The crucial problem in the philosophy of psychiatry is to determine under which conditions certain behaviors, mental states, and personality traits should be regarded as symptoms of mental illnesses. Participants in the debate can be placed on a continuum of positions. On the one side of the continuum, there are naturalists who maintain that the concept of mental illness can be explained by relying on the conceptual apparatus of the natural sciences, such as biology and neuroscience. On the other side (...) of the continuum, there are normativists who maintain that the appropriate characterization of the concept of mental illness cannot avoid reference to epistemic, moral and other social values. Although, this article is primarily an introduction to the debate, we stress the importance of the normativist positions. (shrink)

In Croatia, as well as around the world, teachers would rarely describe their profession as respected in the society. Most authors agree that the strengthening of the teacher’s identity might help in elevating the perceived value and the overall status of education. The objectives of this study are: to identify ways in which education increases the quality of life, to explore perception of teaching profession status, to examine the perception of both the teaching profession and changes in the educational system (...) and, finally, to determine the motivation for becoming a teacher. The sample comprises 74 primary and secondary school students, 73 parents, 38 students of teacher studies and 35 primary and secondary school teachers. Results were interpreted in the context of Korthagen’s model. Results show that teachers view teacher’s identity as connected to the core values, while parents and students describe the teacher’s identity through characteristics related to behaviour and competences. The task of the initial teacher education is to encourage students to reflect upon the values of the teaching profession. Such reflection helps in building the core values of the teacher’s identity and increases one’s appreciation of it. (shrink)

One of the most contentious question in today’s discussions on the educational policies concerns the role and values of the humanities in contemporary society and education. Many see the humanities as empty, unnecessary, inefficient, phony and worthless. This paper offers a rundown of arguments adduced to support this view, followed by an overview of Helen Small’s The Value of the Humanities, which offers an exceptionally critical and insightful analysis into the current debate over the value of the humanities. The paper (...) ends by emphasizing further the need to recognize the contribution that the humanities make to the production of knowledge and enhancement of the quality of life, as well as to the much needed sense of purpose and meaning. (shrink)

The development of the modern democratic society depends upon the successful integration of main democratic values in all its spheres, including education. Schools are faced with these challenges as well. The main role in the process of school change is given to the school principal, who is the leader of every innovation in school. One out of many types of school leadership is called democratic school leadership. One of the goals of such leadership is the development of school culture that (...) is based on democratic values and practices. Further on, the development of democratic school leadership opens an opportunity for students and teachers to gain knowledge an develop skills needed for them to become active citizens in their communities. The main purpose of this paper is to analyze the existing literature in the field of democratic school leadership. Special focus is on the theoretical and practical operationalization of the democratic school leadership as it is presented the literature. Further, we shall analyze the possible answers to the questions of why and how to develop the democratic school leadership, and what is its role in the development of the democratic school community. (shrink)

Riječ “intelektualac” francuskog je porijekla, nastala krajem 19. vijeka. Stvorena tokom afere Dreyfus, uglavnom se odnosi na one mislioce koji su spremni da interveniraju u javnom forumu, čak i ako to znači da sebe izlažu riziku (Le Sueur 2001:2). Teoretičari kao što su Edward Said, Paul Ricoeur, Jean-Paul Sartre i Michael Waltzer dali su doprinos diskusiji o intelektualcima: intelektualca Said vidi kao kritički nastrojenog autsajdera, Ricoeur kao političkog edukatora, Sartre kao čovjeka od akcije, a Waltzer kao brižnog insajdera. Opisati intelektualca (...) na ovaj način, pak, ne spominje prostor unutar kojeg intelektualac djeluje, tj. građansko društvo. Upravo se u takvom prostoru ljudskog udruživanja i odnosnih mreža može promovirati kultura dijaloga, tolerancije, umjerenosti i uzajamno korisnog rješavanja sukoba, upravo onakva kultura kakva otjelotvorava stavove i vrijednosti demokratizacije. Mada intelektualac, onakav kakav je gore opisan, igra značajnu ulogu u održavanju dobro razvijenih demokratskih društava, u postkonfliktnim društvima, kakva su i kosovsko i bosanskohercegovačko, pojavljuje se potreba za intelektualcem koji je više od pukog kritičara društva, edukatora, čovjeka od akcije i saosjećajnog pojedinca. I tu na scenu stupa hiperintelektualac. Najupečatljivija karakteristika hiperintelektualca je možda upravo stepen u kojem se intelektualac bavi društvenom kritikom, političkim obrazovanjem, akcijom i “insajderizmom”, ne kao ideolog, već kao nestranačka fi gura. Društvena kritika i političko obrazovanje hiperintelektualca manifestiraju se na nestranački način, tako da se jasno čuje sve što je moguće i napadati i braniti, i sa jedne i sa druge strane. To je poseb-. (shrink)

U radu se nastoji prikazati kako se vjera i teologija mogu iskoristiti za testiranje uspješnosti velikih jezičnih modela (LLM–ova) i automatiziranih programa za čavrljanje (chatbotova) pogonjenima na takvim modelima, mjerenjem njihovih filozofskih vještina. Predstavljaju se rezultati testiranja četiriju odabranih chatbotova: ChatGPT, Bing, Bard i Llama2. Za potrebe testiranja uzeta su tri moguća izvora iz područja vjere i teologije: 1) teorija četiri smisla Svetog pisma, 2) apstraktne teološke izjave, 3) apstraktna logička formula izvedena iz vjerskog teksta kako bi se pokazalo da (...) su ovi izvori korisni u zadacima koji učinkovito mjere filozofske vještine kao što su npr. interpretacija danog isječka, kreativna dedukcija te prepoznavanje ontoloških ograničenja. Ovakav pristup omogućuje ispitivanje osjetljivosti kojom se otkrivaju razlike u uspješnosti četiriju chatbotova. Također je dan primjer kako odrediti referentne vrijednosti za ocjenu i usporedbu vještina, koristeći kriterije za procjenu te pojednostavljene skale za ocjenjivanje svakog korištenog chatbota u pogledu ispunjenja pojedinog kriterija. (shrink)

U radu se nudi prikaz su-roditeljstva prema kojem su su-roditelji jedno drugom i roditelj i dijete. Rad započinje pregledom postojećih teorija o vrijednosti roditeljstva kako bi se vidjelo može li se vrijednost su-roditeljstva svesti na to. Utvrdivši da se ne može, ukratko elaboriram teoriju roditeljstva po kojoj su roditelji ti koji stvaraju osobe. Koristeći Aristotelova četiri uzroka kao korisnu prizmu, ocrtavam kako su roditelji uzrok svog djeteta i kako u stvaranju djeteta zajedno su-roditelji postaju roditelji i dijete jedno drugome. (...) Na primjer, s obzirom na to da roditelji stvaraju djecu kao modele koje treba kopirati, su-roditelji bi trebali uživati u najboljoj vrsti prijateljstva jedni s drugima, tretirajući procvat onog drugog kao ljudske osobe kao svoj cilj. Predlažem da su-roditeljstvo sadrži roditeljstvo virtualno, da je ljubav su-roditelja prema djetetu manifestacija njihove ljubavi jednih prema drugima te da teleološki ispunjeno stanje prijateljstva između roditelja i djeteta postoji u prijateljstvu su-roditelja. (shrink)

Some authors defend literary cognitivism – the view that literary fiction is cognitively valuable – by drawing an analogy between cognitive values of thought experiments and literary fiction. In this paper my aim is to analyse the reasons for drawing this analogy and to see how far the analogy can be stretched. In the second part, I turn to the claim put forward by literary anti-cognitivists according to which literature can at best be the source of hypotheses, not of knowledge. (...) I challenge this claim by showing that hypotheses can have valuable cognitive benefits on their own, thus hoping to restore cognitive benefits readers get from literature.Neki autori brane književni kognitivizam – stajalište da književna fikcija ima spoznajnu vrijednost – povlačeći analogiju između spoznajne vrijednosti misaonih eksperimenata i književne fikcije. U ovome ću radu analizirati razloge za ovu analogiju te vidjeti koliko se njen doseg može proširiti. U drugome dijelu razmotrit ću tvrdnju književnih antikognitivista prema kojoj književnost u najboljem slučaju može biti samo izvor hipoteza, a ne znanja. Ovu ću tvrdnju dovesti u pitanje pokazujući da hipoteze same mogu imati vrijedne spoznajne koristi, u nadi da se na taj način mogu obnoviti spoznajne koristi koje čitatelji pronalaze u književnosti.Certains auteurs défendent le cognitivisme littéraire – position selon laquelle la fiction littéraire a une valeur cognitive – en établissant une analogie entre les valeurs cognitives de l’expérience mentale et la fiction littéraire. Dans cet article, j’analyserai les raisons de cette analogie et verrai jusqu’où cette analogie peut s’étendre. Dans la seconde partie, j’examinerai l’affirmation des anti-cognitivistes littéraires selon lesquels la littérature peut tout au plus être une source d’hypothèses et non pas du savoir. Je mets cette affirmation au défi en montrant que les hypothèses à elles seules peuvent avoir de précieux avantages cognitifs, dans l’espoir de restaurer ainsi les avantages cognitifs que les lecteurs tirent de la littérature.Einige Verfasser verteidigen den literarischen Kognitivismus – einen Standpunkt, nach welchem die literarische Fiktion erkenntnismäßig ersprießlich ist – indem sie eine Parallele zwischen den Erkenntniswerten der Gedankenexperimente und der Literaturfiktion ziehen. In dieser Schrift fasse ich den Vorsatz, die Ursachen für diese Parallelisierung auszukundschaften wie auch zu ermitteln, inwieweit sich diese Analogie ausdehnen lässt. In dem zweiten Teil wende ich mich der vonseiten der literarischen Antikognitivisten vorgebrachten Behauptung zu, welcher zufolge die Lieratur günsigstensfalls eine Hypothesen- und keineswegs eine Wissensquelle zu sein vermag. Ich hinterfrage diese These, indem ich die Anschauung erhärte, dass Hypothesen über eigene wertvolle erkenntnisbezogene Vorzüge verfügen können; all dies in der Hoffnung, kognitive Vorteile herzustellen, welche die Leserschaft aus der Literatur herausliest. (shrink)

