The paper presents the results of a preliminary study aimed at examining the validity and reliability of the newly constructed questionnaire Questionnaire on teaching for critical thinking. Conceptually, the paper is based on the generic model of teaching for critical thinking and its key dimensions. 209 teachers and educators (formal and non-formal education) in the Republic of Croatia participated in the study. The research participants were asked to complete an online survey questionnaire. The design of the questionnaire items followed the (...) mentioned generic model. The initial version of the survey questionnaire contained 46 items, and after the analyses, 36 items were retained. Factor analysis was performed and 6 factors were extracted (and 6 scales were constructed). Reliability of all scales is satisfactory – the coefficients of the internal consistency type Cronbach alpha range from.73 to.92. Through the conducted validation, the first research steps were taken in the confirmation of the validity and reliability of the questionnaire on teaching for critical thinking. In conclusion, the application of the questionnaire on teaching for critical thinking in further research can contribute to the improvement of teaching for critical thinking in the Republic of Croatia, and can thus contribute to the development of students’ critical thinking competency. (shrink)

The aim of this paper is to present how an innovative approach to teaching philosophy can effectively meet the requirements of the prescribed curriculum, and contribute to achieving the expected learning outcomes, interdisciplinary teaching and learning links, formative monitoring and evaluation of student achievements, to achieve educational subject goals. In this paper, the authors, considering comics as a kind of teaching medium, i.e., the application of the comic method in teaching, on the example of a scenario for a philosophy lesson (...) in high school show how it is possible to combine a comics approach to teaching philosophy with philosophy for children. Philosophy for children as well as the comic book approach to teaching philosophy are extremely complementary (they are provocative and dialogical, stimulate students' intellectual curiosity, develop critical and creative thinking, create a positive and stimulating learning environment), which allows them to be combined effectively. (shrink)

Critical thinking is important for each individual and for society: in the context of gaining knowledge, using the obtained knowledge, and in the context of preserving mental health. This makes it clear that the issue of critical thinking is complex and should be viewed multi-dimensionally and interdisciplinary. Therefore, this research (1) establishes the fundamental characteristics of critical thinking, that is, it talks about the nature of critical thinking. Then, (2) it explores the possibilities or the so-called strategies for the development (...) of critical thinking, and (3) looks at the development of critical thinking in relation to the real aspects of human development. The aim of this paper is to help conceptually resolve controversial issues that concern the nature of critical thinking and its development to, in the end, improve the level of asset and use of obtained knowledge, and to improve the preservation of the mental health of individuals and communities. (shrink)

Prva Međunarodna filozofska olimpijada održana je 1993. godine u Bugarskoj na inicijativu Odjela za filozofiju Sveučilišta u Sofiji. Otad se neprekidno održava svake godine u mjesecu svibnju u jednoj od država sudionica. Olimpijada se održava pod patronatom najveće međunarodne asocijacije filozofskih društava FISP, uz suradnju s UNESCO-ovim Odjelom za humanističke znanosti, filozofiju i etiku znanosti i tehnologije. Osim same popularizacije filozofije, ciljevi IPO-a su poticanje na kritičko, radoznalo i kreativno mišljenje, promicanje filozofskog mišljenja u znanosti, umjetnosti i društvenom (...) životu, promišljanje o etičkim problemima u modernom svijetu te poticanje intelektualne razmjene među mladim ljudima iz različitih zemalja u svrhu promoviranja kulture mira. Odlukom Upravnog odbora Hrvatskoga filozofskog društva i u suradnji s Agencijom za školstvo, Republika Hrvatska na filozofskoj olimpijadi sudjeluje od 2007. godine. Olimpijada je potaknula niz nacionalnih natjecanja iz filozofije diljem svijeta. Ovo međunarodno natjecanje dobar je način za popularizaciju filozofije među srednjoškolskom populacijom.The first International Philosophy Olympiad was held in 1993 in Bulgaria. It was initiated by the Department of Philosophy at the University of Sofia, Bulgaria. It is held annually in the month of May in one of the participating countries. The Olympiad is endorsed by the International Federation of Philosophical Societies , the largest international association of its kind, in collaboration with UNESCO. In addition to popularising philosophy, the aims of IPO are encouraging critical, inquisitive and creative thinking, promoting philosophical thinking in science, art and social life, reflecting on the ethical problems of today’s world, and encouraging intellectual exchanges amongst the young people of different countries with the purpose of promoting the culture of peace. The Republic of Croatia has been participating in IPO since 2007 . The Olympiad has inspired a whole series of national competitions in philosophy around the world. This international competition is an excellent way to popularise philosophy amongst high school students. (shrink)

This paper discusses divergent thinking as a fundamental characteristic of creativity. Unlike convergent thinking where everything is focused on one solution, divergent thinking seeks the most varied solutions to the considered problem situation while thoughts are scattered on a variety of possible solutions. By its nature, divergent thinking is subversive and destructive and, as such, it deviates from the existing thinking rules and patterns, while bringing disorder into the existing harmony and order of thoughts. In the process of modern education, (...) special attention must be dedicated to all students, but especially to those who can and want more, to those who, in relation to their peers, do a lot of things earlier, to a greater extent, faster, more successfully, better and differently and who consistently have better and higher achievements, which is possible to achieve by encouraging divergent thinking. Therefore, in the modern education, apart from the scientific-convergent shaping of thoughts, space for divergent thinking must also be enabled. (shrink)

U odnosu filozofije i umjetnosti, metaforičko mišljenje ima poseban status. Od antičke retorike, metafora je bitna jezička figura. U prošlom stoljeću postaje modelom estetičkih i znanstvenih procesa spoznaje i stvaralaštva i teorijskih rasprava u znanosti o književnosti, filozofiji jezika i lingvistici, tj. o hermeneutičkim, jezičkoanalitičkim i strukturalističkim paradigmama. Zanimati će nas Grassijeva hermeneutika metafore. Dok Heidegger drži da je pretpostavka metaforičkog mišljenja tradicionalno razlikovanje osjetilnog i nadosjetilnog bića, tj. da pjesništvo nije metafora, Grassi ide drugim putom, zastupajući tezu da (...) je pjevanje pjesnika i sâmo povijesni bitak zapadnog čovjeka − tumačeći npr. ironički izraz u romantičara novim oblikom mišljenja. Slično Grassiju, i Ricoeur smatra da je Heideggerova upotreba metafore ipak važnija od onoga što usput govori protiv nje. (shrink)

We find in Peter Sloterdijk’s approach a unique interpretation of architecture, which constructs a fresh perspective in the current architectural discourse, in that Sloterdijk returns to architecture’s importance by placing it in the broader contexts of how we shape our lives through viewing it as “spatial effect” and spatial production. Outside the approaches of current architectural discourse (which, after rethinking architecture’s role and function in the wake of criticism against modernity, has resigned to increasingly express the softened tonalities of finding (...) contingent or idiosyncratic aesthetic expressions), Sloterdijk captures the moments of architecture’s practical implementation as intimately involved in creating and shaping the dynamic and mobile spaces in which they accommodate our existence. Being outside of the ideologizing schemes of a missionizing architecture, Sloterdijk gives back architecture its role by exactly seeing it through its essential prism, not only in the effects of spatial production but also the processual explication of dwelling by technological means. Here, we see how architecture intertwines with the ontological axis and how the human essence is bound inseparably with architecture. (shrink)

Filozofija prava jest jedan od najvažnijih i temeljnih dijelova Hegelova mišljenja. U radu se pokazuje kako Hegel uopće nije državni filozof, nego povijesni mislilac, koji nasuprot nasilju i proizvoljnoj vlasti afirmira povijesnu, tj. ljudsku proizvedenost prava, pri čemu se suvremenoj samosvijesti suprotstavlja autoritarna prošlost. Stoga se Hegel imade razumjeti kao zastupnik autentične demokracije. Država služi tek kao jamac ljudske slobode, nipošto kao samosvrha. Dakle, Hegel je povijesni mislilac građanskog svijeta.Die Philosophie des Rechts stellt eine von den wichtigsten und grundlegenden Seiten (...) des He­gelschen Denkens dar. Es wird gezeigt, dass Hegel kein Staatsphilosoph ist, sondern ein ge­schichtlicher Denken, der gegenüber der Gewalt und willkürlichen Macht die geschichtliche,d.h. menschliche Genese des Rechts affirmiert, wobei er die gegenwärtige Selbstbewusstsein alsAntithese zur autoritären Vergangenheit stellt. Des wegen sollte man Hegel als Vertreter eineautentische Demokratie verstehen. Der Staat gilt nur als Garant der menschlichen Freiheit,Keineswegs als Selbstzweck. Also, Hegel ist ein geschichtlicher Denker der zivilen Welt zu definieren. (shrink)

