V prispevku preučujemo vlogo slovenščine pri konstituiranju spolno nenormativnih subjektov. Poststrukturalistični obrat v sociolingvistiki je prinesel nove teoretične okvire, ki so preizprašali obstoječe predpostavke o navidezno naravnih družbenih kategorijah. Na izhodiščih kvir jezikoslovja, ki predstavlja temeljni izziv predpostavki, da so binarni sistemi spolne in seksualne kategorizacije naravni, univerzalni in nedvomni, raziskujemo, v kolikšni meri slovnični spol omejuje in hkrati omogoča uresničevanje transspolnih in spolno nebinarnih identitet med govorkami_ci slovenščine. Spolno nebinarne osebe za izražanje svojih nenormativnih spolov uporabljajo jezikovne prakse, kot (...) so podčrtaj, inverzni spolni označevalci ali mešanje ženskih in moških slovničnih oblik. Njihova družbena dejanja so odvisna od družbene strukture, obenem pa lahko z decentralizacijo binarnih spolov vodijo k njenim spremembam. (shrink)

In this paper, we explore the role of Slovenian in constituting non-normative genders. The poststructuralist turn in sociolinguistics brought with it new theoretical frameworks that questioned existing assumptions about seemingly natural social categories. Drawing on the perspective of queer linguistics that presents a fundamental challenge to the assumption that binary systems for categorizing gender and sexuality are natural, universal, and indisputable, we explore the extent to which grammatical gender both constrains and facilitates the realization of transgender and non-binary identities among (...) speakers of Slovenian. In order to perform their non-normative genders, non-binary individuals use linguistic practices, such as the underscore, inverse gender markers, or blending feminine and masculine grammatical forms. Their social actions are both interposed by the social structure and can also lead to changes in it by decentring binary genders.1. (shrink)

Če bo umetna inteligenca posnemala človeški jezik, um in delo, kaj bo ostalo od človeške biti? Po enem od scenarijev lahko ljudje postanejo roboti sistemov, ki jih poganja umetna inteligenca in služijo interesom par svetovnih korporacij. To stopnjo preobrazbe smo že dosegli. Glede na to oceno, je treba vprašanja, ki so povezana z sposobnostjo umetne inteligence preseči raven človeškega, obravnavati skozi kritiko ideologije umetne inteligence. Metodološko to narekuje premik perspektive, in sicer od predmeta UI k delovanju in zavajajoči moči (...) njenih inteligentnih naprav. Ali one služijo nam, ali mi njim? V tem oziru je pomembno, da ne sledimo standardnemu pristopu k UI kot obetu stvarjenja nadčloveške inteligence, da se tako izognemo pasti utemeljevanja kritike na diskurzu ideologije UI. Cilj je raje oživiti moč filozofske kritike in ponovno vzpostaviti nekakšen idealizem. (shrink)

"Language and its Public Features: Reorganizing the Trivium in Locke's Essay and Port-Royal Logic" The new theory of language in the 17th century coincides with the end the traditional order of disciplines in the trivium (grammar, logic and rhetoric), which in the mediaeval times provided a comprehensive view of the problems of discourse. The article focuses on some key passages in Port-Royal Logic and Locke's Essay that provide us with a typical early modern scheme of linguistic representation, characterised by heavily (...) emphasized dualism of ideas and words. Since ideas are also the meanings of words and are ontologically essentially private, one can raise the question, where in this analysis of language is it even possible to locate its public features. The article tries to show that private language is not only possible for Locke and the Port-Royalists, but that it is even a necessary and primary character of language. Language becomes a public medium of communication only on the junctures of private meanings constituted by the “common use” of words. The article then focuses on almost complete marginalisation in the two works of the theory of public speech. Rhetoric, in the 17th century often reduced to mere eloquence, has no place in philosophy, and the duties of making speeches persuasive are taken over by reason alone. To show how the domains of jurisdiction of the trivial disciplines had been transformed in the linguistic theories proposed by the Port-Royal Logic and Locke, one can construct a hypothetical early modern trivium in the light of the following order: idea – word – figure, or, logic – grammar – rhetoric. Rhetoric is found to have kept its structural place only to be singled out as dangerous. (shrink)

The essay "Semantics for Natural Languages" is here translated from a collection of Davidson's essays published under the title "Inquiries into Truth and Interpretation", Claredon Press, Oxford 1984.

The text is translated from the book by D. Davidson: Truth, Language, and History. Oxford University press, 2005.pp. 127-141.