Ako je u antičkom polisu Platona brinulo što se građani samodovoljno oslanjaju na vlastita uvjerenja o vrlinama, ne tragajući za znanjem, današnjeg žitelja globalnog pseudopolisa opčinjavaju simulirane informacije, slike i uvjerenja koja nezamislivim bujanjem kreiraju društvenu svijest. U sjenci masmedijskih pećina uočavaju se obrisi transformirane demokracije koja je sve izloženija silovitim naletima megakorporativnih interesa, dominantnih geopolitičkih utjecaja, kulturnog determinizma i redefiniranog vjerskog fundamentalizma. Usamljenom pojedincu na Agori sve je teže formirati i sačuvati vlastito mišljenje, ideje i vrijednosti. Infoprostor je (...) pokriven globalnom mrežom informacija i podataka, dok čin razmjene simboličkih sadržaja od čovjeka preuzimaju strojevi! Sloboda izražavanja medija je kisik otvorenog, javnog komuniciranja, stup demokratskih građevina, ali problem je u činjenici što čuvari informacijskih ulaza i dalje stražare, ovoga puta pred cyberprostorima.If Plato was upset that people leaned on their own convictions about virtues, without seeking knowledge, present resident of global pseudopolis is obsessed by simulated information, pictures and convictions, which create social consciousness with their hyperproduction. In shadow of massmedia’s caves, contours of transformed democracy can be seen. This democracy is more and more exposed to the interests of megacorporations, dominant geopolitical influence, cultural determinism, and redefined fundamentalism. Under such circumstances, to some lonely individual, “in Athena’s Agora”, is even more difficult to form and keep his or her own opinion, ideas and values. Infospace is covered by global network of information and facts; the process of symbolic exchange is taken off humans by machines. Freedom of speech in media is the air of open, public communication, the pillar of democratic structures, but problem is that watchmen of “information gates” still standing guard, but this time in front of cyber spaces. (shrink)

Etičko obrazovanje, kao vrsta filozofskog obrazovanja, danas postaje sve aktualnije. Nastava filozofije nije samo razvoj duha nego i put ka samosvijesti i svijesti o ljudskoj dužnosti. Etičke spoznaje i osjećaji osnova su za ljudski, moralni i intelektualni razvoj ličnosti. Mlada ličnost se u susretu s etičkom problematikom i sadržajima uklapa u realnost svijeta kao ljudsko djelo. Kroz etiku ona uspijeva spoznati da je ličnost kontinuitet, ali i progres; da je ličnost dio svoje male zajednice, ali i sastavnica cjeline svijeta. Etičko (...) obrazovanje zanima se za to kako čovjek postaje etička ličnost, jedinka koja slobodno sudi, gradi i razvija moral; što je sadržaj moralne izgradnje ličnosti te koji su stadiji kroz koje ličnost prolazi na tom složenom putu samoizgradnje, od nesvjesnog bića ka biću koje svjesno gradi dobar svijet, ispravne etičke vrijednosti i moralne principe. Dakle, zadatak nije samo stvaranje moralne ličnosti kao jedinke koja »provodi« moral nego je zadatak stvoriti i etički subjekt, tj. ličnost koja slobodno i odgovorno razmišlja i sudi, koja gradi i razvija moral te nove moralne norme. Iz tog je razloga nužno uvođenje kolegija etičkoga obrazovanja u nastavu na sve tri obrazovne razine. Nowadays, the ethics education, as a type of philosophical education, is becoming increasingly important. Philosophical education concerns itself with the development of spirit, and with both the development of self-awareness and the awareness of our duties. Ethical insights and feelings are basis for human moral and intellectual growth. Young person becomes a part of the reality of the world through her encounter with ethical issues and contents. Ethics helps in gaining knowledge on the continuity of the concept of person, as well as awareness of its progressive nature. Ethics also aids in realization that person is a part of a particular community but that s/he also participates in human community in general. Ethics education is interested in questions like: how a man becomes an ethical personality, an individual with the freedom of thinking, judging, and acting morally; what is the content of the moral development and what are the stages of that complex process of self-growth from the unreflected being towards the being who consciously deals with ethics values and moral principles. The aim of ethics education is not only the creation of a moral person who merely acts on moral principles, but who is also an ethical subject, i.e. who thinks and acts freely and responsibly, builds and develops moral and creates new moral norms. Thus it is necessary to introduce ethics education in the curricula on all levels of education. (shrink)

U radu kritički razmatram pokušaj inkorporiranja emocija kao motiva u okvire Kantove etike. U prvom dijelu rada to činim raspravljajući o distinkciji djelovanja iz dužnosti i djelovanja prema dužnosti te o Kantovu shvaćanju pojma moralne vrijednosti. U drugom dijelu teksta analiziram poznati argument kojim se ukazuje na to da Kantova teorija ne ostavlja prostor pristranim oblicima ponašanja. Na koncu nastojim pokazati da taj prigovor ne bi trebalo olako odbaciti te sugeriram da bi prihvatljiva etička teorija trebala omogućiti integraciju emocija (...) u svoju domenu.In this paper I critically examine the attempt of incorporation of emotions as motives into the framework of Kant’s ethics. In the first part of the paper I do this by discussing the distinction of acting from duty and acting in accordance with duty as well as Kant’s understanding of the notion of moral worth. In the second part of the paper I analyze the well-known objection that there is no place for partial forms of behavior in Kant’s ethics. I try to show that this objection should not be easily dismissed and suggest that the acceptable ethical theory should integrate emotions into its domain. (shrink)

U ovom radu tvrdim da tragični filmovi mogu imati značajan potencijal za etičku edukaciju kada potaknu publiku na suosjećanje s patnjom prikazanom na ekranu. Prvo sažimam dva pristupa odnosu između tragične umjetnosti, moralne edukacije i estetske vrijednosti (pristupe koje nude Rorty i Lamarque). Zatim raspravljam o problemima tih pristupa i objašnjavam kako novi kriterij estetske vrijednosti može pomoći u njihovom rješavanju. Potom iznosim argument da tragični filmovi mogu etički educirati publiku na način koji obogaćuje estetsku vrijednost filma u (...) najmanje tri smjera: produbljivanjem moralnog razumijevanja, produbljivanjem razumijevanja ljudske prirode i etičke svrhe te produbljivanjem razumijevanja etičke teorije. Na kraju pokazujem kako film Denisa Villeneuvea, Arrival, prikazuje tragičnu priču s potencijalom za etičku edukaciju u svakom od navedenih aspekata. (shrink)

Suvremene bioetičke rasprave reaktualizirale su pitanje smjene epoha. Bioetika je nastala upravo kao moralna i civilizacijska reakcija u novostvorenoj povijesnoj situaciji. U tom kontekstu, potrebno je analizirati, s jedne strane, promišljanje prijeloma epoha i predviđanje »novog srednjovjekovlja« u djelu ruskog filozofa N. A. Berdjajeva te, s druge strane, pojavu bioetike. Hoćemo li zaista zakoračiti u novu epohu, kakva će ona biti te što ćemo i u kojem obliku prenijeti iz sadašnje epohe – najviše ovisi o tome kakvog će duha biti (...) čovjek. Stanje čovjekova duha možemo iščitati iz čovjekova odnosa prema tehnici, odnosno s obzirom na snažnu interaktivnu ulogu tehnike u našem životu. Kako je pitanje odnosa čovjeka i stroja jedno od ključnih bioetičkih pitanja, problem tehnike nužno je analizirati iz perspektive Berdjajevljeva odnosa čovjeka i stroja, ali i u sklopu Heideggerova promišljanja biti tehnike. Jednako kao i Berdjajev, Heidegger smatra da ne treba poricati tehniku, već tražiti izmjenu uloge tehnike i podlaganje čovjekovu duhu na kojem leži zadatak dokučiti ono spasonosno. Duh današnjeg čovjeka duh je bogolikog čovjeka koji, uz pomoć uznapredovalog stroja, izaziva prirodu , ali taj isti stroj, koji njemu služi kao sredstvo, toliko je uznapredovao da je sada u mogućnosti izazivati njega. U tom je kontekstu nužno okrenuti se bioetici. Upravo je bioetika sa svojom pluriperspektivnom metodologijom zaslužna za pokušaj okupljanja različitih sustava vrijednosti kako bi se zajedno usmjerio sadašnji sustav vrijednosti i zaštitio budući, ali i budućnost uopće. No, hoće li bioetika ostati samo na razini rijetkog pozitivnog primjera u nizu negativnih znakova dolaska nove epohe ili ćemo ozbiljno shvatiti princip odgovornosti što nas dovodi na prag bioetičke epohe te hoće li promjena duha sadašnjeg čovjeka, prema kojem nas vodi bioetičko promišljanje, doista dovesti do podvrgavanja tehnike čovjekovom duhu – ostaju otvorena pitanja.The problem of the turn of epochs is debated once more nowadays. Contemporary discussions on bioethics once again pose this very question. Bioethics as such was created as a moral and civilisational response to the new historical situation. In that context one needs to analyze, on the one hand, both the problem of the turn of epochs and the prediction of the new Middle Ages proposed by Russian philosopher N. A. Berdyayev and, on the other hand, the emergence of bioethics which raised the question of the turn of epochs for the second time. Will we really reach the new epoch, what will it look like, what and in which form shall we transmit from the present epoch? These questions ultimately depend on the state of the human spirit which can be deciphered from man’s relation to technology, taking into account the strong interactive role which technology plays in our daily lives. Bearing in mind that the relation between the man and the machine is one of the crucial bioethical issues, this question of technology should be analyzed from Berdyayev’s relation between the man and the machine, but also within Heidegger’s analysis of the essence of technology. Similarly to Berdyayev, Heidegger states that technology must not be contradicted or denied, but rather, changed in a way to serve the human spirit – which is entrusted with the task of understanding the saving elements. The spirit of the modern man is the spirit of the divine-like creature . It is the spirit of a man who, with the help of a developed machine can challenge nature , but this same machine, which serves him as a means, has evolved to the point that it can challenge the man. In this context it seems essential to turn to bioethics. It is precisely bioethics which, thanks to its pluri-perspective methodology, takes credit for covering different systems of values to direct the present system in the right way and protect the future system and the future in general. However, the questions remain whether bioethics will stay the only positive example among the multitude of negative signs and predictions, whether it will lead us to a new, yet unknown, epoch and whether we will take seriously the principle of responsibility which leads us to the threshold of the bioethical epoch and whether the change in the spirit of the present-day man, triggered by the bioethical thinking, can change technology to make it subordinate to the human spirit. (shrink)