Aristotel na samem zaključku Druge analitike zapiše: »nič ne more biti skladno z resnico bolj od znanstvenega razumevanja, razen mišljenja «. Ta trditev bi lahko bila problematična, če upoštevamo aristotelsko načelo izključenega tretjega, ki pravi, da med resnico in zmoto ne obstajajo vmesne stopnje. Dejansko Aristotelova logika ne pušča prostora za naraščajoče resnice, tako da je treba to domnevno višjo resnico razumeti na bolj posreden način. Po kritični obravnavi nekaj zadevne literature bo pomen Aristotelovega izraza alēthésteron razumljen na naslednje načine: (...) natančneje zaradi njegovega enotnega predmeta; bolj gotovo in prepričljivo; bolj orientacijsko in vodeče; pojmovno predhodno; in končno bolj vzročno za resnico. Mišljenje bo razumljeno kot ne-inferencialen način razumevanja, katerega pozitivna resničnostna vrednost je vedno enaka tisti, ki jo zagotavlja znanstveno vedenje. (shrink)

U sadržaju ovog elaborata autorica želi propitati pojam umjetnosti orijentirajući se na Gadamerovo shvaćanje umjetnosti kao »aktualnost lijepoga«, a kao polazišnu točku autorica uzima Gadamerovo krucijalno pitanje: »Je li umjetnost moderne ono što uistinu razumijevamo kao umjetnost?« Ono što autorica smatra pregnantnim pri određivanju polazišta ovog elaborata, čiji sadržaj tendira obrazložiti i pojasniti razumijevanje umjetnosti kao »aktualnost lijepoga«, na temelju fenomenološki impostiranog i hermeneutički oblikovanog mišljenja u djelu naslovljenom Ogledi o filozofiji umjetnosti, tiče se tumačenja Gadamerova stava spram vrednovanja kriterija (...) umjetnosti, odnosno umjetničkog djela. Odakle Gadamer preuzima te kriterije? On ih preuzima iz dvaju, može se reći, sadržajno dijametralno suprotnih, a formom identičnih kulturno povijesnih epohalnih razdoblja, od kojih prvo, ujedno i važnije, predstavlja izvor iz kojega ono drugo crpi svoje impulse, snagu, uzore i nadahnuća: antika i moderna. Međutim, prije nego li prijeđemo na bît problema, valja propitati razloge koji su naveli filozofiju, a time i sâmog Gadamera, da se počne zanimati/baviti pitanje umjetnosti. Imajući na umu prethodno izložene reference, u sadržaju ovog elaborata spomenuta će se tema obrazložiti slojevito, tj. u tri dijela: prvi dio elaborata baviti će se općim značajkama Gadamerova fundiranja problematike umjetnosti, tj. umjetničkog djela općenito i to s naglaskom na značaj, smisao, svrhu i ulogu moderne umjetnost. U drugom će se dijelu više pažnje posvetiti razumijevanju estetske dimenzije umjetnosti: iskustvo lijepoga. Treći dio elaborata orijentiran je na razumijevanje umjetnosti kao igre, simbola i svetkovine.The author’s intent in this paper consists into inquire Gadamer’s notion of art as »actuality of beauty«. As a starting point for it author takes Gadamer’s crucial question: »Is the art of modernity what we really understand as art?«. That what the author wants to explain from the phenomenological and hermeneutical view in defining stand point of this elaborate which tend to clarify understanding of art as »actuality of beauty« and what is considered as pregnant too, is Gadamer’s stand related to evaluation of criteria of art and work of art particularly presented in his philosophical work »Essays about Philosophy of Art«. Where does Gadamer find the criteria presents a question of fundamental significance for this essay. Namely, he finds them in two essentially different but formally very identical cultural and historical areas: in ancient Greek and in modernity. The first step we take in this paper goes toward an explanation of the motifs that stimulated philosophy in general and Gadamer in particular to examine the issue of art as a philosophical theme. The argument of this paper will be presented on several levels. In the first part of it we will argue about general meanings of Gadamer’s understanding and explaining the aim and the roll of the art of modernity. In the second part of it we will be oriented toward understanding of aesthetical dimension of the art, such as an experience of the beauty. In the last part of this paper we will discuss the art as a game, symbol and festival. (shrink)

Mišljenje koje ukazuje na značenje posrednika u procesu spoznaje jednim svojim dijelom ulazi u područje gnoseologije. Probijajući se do biti promišljanoga, te odstranjujući ono što pripada posrednicima u procesu spoznaje, ovo je mišljenje dijelom i svojevrsna »proširena hermeneutika «. Proučavajući napredovanje spoznaje o posredovanosti same spoznaje, te napredovanje iskustva u kontekstu medija posredovanja, ovo je mišljenje i svojevrsna fenomenologija. Sabirući u sebi teorijsko, praktičko i poetičko, filozofija medija želi biti mišljenje koje nije određeno slikom, gramatikom, pojmom, (...) kontekstom, performanceom, psihologijom nastupa, tehnologijom – ali sve to želi imati u sebi sačuvano i nadvladano. Transmisija znanja više nije samo stvar riječi. Nakon lingvističkog obrata i ikoničkog obrata, sve smo bliže shvaćanju da je i jednom i drugom obratu u osnovi bio medijski obrat. (shrink)

Cilj istraživanja je utvrditi mišljenje studenata primarnog obrazovanja o obilježjima profesije. Nezavisne varijable istraživanja su trenutačna godina studija, vrsta prethodno završene srednje škole te modul/smjer koji studenti pohađaju. Istraživanje je provedeno anketnim upitnikom u akademskoj godini 2019./2020., a uzorak čine studenti/ce prve i pete godine Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Rezultati pokazuju da studenti primarnog obrazovanja prepoznaju obilježja profesije te postojanje statistički značajne razlike s obzirom na godinu studija i vrstu prethodno završene srednje škole. In this paper, the opinion (...) of students of primary education regarding the characteristics of a profession will be determined. The aim of this research is to establish opinion of students of primary education regarding characteristics of a profession. Independent variables are current year of study, previously finished high school and module/course students take. The research was conducted with a questionnaire in the academic year 2019/2020. The sample consisted of students of the first and fifth year at the Faculty of Teacher Education, University of Zagreb. The results show that students of primary education recognize characteristics of a profession. There is a statistically significant difference between students of different years of study and with different previous education. (shrink)

Kritičko čitanje Alchourrónove i Bulyginove skupovnoteorijske defnicije normativnoga sustava pokazuje da njegova deduktivna zatvorenost nije neizbježno svojstvo. Slijedeći von Wrightovu pretpostavku da aksiomi standardne deontične logike opisuju svojstva savršenoga normativnog sustava, uvodi se algoritam za prevođenje iz modalnoga u skupovnoteorijski jezik. Prijevod nam otkriva da plauzibilnost pojedinih metanormativnih načela leži na različitim osnovama. Koristeći se metodološkim pristupom koji prepoznaje različite aktere u normama upravljanome međudjelovanju, pokazuje se da su metanormativna načela obveze drugoga reda upućene različitim ulogama. Poseban slučaj jest (...) zahtjev koji se odnosi na deduktivnu zatvorenost jer se pokazuje da je upućen ulozi koja primjenjuje, a ne onoj koja izdaje norme. Pristup je primijenjen i na slučaj čiste derogacije, što dovodi do novoga rezultata; svojstvo neovisnosti biva svojstvom savršenoga normativnog sustava u odnosu na moguću derogaciju. Ovaj članak na polemički način dodiruje nekoliko točaka iznesenih u Kristanovome nedavnom članku. (shrink)

Normativni teoretičari pogreške nastoje braniti teoriju pogreške koja kaže da normativni sudovi pripisuju normativna svojstva, a takva svojstva, uključujući razloge za vjerovanje, nikada nisu instancirana. Mnogi filozofi su iznijeli prigovore obrani teorije koja podrazumijeva da ne možemo imati razloga vjerovati u nju. Spencer Case prigovara da teoretičari pogreške jednostavno ne mogu izbjeći samopobijanje. S druge strane, Bart Streumer tvrdi da ne možemo vjerovati u normativnu teoriju pogreške, ali da to, pomalo iznenađujuće, pomaže njenim zagovornicima da je obrane od ovih prigovora. (...) Smatram da, ako je Streumerov argument uspješan, on omogućuje teoretičarima pogreške izbjegavanje Caseovog prigovora o samopobijanju. Međutim, nadograđujem i poboljšavam Caseov argument kako bih pokazao da nikada ne bismo mogli uspješno obraniti normativnu teoriju pogreške, bez obzira na to možemo li vjerovati u nju ili ne. Dakle, samopobijanje ostaje. Rad zaključujem nudeći neke razloge za mišljenje da naša nesposobnost da obranimo normativnu teoriju pogreške znači da bismo je trebali odbaciti, što bi posljedično značilo da je ona neistinita. (shrink)