Prispevek predstavi sklop evholoških besedil na čast svetemu Hieronimu: od prvih omemb v Gelazijevem zakramentarju do prenovljenega rimskega misala Pavla vi. Orisan je potek kompozicije temeljnih zakramentarjev in misalov rimskega obreda, ki so vir, iz katerega se je bogato razširil obstoječ misal. Predstavljeni so vidiki, ki bi jih za zvest prenos misli, izraženih v latinski evhologiji, v drug jezik, lahko upoštevali. Razširjeni konteksti umeščenega besedila namreč v bogoslužju omogočajo liturgičnemu besedilu, da lahko postane učinkovit dogodek vere. Njihovo neupoštevanje pa (...) učinkovitost besedila omejuje. Zaradi pretežno filološke metode prevedeno evhološko besedilo uporabnika lahko doseže šele s katehezo, homilijo ali komentarjem. Tak pristop je neprimerljivo hitrejši in zaradi še neizdelanih študij za vsak posamezni formular se ohranja vtis, da je zahtevni proces inkulturacije rimskega obreda nujno potrebno centralno nadzorovati. Predstavljena so tudi obvezujoča navodila, s katerimi Cerkev že desetletja usmerja prevajanje in iz katerih postaja še bolj očitna teža in preroškost odločitev, ki jih je v korist vernikov naredila na drugem vatikanskem koncilu. (shrink)

Prijevod Biblije A. Chouraquija, prijevod koji nastoji prevladati granice što odvajaju jezike i kulture eda bi ponovno otkrio simbolički i univerzalni smisao riječi, polazište je za hermeneutičko razmišljanje. Četiri primjera: iš-iša, rehem, JHVH i Deset Besjeda pokazuju rad prijevoda koji je istodobno i hermeneutički rad, blizak misli Paula Ricoeura. Iš-iša riječi su koje otvaraju novu dimenziju značenja Stvaranja: muškarac i žena tek zajedno tvore čovjeka. Hebrejska riječ rehem otkriva novi sloj smisla božanskoga milosrđa i utire mogući put teologiji nježnosti. Ime (...) Božje – JHVH neizgovorljivo je Ime neiskazivosti misterija Bića, Bića koje je u filozofiji neprestano poticalo rasprave, a u Bibliji se pojavljuje unutar opisa božanskih intervencija za dobrobit čovjeka. Deset zapovijedi, izražene u futuru, a ne u imperativu, i nisu zapovijedi u strogom smislu te riječi, nego Besjede koje ukazuju čovjeku na put kojim mu je krenuti – put pomirenja Čovjeka s njegovom ljudskošću, put ljubavi koja nadilazi put pravednosti i obogaćuje je. Učinak biblijskih naracija na čitatelja ponajprije je njegova nova otvorenost svijetu. Postajemo sposobni ponovno uspostaviti smisao riječima.André Chouraqui dans sa traduction de la Bible en français cherche à surmonter les barrièresqui séparent les langues et les cultures en redécouvrent le sens symbolique et universel desmots. Telle traduction pourrait être un bon point de départ pour la réflexion hérmeneutique.Les quatre exemples de la traduction des noms: ish-isha, rehem, JHVH et Dix Paroles montrentbien le travail de la traduction qui est en même temps le travail hérmeneutique proche de lapensée de Paul Ricœur. Ish-isha – sont des mots qui découvrent une nouvelledimension de la signification de la création: ce n’est qu’ensemble que l’homme et la femmesoient l’homme. Le mot hébreu rehem dévoile la signification de la miséricorde divineet s’ouvre sur une théologie de la tendresse. Le nom de Dieu – JHVH est le nom imprononçablequi entend désigner l’ineffable mystère de l’Être, cet Être qui toujours de nouveau réanime unediscussion philosophique. Dans la Bible ce Nom est décrit par des interventions divines en fa­veur de l’homme. Les Dix Commandements, exprimés au futur et pas au impératif, ne sont pasles commandements dans le sens strict du mot, mais les paroles qui montrent à l’Homme versquoi il doit tendre – vers la réconciliation avec l’humain, vers l’amour qui dépasse la justice etl’enrichit. Les effets de la narration biblique sur le lecteur suscitent une nouvelle ouverture au monde, qui nous rend capables à rétablir le sens des mots. (shrink)