Prikazani su elementi koji olakšavaju orijentaciju u prostoru »kontaminiranom« znanstvenim prisvajanjem istina, vrijednosti, »krunskih« dokaza i konačnih interpretacija. Iz spektra modernih disciplina »izvučena« je molekulska biologija kao model za razumijevanje mehanizama kojim prirodne znanosti privatiziraju sadržaje i područja koja pripadaju široj zajednici, odnosno čitavome društvu. U bogatome arsenalu molekulske biologije posebno se ističe metoda rekombinantne DNK koja je omogućila razvoj GMO-a.GMO-i su »klasična« znanstvena kontroverza u kojoj jedna strana prepoznaje »mutante« kao nepotrebne i defektne izume, dok ih druga strana (...) predstavlja gotovim receptom za rješavanje problema okoliša, prehrane i zdravlja.Razmotrena su četiri prigovora kojima se pokušava demistificirati znanstveni hvalospjev o GMO-u.This manuscript presents elements which enable better orientation in the area “contaminated“ with scientific confiscation of facts, values, crucial evidences, and final interpretations. From the spectrum of modern disciplines, molecular biology is selected as a model for understanding of mechanisms underlying scientific privatization of contents and areas which belong to local community and the whole society as well. The recombinant DNA method, which enabled development of GMO-s, is specifically emphasized in the rich arsenal of molecular biology.GMO-s present “classical” scientific controversy in which one side recognizes these “mutants” as unnecessary and flawed inventions, while the other side introduces them as readymade recipe for solving environment, food and health related problems.Four objections are considered in order to demystify scientific hymn about GMO. (shrink)

Uza sve teškoće pozicioniranja humanizma unutar povijesnog okvira, neslaganja oko definiranja njegove naravi, izvora i temeljnih motiva, kao i odnosa spram tradicija mišljenja, uputnim se čini usmjeriti humanistima samima i kroz njihove radove pokušati detektirati onaj novum humanističkog svjetonazora. U tome smislu ovaj će se rad temeljiti na djelu jednog humanista »prve generacije« i pisca utjecajnog pedagogijskog traktata.Petar Pavao Vergerije stariji , književnik, crkvenopolitički pisac i dužnosnik, na samome početku 15. stoljeća piše raspravu De ingenuis moribus ac liberalibus studiis koju (...) bilježimo kao svojevrsnu prekretnicu u filozofskome shvaćanju odgoja. Humanistički program kakav nudi Vergerije, u mudrosti vidi rezultat studija cjelovitog znanja i ostvarenje slobode. Dijalog s tradicionalnim vrijednostima osnova je razumijevanja vlastitoga vremena i njegovih vrijednosti, te zahtijeva slobodan studij kao jedini dostojan slobodna čovjeka. Odgoj pritom treba služiti svakidašnjici, a misao biti potkrijepljena i dopunjena djelom. Iako cijenjen kao prvi humanistički pedagogijski traktat, konfrontiran s misaonim naslijeđem srednjovjekovlja, Vergerijevo djelo i samo nastaje na tragu tradicije; pristupajući mudrima i sam postaje učeniji. Utoliko će i ovaj rad nastojati smjestiti Vergerijevo djelo u kontekst vremena njegova nastanka, kao i naznačiti utjecaj koji je imalo na promoviranje humanističkog svjetonazora.Against all difficulties of positioning humanism in frames of history, disagreements about defining its nature, sources and grounding motives, and also its relation to philosophical tradition, it seems recommendable to rely on humanists themselves and by studying their works try to detect the novum of humanistic way of perceiving the world. With that aim, this paper will be based on work of a “first generation” humanist and a writer of influential pedagogical treatise. Peter Paul Vergerio, Sr. , a writer, religiously political author and a dignitary, at very beginning of the 15th century writes the treatise De ingenuis moribus ac liberalibus studiis which we note as a kind of a milestone in philosophical understanding of education. Humanistic programme, offered by Vergerio, treats wisdom as an outcome of study in comprehensive knowledge and as achievement of freedom. A dialogue with traditional values is basic for understanding proper time and its system of values, and it calls for a free study as the only one that is worthy of a free man. Education should then be in service of every day life, and the idea should be verified and completed by an action. Although appreciated asthe first humanistic pedagogical treatise, being confronted to intellectual inheritance of the Middle-Ages, Vergerio’s work itself originates from tradition; admitting to the wise, he himself becomes wiser. For that reason this paper will tend to place Vergerio’s work in context of time when it was created, and to note the influence it had on promoting humanistic way of perceiving the world. (shrink)

U ovom će radu biti objašnjena važna sintagma Anthony Giddensa koja se nadovezuje na refleksivnu projekciju osobnosti, a to je transformacija intimnosti. Uz taj pojam povezane su i teorija i praksa čiste veze, dakle način na koji se ljudi ponašaju u bliskim odnosima, što traže u njima, te kako se ti odnosi mijenjaju. Prije, tumači Giddens, odnosi su se ostvarivali preko određenog skupa pravila, slijedeći određene norme i vrijednosti u društvu, tj. u lokalnoj zajednici. Danas, intimnost postaje projekt na (...) kojemu treba raditi. Ona zahtijeva otvaranje individuuma prema drugima, pri čemu se stvara međusobni proces otkrivanja i povjerenja, budući da je upravo i prvi čovjekov odnos, tj. odnos prema sebi, postao proces promatranja i otkrivanja sebe. Zadanih formi više nema. Vidjet ćemo kako transformacija intimnosti u sebi obuhvaća i pojam refleksivne projekcije osobnosti, prema tome je pojam refleksivne projekcije osobnosti konstitutivni dio transformacije intimnosti i bitno na nju utječe, budući da ju izgrađuje.In this paper we shall look at an important syntagm of Anthony Giddens – transformation of intimacy – which is linked with reflexive project of the self. It also closely observes the theory and practice of a pure relationship, that is how people behave in close relationships, what they want from them and how they change. Before, explains Giddens, relationships followed an established set of rules, norms and values in the society, i.e. a particular local community. Today, intimacy is a project one has to work on. Intimacy demands opening up of an individual to the others with mutual revelation and trust because the very first relationship, with oneself, has become reflexive in a new way and self-discovering. Nothing is taken for granted any more. We shall see that transformation of intimacy is largely constituted and greatly influenced by the term reflexive project of the self. (shrink)

Višestoljetni model Crkve kao zajednice laika i klerika koji ju inspiriraju i vode, ulazi u funkcionalnu krizu. U doba revolucija i liberalizma laici se nalaze u novim, često oprečnim ulogama: vjernika odanih Crkvi i građana lojalnih sekularnom društvu. Tražeći izlaz iz krize, Crkva se oslanja na sposobnost demokratskog djelovanja laika koji svojim društvenim nastupom promiču kršćanske vrijednosti, ali se i bore za politička prava Crkve. Uz političke stranke katoličke inspiracije posebnu ulogu ima organizirani katolički laikat, kulturno i moralno oblikujući (...) laičke staleže. Pretpovijest nastanka katoličkoga laičkog pokreta (Katoličke akcije) daje uvide u složenost društava druge polovice XIX. i početka XX. st., ali i zavidnu razinu inventivnosti i laika i hijerarhije u aktiviranju laika, što će postati epohalni uspjeh Crkve XX. stoljeća. (shrink)

Ovaj je zbornik nastao kao rezultat istraživanja provedenog unutar istoimenoga znanstveno-istraživačkoga projekta na kojemu su urednici istovremeno bili i glavni istraživači, a ostali autori članovi istraživačke skupine. Kao svjedoci različitih vrsta otklona od prevladavajućeg, uobičajenoga, normalnoga, pozitivnog ili ponašanja koje se karakterizira kao asocijalno, zapitali smo se – što postojeće čini normom, treba li odstupanje od norme nužno smatrati devijacijom i kakvi su poželjni društveni odgovori na odstupanja od normi. Često se smatra ispravnim upravo ono što je prevladavajuće, a ono (...) što predstavlja otklon označava se kao devijacija u negativnome značenju onoga što nije ispravno, nije posve ispravno, ili čak onoga što treba sankcionirati. Naš je početni stav bio da ono što prevladava ne smije biti neupitna norma, kao što ni ono što je otklon nije po automatizmu devijacija. Međutim, ne smatramo ni da prevladavajuću normu, samom tom činjenicom što je prevladavajuća, nužno treba kritizirati te da je svaki otklon po sebi poželjan. Cilj našeg istraživanja bio je istražiti različite oblike deficita i devijacijau u domeni formiranja vjerovanja individualnih, grupnih, kolektivnih i institucijskih epistemičkih aktera (socijalna epistemologija) i u domeni društvenog i institucijskoga djelovanja (filozofija politike i filozofija psihijatrije). Nastavno na to, pokušali smo identificirati vrijednosti postojećih normi, koliko odgovaraju poželjnim vrijednostima te koji su poželjni društveni odgovori na otklone od normi. (shrink)

Knjiga jednoga od vodećih suvremenih talijanskih filozofa Giannija Vattima, Ecce komun, s podnaslovom Kako se novo-postaje ono što se bilo, značajna je iz nekoliko razloga. Prvi od njih leži u lucidnoj analizi tzv. »krize demokracije«, njenih institucija, te općenito predstavničkih tijela demokratskog političkog sistema. Povrh toga, ona ukazuje na krizu kapitalizma, koji nije u stanju smanjiti sve veće ekonomske razlike te čiji se razvoj pokazuje ekološki neodrživim. Osobito drugi dio knjige, prikazuje razvoj Vattimovih teoretskih promišljanja i posljedice tog razvoja na (...) njegove praktičko-političke stavove. Djelo ukazuje na ono što je novo u njegovu promišljanju, ali istovremeno i kako su te nove postavke i zaključci proizašli iz dosadašnjeg filozofskog puta autora. Konkretno djelo ukazuje kako promišljanje slabe misli, kritike apsolutnih vrijednosti, u ovom povijesnom trenutku nužno vodi zaključku da treba postati komunist. Isto tako na pitanje zašto čitati Ecce komun moglo bi se odgovoriti: zato da bi se u potpunosti shvatile ne samo praktično-teoretske implikacije Vattimove misli već i njezin razvojni put, pa utoliko i njezine osnove.This article examines Gianni Vattimo’s book-cum-political autobiography Ecce comu. Come si diventa ciò che si era . The principle value of this work lies in its discussion of the current political and theoretical position of the father of weak thought in relation to developments in his philosophical thought and his personal life. Vattimo’s position has been directly influenced by the concrete historical moment of widening economical differences and dominant “economicism”. More than any other previous work, in this book Vattimo calls for the need to think a communist ideal. With regard to the question over whether it is possible to be a communist today, Vattimo responds that not only is it a possibility but an imperative. In other words, if post-metaphysical philosophy of the present world intends to remain non-dogmatic, it must rediscover an anarchistic, libertarian and anti-totalitarian communism. Consequently, one of the goals of this paper is to explore what Vattimo means by being a Communist and his idea of Communism. The paper demonstrates that the Communism Vattimo has in mind is not a model of a perfect society but an ideal to follow in order to realize a truly democratic society. (shrink)