In diesem Text wird die Bedeutung von Husserls ph?nomenologischen Forschungen zur Institution und zur Institutionalisierung. Es wird angenommen, dass die Bedeutung dieser nicht ausreichend bekannten Strategien nur in den unver?ffentlichten Handschriften gefunden werden kann, dass die unterschiedlichen Generationen der Konsultanten von Husserls Archiven eine identische?berzeugung von der Bedeutung der Husserlschen Entdeckungen bezeugt, dass Merleau- Pontys?bersetzung von Stiftung als "institution" dominiert und dass eben diese?bersetzung bewirkt hat, dass Husserl zu einer franz?sischen Angelegenheit wurde. Die Idee des Artikels ist, dass diese Theater (...) der Lekt?re, der?bersetzung und des Einflusses Husserls die kontinentale Philosophie begr?ndet. Das bedeutet, dass Husserls Strategie der Stiftung/Urstiftung am Ursprung dieses Syntagmas liegen kann, da das Denken einer Institution der Philosophie als Denken Europas strukturiert ist, als Denken von Menschheit und als Denken der Begegnung mit dem Anderen. U ovom tekstu se razmatra znacaj Husserlovih fenomenoloskih istrazivanja o instituciji i institucionalizovanju. Pretpostavlja se da je vaznost ovih Husserlovih nedovoljno poznatih "strategija" mogla da bude pronadjena jedino u neobjavljenim manuskriptima, da su razlicite generacije konsultanata Husserlovih arhiva svedocila identicnu veru u znacaj Husserlovih otkrica, da Merleau-Pontyjeva verzija prevoda dominira i da upravo prevod reci Stiftung sa institution, cini da "Husserl" postane cisto "francuska stvar". Ideja je da ovaj teatar citanja, prevodjenja i uticaja Husserla utemeljuje "kontinentalnu filozofiju". To znaci da Husserlova strategija sa Stiftung/Urstiftung moze da bude u poreklu ove sintagme jer je misljenje institucije filozofije strukturirano kao misljenje Evrope, kao misljenje covecnosti /Menschheit/ i kao misljenje susreta sa drugim.. (shrink)

Jesu li stvari ovog svijeta nešto što je dano samoj misli? Jesu li stvari tako mišljene da budu spoznatljive, da budu objektivne manifestacije transcendentalno uvjetovanih moći? Zapadna filozofska tradicija prema Francoisu Laruellu pretpostavlja tu transcendentalnu konstituciju realnog. To je pretpostavka koja uzdiže samu filozofiju kao označenu primateljicu transcendentalnog dara. U našem članku o Laruellovom projektu želimo pokazati kako ta pretpostavka kontrolira čak i prividno radikalne kritike filozofske tradicije koje su se umnožile kao posljedice Nietzscheovog i Heideggerovog mišljenja. Zato učinkovita kritika (...) filozofije mora biti ne-filozofska. Ona prema Laruellu mora dokinuti pretpostavke da je drugotnost dana da bi bila spoznata, kao što mora dokinuti pretpostavku kako sama misao ima fundamentalno drugačiju strukturu. Ne-filozofija počinje ne sa razlikom, ne sa subjektom i objektom, nego sa pozicioniranjem Jednog. Od te početne aksiomatske točke, ne-filozofija uzima kao vlastitu materijalnu filozofiju ponovno mišljenje u odnosu na Jedno. Ne-filozofski projekt ne započinje kao što to čini postmoderna filozofija s naviještanjem kraja filozofije. On uzima filozofiju kao prigodu da postavi pitanje drugačije vrste mišljenja – onog koji, umjesto da se diferencirajći odnosi prema svijetu koji pretpostavlja, potvrđuje kako je ultimativno u tijelu s Jednim kojeg nikad ne možemo znati. (shrink)

Ako je u antičkom polisu Platona brinulo što se građani samodovoljno oslanjaju na vlastita uvjerenja o vrlinama, ne tragajući za znanjem, današnjeg žitelja globalnog pseudopolisa opčinjavaju simulirane informacije, slike i uvjerenja koja nezamislivim bujanjem kreiraju društvenu svijest. U sjenci masmedijskih pećina uočavaju se obrisi transformirane demokracije koja je sve izloženija silovitim naletima megakorporativnih interesa, dominantnih geopolitičkih utjecaja, kulturnog determinizma i redefiniranog vjerskog fundamentalizma. Usamljenom pojedincu na Agori sve je teže formirati i sačuvati vlastito mišljenje, ideje i vrijednosti. Infoprostor je (...) pokriven globalnom mrežom informacija i podataka, dok čin razmjene simboličkih sadržaja od čovjeka preuzimaju strojevi! Sloboda izražavanja medija je kisik otvorenog, javnog komuniciranja, stup demokratskih građevina, ali problem je u činjenici što čuvari informacijskih ulaza i dalje stražare, ovoga puta pred cyberprostorima.If Plato was upset that people leaned on their own convictions about virtues, without seeking knowledge, present resident of global pseudopolis is obsessed by simulated information, pictures and convictions, which create social consciousness with their hyperproduction. In shadow of massmedia’s caves, contours of transformed democracy can be seen. This democracy is more and more exposed to the interests of megacorporations, dominant geopolitical influence, cultural determinism, and redefined fundamentalism. Under such circumstances, to some lonely individual, “in Athena’s Agora”, is even more difficult to form and keep his or her own opinion, ideas and values. Infospace is covered by global network of information and facts; the process of symbolic exchange is taken off humans by machines. Freedom of speech in media is the air of open, public communication, the pillar of democratic structures, but problem is that watchmen of “information gates” still standing guard, but this time in front of cyber spaces. (shrink)

Iznimni utjecaj tehnologije na ljudski život oduvijek je bio paradoksalan. Primjerice, tehnologija je jedan od činitelja koji pridonosi neizvjesnosti budućnosti uslijed unutarnje proturječnosti tehničkog sustava i društva. Naime, što je tehnologija moćnija to je svijet uznemireniji. Pojedini autori izražavaju mišljenje da je upravo tehnodiskurs u stvari diskurs čovječnosti i način njezina poboljšanja. Unatoč ovome, pojedini autori, humanisti prije svega, misle da se tehnologija može ispuniti tradicionalnim vrijednostima. U stvari, oni smatraju da današnja kultura ima samo djelatnu vrijednost odjeljenu od (...) tradicije koja je oblikovana tehničkim napretkom i ekonomskim potrebama. Kultura je snažna oblikovateljica ljudskoga ponašanja jer je temelj svjesnih i nesvjesnih uvjerenja. Ona je put »ispravnih« načina života. Ne ugrožava li razvoj tehnike i tehnologije taj put »ispravnih« načina života?The extraordinary influence of technology on the human life has always been a paradox. For example, one of the factors contributing to an increase of uncertainty of the future of technology is internal contradictions of the technical system and society. For instance, a vulnerability to accidents grows proportionally with the size of organizations. Similarly, the more powerful a technology is, the more it disturbs the world. Some people think that the technodiscourse is a discourse about humanity and the ways of advancing it. Some humanists, on the other hand, think that the technology can be saturated with traditional values. Today’s culture has just an operational value detached from tradition, molded by the technical progress and economic needs. Culture is a powerful shaper of human behavior because it is the foundation of conscious and unconscious beliefs. It is the way of ‘proper’ ways to live. Can we do something in that way? We think we can. (shrink)

Godišnjice su dobar povod da se vidi dokle se stiglo i, što je još važnije, da se preispita koje su posljedice toga. U ovom se povodu može zaključiti da Društvo koje obilježava svojupedesetu obljetnicu s pravom slavi.Ulazeći u filozofiju u vrijeme opterećeno dnevno-političkim uputstvima, zamijetio sam da se Hrvatsko filozofsko društvo izdvaja po tome što je i onda kad je bilo pritisnuto režimskim zahtjevima uspijevalo ispuniti osnovnu dužnost – poštovati individualni svjetonazor i poticati njegovo razvijanje u svakoga, potvrđujući time svoju (...) etičku utemeljenost. Držeći ovu liniju prava pojedinca da proširuje svoj svjetonazor interiozirajući ponuđene filozofske sustave, ali na način koji ne uvjetuje mišljenje, Hrvatsko filozofsko društvo ispunjava ulogu etičkog korektora, što nam daje za pravo govoriti o tome da je HFD uzor za svako filozofsko društvo i za način na koje bi ono trebalo širiti svoj utjecaj i izvan užeg područja u kojem djeluje.Anniversary is an occasion good enough to take a look at where we have arrived, and, evenmore importantly, to analyze the resulting consequences.Entering the philosophy at the times burdened by daily-political rules, I have noticed that the Croatian Philosophical Society is detached from the regime, and that it succeeded in its basic mission – respecting individual worldviews and stimulating the wide development thereof, so confirming its ethical foundations. Keeping this line of individual’s right to his/her worldview, by interiorizing given philosophical systems, but without being conditioned by them, the Croatian Philosophical Society plays the role of an ethical guide, which makes it a model to be followed by every philosophical association, as well as the model for how to spread one’s influence outside the scope of one’s natural environment. (shrink)

