Nedostatak ljudskog kretanja u suvremenim uvjetima življenja je današnja stvarnost i nepobitna činjenica. Budući da je tjelesna aktivnost biotička potreba čovjeka, potreban je veći angažman društva u cjelini isto kao i svakog pojedinca koji je dužan voditi brigu o svom tjelesno zdravstvenom statusu. Tjelesna aktivnost ima nezamjenjivu instrumentalnu vrijednost jer predstavlja najbolje sredstvo za postizanje i održanje zdravlja. Pored toga, tjelesna aktivnost ima i intrinzičnu vrijednost zato što omogućava realiziranje i usavršavanje čovjekovih motoričkih znanja i dostignuća. Smatramo da zapostavljanje (...) tjelesno-zdravstvenog aspekta narušava cjelovitost ličnosti, te da stoga svatko ima razloga za redovito tjelesno vježbanje.It is an undeniable fact that nowadays people are insufficient physically active. Since physical activity is human biotic need, society as a whole, just as each individual should take care about his/her physical condition. Physical activity has indispensable instrumental value because it is the best means for achieving and maintaining health. Besides, physical activity has intrinsic value because it enables people to exercise and develop their motoric skills and achievements. We believe that physically inactive life is incomplete life and that therefore everybody has a reason for regular physical activity. (shrink)

Vježbanje u kršćanstvu posljednje je Kierkegaardovo veliko djelo. Nastalo je kao kompilacija više članaka, a konačno je objavljeno 1849. godine. Njime je Kierkegaard zaokružio svoje tumačenje kršćanske religije. Pitanja kojima možemo sažeti ključne teme kojima se za života bavio su sljedeća: kako postati kršćanin, koje su glavne teze kršćanske doktrine, može li se dokazati Božje postojanje , u kakvom su odnosu vjera i razum, jesu li religiozna vjerovanja racionalno utemeljena i dr. U ovom radu iznijet ćemo Kierkegaardova pojašnjenja kršćanske (...) religije, uspoređujući ih s tezama koje je izložio u ostalim djelima . U tom smislu Vježbanje u kršćanstvu poslužit će nam kao potvrda njegovih ranijih razmišljanja i stavova o kršćanskoj religiji.Practice in Christianity is the last Kierkegaard’s great work. It is made as a collection of several essays and was finally published in 1849. With this book the Danish philosopher completed his interpretation of Christianity. Questions that occupied him during his life were: how to become a Christian, which are the main theses of Christian teaching, can God’s existence be proven , what is the relation between faith and reason, are religious beliefs rationally established, and the like. In this paper we will summarize Kierkegaard’s account of Christian religion comparing it with the theses that he espoused in his other works . In this sense Practice in Christianity will serve as a confirmation of his earlier thoughts and attitudes about Christian religion. (shrink)

Ovaj tekst sadrži pregled natjecanja iz filozofije za gimnazijalce – od prvoga održanog 2001. do petoga 2005. godine. Ciljevi natjecanja za učenike jesu: pobuđivanje interesa i ljubavi spram filozofije, podizanje razine usmenog i pismenog izražavanja, vježbanje kritičkoga mišljenja uspoređivanjem djela različitih filozofa i filozofijskih škola, ukazivanje na važnost filozofijskog obrazovanja, razvijanje sposobnosti za tolerantnu ali strogu raspravu, poticanje »filozofijskoga« druženja učenika, omogućivanje učenicima-pobjednicima izravni upis na filozofskim fakultetima; a za nastavnike da razvijaju svoju kreativnost i maštovitost različitim metodama rada (...) s učenicima.This article displays an overview of the secondary school competition on philosophy – fromthe first hold in the year 2001, to the fifth hold in the year 2005. The aims of the competition for the students are: to enhance the interest and love for the philosophy, to increase the level oforal and written expression, to practice critical thinking by comparing the works of different philosophers and philosophical schools, to point out the importance of philosophical education,to develop argumentative skills for a tolerant but strict discussion, to encourage a “philosophi­cal” communication among students, to enable the winners a direct enrolment to philosophicalfaculties; and for the teachers: to enhance their creativity and fantasy through different teaching methods. (shrink)