This paper discusses conceptual relations between the position of relativism of values and the basic principle of tolerance, as well as both objections stated against the very conceptual framework – its wrong conclusion and insufficient grounding with regard to the presupposed readiness for tolerance. A detailed argumentation reveals that these objections are not appropriate for the actual conceptual structure of corresponding relativistic theories and their possible forms. In this way the relativistic position can be sustained.Im vorliegenden Aufsatz werden die begrifflichen (...) Verbindungen zwischen dem Standpunkt des W ertrelativismus und dem Toleranzgrundsatz erörtert sowie die beiden im gegebenen Zusammenhang vorgebrachten Einwände des Trugschlusses und der fehlenden Begründung für die vorausgesetzte Toleranzbereitschaft diskutiert. Anhand eingehender Argumentation wird gezeigt, dass jene Einwände der tatsächlichen konzeptionellen Struktur entsprechender relativistischer Lehren und ihren möglichen Ausformungen nicht ganz gerecht werden. Somit kann der relativistische Standpunkt erhalten bleiben.U članku se razmatraju pojmovne veze između stajališta relativizma vrijednosti i osnovnog načela tolerancije te se diskutiraju oba prigovora koja se iznose s obzirom na dotični pojmovni sklop – pogrešan zaključak i nedostatno utemeljenje s obzirom na pretpostavljenu spremnost na toleranciju. Podrobnom argumentacijom pokazuje se da ti prigovori nisu primjereni stvarnoj koncepcijskoj strukturi odgovarajućih relativističkih učenja i njihovih mogućih formi. Time se relativističko stajalište može održati. (shrink)

Na tragu pitanja o tome što znači biti plesni pedagog, cilj ovoga rada bio je ispitati neke odrednice profesije plesnog pedagoga te prikazati način na koji plesni pedagozi progovaraju o onom ‘pedagoškom’ u svojoj profesiji. Primjenom kvalitativnog istraživanja te metodom dubinskog intervjua s plesnim pedagozima koji djeluju u različitim područjima odgojno-obrazovnog i umjetničkog rada, nastojalo se je opisati i analizirati područje njihova rada, odgojnog djelovanja te odgojne vrijednosti koje oni u svome radu afirmiraju. Temeljem kvalitativne analize podataka i primjenom (...) interpretativne fenomenološke analize u bogatom empirijskom narativu identificirano je pet tema: poimanje plesa kao dimenzije umjetničkog i odgojnog djelovanja, odrednice pedagoškog rada, značenje pedagoške uloge, transformacija umjetničke prakse u pedagošku praksu i posebnost odgojno-obrazovne metode. Rezultati istraživanja govore o tome kako plesni pedagozi doživljavaju i tumače svoj pedagoški rad – prije svega kao odgojni rad u kojemu se događa spoj umjetnosti i pedagogije pri čemu je naglašeno njihovo pedagoško umijeće kao neraskidivi dio profesionalnog habitusa plesnog pedagoga. Following the question of what it means to be a dance pedagogue, the aim of this paper was to examine some determinants of the profession of dance pedagogue and to establish the meaning and understanding of the way dance pedagogues speak about the ‘pedagogical’ in their profession. By applying qualitative research and the method of in-depth interviews with dance pedagogues who work in different fields of education and art, we tried to describe and analyse the area of their work, their educational activities, and values they promote in their work. As a result of the qualitative analysis and the interpretative phenomenological analysis of the rich narratives, we have identified five topics: the notion of dance as a dimension of artistic and educational activity; the determinants of pedagogical work; the meaning of pedagogical role; the transformation of artistic practice into pedagogical practice; the distinguishing characteristic of the educational method. The results point to the conclusion that dance pedagogues see their work as a primarily educational work that combines art and pedagogy. The pedagogical knowledge of the dance pedagogues is an inseparable part of their professional habitus. (shrink)

Knjige Predraga Fincija "Poetofilozofski eseji" i "Umjetnost uništenog" – sličnog stila i tematski komplementarne – daju nam jedinstvenu predodžbu o njegovu načinu pisanja. U "Poetozofskim esejima" tretira sam subjekt filozofije na najvišoj razini općenitosti, dok je druga knjiga, "Umjetnost uništenog", izgrađena na njegovoj povezanosti sa konkretnim zadatkom: tema holokausta i nesposobnost čovječanstva suočiti se i razmotriti holokaust na odgovarajući način. Umjetnost koja bi uspjela u takvom zadatku, estetika, kao i kritika, mora rješenja tražiti izvan klasičnih, tradicionalnih kriterija. Pristup »temeljnom pitanju« (...) indirektno se bavi našom sposobnošću za suočavanjem s budućnosti svijeta, svijeta u kojem volja za dominacijom dominira nad demokratskim kvalitetama. Uz središnje teme, autor otvara brojna relevantna pitanja poput stabilnosti identiteta, povezanosti između tradicije i potrebe za prilagodbom, doma i strane zemlje, individue i domovine, raznolikosti i stava prema različitom, ograničenja kulturnih kodova i etičkih vrijednosti i vlasništva nad istinom.Predrag Finci’s books "Poetosophic Essays" and "The Art of the Destroyed" – of similar style and topic complementarity – give us coherent idea of his handwriting. The first one, "Poetosophic Essays", treats the subject of the philosophy itself at the highest generality level, and the second one "The Art of the Destroyed" is built on its relations with concrete task: the theme of holocaust and the incapability of manhood to face it and treat it in the appropriate way. The art which would succeed in such a task, and the aesthetics and the criticism as well, should search for the solutions out of the classical, traditional criteria. Approach to “the basic issue” indirectly treats our qualification to face the future of a world in which the will for domination dominates over democratic quality. Besides central themes, the author opens many relevant issues such as the (in stability of the identity, relationship between the tradition and the need for adaptation, the home and foreign country, the individual and the homeland, diversities and attitude towards the different, the limitations of the cultural codes and ethic values and the property over the truth. (shrink)

Naša stvarnost bilježi dramatične promjene u moralnim stavovima ljudi. Kršćanskim i pravno-filozofskim pristupom nastojimo, u svjetlu tih promjena, promišljati pitanje etičkog aspekta zahtjeva kompetentnog pacijenta da umre te odluke liječnika povodom toga zahtjeva. Ovo promišljanje spada u područje ispitivanja osnovnih ljudskih vrijednosti. Ističemo da ljudsko dostojanstvo – kao središnja vrijednost – nije određeno vanjskim uzrocima i ne ovisi o stanju čovjekova zdravlja ili bolesti, ono je nešto unutrašnje, bitno i neotuđivo. Dakle, izvire iz cjelokupne kvalitete čovjekovog života kao osobe, (...) kao duhovno-tjelesnog bića, obdarenog razumom i slobodom, samoodgovornošću i mogućnošću samoodređenja – ukoliko prihvaćamo da je stvoren na sliku Božju . Historijska prizma promatranja ovog problema je zaista šarolika, od potpunog opravdavanja ovakvih zahtjeva, preko jedinstvene osude, sve do danas kada ovo pitanje dovodi do vrlo teških i skoro nerješivih rasprava na područjima morala i prava, uz naglašavanje da dekriminalizacija ovakvih postupaka može dovesti do »klizave nizbrdice«.Naš je polazni stav, s kršćanske pozicije, da ne postoji tako nešto kao što je život bez vrijednosti. Dakle, ističemo kršćanski pristup ljudskom životu i dostojanstvu, koji podrazumijeva postavku da čovjek ne dodjeljuje život te ga samim time niti ne može oduzeti, bez obzira na okolnosti i teškoće koje ga prate.Our reality is facing dramatic changes in the moral attitudes of people. In the light of those changes we are trying to consider the issue of ethical aspect of the competent patient’s request to die and the physician’s decision about it. This elaboration is situated within the field of questioning the basic human values. It is emphasized that the human dignity – being the central value – is not determined by external causes and not dependable on the condition of a person’s health or illnesses. Human dignity is something integral, essential, and inalienable. Thus human dignity springs from the overall quality of human life as of a unique human being, spiritual and physical being gifted with reason and freedom, self-responsibility, and the possibility of self-defining – in case we accept that a man is created in the image and likeness of God . The historical prism of considering this problem comes in varieties of forms, from the complete justifications of these requests, or their condemnation, till the contemporary disputes in the field of morality and law, with an emphasis on the possibility of “slippery slope” argumentation this decriminalization might lead to.Our starting point, from the Christian position, is that something like life without the value does not exist. Therefore we are pointing out the Christian approach to human life and dignity which presupposes the thesis saying that man does not give a life and therefore can not take it away, regardless of the hardship he might be experiencing. (shrink)