Proizvođenje se u Platona određuje kao dovođenje onoga koje prije nije poslije u jestvo. Razlikuje se prije svega ljudsko, umjetno i umjetničko tvorenje, koje tvori nekim izradbenim umijećem, te božansko ili prirodno proizvođenje. U suprotnosti spram osjetilnog proizvođenja, u kojem se proizvodi ono osjetivo i tvarno, proizvod neosjetilnog proizvođenja je ono mislivo samo. Svaki od ta dva vida proizvođenja nadalje može biti nasljedovanje, tj. proizvođenje nasljedaba pretpostavljenog uzora, ili raskrivanje, tj. proizvođenje onoga što samo jest. Proizvođenje se shvaća kao sama (...) bit mišljenja, odnosno kao temeljni odnos između misleće duše, onog mislivog i onog osjetivog. Mišljenje kao raskrivajuće proizvođenje onog mislivog pobliže se određuje kao ograničavanje, miješanje i mjerenje.Das Hervorbringen wird bei Platon als das Werden des früher Nichtseienden später ins Sein bestimmt. Das menschliche, künstliche und künstlerische Hervorbringen, das durch irgendeine herstellende Kunst hervorbringt, unterscheidet sich vom göttlichen oder natürlichen Hervorbringen, welches in seinem Wesen das Erzeugen ist. Im Gegensatz zum sinnlichen Hervorbringen, in welchem etwas Sinnliches hervorgebracht wird, ist das Produkt des unsinnlichen Hervorbringens das Denkbare selbst. Jede von diesen zwei Arten des Hervorbringens teilt sich ferner in das Nachahmen, d.i. das Hervorbringen der Nachahmungen des vorausgesetzten Vorbilds, und das Entbergen, d.i. das Hervorbringen der Sachen selbst. Das Hervorbringen wird als das Wesen des Denkens aufgefasst, bzw. als das Grundverhältniss zwischen der denkenden Seele, des Denkbaren und des Sinnlichen. Das Denken als das entbergende Hervorbringen des Denkbaren wird näher als das Begrenzen, Mischen und Messen bestimmt. (shrink)

V članku skušam opredeliti vlogo pojma protislovnosti v zgodovini metafizike. Podrobnejši vpogled v Aristotelovo mišljenje o tem pojmu pokaže, v kolikšni meri je načelo neprotislovnosti zakoreninjeno v metafiziki. V nadaljevanju se osredotočam na Kantovo razvijanje transcendentalne logike in Heglovo izenačenje logike z metafiziko. V zaključku razmišljam o možnosti drugačne logike – logike preobilja – onkraj heglovske afirmacije protislovnosti, ki razkriva mejo principa protislovnosti znotraj določenih struktur ali elementov.This paper traces the role that the concept of contradiction plays in the (...) history of metaphysics. By investigating the way that this concept was taken up by Aristotle, it shows how thoroughly the principle of non-contradiction belongs to metaphysics. The paper then traces Kant's development of a transcendental logic and Hegel's identification of logic and metaphysics. The paper explores, finally, the possibility that even beyond Hegelian affirmation of contradiction another logic--an exorbitant logic--can be conceived that exposes the limits of the principle of non-contradiction and accordingly affirms contradiction whithin certain domains of structures or elements. (shrink)

U Metafizici Γ. 3 počelo neproturječnosti otkriva se kao počelo mišljenja, ali i počelo svih bića. Prema tome, PN ima svoja dva aspekta – ontički i logički. Ti su aspekti izraženi različitim formulacijama počela neproturječnosti koje nalazimo u Γ. 3. Ne može se govoriti o primatu nekog od aspekata, jer su oni upućeni jedan na drugoga: mišljenje je mišljenje bića, a biće je ono što se u mišljenju misli. PN se ističe time da je najpostojanije počelo jer je (...) ono nužno najspoznatljivije. Spoznatljivost ovoga počela ne ovisi o nekim subjektivno- psihološkim uvjetima već o tome da je PN ono konstitutivno svakog spoznavanja, što proizlazi iz njegove onto logičke naravi.In Metaphysics Γ. 3 the principle of non-contradiction is revealed as the principle of thought but also as the principle of all beings. Thus, it has two aspects – ontical and logical. These aspects are expressed by different formulations of PN which can be found in Γ. 3. It cannot be said that any aspect has primacy, because each one bears necessary relation with the other: thinking is the thinking of being and being is that which is thought in the thinking. PN is distinguished as the firmest principle because it is that which is necessarily the most knowable. Knowability of this principle does not depend on some subjective-psychological conditions, but on the fact that the PN is that which is constitutive in every knowledge, and that follows from its onto-logical nature. (shrink)

Krajem 18. stoljeća, kad je donesen jedan od najpoznatijih političkih dokumenata, Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, nije bilo teško pronaći odgovor na pitanje o onome »što« ljudskih prava, premda se time stupilo na tlo jednog u temelju drugačijega morala. Na ovaj ili onaj način ljudska prava su se izvodila iz uma, što znači iz jedne moći koja bi trebala napisati »Evanđelje čistoga uma«. Stoljeće i pol kasnije, 1948. godine, jedno takvo pitanje ne samo da je bilo manjkavo, nego je (...) u samo nekoliko godina djelovanja Opće deklaracije o ljudskim pravima postalo jasno da traganje za onim »što« ljudskih prava svaki dan iznosi na vidjelo sve brojnije i dublje nesuglasice. Stoga je predložen jedan strateški pomak: proglasimo pitanje o onom »što« prevladanim i posvetimo se onome »kako« ljudskih prava. Umjesto pozitivne zadaće predlažemo negativnu zadaću: Koje mišljenje može naštetiti onome »kako« ljudskih prava? U ovom se prilogu treba pokazati kako se kroz postmodernu uvuklo onto-teološko mišljenje koje djeluje kao leća koja iskrivljuje pogled na ljudska prava i time predstavlja jednu od najvećih suvremenih prijetnji za ljudska prava. (shrink)

Dejstvo, da smo bili navajeni misliti stroje, ki ne mislijo, tiste, ki nadomeščajo človekovo fizično delo, in da se šele zdaj srečujemo s stroji, ki domnevno nadomeščajo človekovo mišljenje, še ne pomeni, da je to smer razvoja stroja ali genealogija idej o stroju. Psihoanaliza nas napeljuje k temu, da bi rekli, da je zgodovino stroja mogoče pisati le skupaj z zgodovino nezavednega, medtem ko nam študije antične oralnosti razkrivajo njihovo zapletenost, ki predhodi tehnologiji pisane besede. To pomeni, da se (...) stroj pojavi pred preprostim orodjem, kar kaže na možnost mišljenja genealogije stroja, ki se mora nujno prepletati z genealogijo mišljenja in spomina. Če sledimo tej misli, bi se navsezadnje morali popraviti in reči, da ideja stroja, ki misli, vendarle ni sodoben pojav. (shrink)

U radu se analizira Talesovo shvaćanje duše, uz primarno oslanjanje na Aristotelove kapitalne uvide i konzultiranje relevantnih doksografskih bilješki. Istraživanjem je utvrđeno da je Stagiranin miletskog fizičara, uzimajući u obzir njegovo navodno stajalište da kamen ima dušu zato što pokreće željezo, situirao u kategoriju mislilaca koji su smatrali da je duša načelo kretanja. Autor je zatim konstatirao da je mišljenje da je duša pomiješana u cjelini povezano s poznatom sintagmom koja se pripisuje Talesu: »sve je puno bogova«. Ako se (...) ove formulacije povežu s izjavama o kamenu magnetu i jantaru, onda se dobiva mogući zaključak da je, po Milećaninu, sve oduševljeno, tj. oživljeno, kako organski tako i neorganski dijelovi kozmosa. Konačno, ako ovi stavovi jesu autentično Talesovi, onda je on »rodonačelnik filozofije« i zbog toga što govori o jednosti čitave stvarnosti, odnosno zato što se na ovaj način vitalistički ustanovljuje jedinstvo cjeline svega. (shrink)