Deklaracija o svjetskome ethosu, što su ju predstavnici velikih svjetskih religija i manjih duhovnih konfesija usvojili na drugom Parlamentu religija svijeta u Chicagu 1993., utrla je put prema onoj vrsti sporazumijevanja koju nije imala nikada do sada. Naime, pokušaji dijaloga među religijama, ekumenizam i tolerancija, koji su bili ključni pojmovi u drugoj polovini 20. stoljeća, imali su bazični nedostatak, a to je pokušaj prihvaćanja i uvažavanja tuđeg učenja, koje se razlikuje od vlastitoga, tj. sve se svodilo na »vježbanje tolerancije«. (...) Naspram navedenih nastojanja u međureligijskoj i međukonfesionalnoj suradnji, svjetski ethos nastoji doći do zajedničkih temelja, i to ne samo zajedničkih u religijama već i u nereligijskim etičkim sustavima, te se trudi pronaći i odrediti ethos na kojemu bi se zasnivale profesije koje čine bazu razvoja suvremenog društva.Declaration Toward a Global Ethic, adopted by representatives of great world religions and lesser spiritual confessions at II. Parliament of World Religions in Chicago 1993, have paved the way towards that kind of understanding that was never reached before. Namely, attempts of dialogue between religions, ecumenisms of tolerances, that were key terms in the second half of 20th century, all have basic failure, i.e., an attempt to accept and respect doctrines of the others, different from our own, i.e. everything was reduced to “practicing tolerance”. Against the above mentioned efforts in interreligious and interconfessional cooperation, the global ethic try to reach the common grounds, not just common in religion but also in unreligious ethical systems, and it attempts to find and determine the ethos which should serve as fundamentals for professions that make basics of contemporary society development. (shrink)

Kako se danas može zamisliti plodonosan dijalog između kršćanske teologije i psihologije? Autor pokušava odgovoriti na to pitanje iz teološkoga motrišta. Povijest odnosa između teologije i psihologije vidi se unutar širega konteksta stoljetne rasprave o odnosima između vjere i znanosti, o načinu znanstvene i teološke spoznaje.Rad je podijeljen u tri dijela. U prvom dijelu članka autor predstavlja dva načelno različita oblika ili modela odnosa između teologije i psihologije, a to su: model isključivosti i model poistovjećivanja.U drugom dijelu rada dijalogu teologije (...) i psihologije pristupa se iz perspektive integralne antropologije, u kojoj se čovjek promatra kao tjelesno-psihičko-društveno-duhovno biće. Teološka antropologija, za razliku od filozofijske, medicinske, psihologijske ili biologijske antropologije, bavi se definitivnim osmišljavanjem čovjeka.U završnom dijelu članka autor nabraja neke izazove interdisciplinarnoga dijaloga teologije i psihologije za pastoralni rad, gdje svaka od dviju disciplina unosi u međusobnu razmjenu svoju vlastitu praksu – dušobrižništvo, odnosno psihoterapiju.How to conceive a fruitful dialogue between Christian theology and psychology? The author is trying to answer the question from theological point of view. The history of relationship between theology and psychology is evident in a wider context of centuries old dispute on the relations between faith and science and on the method of scientific and theological cognition.The work consists of three parts. In the first part the author presents two in principle different possibilities of determining the relationship between theology and psychology, and these are: “the model of exclusiveness”, and “the model of identification”.In the second part of the work the relation between theology and psychology is viewed from the perspective of integral anthropology in which man is observed as a physical-psychicalsocial- spiritual being. The theological anthropology, as different from philosophical, medical or biological anthropology, deals with definite. In the final part, the author counts some challenges of interdisciplinary dialogue between theology and psychology for pastoral work, where each of the two disciplines brings its own praxis into mutual exchange – spiritual charge, i. e. psychotherapy. (shrink)