Prijateljstvo prati čovjeka od njegovih samih početaka, a očituje se u trajnoj dvostrukoj raspoloženosti: biti s drugim i biti netko drugome. U izlaganju se analizira Aristotelova filozofska refleksija o prijateljstvu. Osobita važnost posvećuje se trima različitim motivacijama koje ljude potiču na stupanje u različite oblike druženja ili prijateljevanja, a to su: zbog koristi, užitka ili, pak, zbog kreposti. Pokazuje se kako prijateljstvo vođeno kriterijem koristi nije istinsko prijateljstvo, jer se njime ne ostvaruje dobro osobe, nego neko korisno dobro koje osoba (...) ima, a koje drugoj osobi treba. Takvo je prijateljstvo, prijateljstvo reciprociteta u kojem se nešto dobiva, umjesto da se netko susretne radi njega samoga. Ovom tipu prijateljstva slično je prijateljstvo iz užitka, budući da ni jedan ni drugi tip prijateljstva ne počiva na bitnom principu zasnovanom na vrijednosti i dostojanstvu ljudske osobe, nego na principu ugode ili koristi kojim se ostvaruje isključivo simbiotsko-egoistični odnos.Posebno se apostrofira kako je pravo, istinsko prijateljstvo ono koje svoje utemeljenje pronalazi u sličnosti prema kreposti, te se stoga ostvaruje u blagotvornoj sličnosti prema dobroti. Naime, samo dobri mogu dobro željeti onom drugom prijatelju koji je također dobar. Prijateljstvo koje počiva na temeljima dobrote biva više prijateljstvo ukoliko se širi horizont dobrote, prave, istinske, nesebične dobrote, u kojoj se prijatelju želi dobro radi njega samoga, a ne zbog možebitne koristi koju očekujemo od njega. Kritički se propituje Aristotelovo mišljenje da nije potrebno doći samo do kreposti na osobnom planu, nego je potrebno postići i krepost na području zajednice, te je stoga za prijateljstvo od presudne važnosti, kao svojevrstan poligon kreposnog djelovanja, kakvi će odnosi vladati u društvu.Freundschaft begleitet den Menschen von Anfang an, und diese offenbart sich in einer dauerhaften zweifachen Verfügbarkeit: mit jemandem sein und für jemanden da sein. In dem Aufsatz wird Aristoteles’ philosophische Reflektierung der Freundschaft analysiert. Besondere Aufmerksamkeit gilt dabei dreierlei Motivationen, die die Menschen zu verschiedenen Freundschaftsbeziehungen anregen. Die Gründe dieser Beziehungen können Eigennutz, Vergnügen oder auch Tugend sein. Es wird gezeigt, dass die auf Eigennutz basierende Freundschaft keine wahre Freundschaft ist, weil dadurch nicht das Gute der Person verwirklicht, sondern das Gute, das eine Person hat, von einer anderen Person ausgenutzt wird. Eine solche Freundschaft nennt man Reziprozitätsfreundschaft, da man von dem anderen etwas erwartet, statt mit ihm seiner selbst wegen Umgang zu pflegen. Diesem Freundschaftstyp ähnelt die zum Vergnügen geschlossenen Freundschaft. Weder der erste noch der zweite Freundschaftstyp lehnen sich an das wesentliche, auf dem Wert und der Würde des Menschen basierende Prinzip an, sondern an das Prinzip des Eigennutzes bzw. des Vergnügens, womit ausschließlich eine symbiotisch-egoistische Beziehung verwirklicht wird.Besonders betont wird die einzig wahre Freundschaft, die sich auf der Tugend gründet und daher ihren Höhepunkt im Guten erreicht. Nur derjenige, der gut ist, kann gut zu dem anderen sein, der auch gut ist. Die auf dem Guten basierende Freundschaft ist ein erhabener Freundschaftstyp, da sich dabei der Horizont des wahrhaftigen Guten und der Selbstlosigkeit weitet und man dem Freund seiner selbst wegen das Gute gönnt und nicht, weil man von ihm etwaserwartet. Auf kritische Weise wird der Standpunkt Aristoteles’ ausgelegt, dem zufolge Tugend auf dem persönlichen Plan allein nicht ausreicht, sondern auch auf dem Plan des Gemeinwesens angestrebt werden muss. Deshalb hängt von der Freundschaft als einem Ausübungsplatz tugendhaften Handelns ab, wie sich die zwischenmenschlichen Beziehungen in der Gesellschaft gestalten. (shrink)

Udruga Mala filozofija kreirala je i provela projekt »Tko se boji korupcije još?!« u dvanaest škola i dvije knjižnice, s ukupno 122 učenika u školskoj godini 2010./2011. Projekt se sastojao od pet radionica u kojima se s učenicima raspravljalo o korupciji. Cilj je bio prvenstveno razjašnjenje pojma korupcije, ali i ukazivanje na razne načine na koje korupcija uništava neke temeljne vrijednosti poput dostojanstva, ljubavi, prijateljstva, obitelji i društva. Članak donosi evaluacijske rezultate u kojima se pokazuje koliko su učenici 3. (...) i 4. razreda osnovne škole razumjeli pojam korupcije te koliko su promijenili svoje stavove tijekom provođenja projekta.Society Petit Philosophy has created and implemented a project “Who’s Afraid of Corruption?!” in twelve elementary schools and two libraries, with a total of 122 students in the school year 2010/2011. The project consists of five workshops in which students primarily clarified the concept of corruption, but also the ways in which corruption is destroying the society, dignity, love, friendship, and family. Article presents the results of the evaluation, which show how 3rd and 4th graders understood the concept of corruption, and how they changed their views about corruption in the course of the project. (shrink)

Još od 2001., nakon što je Kina odabrana za domaćina Olimpijskih igara 2008., taj je izbor bio izvorom niza kontroverzi koje su se većinom usredotočile na pitanja ljudskih prava. Na ove kritičke ocjene odgovoreno je mjerama kineskih vlasti: od 2003. godine ustavnim amandmanom koji se referira na »azijske vrijednosti« i uvođenje Hu Jintaovog programa »harmoničnog društva«. Rad se pretežno usredotočuje na međukulturne aspekte rasprave o statusu ljudskih prava u Kini. Prvo se analiziraju glavna pitanja i uspoređuju različiti načini na (...) koje se pristupalo ljudskim pravima kako u Kini tako i u inozemstvu. Zatim se analiziraju neusklađenosti tih ocjena unutar dvaju osnovnih okvira: doktrine univerzalnih ljudskih prava i doktrine harmoničnog društva, zasnovanog na konfucijanskom svjetonazoru. Završno se preispituju aktualne rasprave o problemima ljudskih prava pomoću međukulturne supostavljenosti navedenih dvaju okvira i mogućnosti dijaloga tih dviju ocijenjenih pozicija. (shrink)

Radikalizam državnog terorizma i terorizma samoubojica u odnosu su frustracijske telerancije. Postoje i mogućnosti međusobnih napada oružjem za masovno uništenje – nuklearnim, biološkim i kemijskim oružjem. Frustracijska tolerancija obaju terorizama – terorom protiv terora – radikalizira njihove međusobne odnose i ostvaruje osvetničke ciljeve, jednake ili veće smrti. Unatoč tome, postoji mogućnost za uljuđenu toleranciju i rješenje sukoba – stabilnu ravnotežu suradnje, mira, sigurnosti i zdravog rivalstva među sukobljenim stranama. Rješenje je u pronalaženju umijeća politike koja pravila ne samo provodi nego (...) ih i mijenja – pronalaženju politike koja nije samo politika političarâ i zadrtih ekstremista koji se orijentiraju na politku sile i dominacije, nego i politika društva koje osuđuje i potiče osudu ekstremističkih tumačenja religija i mitova, koje potiče recepciju svjetskog etosa – čovjeku zajedničkih načela samokontrole, normi i vrijednosti, bez obzira na rasnu, nacionalnu, religijsku i kulturnu pripadnost. Rješenje je i u uvažavanju mnogostrukih identiteta i poticanju mnogostrukog komuniciranja, uključujući i interkulturno komuniciranje među sukobljenim stranama – kao umijeća kretanja kroz kulturne prepreke, ne samo vlada nego i građana – pojedinaca, drušvenih grupa, različitih udruženja i institucija. Izvan svake sumnje, rješenje je i u prevladavanju siromaštva i bijede – najrazornijeg oružja masovnog uništenja. Gospodarstva državnih terorizama i terorizama samoubojica čvrsto su srasla s ‘normalnim gospodarstvima’, pa je nadzor nad njima i financijskim izvorima njihove moći jedna od značajnih pretpostavki prevladavanja terorizama. Na kraju, ali ne manje važno, rješenje je i u snažnoj i nepristrasnoj kritici terorističkih zbivanja mnogih autora i aktivista za ljudska prava. Podsjećamo samo na neka takva imena koja se navode i u ovom tekstu – Yeshayahu Leibowitz, John Rose, Marc Ellis, Jessica Stern, Israel Shahak, Irena Klepfisz, Edward Said, Noam Chomsky, Howard Zinn, Arundhati Roy, Amartya Sen, Amin Maalouf.Radicalism of state terrorism and of suicides terrorism have been keeping some relations of frustrated tolerance. There are and some possibilities of mutual attacks by mass destroing weapon – nuclear, biological and chemical weapon. Frustrated tolerance both of terrorisms – by terror against of terror – radicalizes their mutual relations and realizes of the revengeful purposes, of the equal or the greater death. In spite of, there is a possibility of courtly tolerance and the solution of that conflict – stable balance of cooperation, peace, security and of sound competition between facing sides. The solution is in finding of politics art which some rules not only realises, than of them and changes, too – finding of politics which doesn’t only the politics of politicians and of stubborn extremists that have been closed with politics of power and domination, than and politics of society that doesn’t accept extrem explanations of religions and myths, that keep stimmulatings of reception of world ethos – to man common principles of autocontrol, norms and values, without a consideration to racism, national, religious and cultural appurtenance. The solution is in an accepting of multilateral identities and a stimulating of multilateral communication, including and intercultural communication between conflict sides, too – as an art of movement trough cultural obstacles, not only of some governments, than and of citizens – of individuals, social groups, different civil organisations and institutions. No question of that, the solution is in overcome of a poverty and misery as the most destructive weapon of mass annihilation, too. Economies of state terrorisms and of suicides terrorisms have firm grown with ‘normal economies’. Therefore, a control over them and financial sources of their power is important supposition of overcome of terrorisms. Last but not least, the solution is in strong and impartial critique of terrorism of many authors and activists for human rights, too. We only remember on such names that are adduced in this text – Yeshayahu Leibowitz, John Rose, Marc Ellis, Jessica Stern, Israel Shahak, Irena Klepfisz, Edward Said, Noam Chomsky, Howard Zinn, Arundhati Roy, Amartya Sen, Amin Maalouf. (shrink)