Svijest o tehničkoj reproduktibilnosti umjetničkog djela povela nas je iz područja promišljanja umjetničkog djela prema estetizaciji svakodnevice , društvu spektakla, mekdonaldizaciji i diznijevskoj amerikanizaciji kulture cijeloga svijeta.Umnažanje je postalo ponavljanje koje zavodi, odnosno uspostavlja nove odnose kulturne i svake druge ovisnosti. Pokazalo se da u svijetu »množina« vladaju zakonitosti koje određuju današnjeg čovjeka više nego je to filozofija spremna detektirati. Snaga i uvjerljivost epa danas je sadržana u malim sloganima, uz pomoć kojih se upravlja javnim mnijenjem i masama massmedijski oblikovanih (...) potrošača informacija. Slogani su sonde pomoću kojih globalne korporacije osvajaju strukture mišljenja i govora. Umnažanje reklamnih poruka, političkih slogana, ratnohuškačkih rečenica i spektakularnih ispraznosti – završava u copy/paste kulturi, koja, nesvjesna mehanizama i tehnologija, polako ali sigurno počinje zauzimati mjesto na policama dućana globalnih trgovaca. McLuhanovo djelo "Mechanical Bride" prvo je na ozbiljan način promišljalo značenje koje naizgled obični reklamni slogani mogu imati na oblikovanje svjesne i nesvjesne pozicije potrošača. Analizom njegova pristupa u ovom manje poznatom djelu te usporedbom s nekim indikativnim suvremenim pojavama hrvatske i svjetske javnosti – ocrtava se kontekst kojega suvremeno filozofijsko mišljenje ne smije ispustiti iz vida.The awareness about the reproductiveness of artwork led us from the field of discussion about artwork to the aesthetization of the everyday , to a society of spectacles, to McDonaldization and the Disneyesque Americanization of the entire world culture.Multiplication became a seductive repetition, setting up new relations of cultural and other addiction. It seems that in a world of “plurals” there are laws that define today’s man more than philosophy is prepared to detect. The strength and convincingness of epics is sublimated into little slogans, used to manipulate public opinion and hordes of information consumers shaped by the mass media. Slogans are really probes with which global corporations conquer the structures of opinion and speech. The multiplication of advertising messages, political slogans, warmongering sentences and spectacular meaninglessness – ends up in a copy/paste culture, which is, unaware of mechanisms and technologies, slowly but surely starting to take its place on the store-shelves of global marketers. McLuhan’s work "Mechanical Bride" was the first to seriously consider the meaning that the seemingly common advertising slogans can have for the shaping of a conscious and unconscious position of the consumers. By analyzing his approach in this less known work and comparing it with certain suggestive modern phenomena in the Croatian and world public – we outline a context, which should not be eft out of the sight of the modern philosophic thought. (shrink)

Prisutnost Heideggera u Hrvatskoj pokazuje se u rasprostranjenom čitanju i raspravljanju temeljnih pojmova njegova mišljenja, o čemu svjedoče tri internacionalna simpozija u 80-im godinama. Posrednici Heideggerove misli bili su sveučilišni profesori filozofije već u 60-ima.Najutjecajniji među njima, V. Sutlić, svoju filozofsku koncepciju artikulira i razvija kao »povijesno mišljenje«. Njegova intencija u radovima 60-ih godina jest svojevrsna sinteza Marxova i Heideggerova mišljenja, dok u knjizi Praksa rada kao znanstvena povijest imanentnom analizom pokazuje Marxovu misao u pripadnom joj povijesnom toposu ozbiljenja (...) Hegelove filozofije putem prakticiranja rada nošenog samonadmašivanjem znanosti. U temeljnim odrednicama »povijesnog mišljenja« – povijesni sklop , zgoda, čistina, zagovaranje povijesne otvorenosti – prepoznajemo odlučne pojmove Heideggerova mišljenja. G. Petrović zagovara trajni dijalog između Marxova i Heideggerova mišljenja, legitimirajući ga njihovom povijesnom usmjerenošću, u kojoj prednost daje Marxovu pojmu ‘revolucije’ naspram Heideggerovu ‘prispijeću bitka’.Die Anwesenheit Heideggers in Kroatien zeigt sich in der verbreiteten Erertörung der Grundbegriffe seines Denkens, wie das drei in den 80-er Jahren gehaltenen internationallen Symposien zeugen. Das Heideggersche Denken haben aber schon in den 60-er Jahren die Universitätsprofessoren der Philosophie vermittelt.V. Sutlić, der einflußreichste von ihnen, hat seine philosophische Konzeption als „geschichtliches Denken” artikuliert und entwickelt. In seinen Arbeiten der 60-er Jahren neigt er zu eigenartiger Synthese des Marxschen und Heideggerschen Denkens, während in dem Buch Die Praxis der Arbeit als wissenschaftliche Geschichte das Marxsche Denken in dem ihm zugehörigen geschichtlichen Topos freilegt. Das ist der Topos der Verwirklichung der Philosophie Hege1s durch das Praktizieren der von der sich selbst ständig übertreffenden Wissenschaft getragenen Arbeit. In den Grundbestimmungen des „geschichtlichen Denkens” – des geschichtliche Zusammenhang Sein – Dasein, Seiendes, das Ereignis, die Lichtung, das Befürworten der geschichtlichen Offenheit – erkennt man die entscheidenden Begriffe de Heideggerschen Denkens. G. Petrović befürwortet den dauerenden Dialog zwischen dem Denken Marx und Heideggers. Solchen Dialog berechtigt er mit der geschichtlichen Ausrichtung beider Denker in welcher Petrović den Vorteil der Revolution gegenüber dem Ankunft des Seins sieht. (shrink)

Concerning the differences between Ernst Cassirer and Martin Heidegger with reference to Descartes one must point out their different ideological-historical and phenomenological approach on the one hand and on the other hand their diverging understanding of history, science and subjectivity. Cassirer and Heidegger agree that Cartesian thought is fundamental to both the contemporary understanding of the self in which man features as an autonomous subject and the contemporary understanding of reality in which being is analysed with the help of modern (...) science. Nevertheless, differences are manifest in the diverging representation of the new image of man and the world. While Heidegger in the revolt of man as subject seeks to get at the root of the existing dominant power relations and the implicit scientific discourse that ultimately excludes from that scope all that cannot be mathematically verified, Cassirer emphasises the nurturing of individuality and autonomy of the human mind. In man‘s successive self-liberation he sees the fundamental principle of anthropological ideal. From Descartes onward, and in particular from the Age of Enlightenment, man has been considered as an end in himself; he may maturely decide on his action, but he must also assume responsibility for it. According to Cassirer, these epistemological and ethical principles constitute the real foundation of our culture. According to him, modern-day progress does not necessarily flow into dominating subjectivism, since responsibility for the wrongful developments of the 20th century does not lie with the inherited models of man and reality, but rather with the disregard of the modern principles such as individuality, freedom and rationality.Anhand der unterschiedlichen Bezugnahmen Ernst Cassirers und Martin Heideggers auf Descartes sollen einerseits die Differenzen zwischen einem ideengeschichtlichen und einem phänomenologischen Zugang und andererseits ein divergierendes Verständnis von Geschichte, Wissenschaft und Subjektivität aufgezeigt werden. Cassirer und Heidegger stimmen darin überein, dass das cartesianische Denken sowohl für unser heutiges Selbstverständnis, in dem der Mensch als autonomes Subjekt fungiert, als auch für die gegenwärtige Wirklichkeitsauffassung, in der das Seiende mittels der modernen Naturwissenschaften analysiert wird, grundlegend wirkte. Die Unterschiede manifestieren sich jedoch in den voneinander abweichenden Auslegungen dieses neuen Menschenund Weltbildes. Während Heidegger im Aufstand des Menschen als Subjekt die Wurzel für die bestehenden Herrschaftsverhältnisse und den darin implizierten Wissenschaftsdiskurs, der letztlich alles mathematisch nicht Verifizierbare aus diesem Bereich ausschließt, festzumachen sucht, legt Cassirer den Akzent auf die Ausbildung der Individualität und Autonomie menschlicher Vernunft. In der sukzessiven Selbstbefreiung des Subjekts erblickt er das Grundprinzip der anthropologischen Ideale. Seit Descartes und insbesondere seit der Aufklärung gilt der Mensch als Selbstzweck, der mündig über sein Tun bestimmen kann, aber für dieses auch Verantwortung übernehmen muss. Diese epistemologischen und ethischen Grundsätze bilden für Cassirer das eigentliche Fundament unserer Kultur. Für ihn mündet der moderne Fortschritt nicht zwangsläufig in einen herrschaftlichen Subjektivismus, denn für die Fehlentwicklungen im 20. Jahrhundert sind nicht die überkommenen Modelle von Mensch und Wirklichkeit zur Verantwortung zu ziehen, sondern die Missachtung moderner Grundsätze wie Individualität, Freiheit und Rationalität.Temeljem različitih pozivanja Ernsta Cassirera i Martina Heideggera na Descartesa treba ukazati s jedne strane na razlike između idejno-povijesnog i fenomenološkog pristupa a s druge na divergentno razumijevanje povijesti, znanosti i subjektiviteta. Cassirer i Heidegger suglasni su da je kartezijansko mišljenje temeljno za naše današnje samorazumijevanje, u kojemu čovjek fungira kao autonomni subjekt, jednako kao i sadašnje shvaćanje stvarnosti, u kojem se biće analizira pomoću modernih prirodnih znanosti. Ipak, razlike se manifestiraju u izlaganjima te nove slike čovjeka i svijeta, koja odstupaju jedna od drugih. Dok Heidegger u uspostavljanju čovjeka kao subjekta pokušava ustvrditi korijen postojećih odnosa moći i implicitni znanstveni diskurs, koji naposljetku iz tog područja isključuje sve što se ne može matematički verificirati, Cassirer polaže akcent na izobrazbu individualnosti i autonomije ljudskoga uma. U sukcesivnom samooslobođenju čovjeka uočava on temeljni princip antropološkog ideala. Od Descartesa, a poglavito od prosvjetiteljstva, čovjeka se smatra samosvrhom; on može zrelo određivati svoje djelovanje, no mora na sebe preuzeti i odgovornost za njega. Ta epistemološka i etička načela tvore za Cassirera pravi fundament naše kulture. Za njega se moderni napredak ne ulijeva neizbježno u vladajući subjektivizam, budući da za pogrešan razvoj u 20. st. nisu odgovorni naslijeđeni modeli čovjeka i stvarnosti, nego prezir modernih načela poput individualnosti, slobode i racionalnosti. (shrink)

