Following the spread of Platonic anthropology, Christianity has started, already since the 2nd century A.D., to be dominated by dualism – a trend undisturbed by somewhat more holistic Thomism, and further strengthened by Cartesianism, which distanced Christian theology and soul even further away from the body. During the 1960s, theologians have become aware of the far more positive and inclusive attitude that the Bible has towards the body. Yet, a century before, the Adventist movement was born in conditionalism such as (...) presented by Hobbes in Leviathan (XLIV). Man does not have a soul; he is a “living soul” – a body vivified by the “breath of life” (Gen 2:7). Without the body, there is no life, nor, consequentially, eternal hell. To this Adventists have also conjoined a philosophy of health reform in which the care of the body has a key role, and upon which depends man’s intellectual and spiritual wellbeing. On this foundation, they have built a rich healthcare and educational practice. This physicalist version of Christian anthropology is a unique worldview contribution to philosophy of the body and a subject worthy of academic attention. (shrink)

Anthropology from a Pragmatic Point of View Immanuel Kant.

Članak predstavlja komentarski prikaz glavnih tema knjige Wu Xiaominga, Filozofija i Zhexue. Put k drugome i natrag te diskusiju o pojmu tzv. ‘druge’, ne-evropske filozofije, o njegovu sistematskom mjestu između povijesti filozofije, kulturne antropologije i postkolonijalne teorije diskursa. Nastojanje autora da pomoću Derridinog pojma différance i kineskog dao revolucionira hijerarhijski odnos interpretirajućeg i interpretiranog intelektualnog nasljeđa vrednuje se u članku kao genuino filozofsko nasuprot kulturno-antropološkim pristupima filozofiji, što je suprotno negiranju kineske filozofije od sâmog Derride. Usporedno s glavnim tekstom, u (...) pratećem aparatu, članak donosi pregled i komentare novije, interdisciplinarne literature, zapadne i kineske, o tematici komparativizma i njegovim osnovama u filozofiji, humanističkim i egzaktnim znanostima.The article gives a detailed review and commentary on the main topics in the book Philosophy and Zhexue. The Way To the Other and Back by Wu Xiaoming and a discussion about the very notion of the so-called ‘other’, non-European philosophy, its systematic place between history of philosophy, cultural anthropology and post-colonial discourse theory. The effort by Xiaoming to revolutionize, by means of Derridean différance and Chinese dao, the hierarchical pattern in the relation between the interpreting and the interpreted intellectual heritage has been estimated as genuinelly philosophical and different from cultural anthropological approaches, which is even contrary to late Derrida’s denial of Chinese philosophy. Parallel to the discussion in the main text, the article provides a survey with commentaries of recent cross-disciplinary publications, both Western and Chinese, in related issues such as comparativism in philosophy, in human and exact sciences, including Chinese authors. (shrink)

Za klasično in moderno politično filozofijo od Hobbesa prek Kanta in Hegla do Marxa postanemo državljani, ko svojo zakoreninjenost v družinske in družbene vezi spremenimo v pravni in/oziroma politični obstoj. Judith Butler in Marc Abélès, s tem da poudarjata prekarnost politike, postavljata pod vprašaj klasične distinkcije, kot je ločevanje med zasebnim in javnim, ko pokažeta, da sta imanentnost in kontingentnost konfliktov konstitutivna za vznik politike danes. Ker mislita politiko onstran države, tako Butler kot Abélès pojmujeta politični prostor kot križišče različnih (...) razsežnosti konkretnega prostora, kjer postane vidna prekarnost teles. Opirajoč se na ta dognanja, se avtorica distancira od ontologije prekarnosti, kolikor le-ta zamrači radikalno kontingentnost svobode, ki je vedno svoboda pod različnimi pogoji. Zato da bi lahko naredili vidno kontingentnost ustvarjanja političnega prostora, je zato nujno upoštevati konkretne družbene in zgodovinske pogoje takega ustvarjanja. Neontološko pojmovanje prekarnosti politike pa nasprotno omogoča pokazati nenavadno bližino metod, ki jih uporabljajo v psihoanalizi in politični antropologiji. Psihoanalizi in politiki je skupno to, da konstruirata prostor za tavanje. Toda če psihoanalize vseeno ni mogoče priličiti politiki, kolikor ima namreč opraviti s posameznimi singularnostmi in ne kolektivi, pa vseeno lahko ponudi orodja za analizo političnih situacij. (shrink)

