Abstract

Publicist i novinar Josip Horvat 30-ih i 40-ih godina 20. stoljeća suprotstavljao se tada aktualnim totalitarističkim diskursima nizom članaka i knjiga u kojima je argumentirao kako u Hrvatskoj postoji kontinuitet političke misli i djelovanja od francuske revolucije i utemeljenja slobodnog zidarstva, preko Draškovića, Gaja, Starčevića i Supila, do pobornika liberalizma uoči Drugog svjetskog rata, a Rousseaua eksplicitno smješta na početak tog niza. Svrha te historiografske konstrukcije bila je pisanom riječju osnažiti demokratske tendencije u Kraljevini Jugoslaviji i NDH. Za tu je svrhu osmislio niz biopolitičkih metafora koje spajaju ideju revolucionarne preobrazbe društva s potrebom političkog odgoja nacije.