In dieser Arbeit will ich im Rahmen der?erstaunlichen? Aktualit?t der politischen Philosophie Hegels der letzten zwei Jahrzehnte, den Status der zwischenstaatlichen Verh?ltnisse in seiner?Rechtsphilosophie? einer Analyse unterziehen. Ihre?unwirtliche Stelle? innerhalb seines philosophischen Systems kann uns nicht nur die Hegelsche Auffassung von dem Ph?nomen des Politischen erkennen lassen, sondern verweist uns auch auf die Stetigkeit der Entzweiung zwischen dem globalen Feld des politischen Ereignis als empirisch konstitutiv und ihrer?universellen??berwindung. Die Sph?re des Politischen wurde damit f?r das gegenw?rtige philosophische Denken als mit (...) einer?Rest der Negativit?t? bestimmend gezeigt und das Verh?ltnis zwischen der Philosophie und dem Staat wurde fruchtbar f?r eine zuk?nftige Betrachtung ge?ffnet. Namera mi je da u sklopu?iznenadjujuce? aktuelnosti u poslednje dve decenije Hegelove politicke filozofije podvrgnem analizi status medjunarodnih odnosa u Hegelovoj Filozofiji prava. Smatram da nam?negostoljubivo mesto? tog odseka unutar njegovog filozofskog sistema moze osvetliti, ne samo Hegelovo shvatanje fenomena politickog, nego i konstantnost rascepa/ razlike izmedju globalnog polja politickog dogadjaja kao empirijski konstitutivnog i njegovog?univerzalnog? prevladavanja. Sfera politickog ce se na taj nacin pojaviti za savremeno filozofsko misljenje kao sustinski odredjena jednim?ostatkom negativnosti?, a odnos izmedju filozofije i drzave plodno otvoriti za neko buduce razmatranje. (shrink)

Autor u radu analizira predsokratovsko razmatranje φρόνησις-a i αἴσθησις-a, promatrano kroz prizmu Aristotelovog poricanja logoskih sposobnosti životinjama i biljkama. Aristotelov generalni stav je da većina predsokratovaca nije razlučivala um, mišljenje i razboritost od opažanja i drugih aspekata duše. Bitnu aporiju u promišljanju predsokratovaca Stagiranin obrazlaže tvrdnjom da su oni, doduše, istraživali istinu bića, ali polazeći od pretpostavke da su jedina zbiljska bića osjetilne stvari. Predsokratovci, sukladno tomu, shvaćaju umovanje kao nešto tjelesno poput opažanja i često razumiju da se slično (...) sličnim opaža i shvaća. Očekivana konsekvenca ovakvog pristupa tvrdnja je predsokratovaca da ne samo ljudi nego i sva ostala bića imaju svijest, mišljenje i razboritost. Do krajnosti doveden stav nekih od njih izražava se riječima da se biljke pokreću po prirodnoj žudnji, da dišu, osjećaju, da mogu biti tužne i vesele, kao i da imaju moć rasuđivanja, razum i um. Autor je zaključio da je predsokratovac Alkmeon razlikovanjem mišljenja tj. razboritosti od opažanja najjasnije anticipirao Aristotelovo vlastito stajalište. Alkmeonova tvrdnja da se čovjek razlikuje od drugih živih bića po tome što on jedini razumije, dok druga živa bića primaju osjete, ali ne razumiju, na tragu je Stagiraninovog naglašavanja da se logoske sposobnosti mogu pripisivati isključivo ljudima i da čovjek ima ontološki primat u odnosu na druga živa bića. (shrink)

U radu se raspravlja o pojmu i povijesti utopije, pri čemu se naglasak stavlja na moderne oblike utopija rodne tematike. Iako bi se moglo reći da je utopijsko mišljenje imanentno čovjeku, danas se riječ ‘utopija’ koristi mahom u pejorativnom značenju tlapnje i/ili političke zamisli čije ostvarenje nužno vodi u neki oblik totalitarizma. Takva su određenja utopije iznikla iz etimoloških, povijesnih i idejnih nedoumica vezanih uz utopijske teorijske i praktične tvorevine. Opisujući utopiju pojmovima kritike, nade i mašte te ju vezujući (...) uz pojam Mannheimove aktivne utopije, u njoj je moguće pronaći elemente za suočavanje s modernim rodnim i ekološkim problemima. Kao primjer su dane feminističke utopije u kojima su testirane razne rodne teorije i prakse te su predložena rješenja za stvaranje ne idealnih i dovršenih, već poboljšanih svjetova, odnosno svjetova koji dopuštaju poboljšanje.This article discusses the concept and history of utopia with an emphasis on the modern forms of gender utopias. Although it can be said that utopian thought is inherent to humans, today the word ‘utopia’ is generally used in a pejorative meaning of an illusion and/or political concept whose actualization necessarily leads to some form of totalitarianism. These assumptions originated from etymological, historical and conceptional dilemmas associated with utopian theoretical and practical realizations. Describing utopia in terms of critique, hope and imagination as well as linking it with the concept of Mannheim’s active utopia it is possible to find in it elements that can be used for dealing with modern gender and ecological problems. As an example are given feminist utopias in which were tested different gender theories and practices and were suggested solutions for creating not ideal or completed but improved worlds, that is, worlds that allow improvement. (shrink)

Ovaj tekst nastoji da nijansira dihotomiju izmedju pojmova istorije i pravde koja je uobicajena u interpretaciji Hobzovog misljenja. Hobzov kriticki stav prema istoriji objasnjava se njegovom polemikom protiv nasledja klasicne antike, koja stoji u vezi s njegovim projektom stroge nauke o moralu i politici. Medjutim, Hobzovo shvatanje pravde ne moze se zasnovati bez izvesnih faktickih, empirijskih elemenata; ono se ne svodi na neku cisto racionalnu konstrukciju. Ovi elementi otvaraju Hobzovo misljenje prema problematici stvarne istorije; za Hobza, najvazniji predstavnici takve vrste (...) istorije su Tukidid i Tacit. Konacno, istorijska dimenzija Hobzovog misljenja dopusta nam da kod njega prepoznamo i jedan siri pojam pravde, koji probija granice pravde koja proizlazi iz ugovora. (shrink)

Osim intuitivnih spoznaja kojima svijest neposredno zna sebe kao postojeće, sve su ostale spoznaje višestruko posredovane. A da bi uopće bile moguće, moraju biti zasnovane na vjerovanju iz kojega jedino mogu proizići čak i najskromnije spoznajne pretpostavke. No iako je snažna vjera ili bar kakvo-takvo vjerovanje u valjanost pretpostavki nužno ishodište svake umske spoznaje, ipak je tek sumnja ta po kojoj se iz tih pretpostavki može doprijeti do znanja. Jer vjera koja nije otvorena za sumnju i provjeru, spoznajno je jalova. (...) Štoviše ona je istinogubna.Stoga upravo sumnja čini mišljenje kritičkim, a filozofiju kao filo-sofiju razgraničava od arogantnog dogmatizma, zdravorazumske ograničenosti i ideološke lažnosti.Pa ako umska spoznaja bez vjere ili bar vjerovanja nije moguća, vjera koja ne uvažava ili čak negira umsku spoznaju nedostojna je življenja.Except for intuitive cognitions by which consciousness is immediately aware of itself as existing, all other cognitions are mediated in multiple ways. To make this possible in the first place they need to be based on the belief from which even the most modest hypotheses can stem. Although firm faith or at least some kind of similar belief in the validity of the hypotheses is the necessary origin of every mental-rational cognition, doubt is the only thing that can lead to knowledge from those hypotheses. Faith which is not open to doubt and verification is cognitively futile. Furthermore, it is truth-evasive.Bearing that in mind doubt is that what makes thinking critical and draws the boundary between philosophy as philo-sophia and arrogant dogmatism, pure-sense limitation and ideological falseness.So if mental-rational cognition without faith or at least belief is not possible, the faith which does not respect or which even negates mental-rational cognition is unworthy of living. (shrink)