Straipsnyje, remiantis antropologine literatūra, nagrinėjami etninio ir nacionalinio identiteto konstravimo ypatumai specifinėse, ribinių zonų (paribio), situacijose. Parodoma, kad ribinėse zonose gyvenantys žmonės neretai etniškai identifikuojasi su kaimyninėmis valstybėmis, yra veikiami jų politikos. Pastarosios daro įtaką žmonių supratimui apie priklausymą / nepriklausymą valstybei(-ėms), kuris remiasi tiek etniniais, tiek pilietybės (nacionalinio identiteto sritis) kriterijais. Tokio pobūdžio problemas nagrinėja politinė antropologija, kurios vienas iš tikslų yra atskleisti kasdienes žmonių ir valstybės(-ių) sąveikas. Ši politinės antropologijos sritis neretai įvardijama kaip ribų (angl. border) (...) class='Hi'>antropologija. Straipsnis parengtas vykdant LMT finansuojamą projektą „Globalizacijos (transnacionalizmo) poveikis valstybinio ir tautinio tapatumo fragmentacijai (LIVE)“. Sutarties Nr. VAT-41/2012. (shrink)

Kako se danas može zamisliti plodonosan dijalog između kršćanske teologije i psihologije? Autor pokušava odgovoriti na to pitanje iz teološkoga motrišta. Povijest odnosa između teologije i psihologije vidi se unutar širega konteksta stoljetne rasprave o odnosima između vjere i znanosti, o načinu znanstvene i teološke spoznaje.Rad je podijeljen u tri dijela. U prvom dijelu članka autor predstavlja dva načelno različita oblika ili modela odnosa između teologije i psihologije, a to su: model isključivosti i model poistovjećivanja.U drugom dijelu rada dijalogu teologije (...) i psihologije pristupa se iz perspektive integralne antropologije, u kojoj se čovjek promatra kao tjelesno-psihičko-društveno-duhovno biće. Teološka antropologija, za razliku od filozofijske, medicinske, psihologijske ili biologijske antropologije, bavi se definitivnim osmišljavanjem čovjeka.U završnom dijelu članka autor nabraja neke izazove interdisciplinarnoga dijaloga teologije i psihologije za pastoralni rad, gdje svaka od dviju disciplina unosi u međusobnu razmjenu svoju vlastitu praksu – dušobrižništvo, odnosno psihoterapiju.How to conceive a fruitful dialogue between Christian theology and psychology? The author is trying to answer the question from theological point of view. The history of relationship between theology and psychology is evident in a wider context of centuries old dispute on the relations between faith and science and on the method of scientific and theological cognition.The work consists of three parts. In the first part the author presents two in principle different possibilities of determining the relationship between theology and psychology, and these are: “the model of exclusiveness”, and “the model of identification”.In the second part of the work the relation between theology and psychology is viewed from the perspective of integral anthropology in which man is observed as a physical-psychicalsocial- spiritual being. The theological anthropology, as different from philosophical, medical or biological anthropology, deals with definite. In the final part, the author counts some challenges of interdisciplinary dialogue between theology and psychology for pastoral work, where each of the two disciplines brings its own praxis into mutual exchange – spiritual charge, i. e. psychotherapy. (shrink)

Cilj je dati temeljni ocrt čovjeka koji bi mogao biti okosnica koncepcije otvorene kulture. Analizom uporišnih točaka filozofske i kulturne antropologije: A) filozofska antropologija : a) pasivistička koncepcija, b) aktivistička koncepcija; B) kulturna antropologija : a) zatvorena kultura, b) otvorena kultura; treba doći do osiguranja koncepcije otvorene vs. zatvorene kulture. U multikulturalnim svezama izgleda da se potonja češće ispriječava daljem napredovanju pa je neophodno naći parametre kojima otvorene kulture mogu što ranije prepoznati negativna obilježja patrijarhalne kulture.