Avicennino razumijevanje bitka je određeno religijskim kontekstom njegove misli i jezikom u kojem je ta misao ostvarena.Ideja Prvoga počela kao Počela bitka utemeljena je na poimanju da su bića u svijetu kontingentna: biće može postojati, ali može i ne postojati, jer njegovo postojanje ovisi o nekom uzroku. A budući da lanac uzrokâ ne može biti beskonačan, mora postojati neki prvi uzrok, čiji bitak – budući da prvi uzrok nije uzrokovan – mora biti nužan. Taj prvi neuzrokovani uzrok nužnoga bitka jest (...) podarivatelj bitka svemu kontingentnome. Odatle i Avicennina ideja o bitku koji se »pridružuje« bîti.No arapski jezik također upućuje na takovu ideju. Budući da u arapskome nema glagola koji znači ‘biti’, arapski logičari nisu mogli formulirati čisti egzistencijalni iskaz. Zato su umjesto egzistencijalnog iskaza rabili atributivni iskaz koji se po dogovoru smatrao egzistencijalnim. U takovu iskazu bitak uistinu jest »nešto« što se atribuira bîti bića, a ta konceptualizacija bitka osnova je Avicennine ideje o bitku kao svojevrsnom prigodku bîti.Avicennas Seinsverständnis ist durch den religiösen Zusammenhang seiner Gedanken und die Sprache, in der diese Gedanken zum Wort gekommen sind, bestimmt.Die Idee des ersten Prinzips als des Seinsprinzips gründet sich auf der Auffassung, dass das Seiende in der Welt kontingent ist: das Seiende kann existieren, aber auch nicht existieren, weil seine Existenz von einer Ursache abhängt. Da die Kette von Ursachen nicht unendlich sein kann, muss eine erste Ursache existieren, die selbst nicht verursacht ist. Diese erste unverursachte Ursache des notwendigen Seins gibt allem Kontingenten das Sein. Daher stammt Avicennas Idee des dem Wesen „zukommenden“ Seins.Auch die arabische philosophische Terminologie weist auf eine solche Idee hin. Da es im Arabischen kein Verb in der Bedeutung ‘sein’ gibt, konnten die arabischen Logiker nicht die reine existenziale Aussage formulieren. Deshalb haben sie statt der existenzialen Aussage die attributive Aussage in der existenzialen Bedeutung verwendet. In einer solchen Aussage ist das Sein tatsächlich „etwas“ was dem Wesen des Seienden attribuiert wird. Diese Konzeptualisation ist bei Avicenna die Grundlage für die Idee des Seins als des eigenartigen Akzidenz des Wesens. (shrink)

Gimnazijska leta so za mladega človeka priložnost, da raste in se razvija na vseh področjih, tako telesno in umsko kot čustveno in duhovno. Izobraževanje ne pomeni le nabiranja splošnega znanja ali podlage za študij. Pouk klasičnih jezikov daje mladim izobraževalno širino in je priložnost za jezikovno ozaveščanje. Latinščina je jezik, ki povezuje in ne ločuje, jezik, ki pripada vsakomur v enaki meri in je od vsakogar enako oddaljen. Ni ne moj ne tvoj, ni od nikogar in je od (...) vseh. (shrink)

V filozofiji duha poteka razprava med stališčema internalizma ter eksternalizma. Prvi trdi, da okolje organizma ni pomembno pri razlagi duševnih stanj. Drugi pa pravi, da je pomembno. Metafora se zdi izrecno internalistična. Mislim pa, da lahko zagovarjamo prav nasprotno mnenje, da je njena vloga izrecno eksternalistična, in da mora biti takšna tudi interpretacija metafore. To stališče lahko branimo tako, da se najprej ozremo na zaznavne procese. Zdravorazumsko mnenje nam pravi, da zaznavamo stvari neposredno tedaj, ko jih zaznavamo vizualno, s svojim (...) vidom. Ce gledam na stol, je moja zaznavna naravnanost usrediščena na stol. V primeru jezika pa bi bila vloga besede »stol« v tem, da se nanaša na stol. Tako bi se zdele metafore nekaj ne-dobesednega ter zategadelj nekaj nekoristnega. Nasprotno menim, da prinese metaforična uporaba jezika znaten dobiček. Začnimo z zaznavanjem. Ce se ozremo na vizualno zaznavanje, denimo na gledanje stola, vidimo, da obstajajo spremenljivke zornega kota v organizmovem preračunavanju informacije, da pa imamo tudi spremenljivke zornega kota, ki pridejo iz okolja. Zorni koti v okolju so pogoj za notranjo obdelavo zornih kotov informacije. Jezik, kakršnega uporablja organizem, je vsekakor obeležen z zornimi koti, v kolikor ga primerjamo z umetnimi jeziki. Značilnosti zornega kota v jeziku najbolje predstavijo metafore. Metafore obstajajo zato, da bi nam pomagale pri zaznavanju okolja, ki je tipično okolje srednjerazsežnih predmetov. Prav tako pa nam pomagajo pri dejavnosti v tem okolju. Značilnosti zornega kota torej združujejo vizualno zaznavanje ter metaforični jezik, kakršnega uporabljajo organizmi. Ponuja se sklep, da moramo metafore interpretirati eksternalistično, ter da prav to predstavlja izhodišče za odgovor na vprašanje, zakaj metafore sploh obstajajo. S stališča razvojne teorije gledano torej obstaja možnost, da metaforo naturaliziramo. (shrink)