U ovome se članku kritički prikazuje i valorizira hrvatski prijevod Hegelove "Znanosti logike" . Radi se o vrlo dobrom prijevodu , koji je važan naročito zato što je danas sve manji broj mladih filozofa u stanju čitati djela na njemačkom jeziku. Nadalje, promišljaju se najvažnije dimenzije Hegelove "Znanosti logike", s posebnim osvrtom na pitanje o dokidanju metafizike. "Znanost logike" trebala bi služiti kao priručnik za postmetafizičko mišljenje.In diesem Aufsatz wird die kroatische Übersetzung von der Hegels Wissenschaft der Logik kritischdargestellt (...) und valorisiert. Es geht um eine sehr gute Übersetzung , die deswegen besonders wichtig ist, weil heute immer wenigen Anzahl jungenPhilosophen in der Lage ist, auf Deutsch zu lesen. Weiter werden die wichstige Dimensionen HegelscherLogik nachgedacht mit besonderen Aufmerksamkeit auf die Frage über die Aufhebung derMetaphysik. Die Wissenschaft der Logik sollte als Handbuch für nachmetaphysiches Denken dienen. (shrink)

Johan Huizinga u svojoj knjizi Homo ludens tvrdi kako civilizacija proizlazi i razvija se u igri i kao igra. Ona jest jedna od ljudskih karakteristika, ljudski obred, a služi za rekreaciju, zabavu, ali i učenje. Može li se onda dobro usmjerenom igrom razvijati ljudsko mišljenje? Cilj programa filozofije za djecu jest uvježbavanje multidimenzioniranog mišljenja. Po Mathew Lipmanu multidimenzionirano mišljenje jest cjelina koja se sastoji od kritičkog, kreativnog i skrbnog mišljenja. Program filozofije za djecu usmjeren je i prema predškolskoj (...) i osnovnoškolskoj populaciji. Radi toga je u programu neizbježna igra kao put k razvitku multidimenzioniranog mišljenja. U radu ćemo prikazati i nekoliko igara usmjerenih k uvježbavanju umnih sposobnosti koje se koriste u programu filozofije za djecu.Johan Huizinga, in his book Homo ludens, claims that civilization arises and develops through play and as a play. Playing is a characteristic of humans, a human ritual and yet it is for recreation, fun, but also for learning. Can it be then that well-directed play leads to a development of human thinking? The aim of philosophy for children programme is practising multidimensional thinking. According to Mathew Lipman, multidimensional thinking is the entirety consisted of critical, creative and caring thinking. Philosophy for children programme is directed towards pre-school as well as towards elementary-school population. For that reason this programme considers play as an inevitable way into the development of multidimensional thinking. In this paper we will also present a few games which are being used in philosophy for children programme, and which are also directed towards practising intellectual abilities. (shrink)

Petrić motivira svoj pokušaj deheleniziranja filozofije i kršćanske teologije činjenicom da su oko četiri stotine godina nakon »starih teologa«, koji su bili pod utjecajem Platonove filozofije, skolastički teolozi počeli u teologiju uvoditi Aristotelovu filozofiju i uzimati njegove »bezbožnosti« kao temelje vjere. Ispričava ih što nisu poznavali niti mogli poznavati stare teologe jer nisu znali grčki i stoga su im bili nepoznati Platonovi i Aristotelovi izvorni tekstovi u kojima se ti stari mudraci spominju. Ne oprašta im, međutim, što su pokušali »bezbožnošću (...) poduprijeti pobožnost«. Stoga Petrić nastoji pokazati da je Aristotel našao sve problemske motive svoje metafizike, fizike i etike u prastarih egipatskih i kaldejskih mudraca, i to najvećim dijelom posredovanjem Platona. Isto tako nastoji pokazati kako je spomenute probleme Aristotel preformulirao, pretumačio u duhu starogrčkog jezika i duha, ali djelomično i prešućivao.Heideggerov analogni noviji pokušaj dehelenizacije filozofije i kršćanske teologije polazi od teze o »zaboravu pitanja o bitku«, odnosno o »smislu bitka«. Taj »zaborav« skrivila je tradicionalna metafizika koja je tretirala bitak kao »najopćenitiji« i stoga »najrazumljiviji« pojam i na taj način dispenzirala filozofiju da ponovo promišlja pitanje o bitku. Pitanje o bitku blokirala je metafizika i time što je bitak tretirala kao »biće« i navela teologiju da i Boga tretira kao »biće«, doduše kao »najviše«, ali ipak kao biće. To je omogućilo da se teologija razumije kao »pozitivna« znanost i time se uvrsti među druge »pozitivne« znanosti. Heideggerov motiv da »destruira« tradicionalnu metafiziku jest da usmjeri mišljenje prema njegovoj zaboravljenoj bitnoj zadaći, a time i teologiju da se, oslobođena od tradicionalne metafizike, uputi novim putovima.Najnoviji poticaj kritičkom tematiziranju dehelenizacije kršćanske vjere, i uopće europskog duha, dao je teolog i sadašnji papa Joseph Ratzinger, posebno u svom predavanju na Sveučilištu u Regensburgu, u kojem je desetak puta kritički apostrofirao dehelenizaciju. Podvrgnuo je kritici tri vala dehelenizacijskog programa u kršćanskoj teologiji: od izgona metafizike iz teologije u Reformaciji, preko historiziranja u liberalnoj teologiji 19. i 20. stoljeća, do brisanja tragova helenizacije kršćanske vjere u ideji inkulturacije. Ratzinger podvrgava kritici ograničavanje uma , započeto matematizacijom europske znanosti u renesansnom platonizmu, koje je Kant kanonizirao. Posljedice toga ograničavanja uma nisu relevantne samo za kršćanstvo koje teži suprotnome, tj. proširenju uma , nego i za zapadnoeuropski duh u cjelini.Petrić’s attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology was motivated by the fact that about four centuries after the “ancient theologians”, who were influenced by Plato’s philosophy, scholastic theologians began to introduce Aristotle’s philosophy into theology and adopt his “impieties” as the foundations of faith. He justifies their ignorance and inability to learn about the ancient wise men by the fact that they had no knowledge of Greek and were thus not familiar with the original texts of Plato and Aristotle in which the wise men were mentioned. He does not forgive them, however, for trying to “support piety by impiety”. Thus Petrić attempts to demonstrate how Aristotle found all the problem motives of his metaphysics, physics and ethics in the wise men, drawing mostly upon Plato. He also attempts to show how Aristotle reformulated the mentioned problems, reinterpreted them in the spirit of the old Greek language and thought, but also ignored some of them.Heidegger’s more recent similar attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology is grounded on a thesis of the “neglect of the question of being” – that is, the “meaning of being”. This “neglect” is the result of traditional metaphysics which treated being as “the most general” and thus “the most understandable” notion, and in such a way dispensed philosophy to reconsider the question of being. The question of being was blocked by metaphysics in that it treated being as an “entity”, prompting theology to treat God as an “entity” as well, though “the supreme” but still an entity. This led to the understanding of theology as a “positive” science and its eventual classification among the “positive” sciences. Heidegger’s motive to “destroy” traditional metaphysics is to stream thought towards his forgotten major goal, and thus prompt theology, once freed from traditional metaphysics, to seek new strands.The most recent attempt at critical thematization of dehellenization of Christian faith and European spirit in general has been made by the theologian and present pope, Joseph Ratzinger, particularly in his lecture delivered at the University in Regensburg in which he repeatedly criticized dehellenization. Three stages of dehellenization program in Christian theology are the subject of his criticism: from the banishment of metaphysics from theology in the Reformation, through historization in liberal theology of the nineteenth and twentieth century to the erasing of the traces of Hellenization of Christian faith in the idea of inculturation. He also argues against mind limitation started by mathematization of European science in Renaissance Platonism and canonized by Kant. The consequences of mind limitation are not only relevant to Christianity which strives towards the very opposite – broadening of the mind , but to the Western spirit on the whole. (shrink)