Suvremeni svijet izražava veliku potrebu za etikom u financijskim, gospodarskim, političkim i općenito socijalnim sferama. U tom kontekstu teorija društvenog izbora A. Sena, indijskoga ekonomista, filozofa i dobitnika Nobelove nagrade za osobite doprinose na području ekonomije, predstavlja važan čimbenik u ostvarivanju društvenih ciljeva, a ima i ključnu ulogu u formiranju zdravog društvenopolitičkog poretka. U ovom članku u središtu našeg interesa bit će implementacija skupa sposobnosti u sfere društva, te kritika utilitarističkih pristupa ekonomskom razvoju. Govorit ćemo o slobodama koje se trebaju (...) razumjeti kao obveze koje uključuju odgovornost za druge, kroz racionalan društveni izbor, tako da se na taj način formira razumski čvrsta etička podloga, iz koje se formira koherentan sustav vrijednosti koji se zasniva na povjerenju, spremnosti na suradnju te se na taj način i pojedinac samoostvaruje. Time zapravo dolaze do izražaja individualna i komunitarna razina morala.Contemporary world expresses a great need for a code of ethics in the financial, political and in the social spheres in general. In this context the theory of social choice of A. Sen, the Indian economist, philosopher and winner of the Nobel prize for his personal contribution in the field of economy, represents an important factor in the realization of social goods and also plays a key role in the formation of a sound socio-political order. The implementation of capabilities into the social spheres and the critique of utilitarianism will be in the focus of our interest in this article. At that context we’ll mention freedoms that have to be understood as commitments which include responsibility for other people through rational social choice which is the rational solid ethical base from which we form coherent system of values based on trust, willingness for cooperation, so on that way the individual also fulfils himself/herself. According to that, to the expression also comes individual and communitarian level of moral. (shrink)

Budući da je, za razliku od manipulacije, moguć samo kao su-djelovanje u slobodi, odgoj se zbiva tamo i jedino se tamo može zbivati gdje se poštuje i razvija osobnost onih koji u odgoju sudjeluju, tj. koji međusobno odgojno djeluju. To upravo znači da je odgoj djelovanje utemeljeno u poštivanju drugog kao drukčijeg, samosvojnog, autonomnog, slobodnog bića. To nadalje znači da je odgoj u bîti uvijek odgoj za pluralizam vrijednosti, pretpostavki, vjerovanja, mišljenja, odnosno načine života koje ljudi razvijaju kao svoje (...) i u kojima se očituje njihova osobnost. Ali kao su-djelovanje u slobodi to poštovanje mora biti uzajamno.Odgajati dakle znači razvijati drugoga kao drukčijega, koji drži do svoje osobnosti, ali koji isto tako drži i do osobnosti drugih ljudi. I to ne samo zato što misli da pravo na vlastitu osobnost mora platiti pravom drugima da budu drukčiji, nego zato što je svijestan da je osobnost u bîti moguća tek s različitošću ljudi koji se u svojoj različitosti ipak međusobno uvažavaju i komuniciraju otvarajući kroz tu komunikaciju, baš svojom posebnošću, drugima nove mogućnosti osobnog razvoja. Drugim riječima, odgoj se zbiva tamo i tada gdje se zbiva drugi i drukčiji čovjek kojem je drugi i drukčiji čovjek najveća potreba, te sam biva čovjekom pomažući drugome da to bude.Since education, unlike manipulation, is possible only as a co-action in freedom, it occurs, andcan occur only at the point where educational co-actors’ personalities are being respected and developed. That implies that the education is an actionfounded in respecting the Other as different, autonomous and free human being. Furthermore,that figures that the education is essentially always an education for pluralism of values, presuppositions,beliefs, thoughts, ways of life that people develop as their very own and through which theymanifest their personalities. But, as the co-action in freedom, that respect has to be mutual.Therefore, educating means developing the Other as different, as one that respects his own personality,but also respects Others’ personalities. And not only because one considers that as a way ofpaying for the right to his own personality by means of Others’ rights to be different, but because ofbeing conscious that the personality is essentially possible only among different people who developmutual respect exactly through their differences. Through that kind of communication, particularlyby their singularity, they render new possibilities of personal development to Others. In other words,education takes place only there and then where other and different human beings occur, and assuch have the greatest need for different Others, being themselves the human beings by helpingOthers to be ones. (shrink)

Pravo na privatnost složen je koncept koji je prolazio svoje povijesne i društvene promjene. Premda je ponekad značio depriviranost i neravnopravnost, ipak mu se priznavala važnost za slobodu, demokraciju, autonomiju i razvoj pojedinca. S umreženim društvom pojavili su se novi aspekti problema privatnosti i socijalne uključenosti koji zahtijevaju njihova nova, kritička promišljanja u svjetlu različitih društvenih vrijednosti i tehnologijskog konteksta.Right to privacy is a complex concept with historical and social changes of its own. Although sometimes it was connected with (...) deprivation and inequality, today it is usually conceived as a condition for freedom, democracy, autonomy and self-development. The network society brought new aspects of the problem of privacy and social inclusion that demand their new, critical rethinking in the light of different social values and new technology context. (shrink)

Je li politika identiteta novi emancipacijski potencijal koji u formalizam liberalnih demokracija unosi zbiljski kulturni, socijalni i vrijednosni sadržaj grupnih identiteta ili se pak radi o kategorijalno proturječnom i neodrživom projektu koji razara autonomiju liberalnodemokratskog građanstva?Autor nastoji uravnoteženo odvagnuti značaj, poteškoće i doseg politike identiteta. U prvom dijelu razmatra se slojevitost i dinamičnost osobnih i grupnih identiteta, te političke artikulacije identiteta koje prethode današnjim raspravama. U drugom dijelu razmatraju se zahtjevi i poteškoće politike identiteta. One proizlaze iz njezina ishodišna stajališta (...) o političkom primatu koncepcije dobra pred koncepcijom prava, odnosno jednakom javnom i pozitivnom priznanju te prihvaćanju grupnih identiteta i socijalnih određenosti u političkoj artikulaciji zajednice. Naposljetku, autor ističe osobit značaj i izglede korektivnih vrijednosti politike identiteta za demokratsku pravednost.Is identity politics a new emancipatory potential which brings real cultural, social and value content of group identities into formalism of liberal democracies, or is it a case of categorically contradictory and untenable project which destroys autonomy of liberal-democratic citizenship?The author tries to weigh the importance, difficulties and scope of policy of identity in a balanced manner. The first part deals with the complexity and dynamics of personal and group identities, as well as political articulations of identities that precede the current discussions. In the second part the requirements and difficulties of identity politics are being considered. They arise from its starting position regarding the political primacy of the concept of the good over the concept of right, i.e. equal public and positive recognition and acceptance of group identities and social determination in the political articulation of community. Finally, the author emphasizes the special importance and prospects of corrective values of identity politics for democratic justice. (shrink)

On the one hand, Scheler's critique of Kant's concept of a priori benefits from Husserl to a large extent, and it complements and deepens Husserl's. On the other hand, Scheler also critiques Husserl's definition of a priori. Husserl's material a priori as ideal object primarily thanks to his so-called "Bolzano- turn". In this connection, Scheler grabs hold of the relation of Husserl to Bolzano from the very beginning. For Scheler, Husserl thinks in a "platonic" way, and still falls in a (...) new type of "Platonism", or rather, logical Platonism, although he correctly refuses the ordinary Platonism. In Scheler's view, Husserl's phenomenological reduction is "not purely" executed, and therefore his phenomenological experience is problematic, or more precisely, the relation between categorial intuition and sensuous intuition is problematic. The final aim of Scheler's critique of Husserl's phenomenological understanding of "objective a priori" is to win the primary position of categorial intuition and its content , ethical insight and its correlate , and ultimately of phenomenological ethics of material value.Einerseits nimmt Schelers Kritik an Kant bezüglich des Begriffs des Apriori die Einsichten Husserls in großem Umfang auf. Schelers Kritik an Kant ergänzt und vertieft die Husserlsche Kant-Kritik. Andererseits kritisiert er aber auch Husserls Bestimmung des Apriori. Vor allem verdankt sich das materiale Apriori als idealer Gegenstand bei Husserl der sogenannten “Bolzano’schen Wendung”. Von Anfang an kritisiert Scheler Husserl in diesem Punkt, indem er dem Verhältnis zwischen Bolzano und Husserl immer präziser nachging. Für Scheler unterliegt Husserl mit Recht keinem platten Platonismus. Aber dennoch verfahre Husserl immerhin “platonistisch”, er unterliege einem “Neoplatonismus”, bzw. einem logischen Platonismus. Weil die phänomenologische Reduktion bei Husserl nach Schelers Meinung “nicht reinlich” durchgeführt wird, ist die phänomenologische Erfahrung bei Husserl problematisch, genauer gesagt ist das Verhältnis zwischen der kategorialen Anschauung und der sinnlichen Anschauung problematisch. Der Endzweck von Schelers Kritik an der phänomenologischen Auffassung des gegenständlichen Apriori bei Husserl besteht darin, die primäre Stelle der kategorialen Anschauung und ihrer Gehalte , sowie der sittlichen Einsicht und ihrer Korrelate und zuletzt der phänomenologisch materialen Wertethik zu gewinnen.S jedne strane, Schelerova kritika Kantova pojma a priori u velikoj mjeri duguje Husserlu, te dopunjuje i produbljuje Husserlovu. S druge strane, Scheler kritizira i Husserlovu definiciju apriorija. Husserlov materijalni a priori kao idealni predmet prvenstveno proizlazi iz njegova takozvanog bolzanovskog obrata. Prema Scheleru, Husserl razmišlja na "platonski" način te upada u novi tip "platonizma" ili, točnije, logičkog platonizma, iako s pravom odbacuje obični platonizam. Scheler smatra da Husserlova fenomenološka redukcija nije izvedena "čisto" te da je stoga njegovo fenomenološko iskustvo proble- matično ili, točnije, problematičan je odnos između kategorijalnog zora i osjetilnog zora. Krajnji cilj Schelerove kritike Husserlova fenomenološkog shvaćanja "objektivnog a priori" jest zadobivanje primarne pozicije kategorijalnog zora i njegova sadržaja , etičkog uvida i njegova korelata te, na koncu, fenomenološke etike materijalne vrijednosti. (shrink)