Matej Hriberšek z monografijo Slovenski doktorji klasične filologije na dunajski univerzi v obdobju 1872–1918 razširja in nadgrajuje raziskave, ki jih je izvedel za področje klasične filologije v sklopu projekta »Zgodovina doktorskih disertacij slovenskih kandidatov v avstro-ogrski monarhiji (1872–1918)«. Izbira letnic je logična: leta 1872 je v avstro-ogrski monarhiji prišlo do korenite reforme doktorskega študija (odtlej so doktorski kandidati morali pred promoviranjem napisati znanstveno disertacijo ter uspešno opraviti dva rigoroza), leto 1918 pa zaznamuje konec monarhije. Za to obdobje je na dunajski (...) Filozofski fakulteti evidentiranih 11 doktoratov s področja klasične filologije. Hriberškov pogoj za uvrstitev kandidata na seznam ni bil le, da slednji izvira s slovenskega narodnostnega ozemlja, ampak tudi, da je za materni jezik na vpisnici navedel slovenščino. Čeprav za dva kandidata (Janeza Maslja in Franca Omerzo) v arhivski dokumentaciji ni zapisa o promociji, sta v knjigo vseeno vključena, saj sta opravila vse oziroma večino obveznosti, ki so bile zanjo pogoj. (shrink)

Ob množici del grških in rimskih piscev, ki so bila prevedena v slovenski jezik, je Livijeva Zgodovina doslej ostala nekako ob strani. Razen posameznih odlomkov ni bilo prevedenega nič. Količina ohranjenega besedila, avtorjev slog z dolgimi stavčnimi periodami, izbranim besediščem in različnimi retoričnimi prijemi, vse to pred­stavlja za prevajalca gotovo precejšnjo oviro. Z novo knjigo, ki je pred kratkim izšla pri Slovenski matici in prinaša prvih pet Livijevih knjig v prevodu Primoža Simonitija, se sedaj to spreminja. Knjigo je uredil (...) David Movrin, ki je napisal tudi spremno besedo in pripravil obsežen spremni aparat. Prevod zajema nekje sedmino ohranjenega Livijevega dela, ob predvidenem nadaljevanju s skupino prevajalcev si lahko obetamo izid nadaljnjih zvezkov in v doglednem času tudi prevod vsega, kar se je od Livija ohranilo v rokopisnem izročilu. (shrink)

In this analysis, I will delve into the ethical and philosophical concepts associated with Konstantin Levin, a prominent literary figure in Leo Tolstoy's renowned work,* Anna Karenina*. The examination will entail a comparative study of two distinct forms of intellectuals: Sergej Ivanovich, who is actively engaged in aristocratic spheres, and Levin, who maintains a deliberate distance from such political and public involvement. Levin's pursuits center on a meticulously planned overhaul of his economy, prioritizing the welfare of the peasantry. Furthermore, Levin's (...) profound contemplation of life's essence leads him to contemplate suicide, shedding light on the philosophical underpinnings of suicidal ideation. The subsequent elucidation will address Levin's renunciation of his self-destructive inclinations. -/- References: Ахмадова Т.Х. *Духовний Крисис Л.Н. Толстого в романе Анна Каренина (на примере образа Левина*, Мир науки, культуры, образования. № 3 (94) 2022 -/- Деретић, И. (2020). *Смрт и бесмртност у Платоновој филозофији*, Београд: Феникс Либрис; Невен -/- Deretić, I. *Zašto se ubila Ana Karenjina*,Theoria2 (2023), стр. 137-150. -/- Панарина И.С. *Зачем нужен Левин в романе Л. Н. Толстого Анна Каренина,* Уральский филологический вестник, (4) 2018 -/- Радовановић, Б. „Принцип херменеутичког круга и идеја о историјском контексту,“ у: *Jezik, književnost i kontekst*, Универзитет у Нишу, Ниш, стр. *65-79**.* -/- Tолстој, Л. Н. *Ана Карењина*, прев. Зорка Велимировић, Просвета-Рад, Београд, 1978, Iтом -/- Шутеева А.Ю. *Диалектика души как отражение духовной сущности чоловека в ромене Л. Н. Толстого Анна Каренина (на примере образа Константина Левина)*, Известия Российского государственного педагогического университета им.А.И. Герцена. 77 (2008), стр.233-236. (shrink)