Rad se sastoji od dva dijela. U prvom dijelu, tragom prethodnih istraživanja, prvenstveno Petrovićevih i Marottijevih, ispitujem sadržaj i primjenu temeljnog filozofijskog pojmovlja zasnovanoga na riječi i pojmu biti, pri čemu je glavna primijenjena strategija filozofijsko tumačenje mišljenja tvorenog putem mehanizama hrvatskoga jezika. U drugom dijelu, tragom Veljakovih istraživanja o metafizičkim utvarama, ispitujem opasnosti usvajanja moguće nepotpuno razumljenog pojmovlja pomoću kojega oblikujemo predodžbe o (društvenoj) zbilji i po njoj djelujemo. Sidrište je razmatranja problem hipostaze jednoga, a u dijalogu s Veljakovim (...) razmatranjima hipostaziranja partikularnih bića nastojim raščistiti polazišno mjesto za mišljenje promjena u odnosu prema zbilji opstojanja. (shrink)

Od grčkog pojma sophia do Potterovih pojmova mudrosti i biološkog znanja, autor analizira različite filozofske i znanstvene koncepte znanja. Autor se slaže s Jaspersom u stavu da ono što je »iz filozofije prevodivo u zajedničko mišljenje, to na koncu odlučuje o njezinoj vrijednosti «. Autor zaključuje da novoj epohi i bioetičkoj perspektivi odgovara zahtjev za orijentacijskim znanjem, te ga nastoji definirati ne samo iz povijesti filozofije, nego i u suprotnosti s tradicionalnim stajalištima , te iz zahtjeva nove epohe.From the (...) Greek term sophia to the Potter’s terms wisdom and biological knowledge, author analyses different philosophical and scientific concepts of knowledge. The author agrees with Jaspers on the notion that what is “transferable from philosophy into the common reasoning is what at the end decides on its worthiness”. The author concludes that the demand for an orientational knowledge corresponds with the new epoch and bioethical perspective, and is trying to define this demand not only from the history of philosophy, but in its contrast to the traditional views represented by Descartes and Bacon, and also from the demands of the new epoch itself. (shrink)

Djelo Gaje Petrovića u vrhu je europske filozofije 20. stoljeća. On je bio najznačajnijih i najpoznatijih hrvatskih filozofa. Petrović u svojem opsežnom djelu polazi od ontologije i antropologije dospijevajući preko logike do filozofije povijesti i povijesti filozofije. Referira se na neke najvažnije suvremene filozofe, osobito na Martina Heideggera, a u središtu je mišljenje Karla Marxa. Petrović analizira Marxovo nasljeđe i vrlo ga uspješno razvija te primjenjuje na svoju metafilozofsku koncepciju kojom daje doprinos razrješavanju nekih od temeljnih pitanja suvremenog čovjeka (...) kao što su sloboda, otuđenje, samootuđenje i mogućnost autentičnoga ljudskog bivstvovanja.The work of Gajo Petrović is at the very top of the 20th century European philosophy. He is one of the most important and the best known Croatian philosophers. The work of Gajo Petrović is extremely wide. It starts with ontology and anthropology, stretching over logic to historical philosophy and history of philosophy. He wrote about some of the most important contemporary philosophers but the basic point in Petrović’s work is the thoughts of Karl Marx. He analysed Marx’s heritage and very successfully developed and implemented it in own particular metaphilosophical conception, contributing to solving some of the basic issues of the modern human being like freedom, alienation, selfalienation and the possibility of authentic human being. (shrink)

Pregledujem sedanje slepe ulice zahodne filozofije in predlagam nov začetek. V sedanjem trenutku prevladujejo tri najmočnejše pojmovne opcije; skepticizem, kognitivni privilegij in historicizem. Prvi je škandal, drugega zavračajo vse strani, tretji pa je trenutno dokaj zanemarjen. Historicizem ali zgodovinskost - pojem, daje mišljenje notranje historizirano, da je mišljenje zgodovina - je edini velik nov prispevek moderne filozofije k glavnim pojmovnim virom zahodne tradicije. Sodobna filozofija, posebno angloameriška analitična filozofija, je v bistvu nadaljevanje filozofije 17. stoletja in predkantovske filozofije (...) 18. stoletja, ki ju begajo »nepomembnosti« 19. stoletja; kontinentalna filozofija, v glavnem francoska in nemška, pa se je zdaj pripravljena prilagoditi ahistoricizmu analitične filozofije. Predlagam ponovno odkritje historicizma in prepoznam številne različne strategije, ki dajejo prednost taki politiki, za katero napovedujem, da bo še enkrat prišla na vrsto v naslednjem stoletju. Še posebej skrbno raziskujem vidike prve filozofije, zaprtih sistemov, rešitev problemov reference in predikacije, odnos med naravo in kulturo, odnos med realizmom in idealizmom in naravo ter funkcijo osebe ali sebstva. Ugotavljam, da se sodobna filozofija mora spoprijeti s prispevki Kantovega konstruktivizma in Heglove simbioze in iti preko obeh. Med dokazovanjem orišem splošno krivuljo zahodne filozofije vse do današnjih časov. (shrink)

»Sve što postoji u onom drugom je drugačije nego u sebi« . Ljudski svijet je posredovani svijet te može biti posve odvojen od onoga što je svijet u sebi, a što se danas naziva neposrednošću, životom, autentičnom egzistencijom. Racionalnost, simboličko mišljenje, jezik, povezuju nas s realnošću, ali prepušteni sebi samima zarobljavaju beskonačnu različitost stvarnosti i supstituiraju bogatstvo života hiperrealnošću i ekstenzijama .Izgubljeni smo u simbolima jer nam nedostaje, kaže Kuzanski, tankoćutnost za razlikovanje simbola od onoga što oni simboliziraju. Kant (...) to proširuje na razlikovanje svijeta za nas od svijeta po sebi, upozoravajući da je naše iskustvo svijeta određeno naočalama kroz koje ga gledamo. Kuzanski nam nudi naočale koje omogućuju spomenutu tankoćutnost. Uspoređuje ih s dragocjenim kamenom berilom kroz koji postaje vidljivo ono što je inače nevidljivo. To je medij tankoćutniji od jezika. Za Platona njegovo poznavanje bijaše uvjet da se uđe u Akademiju.“Whatever exists, exists otherwise in something else than it exist in itself” . The world of man is a mediated indirect world and it can exist completely separate from what the world in itself is, the latter being referred to today as immediacy, Life, authentic existence. Rationality, symbolic thought, and language connect us to the reality, but when they are left to themselves they reduce otherwise infinite variety within the reality and substitute the richness of life with hyperreality ad extensions .We are lost in the world of symbols, according to Cusanus, because we lack the sensibility to differentiate the symbol from the signified symbolized. Kant extends this to the opposition between the worldforus and the worldperse, thereby pointing out that our experience of the world is determined by the spectacles through which we see it. Cusanus on the other hand offers the spectacles that enable us to achieve the before mentioned sensibility, comparing them to the semiprecious stone beryl, which enables otherwise invisible objects to become visible if observed through the stone. The concerned medium is thus more sensible than language. Plato made the cognition of this medium a prerequisite for entry into his Academy. (shrink)

U ovom članku autor pokušava razumjeti i pojmiti ulogu Hegelove "Fenomenologije duha". To djelo određuje se kao ključ razumijevanja Hegelove filozofije u cjelini. Kretanje apsolutnog duha iskazuje se kao put kojim se filozofija re-konstruira kao povijesno mišljenje postajanja slobode i kroz koji se put može doći do navlastite bîti filozofije.In diesem Aufsatz der Autor versucht die Rolle der Hegel’schen "Phänomenologie des Geistes" zu verstehen und begreiffen. Phänomenologie wird als Schlüssel für Verständnis der Hegel’schen Philosophie als solche definiert. Die Bewegung (...) des absoluten Geistes zeigt sich als Weg, dadurch die Philosophie zum geschichtlichen Denken des Werdens der Freiheit rekonstruiert wird und zum eigentlichen Wesen der Philosophie kommen kann. (shrink)

U tekstu se razmatra paradoksalna priroda identiteta koja izvire iz: 1) samog pojma cija apstraktna opstost sazima razlicite, u stvarnosti cak suprotne osobine; 2) procesualne prirode stvarnosti koju je lakse uhvatiti u poetske metafore ili apstraktne principe nego u nedvosmislene pojmovne mreze; 3) odnosa suprotnosti bica i znanja, svesti i stvarnosti, subjekta i objekta, sopstva i licnosti. Zapetljano u lavirintu cije granice izmicu pri pokusaju pojmovnog odredjenja, moderno misljenje identiteta ide ka napustanju ideje?sopstva? u korist?ega? i pogresnom razumevanju identiteta kao (...) identicnosti. To odgovara?vremenu izgubljenog duha?, razapetom istovremenom potrebom za pronalazenjem identiteta i za odustajanjem od njega. (shrink)