Na početku članka autor se bavi najnovijim radovima Petera Sloterdijka i Ulricha Becka, koji pokušavaju ocrtati kozmopolitsku kulturu i civilizaciju mira i tolerancije, pa i sudjelovanja, koja bi bila primjerena sadašnjoj situaciji. Autor upozorava na određene poteškoće, ograničenja ili manjkavosti njihovih pogleda i prijedloga i okreće se, u traženju odgovora o značaju i vrijednosti vjere za moderan svijet, radu Renéa Girarda. Njegov značaj ilustrira na primjeru problema faktičkog ostvarivanja ljudskih prava. Članak završava zagovorom solidarnog personalizma i obradom značaja vjere (...) i religije u njegovom ostvarivanju s jedne strane, ali i, u njegovom svjetlu, doprinosom odgovoru na pitanje o pravoj vjeri i religiji .At the beginning of the article the author considers recent works of Peter Sloterdijk and Ulrich Beck who want to outline the cosmopolitan culture and civilization of peace and tolerance, and also of cooperation which would be suitable for the present situation. The author points to certain problems, limitations and deficiency of their views and suggestions. He turns, in his searching for the answer about the meaning and value of faith for the modern world, to the work of René Girard, and illustrates his importance through the consideration of the problem of the factual implementation of human rights. The article ends with the defense of solidary personalism and with the consideration of the meaning of faith and religion for its realization on the one hand, and with a contribution to the answer about the proper faith and religion at present times on the other. (shrink)

Tržište masovnih medija velikim je svojim dijelom okrenuto djeci i mladima. Sadržaji koji se nude mladima u masovnim medijima, nadilaze, u negativnome smislu, nekoć obrazovne i poticajne školske primjere edukativnih programa ili časopisa za djecu. U medijskome prostoru prevladavaju sadržaji koji vrijeđaju dostojanstvo mlade osobe, koji manipuliraju njihovim potrebama, te koji potiču mlade na izbor lišen svakih vrijednosti, gdje je sve relativno i ništa sigurno. Autorica propitkuje trendove u modernim medijima lišenima svake odgovornosti, obligacija i sankcija. Pokušava definirati značajke (...) medija 21. stoljeća u kojima je čovjekkonzument zatočenik medijske moći i utjecaja te traga za istinskim etičkim obzirom i smislom u medijima koji neće preskočiti čovjeka i njegove potrebe.The mass media market to its great looks of children and young people. Facilities that mass media provide to young people go beyond, in negative sense, once educational and moving examples of the school’s educational program or magazines for children. Mass media area is dominated by activities insulting the dignity of young people, manipulating their needs, and encouraging young people in depriving every choice of values, where everything is relative and nothing certain. Author researches trends in the modern media deprived of any responsibility, obligations and sanctions. She tries to define the 21st century media in which manconsumer is prisoner of media power and influence, and searches for true respect and ethical sense in the media who will not skip a man and his needs. (shrink)

Od grčkog pojma sophia do Potterovih pojmova mudrosti i biološkog znanja, autor analizira različite filozofske i znanstvene koncepte znanja. Autor se slaže s Jaspersom u stavu da ono što je »iz filozofije prevodivo u zajedničko mišljenje, to na koncu odlučuje o njezinoj vrijednosti «. Autor zaključuje da novoj epohi i bioetičkoj perspektivi odgovara zahtjev za orijentacijskim znanjem, te ga nastoji definirati ne samo iz povijesti filozofije, nego i u suprotnosti s tradicionalnim stajalištima , te iz zahtjeva nove epohe.From the (...) Greek term sophia to the Potter’s terms wisdom and biological knowledge, author analyses different philosophical and scientific concepts of knowledge. The author agrees with Jaspers on the notion that what is “transferable from philosophy into the common reasoning is what at the end decides on its worthiness”. The author concludes that the demand for an orientational knowledge corresponds with the new epoch and bioethical perspective, and is trying to define this demand not only from the history of philosophy, but in its contrast to the traditional views represented by Descartes and Bacon, and also from the demands of the new epoch itself. (shrink)

U antropocentričkim se pristupima čovjekovim potrebama i interesima u vegetativnoj prirodi pripisuje moralna vrijednost. Imaju li i druga živa bića interese koje bi čovjek u svom ophođenju s njima trebao uzimati u obzir? To se pitanje ovdje obrađuje raspravom o interesima , intrinzičkoj vrijednosti i o »moralnim pravima« biljaka kao mogućim nositeljima njihova moralnoga statusa. Analogno osjetilnoj sposobnosti životinja, pokušava se u sposobnosti biljke da uspijeva prepoznati onu sposobnost koja bi mogla utemeljiti njezin moralni status .Mogu li se ljudi (...) u svome djelovanju naspram biljaka ponašati pogrešno ili ispravno i jesu li posljedice toga odnosa etički relevantne, ne samo naočigled ljudskih interesa i potreba nego i biljaka samih, ovisi o moralnom statusu biljaka. Njihovo se moralno zahtijevanje naspram ljudi temelji u njihovu moralnom statusu.In den anthropozentrischen Positionen treten die Bedürfnisse und Interessen des Menschen an vegetativer Natur als tragende Elemente auf, denen ein moralischer Wert zugesprochen wird. Demzufolge wird gefragt, ob auch die nichtmenschlichen Lebewesen Interesse hätten, die vom Menschen in seinem Umgang mit ihnen berücksichtigt werden sollten? Dieser Frage wird hier nachgegangen, indem die Interessen , Eigenwerte , „moralische Rechte“ der Pflanzen als mögliche Träger ihres „moralischen Status“ hinterfragt werden. Es wird versucht in der Fähigkeit der Pflanze zu gedeihen – analog zu der Empfindungsfähigkeit bei den Tieren – jene Eigenschaft zu erkennen, die den „moralischen Status“ der Pflanzen begründen könnte .Ob sich Menschen in ihrem Handeln den Pflanzen gegenüber falsch oder richtig verhalten können, und ob die Folgen dieses Verhaltens nicht nur angesichts der menschlichen Interessen und Bedürfnisse, sondern wegen der Pflanzen selbst ethisch relevant sind, hängt davon ab, was für einen „moralischen Status“ Pflanzen haben. Ihr moralischer Anspruch an die Menschen gründet in ihrem „moralischen Status“. (shrink)

U ovome radu istražujem Polanyijeve glavne argumente za akademsku slobodu. Akademska i politička sloboda međusobno su blisko povezane: ako država preuzme kontrolu nad znanošću, to dovodi do kolapsa same slobode u cijelome društvu. Njegovi argumenti protiv totalitarizma oslanjaju se na njegovu anti-pozitivističku filozofiju znanosti. On definira totalitarizam kao poricanje akademske slobode koje se temelji na pragmatičkom poimanju znanosti i instrumentalističkim interpretacijama moralnih vrijednosti. Polanyijeva ideja znanosti je duhovni, idealistički opis zajednice slobodnih intelektualaca koji su strastveno posvećeni potrazi za istinom (...) i imaju autonomnu zajednicu s vlastitim pravilima i autonomnim upravljanjem. Potraga za istinom radi nje same je bitan cilj znanosti, koji se može postići jedino ako znanost ostane slobodna od političkih, ideoloških i ekonomskih utejcaja. Tvrdim da Polanyijevi uvidi mogu biti relevantni i danas, kada znanost može postati instrument profitno orijentiranih praktičnih potreba umjesto potrage za istinom samom i kada se humanistika često smatra nepotrebnom.In the present essay I investigate Polanyi’s main arguments for academic freedom. Academic and political freedom are closely related to each other: if state takes control over science, it will lead to the collapse of freedom itself in the whole society. His arguments against totalitarianism rely on his anti-positivist philosophy of science. He diagnoses totalitarianism as a denial of academic freedom which is based on a pragmatist view of science and instrumentalist interpretation of moral values. Polanyi’s idea of science is a spiritual, idealistic description of a community of free intellectuals who are passionately committed to seeking the truth and have an autonomous community with its own rules and autonomous direction. Seeking the truth for its own sake is the essential goal of science, which can be accomplished only if it remains free from political, ideological and economical influences. I will argue that Polanyi’s insights can still be relevant today, when science can become an instrument of profit-oriented practical needs instead of seeking the truth itself, and the humanities are often considered unnecessary.Dans cet essai, j’examine les principaux arguments de Polany pour la liberté académique. La liberté académique et politique sont étroitement liées : si l’Etat prend le contrôle de la science, cela conduira à l’effondrement de la liberté elle-même dans toute la société. Ses arguments contre le totalitarisme reposent sur sa philosophie anti-positiviste de la science. Il diagnostique le totalitarisme comme un refus de la liberté académique fondé sur une conception pragmatique de la science et une interprétation instrumentaliste des valeurs morales. L’idée de la science de Polany est une description spirituelle, idéaliste, d’une communauté d’intellectuels libres, passionnément dédiés à la recherche de la vérité, et qui ont une communauté avec ses propres règles et une direction autonome. La recherche de la vérité pour elle-même est l’objectif essentiel de la science, ce qui peut être accompli uniquement si elle demeure libre des influences politiques, idéologiques et économiques. J’affirme que les visions de Polany peuvent toujours être pertinentes aujourd’hui, alors que la science peut devenir un instrument des besoins pratiques orientés vers le profit au lieu de chercher la vérité elle-même, et alors que les sciences humaines sont souvent considérées comme inutiles.Im präsenten Artikel gehe ich Polanyis Hauptargumentation für akademische Freiheit auf den Grund. Die akademische und politische Freiheit sind miteinander nahe verwandt: Unterzieht der Staat die Wissenschaft seiner Kontrolle, endet dies im Kollaps der Freiheit selbst in der gesamten Gesellschaft. Polanyis Begründung gegen den Totalitarismus stützt sich auf dessen antipositivistische Philosophie der Wissenschaft. Er diagnostiziert den Totalitarismus als Versagung der akademischen Freiheit, die auf dem pragmatischen Blickpunkt der Wissenschaft als auch der instrumentalistischen Interpretation der Moralwerte basiert. Polanyis Wissenschaftsvorstellung ist eine spirituelle, idealistische Schilderung einer Gemeinschaft freier Intellektueller, die sich der Suche nach Wahrheit glutvoll gewogen zeigt und über eine autonome Community mit eigenen Regeln sowie autonomer Verwaltung verfügt. Die Erkundung der Wahrheit um ihrer selbst willen repräsentiert das essenzielle Vorhaben der Wissenschaft, welches sich allein unter Bewahrung ihrer Independenz von politischen, ideologischen bzw. wirtschaftlichen Einflüssen zuwege bringen lässt. Ich halte dafür, Polanyis Einblicke hätten auch heutzutage Relevanzpotenzial, zu der Zeit, wenn sich die Wissenschaft auf ein Werkzeug des profitorientierten praktischen Begehrens reduzieren könnte, anstatt nach der Wahrheit selbst zu fahnden, und die Geisteswissenschaften gehäuft als entbehrlich abgestempelt werden. (shrink)