Prema Foucaultovom razumijevanju posve specifični, ali svakodnevni, kontekst čini da jezik, život i rad određuju bit modernoga čovjeka, a u konsekvencijama uvjeta tako shvaćene ontologije i »znanost o čovjeku«. Habermas će pak, posve se koncentrirajući na komunikativni potencijal jezika, shvatiti antropologiju svakodnevlja posve različito Foucaultovoj poststrukturalističkoj kritici metafizike i tradicionalnom poimanju uzročnosti, identiteta, subjekta i istine. Ovdje bismo otvorili debatu Foucault/Habermas da bismo ispitali u kojem je odnosu praksa svakodnevlja s jezikom. Tvrdimo da je veza jezika, epistemologije i društvenopolitičkoga (...) svakodnevlja temeljna kad je u pitanju teza da čovjek u političkom smislu postoji kao jezično biće. To ćemo pokušati utvrditi na nekim Habermasovim točkama racionalizacije društva i komunikativnosti za koja ćemo ponuditi i tri kritička mjesta: poststrukturalističko i postmoderno, feminističko, i mediološko.According to Foucault’s understanding quite specific but the everyday context makes it possible that language, life and work define the essence of modern man, and in consequences in terms of such understood ontology also the “science of man”. Habermas would, however, completely concentrating himself on the communicative potential of language understand the anthropology of everyday life quite different from Foucault’s poststructuralist critique of metaphysics and traditional notions of causality, identity, subject and truth. We would like to open the Foucault/Habermas debate in order to examine the relation between practice of everyday life and language. We claim that the relationship nature of language, epistemology and sociopolitical everyday life is fundamental when it comes to the thesis that in the political sense human exists as a linguistic being. We will try to determine that thesis with few points of Habermas’ rationalization of society and communication for which we offer three critical places: poststructuralist and postmodern, feminist, and perspective of mediology. (shrink)

Kritičko čitanje Alchourrónove i Bulyginove skupovnoteorijske defnicije normativnoga sustava pokazuje da njegova deduktivna zatvorenost nije neizbježno svojstvo. Slijedeći von Wrightovu pretpostavku da aksiomi standardne deontične logike opisuju svojstva savršenoga normativnog sustava, uvodi se algoritam za prevođenje iz modalnoga u skupovnoteorijski jezik. Prijevod nam otkriva da plauzibilnost pojedinih metanormativnih načela leži na različitim osnovama. Koristeći se metodološkim pristupom koji prepoznaje različite aktere u normama upravljanome međudjelovanju, pokazuje se da su metanormativna načela obveze drugoga reda upućene različitim ulogama. Poseban slučaj jest (...) zahtjev koji se odnosi na deduktivnu zatvorenost jer se pokazuje da je upućen ulozi koja primjenjuje, a ne onoj koja izdaje norme. Pristup je primijenjen i na slučaj čiste derogacije, što dovodi do novoga rezultata; svojstvo neovisnosti biva svojstvom savršenoga normativnog sustava u odnosu na moguću derogaciju. Ovaj članak na polemički način dodiruje nekoliko točaka iznesenih u Kristanovome nedavnom članku. (shrink)

Kako je moguće baviti se Platonom danas, ukoliko je filozofija „svoje vreme obuhvaćeno mislima“? Autor Platonovom delu ne pristupa kao dogmatskom štivu, već kao tekstu prožetom paradoksima, koje izmiče svakom unapred pripremljenom, šematizovanom modelu čitanja. Obratiti se Platonu kao filozofskoj paradigmi isplativo je ukoliko filozofi koji progovaraju iz dubine vremena mogu nešto važno da nam saopšte i ukoliko smo kadri da im postavimo autentično pitanje. Zato filozofi moraju imati dah delfskog ronioca, jer biser se ne nalazi u svakoj školjci. Knjiga (...) Iz Platonove filozofije ulazi u red značajnih knjiga posvećenih Platonovoj filozofiji. Veći deo knjige je objavljen u časopisima od svetskog ugleda (na nemačkom i engleskom jeziku). Time je njen kvalitet potvrđen recenzijama koje su nastale van domaćih koterija, a delo se samerilo sa aktuelnim pristupima Platonu. Knjiga se bavi problemima koji su formulisani u drugoj polovini prošlog veka (napisano i nenapisano učenje), preko naizgled klasičnih tema (dvostruki paradoks, utemeljenje istorijskog i političkog, eros), do tekstova koji pogađaju fenomen aktuelnosti Platonove teorije i prakse (problemi kongitivne dispozicije i bioetike u Platonovoj filozofiji). Ispred nas je Platon u dijalogu sa filozofskim strujanjima s kraja dvadesetog i početkom ovog veka. Za Irinu Deretić smisao filozofskog dijaloga leži u procenjivanju i odmeravanju stanovišta u raspravi, kako bi se vlastito stanovište preciznije artikulisalo. Ne radi se o utopijskoj komunikativnoj zajednici - već o karakteru filozofskog dijaloga, koji je upućen na unutrašnji, a ne na spoljašnji agon. Platon iz sasvim nesofističkih razloga preuzima metodu sofista kada „slabiju stvar čini jačom“. Tome je suprotna eristička (ne)kultura, u kojoj strasti imaju prevagu na davanjem bilo kakvih, „a kamoli valjanih razloga“, piše Irina Deretić. Iz problematičnosti jezika i sučeljavanja sa bliskim granicama pojmljivosti, ne mora da proizađe i slabost logosa. Naprotiv, snaga logosa je obrnuto proporcionalna sposobnošću da se odredi njegova nemoć. Granicu Platonove misli Irina Deretić jezgrovito formuliše: „Platonov jezik je sav okrenut biću, i usmeren je na saznajno ovladavanje njime. Snaga argumenta učesnika u Platonovim razgovorima upravo se sastoji u njihovoj sposobnosti da tačno pogode stvarnost na koju se odnose i koju nastoje da izraze“. Ali to vodi oblikovanju samog karaktera dijaloga: sagovornici se podređuju vođstvu „same stvari“ mišljenja. Međutim, logos nije svemoćan, i inače, a pogotovo ne za Platona. Irina Deretić insistira na autentičnom smislu nemoći logosa kao racionalnog diskursa, koji se pokazuje na odlučujućim mestima, tamo gde njegove refleksije o idejama, posebno o Ideji Dobra bivaju suočene sa granicama njihove saznatljivosti i saopštivosti. Napokon, Platonova okrenutost biću nije dovela do teorije adekvatnosti između bića i jezika, nego do isticanja paradoksa i metafore. A šta je iza njihovog vela - ništa, ili su oni, naprotiv, konstitutivni za biće, da li uopšte može biti odlučeno? U skladu sa filozofskim vjeruju Nikolaja Berđajeva, može se formulisati karakteristika ove važne i lepe knjige: Iz dubine vremena izvire sposobnost da se filozofski misli, a to onda nije u koliziji sa aktuelnim „primenama“ filozofske refleksije. Naprotiv. (shrink)