Autor u radu analizira predsokratovsko razmatranje φρόνησις-a i αἴσθησις-a, promatrano kroz prizmu Aristotelovog poricanja logoskih sposobnosti životinjama i biljkama. Aristotelov generalni stav je da većina predsokratovaca nije razlučivala um, mišljenje i razboritost od opažanja i drugih aspekata duše. Bitnu aporiju u promišljanju predsokratovaca Stagiranin obrazlaže tvrdnjom da su oni, doduše, istraživali istinu bića, ali polazeći od pretpostavke da su jedina zbiljska bića osjetilne stvari. Predsokratovci, sukladno tomu, shvaćaju umovanje kao nešto tjelesno poput opažanja i često razumiju da se slično (...) sličnim opaža i shvaća. Očekivana konsekvenca ovakvog pristupa tvrdnja je predsokratovaca da ne samo ljudi nego i sva ostala bića imaju svijest, mišljenje i razboritost. Do krajnosti doveden stav nekih od njih izražava se riječima da se biljke pokreću po prirodnoj žudnji, da dišu, osjećaju, da mogu biti tužne i vesele, kao i da imaju moć rasuđivanja, razum i um. Autor je zaključio da je predsokratovac Alkmeon razlikovanjem mišljenja tj. razboritosti od opažanja najjasnije anticipirao Aristotelovo vlastito stajalište. Alkmeonova tvrdnja da se čovjek razlikuje od drugih živih bića po tome što on jedini razumije, dok druga živa bića primaju osjete, ali ne razumiju, na tragu je Stagiraninovog naglašavanja da se logoske sposobnosti mogu pripisivati isključivo ljudima i da čovjek ima ontološki primat u odnosu na druga živa bića. (shrink)

Kao i sva živa bića, čovjek je djelomično genetski predodređen, tj. određen i prije nego što se u potpunosti razvije kao ljudsko biće. Ali ono što čovjeka bitno razlikuje od svih nam poznatih živih bića, jest upravo to što je, u odnosu na njih, njegova predodređenost bitno manje u-rođena, a znatno više pri-rođena. A to znači da su ljudi u odnosu na druge žive vrste manje predodređeni na genskoj, a više na memskoj, upravo kulturnoj razini. Kulturni, a to znači povijesno (...) oduhovljeni okoliš u koji se djeca rađaju i koji zatiču pri-rođenju bitan je čimbenik njihova daljnjeg razvitka. Stoga se čovjek i ne rađa kao čovjek, nego kao dijete koje čovjekom tek mora postati. Za razliku, naime, od bićâ koja već pri rođenju imaju sve bitne odlike svoje vrste i koja se stoga mogu razvijati i uzgojem, tj. poticanjem na rast i pridizanjem onoga što im je biološki već dano, djeci je za ljudski razvitak potreban odgoj koji će ih tek uvesti u određenu kulturu kao njihov duhovni – i samo takav istinski ljudski – zavičaj. Čitavo čovjekovo biće, dakle i ono tjelesno, raste u duhu određene kulture i izrasta iz njega. Kako i koliko kultura određuje čovjeka – predmet je ove rasprave.As all other living beings, man is partially genetically predisposed, that is, determined even before it completely develops as a human being. However, the thing that differentiates man from all other known living beings is the fact that, compared to them, his predisposition is significantly less natured, and significantly more nurtured. This means that humans compared to other living species are less determined on a genetic, and more on a memetic, cultural level. Cultural, meaning a historically spiritualized environment, children are born into and find with birth, is an important factor of their further development. Thus, humans are not born as humans, but as children that have yet to become human. Namely, unlike the beings that have all the important characteristics of their species at birth, which are thus able to develop through breeding, that is, through encouragement of growth and nurturing of what is biologically given, for human development children need raising that will only introduce them into a specific culture as their spiritual – and truly human – environment. The entire human being, including the physical, grows up in a spirit of a specific culture and springs from it. How and how much culture determines man is the topic of this discussion. (shrink)

