojama, kad mokinių tėvai / globėjai / rūpintojai yra mokyklos bendruomenės sudedamoji dalis, tačiau ugdymo tikrovėje mokyklos ir šeimos ryšiai nėra tvirti. Ilgalaikiai tyrimai atskleidė, kad didžioji dalis mokinių tėvų / globėjų / rūpintojų mokykloje lankosi ir su pedagogais kontaktuoja tik per susirinkimus arba esant reikalui. Su mokykla nuosekliai ir produktyviai bendrauja tik kas ketvirta šeima. Tačiau mokinių tėvai / globėjai / rūpintojai nėra abejingi ugdymo proceso kaitos raiškai ir norėtų bei galėtų jaustis visaverčiais mokyklos bendruomenės nariais. Akivaizdu, kad mokyklos ir šeimos sąveikos ypatumai S. Šalkauskio filosofijoje ir dabarties edukacinėje erdvėje – ugdymo tikrovėje – nėra adekvatūs. (shrink)

This paper tries to extricate philosophical education from the restrictions of social and school systems and to commend some independent and subversive views. This is to be accomplished through a conceptual dissection of the term?education?. On the one hand, there is education seen as transmitter of the tradition, where to be educated is seen as being able to fit into an established community. There is also another education to which the authority of tradition is a permanent target of resistance, always (...) trying to undermine any educational uniformity. This second history of education, genuinely philosophical, is radically opposed to the history of institutionalized mass-education. However, intention of this paper is not to proclaim this as an "alternative" model, or to build it up as a new mythology. On the contrary, it is being written as a history of continuous subversion. Viewed from this vantage point, autonomous philosophical education is not a subsystem of a social system. This education has itself as a measurement, and always resists the wider community that has accidentally befallen it. Its honor is exactly in this attitude of resistance, in being watchful against any conscription and integration. Understood in this manner, philosophical education is not a useful "implemented" function of society, but is rather its dysfunction. Rad nastoji da izdvoji filozofsko obrazovanje iz ogranicenja drustvenog i skolskog sistema i da sugerise mogucnost njegovog nezavisnog i "subverzivnog" sagledavanja. Potonje se postize pojmovnim razlaganjem termina "obrazovanje". S jedne strane, postoji obrazovanje kao transmisija tradicije, u kom slucaju se obrazovanost vidi kao sposobnost da se uklopi u ustanovljenu zajednicu. Postoji, medjutim, takodje i jedno drugacije obrazovanje, u cijem registru je autoritet tradicije permanentna tacka otpora. Ono istrajno pokusava da potkopa svaku obrazovnu jednoobraznost. Ova druga istorija obrazovanja, radikalno je suprotstavljena istoriji institucionalizovanog masovnog obrazovanja. Namera ovog rada nije, medjutim, da nju proglasi "alternativnim" modelom ili da je uspostavi kao novu mitologiju. Naprotiv, ona je pisana kao istorija neprestanih diverzija. Sa ovog stanovista sagledana, autonomna filozofska obrazovanost nije podsistem drustvenog sistema. Ovo obrazovanje ima svoju meru u samom sebi i uvek se odupire zajednici koja ga okruzuje i koja ga slucajem dopada. Njegova cast je upravo u ovom stavu otpora, u budnosti prema svakom podvodjenju i integraciji. Na ovaj nacin shvaceno, filozofsko obrazovanje nije tek na jedan odredjeni nacin "implementirana" funkcija drustva, vec pre njegova disfunkcija. (shrink)

Prilog ispituje pretpostavku o univerzalnosti metafore i njenu ulogu u diksursu filozofije i nauke. U prvom delu istrazuje se teza o metafori kao?sveproz?imajuc?em sredstvu? i njen uticaj na metadiskurs o filozofiji i nauci u prilozima nekih savremenih epistemologa nauke i filozofije jezika. Cilj rasprave je, s jedne strane, pokazati da se univerzalizacija metafore uglavnom vise odvija kao precutna zamena metafora modelima i analogijama nego kao razrada pretpostavljene konstitutivne uloge genuinih metafora u racionalnom diskursu. Na toj osnovi se u drugom i (...) trecem delu pokusavaju pruziti argumenti za lociranje tradicionalno prepostavljene?iracionalnosti? metafora da bi se iznova promislila vaznost razlike izmedju doslovnosti temeljnih jezickih funkcija s jedne strane i emfaticnih iskaza sadrzanih u metaforickim izrazima s druge strane. Time se sugerise drugaciji model vrednovanja metafora kao univerzalnih, legitimnih i epistemicki inovativnih u racionalnom diskursu filozofije i nauke. Ovakvo gledanje na metafore dopusta da se verovanje u univerzalni karakter prenosa u jeziku i misljenju temelji u univerzalnosti jezicnih funkcija, a ne u posebnosti metafore kao forme izricaja, a da se pri tome metafore i dalje smatraju onim sto zapravo jesu: posebni i ujedno karakteristicni deo jezika bez kojeg nikakav uvid u diferencijalni i materijalni karakter jezika ne bi bio moguc. (shrink)