Pogost motiv v rimski paliati so medgeneracijski konflikti. Medtem ko očetje največkrat poudarjajo konvencionalno moralo in kažejo varčnost, že kar skoporitost, se sinovi v njihovi odsotnosti radi predajajo razvratu: zapravljajo denar, popivajo in se spuščajo v razmerja s heterami, ponavadi ob pomoči kakega nabritega domačega sužnja. Ker vlada v komediji saturnalijski narobe svet, na koncu »zmagajo« sinovi in sužnji, ki so tudi glavni junaki teh komedij. Tu in tam pa Plavt sinovom položi na jezik besede, ki odstopajo od njihovega (...) siceršnjega ravnanja in jih prikažejo v odgovornejši luči. Njegova najrazvpitejša »moralistična« komedija je Trinovčevo (Trinummus), vendar zasledimo moralno navdahnjene vložke in značajske lastnosti tudi v drugi komediji s podobnim izhodiščem, ki deluje veliko bolj razposajeno: v Hišnem strahu (Mostellaria). Ob primerjavi mladih protagonistov v Plavtovih komedijah Hišni strah in Trinovčevo ugotovimo, da je komedija Trinovčevo občutno bolj moralistična od Hišnega strahu, vendar po drugi strani tudi v slednjem ni mogoče videti gole burke kot, denimo, v Oslih (Asinaria) istega avtorja. Če si v Oslih oba protagonista, oče in sin, ki se pehata za isto meretrix, pravzaprav zaslužita zgolj posmeh občinstva, imajo glavni junak Hišnega strahu, njegov prijatelj in ljubica več značajskih lastnosti, ki so jih morale prikupiti tudi kritikom Katonovega kova. (shrink)

Ovaj članak ide protiv struje akademskog diskursa odgovarajući na naslovno pitanje negativno. Ovaj suprotni odgovor nije zamišljen da potkopa stav da je ljubaznost dobra stvar; niti je, međutim, primjer puke filozofske sklonosti za igru riječima. Tvrdim da shvaćanje ljubaznosti kao vrline više zamagljuje nego rasvjetljuje, iz razloga što zanemaruje različite razlike koje nam pomažu razumjeti moralni jezik i postići „kreposnu pismenost“. U radu dajem pregled relevantne psihološke literature prije nego što se prebacim na filozofske izvore. Nakon toga ocrtavam alternativne (...) načine na koje dosljedni etičari vrline mogu reći sve što žele reći o ljubaznosti, koristeći mnogo bolje utemeljene i manje nejasne pojmove. Nudim pogled na ljubaznost kao klasterski pojam u istom smislu kao što je Wittgensteinov pojam igre. Na kraju, iznosim neke implikacije ovog stajališta za praktične izazove za razvoj karaktera. (shrink)