Ovaj se rad bavi Lévi-Straussovim proučavanjem »mitskog« mišljenja u Divljoj misli, kako mnogi tvrde, njegovom najznačajnijem djelu. »Divlja« misao je logika uma svojstvena svakom čovjeku, a kao takva određuje sva ljudska društva. Antropologija, koja se bavi proučavanjima institucija i običaja, treba zahvatiti nesvjesnu strukturu na kojoj oni počivaju. Svojom nesvjesnom djelatnošću um nameće oblik sadržaju. Jedna od temeljnih pretpostavki jest da su ti oblici isti kod svih umova – davnih i suvremenih, primitivnih i civiliziranih – i ona nalaže da (...) se otkrije nesvjesna struktura na kojoj počiva svaka institucija i običaj.This essay deals with explorations of the ‘mythical’ thought in Lévi-Strauss’s most significant book – The savage mind. ‘Savage’ thought is logic of mind which is inherent to every human being, and as such it determines all human societies. Anthropology should reveal unconscious structure in which institutions and customs are rooted. Unconscious activity of mind dictates forms to the content. One of the key assumptions is that those forms are basically the same to all people – ancient and contemporary, primitive and civilized – and it calls for revelation of unconscious structure which determines every institution and custom. (shrink)

U prvom delu ovog clanka je rec o pretpostavkama, strukturi i dometima onog misljenja coveka koje je vrlo ambiciozno preduzela "filozofska antropologija" s pocetka dvadesetog veka. Potom se izlazu razlicite varijante filozofske kritike, kao i antropoloske samokritike statusa i ogranicenja ove "discipline". Najzad, u zavrsnom delu rada se signaliziraju glavni orijentiri recentnih kontroverzi oko mogucnosti i karaktera radikalnog odbacivanja i/ili svojevrsne reafirmacije filozofeme "covek".

Albert Einstein je svojom specijalnom teorijom relativnosti definitivno opovrgao svaku mogućnost znanstvenog legitimiranja mehanicističkog pogleda na svijet, što implicira i opovrgnuće one metafizike materijalističkog predznaka koja se temelji na koncepciji razdvojenosti prostora i vremena. On je u specijalnoj teoriji relativnosti zasnovao pojam vremena i prostora kao jedinstvenog zbivanja, a taj je pojam oslobođen i od ravne metrike kakva obilježuje još i koncepciju Hermanna Minkowskog. Mnoštvenost jedinstvena vremena-prostora ukida i Galilejeve i Newtonove pojmove kao što su: apsolutni prostor, apsolutno vrijeme, apsolutno (...) mirovanje, te nepromjenjivost mase, a jednako tako i apsolutnost činjenice koja sadrži istodobnost dva prostorno udaljena zbivanja. Time su uspostavljene pretpostavke za razvoj tzv. postmoderne kozmologije. Autor postavlja pitanje otvara li postmodernizam ukozmologiji put za obnovu raznovrsnih onto-teokozmo-antropologija kojima je zajedničko htijenje da se ukine ideja povijesnosti, ili pak, naprotiv, Einsteinovo ukidanje pravocrtnosti otvara prostor afirmacije autentične povijesnosti. A upravo se u toj antitezi između metafizike i povijesnog mišljenja sastoji temeljni prijepor današnje filozofije,suočene i s lažnom alternativom iracionalizma i hiperracionalizma.Albert Einstein hat durch seine Spezielle Relativitätstheorie jegliche Möglichkeit der wissenschaftlichenLegitimierung einer mechanizistischen Weltanschauungdefinitiv widergelegt.Diesimpliziert ebenfalls die Widerlegungeiner Metaphysik materialistischer Art,die auf derKonzeptionder getrenntenExistenz von Zeit und Raum begründet ist. In der Speziellen Relativitätstheoriehat Einstein den Begriff der Einheitlichkeit von Zeit und Raum als einheitlichenGeschehensgeprägt. Dieser Begriff ist befreitvon platter Metrik, die noch die Konzeption vonHermannMinkowski charakterisiert. Durchdie Vielfältigkeitder Einheitlichkeit von Zeit undRaumentfallen die Begriffe von Galilei und Newton . Damitwerdendie Voraussetzungenfür die Entwicklung der sog. postmodernen Kosmologie aufgestellt.Der Autorfragt, ob der Postmodernismus in der Kosmologie einen Wegzur Erneuerungdifferenzierter Onto-Theo-Kosmo-Anthropologieneröffnet, dergleichartigdem Verlangenist, die Idee der Geschichlichkeit aufzuheben, oder ob EinsteinsAufhebungder Linearität einen Raum für die Affirmierungauthentischer Geschichlichkeit eröffnet. Gerade in dieserAntithesezwischen Metapysik und geschichtlichem Denken liegt eine wichtige StreitfragederzeitgenössischenPhilosophie, die auch durchdie falsche Alternativezwischen Irrationalismusund Hyperrationalismus gekennzeichnet wird. (shrink)