Osoba odnosno osobni identitet kao izvorno filozofski pojmovi nalaze primjenu i u medicinskim diskursima. Usto se njihova tumačenja ne izvode isključivo iz historijskog konteksta filozofijskih i teologijskih predodžbi, već poprimaju etičku dimenziju na razini ljudskog ponašanja. Njihovo osebujno značenje dosežu u interakciji između liječnika i pacijenta, interakciji koja se manifestira u tjelesno-fenomenalnoj interpretaciji personaliteta: isti se proteže od autonomije i svojevoljnosti refleksivno ustrojene svijesti do prividne disocijacije tijela i osobe u okviru pojma moždane smrti. Razumijevanje čovjeka kao osobe pritom (...) je dio one antropološke paradigme koja u medicinskim kriznim situacijama predstavlja temelj etički opravdanog ophođenja s njime. Deficit izazvan gubitkom osobne autonomije time postaje smjernicom k onoj deficijentnoj tjelesnosti koju je medicina definirala kao predmet vlastita istraživanja.Person and personal identity, originally philosophical concepts, find its application also in medical discourses. Moreover, their interpretations are not derived exclusively from historical context of philosophical and theological ideas, but acquire an ethical dimension on the level of human behaviour. Their special meaning is obtained in the patient-physician interaction, which is manifested in the bodily-phenomenal interpretation of personality: this ranges from autonomy and purposiveness of a reflectively structured consciousness to the apparent dissociation of the body and the person in the concept of brain death. The understanding of the human being as person is thereby a part of the anthropological paradigm that presents the basis for ethically acceptable action in medical crisis situations. The deficiency caused by the loss of personal autonomy is therefore an indication of a deficient corporeality, which medicine has chosen as its research object..La personne et l’identité personnelle, en tant que concepts à l’origine philosophiques, trouvent également leur application dans les discours médicaux. Ce faisant leurs inteprétations ne sont pas tirées uniquement du contexte historique des représentations philosophiques et théologiques, mais gagnent une dimension éthique à l’échelle du comportement humain. Ils prennent leur signification particulière dans l’interaction entre le médecin et le patient, laquelle se manifeste dans l’interprétation physico-phénoménale de la personnalité : celle-ci s’étend de l’autonomie et de l’arbitraire d’une conscience organisée de manière réflexive jusqu’à la dissociation apparente du corps et de la personne dans le cadre de la notion de mort cérébrale. La compréhension de l’homme en tant que personne fait en même temps partie de ce paradigme anthropologique qui dans des situations médicales de crise représente la base d’un rapport avec lui éthiquement justifié. Le déficit subi par la perte de l’autonomie personnelle est ainsi également une indication de ce physique déficient que la médecine a désigné comme objet de sa recherche.Person und personale Identität finden als ursprünglich philosophische Begriffe auch in medizinischen Diskursen Anwendung. Dabei leiten sich ihre Deutungen nicht allein aus dem historischen Kontext philosophischer und theologischer Vorstellungen ab, sondern gewinnen eine ethische Dimension auf der Ebene menschlichen Verhaltens. Ihre besondere Bedeutung erlangen sie in der Auseinandersetzung zwischen Arzt und Patient, die sich in einer leiblich-phänomenalen Interpretation der Personalität offenbart: diese reicht von der Autonomie und Willentlichkeit eines reflexiven geordneten Bewusstseins bis zur scheinbaren Dissoziierung von Leib und Person im Begriff des Hirntodes. Das Verständnis des Menschen als Person ist dabei Teil jenes anthropologischen Paradigmas, das die Grundlage eines ethisch verantwortbaren Umganges mit diesem in medizinischen Krisensituationen darstellt. Der im Verlust personaler Autonomie erlebte Mangel ist damit auch ein Hinweis auf jene defiziente Leiblichkeit, welche sich die Medizin zum Forschungsgegenstand erkoren hat. (shrink)