Članek obravnava Leibnizev načrt filozofskega jezika, t. i. »univerzalno karakteristiko«. Najprej izpostavimo dejstvo, da Leibnizev načrt temelji na določenem semiotičnem vidiku matematike, ki v kontekstu novoveške ideje matematizacije vseh znanosti predstavlja novost. Kakorkoli ima Leibnizev drzen načrt resne pomanjkljivosti, ki so nedvomno botrovale temu, da ni nikoli zares začel z njeno izvedbo, pa Leibniz črpa optimizem iz strogo platonistične zasnove svoje epistemologije, v kateri je karakteristika utemeljena. Karakteristika je v sami teoretski zasnovi mogoča le pod pogojem, da se zaveže klasičnemu (...) realizmu in se odpove tisti metodi filozofije zavesti, ki sta jo ustoličila Descartes in Locke. Iz tega, kaj karakteristika obljublja, in iz njene zavezanosti platonizmu pa je videti, da se karakteristika kot jezik narave v ključnih potezah zgleduje po neki tradiciji mišljenja jezika, ki ima svoj začetek v Platonovem Kratilu in ima v Leibnizevem času še vedno svoje zagovornike. (shrink)

Uporišta. O Markovićevim filozofskim rukopisima u arhivima HAZU ; O Hondlovu prigovoru Bazalinu tumačenju Spinozine filozofije -- Začetnik filozofije jezika u Hrvatskoj : uz knjigu Kruna Krstića Studije, rasprave, i članci ; Što je činjenica? O Krstićevu poimanju (znanstvene) objektivnosti ; Supek kao filozof ; Supekov odnos prema pojedinim pravcima u suvremenoj filozofiji ; Marijan Cipra : život, misao, radovi -- Hrvatska filozofija i hrvatski jezik. Rječnik hrvatskoga filozofskoga nazivlja ; Filozofija i hrvatski jezik : bibliografija ; Je (...) li suština nužna? O sustavnosti hrvatskoga filozofskoga nazivlja -- Nazivlje u Markovićevoj Etici -- Sutlićev odnos spram jezika -- László i filozofsko nazivlje. (shrink)

»Sve što postoji u onom drugom je drugačije nego u sebi« . Ljudski svijet je posredovani svijet te može biti posve odvojen od onoga što je svijet u sebi, a što se danas naziva neposrednošću, životom, autentičnom egzistencijom. Racionalnost, simboličko mišljenje, jezik, povezuju nas s realnošću, ali prepušteni sebi samima zarobljavaju beskonačnu različitost stvarnosti i supstituiraju bogatstvo života hiperrealnošću i ekstenzijama .Izgubljeni smo u simbolima jer nam nedostaje, kaže Kuzanski, tankoćutnost za razlikovanje simbola od onoga što oni simboliziraju. Kant (...) to proširuje na razlikovanje svijeta za nas od svijeta po sebi, upozoravajući da je naše iskustvo svijeta određeno naočalama kroz koje ga gledamo. Kuzanski nam nudi naočale koje omogućuju spomenutu tankoćutnost. Uspoređuje ih s dragocjenim kamenom berilom kroz koji postaje vidljivo ono što je inače nevidljivo. To je medij tankoćutniji od jezika. Za Platona njegovo poznavanje bijaše uvjet da se uđe u Akademiju.“Whatever exists, exists otherwise in something else than it exist in itself” . The world of man is a mediated indirect world and it can exist completely separate from what the world in itself is, the latter being referred to today as immediacy, Life, authentic existence. Rationality, symbolic thought, and language connect us to the reality, but when they are left to themselves they reduce otherwise infinite variety within the reality and substitute the richness of life with hyperreality ad extensions .We are lost in the world of symbols, according to Cusanus, because we lack the sensibility to differentiate the symbol from the signified symbolized. Kant extends this to the opposition between the worldforus and the worldperse, thereby pointing out that our experience of the world is determined by the spectacles through which we see it. Cusanus on the other hand offers the spectacles that enable us to achieve the before mentioned sensibility, comparing them to the semiprecious stone beryl, which enables otherwise invisible objects to become visible if observed through the stone. The concerned medium is thus more sensible than language. Plato made the cognition of this medium a prerequisite for entry into his Academy. (shrink)

Autor opisuje prvu deceniju filozofskog casopisa Arhe, koji je osnovao Odsek za filozofiju Univerziteta u Novom Sadu 2004. Od samog pocetka uredjivacka politika je stavila snazan naglasak na teme koje su povezane sa vazecim planom i programom, da bi se postojeca bibliografija prosirila i produbila originalnim prilozima nastavnika i saradnika. Osobenost casopisa prepoznata je u pruzanju prilike mladim autorima da objave svoje prve clanke, kao i u otvaranju prostora za sve svetske jezike. Posredstvom problemski usmerenog kritickog nacrta vodece ideje casopisa (...) Arhe, autor je prikazao osnovne teme, izbor kojim se rukovodio rad na prevodima, gostujucim predavanjima, okruglim stolovima i ostalim aktivnostima koje su zabelezene u pojedinim rubrikama casopisa. (shrink)