Modern cognitive and experimental science is increasingly working to explore the meaning and importance of forgetting. Forgetting is one of the most important mental functions on an individual level, but also on a social and national level, since it enables healing, purifies the mind of difficult memories, prevents obsession with problems, and eliminates the possibility of psychosomatic illnesses. The famous British TV series Black Mirror, which has become a symbol of the challenges that modern and futuristic technology brings to man, (...) deals with the problems that arise due to the obsession of the gadget culture with abolishing forgetting through technological enhancement. Several episodes are based on gadgets that expand the potential of memory and make it constantly available to other subjects, in the way that data from a person’s entire history become available. In a dialogue with Brooker’s ideas, the author re–examines the problems spawned by this future society without forgetting, and searches for possible solutions. Moderna kognitivna i eksperimentalna znanost sve više se bavi istraživanjem značenja i važnosti zaboravljanja. Zaboravljanje je jedna od najvažnijih mentalnih funkcija na individualnoj, ali i na društvenoj i nacionalnoj razini, budući da omogućuje iscjeljivanje uma i brisanje neugodnih sjećanja, sprječava opsesivno razmišljanje o problemima i otklanja mogućnost pojave psihosomatskih bolesti. Poznata britanska serija Crno zrcalo, koja je postala simbol za izazove koje moderna i futuristička tehnologija donosi čovjeku, bavi se problemima koji nastaju zbog opsjednutosti kulture gadgeta da se tehnološkim napretkom potpuno onemogući zaboravljanje. Nekoliko epizoda serije temelji se na gadgetima koji proširuju potencijal ljudskog pamćenja te ga čine dostupnim drugima, a time podatci o čitavoj nečijoj prošlosti postaju dostupni. Razmišljajući o Brookerovim idejama, autor razmatra probleme koje bi iznjedrilo takvo buduće društvo lišeno zaborava i traži moguća rješenja. (shrink)

In societies of high legal culture, criminal law is regarded as a protective and repressive measure of the state, as an imperative of crime and inevitable punishment (as a strict rule). Therefore, the article attempts to show the fact that the entirety of the provisions and norms of criminal law, consolidated in a modern democratic state under the rule of law (or, at least, a state that is attempting to become such a state), allows for the assertion that the purpose (...) of criminal law is coordination or, at least, the balance of the interests of conflicting subjects—the victim and the culprit, the culprit and the state. Thus, by means of criminal law, one can try to attain legal concord in seemingly irreconcilable situations. The reality of such striving is confirmed by court practice and statistics in criminal justice. The article analyses the origin of the reconciliation function, essentially a new aspect of criminal law. A position is formed that the fundamentals of such a function of criminal law are “laid” by the provisions of the Preamble to the Constitution of the Republic of Lithuania that the striving of the Nation is an open, just and harmonious civil society and a state under the rule of law. For the implementation of these provisions, one makes use of the possibilities of penal law-making and respectively corrects the penal policy. (shrink)

U radu se obrazlaže interpretacijski model prepoznavanja, razumijevanja i tumačenja metaforike u pjesničkom tekstu, koji s jedne strane omogućuje sintaktički uvid u tekst, a s druge semantičku analizu, s ciljem cjelovite interpretacije pjesme. Podjela metaforičkih iskaza na razine riječi, rečenice, teksta i jezika metodologijski je aparat usredotočen na kompozicijsko- strukturalni opis pjesničkoga teksta. Čitanje pjesničke metaforike kao konstrukcije i funkcije te dominantnoga poetičkoga obilježja u pojedinim opusima nudi mogućnost izravnoga interpretativnoga povezivanja pojedinačnih pjesama s poetikom autora, književne skupine, stilske formacije (...) i umjetničke epohe. (shrink)