Na temelju tri paradigmatske pozicije bioetičkoga diskursa pokazuje se u kojoj su mjeri one ovisne o svojim vodećim pojmovima. Pritom se iz bioetičkoga diskursa ne smije isključiti neko gledište samo zato što implicira metafizički način utemeljenja. Štoviše, na moralno-filozofskoj razini, svaku poziciju treba prosuđivati najprije teorijski imanentno, s obzirom na to da li svoje kriterije razvija konzistentno iz vodećih pojmova koji se mogu racionalno utemeljiti. Potom različiti pogledi mogu stupiti u razgovor koji dopušta pojavljivanje mogućih jednostranosti. Tek u drugom koraku (...) radi se o pravno-etičkom tumačenju pri kojem se poduzima moralno-filozofska korektura prema etičkim kriterijima ako u pravno-etičkom razmatranju nije moguće na zadovoljavajući način spriječiti opasnost instrumentalizacije. Nakon toga se kao zadaća može postaviti to da se u javni jezik prevedu religijski potencijali tumačenja, koji bi morali ostaviti skrivenima sekularne poglede. Jedna bi etika prava svakako trebala reflektirati svoje rezultate pomoću moralno-filozofijski relevantnih intuicija kako bi se moglo propitivati pristup koji je prvenstveno orijentiran prema interesima. (shrink)

Teacher questions can help students in the learning process, as well as aid in the development of higher-order thinking skills. In language classrooms, teacher questions are a major way of initiating interaction. The general aim of this research was to investigate the types of questions used by language teachers in English as a foreign language classrooms. The data collection method included classroom observations which is commonly used in second language classroom research. The results showed that in both elementary and high (...) schools, there was greater frequency in the use of lower-order questions compared to higher-order questions, while more complex questions and answers sets yielded higher frequency of higher-order questions. Furthermore, the complexity of students’ responses depended on the type of questions posed by the teacher. The analysis also showed that although there were more questions that stimulated thinking and encouraged self-expression in high schools than in elementary schools; nevertheless, the large number of lower-order questions suggests the need for greater use of high-order thinking questions. (shrink)

This paper is concerned with the characteristics of the conceptuality of fundamental ontology, which are presented through an analysis of existentials as the concepts typical of this philosophical position. The analysis first presents the meaning and role of existentials in relation to the main ideas of fundamental ontology as well as Heidegger’s critique of the categories. The second part of the paper then presents the conceptual character of the existentials through the analysis of the concept of the world and in (...) terms of the conceptual relations they form. The analysis draws on Heidegger’s early ideas about the essential relation between thinking and language in philosophy, according to which the language of philosophy emerges from and indicates how a particular philosopher thinks. (shrink)

José Ortega y Gasset studied painting in depth from the standpoint he called ratio-vitalism or the philosophy of vital reason. This paper explores whether the term živopis corresponds more to ratio-vitalist philosophy than the term pintura used by the Spanish philosopher. In other words, the question is whether the translation, in this case, is better than the original. Following Ortega’s thesis on the historicity of human creations, we will look for the origin of the word živopis, which contributes to the (...) consideration of whether it is an appropriate word for the art of painting from the perspective of the philosophy of life. (shrink)

The educational system in multi‑ethnic environments plays an important role in the socialization and preservation of the cultural and linguistic identity of minorities. Due to socio‑historical events, the Italian component represents a significant identity segment of the city of Rijeka. There are four elementary schools of the Italian national minority operating in Rijeka. In this paper, we examine the attitudes of teachers working in these schools, the challenges they face in their teaching practice, and the level of satisfaction with their (...) pedagogical work and the status of minority schools in the local community. The research is based on a qualitative research paradigm, with the discussion focused on the implications of the conducted descriptive analysis. The future development of minority schools will depend on the ability to maintain the number of student population and preserve ethnic identity. A brief historical overview of elementary education of the Italian minority in Rijeka from 1945 to the present day preceeds the analysis of the research results. (shrink)

In this paper, the author aims to show how various implications of poststructuralist theories on the notion of subjectivity can be treated through the so-called “narrative method”. The said narrative method is profiled precisely through the poststructuralist theoretical framework that highlights the elusive character of subjectivity. This insight is used to draw attention to the realm of language, which is a crucial factor in the emergence of any utterance about the structure of our reality. This way of speaking is recognised (...) as essentially narrative, which means that the story must be used as the fundamental unit of language. The narrative method can also be used to intervene in the field that makes its existence possible in the first place. This paper will therefore first analyse texts by Gayatri Spivak, Roberto Calasso and Michel Foucault. These texts will be interpreted from the point of view of the philosophy of stories, which first emerged with the writings of Wilhelm Schapp. It will turn out that these stories bring language closer to its authentic understanding – namely, as a pure multiplicity of contingent stories. To achieve this, we need to apply our narrative method. (shrink)