The history of the idea of biological progress shows that it is not a selfexplanatory category, so a clear definition is required. Biological progress exists if: “more progressive” is defined as “more complex” – in that case evolution is synonymous with progress, i.e. development from simple to complex, from homogeneous to heterogeneous; we perceive the expression “more progressive” as more successful in relation to the environment, in these terms some groups in the history of life were more progressive because/so that (...) they survived, while others were retrogressive or less progressive because/so that they died out; on the other hand, within their ecological niches, certain forms of life are perfectly adapted to their environment as long as it is stable ; we take the span or reach of a potential adaptation of populations as a measure . However, there is no active, innovative problem solving in relation to the environment either with plants or animals – only the variability mechanism / selection is in place, automatism, instinct. In the light of the above-mentioned biological criteria, man is the most complex living creature by his constitution , he is the least dependent on the environment and can be innovative in relation to the environment. Man is the only living creature capable of establishing an active relationship with the environment through his special tool – culture. Considering the level of organization and quantity of information, the mammal genome is more progressive than the bacterium genome, while the human genome comprises most information which makes man the most progressive living thing. We can talk about biological progress if we define progressiveness as advancement toward complexity of organisation, but sometimes thesimplification of structure enables survival. It seems that we can talk about progressivenessin biology only if we accept the anthropic principle – that is why only cultural progress is possible. Information is the link between biological and cultural-anthropological successfulness . Biological information is a “complete” piece of information to an animal . To a human being, it is only a condicio sine qua non for the reality of human spirit which receives, keeps and generates information. Progress can be measured according to the capability ofestablishing an active and innovative relationship with the environment, but only within some sort of anthropocentric outlook which is a criterion of value. It is not possible to talk about progressiveness of life if man is not the measure of all things.Povijest ideje biološkog napretka pokazuje kako to nije samorazumljiva kategorija, pa se traži jasna definicija. Biološki progres postoji ukoliko: “naprednije” definiramo kao “složenije” – evolucija je tada sinonim napretka, tj. prelaženja iz jednostavnijeg u složenije, iz homogenog u heterogeno; “naprednije” shvatimo kao “uspješnije” s obzirom na okoliš; u tom smislu neke skupine u povijesti života bile su naprednije jer/pa su opstale, dok su druge bile nazadnije ili manje napredne pa/jer su izumrle; s druge strane unutar svojih ekoloških niša pojedini oblici života savršeno su prilagođeni svojem okolišu dokle god je on stabilan ; kao mjerilo uzmemo raspon ili širinu moguće prilagodbe populacija jer tada postoje razlike; ipak ni u biljaka ni u životinja tu nema aktivnog inovatorskog rješavanja problema okoliša, nego djeluje samo mehanizam varijabilnost/selekcija, automatizam, nagon. U svjetlu gore navedenih bioloških mjerila čovjek je svojim ustrojstvom najsloženije biće , najmanje je ovisan u odnosu na okolinu, može se novativno nositi spram okoline. Čovjek je jedini kadar za pravi aktivni odnos prema svom okolišu putem specifičnog oruđa kulture. S obzirom na stupanj organizacije i količinu informacija, genom sisavca je napredniji od genoma bakterije, a genom čovjeka raspolažes najviše informacija, pa je on po tome najprogresivnije biće u prirodi. O biološkom progresu možemo govoriti ako progresivnost definiramo kao porast složenosti organizacije, no ponekad pojednostavljenje građe omogućava preživljavanje. Čini se da o progresivnosti u biologiji možemo govoriti samo usvajajući princip antropičnosti, zato je u svijetu moguć samo kulturni progres. Posjedovanje informacije je veza između biološke i kulturno-antropološke uspješnosti . Posjedovanje biologijske informacije za životinju je “potpuna informacija” , dok je za Čovjeka samo condicio sine qua non za zbiljnost ljudskog duha koji dobiva, posjeduje i stvara informaciju. Progres je moguće mjeriti prema sposobnosti aktivnog i inovativnog odnosa spram okoliša jedino u nekoj vrsti antropocentričnog obzora koji u središtu ima mjerilo vrijednosti. Nemoguće je govoriti o progresivnosti života ako svemu nije mjera sam čovjek. (shrink)

Novovjekovni ideal demokracije temelji se na apstraktnog kategoriji humaniteta, koja svoje uporište nalazi u univerzalnim vrijednostima i jednakosti ljudi kao nositelja tih vrijednosti. Prepoznatljivo obilježje takve apstraktne osobe je vezana uz racionalnost. Međutim, razumijevanje demokracije u modernosti, koje izjednačava pojedince apstrahirajući od svakog funkcionalnog/ povijesnog obilježja, predalo je svoju ulogu diskursima »razlike« i »identiteta«, što je postalo očitim naročito nakon atmosfere neizvjesnosti u 80-im godinama prošloga stoljeća. Stoga je glavna os suvremenih rasprava u političkoj filozofiji određena bipolarnošću partikularnosti i (...) univerzalnosti. S jedne strane osi nalazi se pojam univerzalnosti koji naglašava bivanje kao bivanje bestjelesnim i potpuno konceptualnim, no s druge strane se nalaze partikularizmi koji revitaliziraju ontologiju biti, koja njih same čini robovima partikularnog. U ovom radu nastojim otkriti vezu između univerzalnosti i partikularnosti na putu kritike ontologije biti. Problem s kojim se suočavam nije onaj odabira između univerzalnog i partikularnog, već je onaj prikazivanja neuništive međusobne veze između univerzalnog i partikularnog.The democracy ideal of the Modern Age is grounded on an abstract humanity category, which is based on universal values and on the equity of people who are bearer of these values. The distinctive characteristic of such an abstract person is related to rationality. However, the modernity’s understanding of democracy, which equalizes individuals through abstracting them from all of their functional/historical characteristics, left its role to the discourses of “differences” and “identity” and became obvious especially after the 1980s’ atmosphere of uncertainty. Therefore the main axis of the contemporary political philosophy debates is determined by a bipolarity of particularity and universality. On one side of the axis there is a concept of universality which emphasizes the being as being bodiless and totally conceptual, however on the other side there are particularisms that revitalize the ontology of essence which renders themselves a slave of the particular. In this study I aim to unfold the relationship between universality and particularity on the path of the critique of ontology of essence. The problem I handle here is not one of choosing between universal and particular, rather it is one of depicting the indestructible mutual connection between universal and particular.L’idéal démocratique de l’époque moderne est ancré sur une catégorie abstraite d’humanité qui trouve son fondement dans les valeurs universelles et dans l’égalité des hommes qui portent ces valeurs. Le caractère distinctif d’une telle personne abstraite est lié à la rationalité. Cependant, la compréhension moderne de la démocratie, qui égalise les individus en les extrayant de toute caractéristique fonctionnelle/historique, a laissé place aux discours de « différences » et d’ « identité », ce qui est devenu évident notamment après l’ambiance d’incertitude dans les années 80. Ainsi, l’axe principal des débats de philosophie politique contemporains est déterminé par la bipolarité de la particularité et de l’universalité. D’un côté de l’axe se trouve un concept d’universalité qui met l’accent sur l’être comme étant immatériel et complètement conceptuel, mais de l’autre côté se trouvent des particularismes qui revitalisent l’ontologie de l’essence qui les assujettit au particulier. Dans cette étude, je vise à découvrir le lien entre universalité et particularité sur la trace de la critique de l’ontologie de l’essence. Le problème dont je traite ici n’est pas celui de choisir entre l’universel et le particulier, mais plutôt de décrire la relation réciproque indestructible entre l’universel et le particulier.Das neuzeitliche Ideal der Demokratie gründet auf der abstrakten Kategorie der Humanität, die auf universalen Werten bzw. der Gleichrangigkeit der Menschen als diesbezügliche Werteträger aufbaut. Das Unterscheidungsmerkmal einer solchen abstrakten Person steht im Konnex mit der Rationalität. Das modernitätsbezogene Demokratieverständnis hingegen, welches die Individuen mittels deren Abstrahierung von sämtlichen funktionellen/geschichtlichen Charakteristika gleichstellt, übergab dessen Rolle den Diskursen der „Gegensätze“ bzw. der „Identität“ und wurde insbesondere augenfällig im Anschluss an die Atmosphäre der Ungewissheit der 1980er-Jahre. Dementsprechend wird die Hauptachse der zeitgenössischen Debatten in der politischen Philosophie durch Zweipoligkeit der Partikularität und Universalität determiniert. Auf der einen Seite der Achse ist der Universalitätsbegriff positioniert, der das Sein als körperlos und durchweg konzeptuell akzentuiert, während auf der gegenüberliegenden Seite Partikularismen ruhen, welche die Ontologie des Wesens neu beleben, die alsdann sie selbst zu Sklaven des Partikularen macht. In dieser Arbeit ziele ich darauf ab, das Verhältnis zwischen Universalität und Partikularität abzuhandeln, und zwar auf dem Wege der Kritik der Ontologie des Wesens. Das Problem, das ich hiermit behandle, figuriert nicht als jenes der Wahl zwischen Universalem und Partikularem, sondern vielmehr als jenes der Veranschaulichung des unverwüstlichen gegenseitigen Zusammenspiels zwischen Universalem und Partikularem. (shrink)

Pojam izvora od predsokratovaca preko Heideggera do postmoderne imao je različita značenja. Treba ga razlikovati od povijesnog izvora i bezdana. U filozofiji je pitanje izvora pitanje zasnivanja i autentičnosti. Kao što horizont nije samo ono buduće tako ni izvor nije nešto prošlo. Izvor i horizont zasnivamo sada i ovdje: oni pripadaju povijesnom biću, pa su u tom smislu i sami povijesni; pripadaju promjenjivom svijetu, u kome je jedino moguća njihova »vječnost«. Vječno se za nas izjednačava s pojmom vrijednosti, bilo (...) da je u pitanju nešto radi čega vrijedi živjeti ili je u pitanju nešto što označava naš svijet, pa je i takva »vječnost« u biti povijesna i zapravo zrcalo naše sadašnjosti. (shrink)

In his most significant work in the field of philosophy of education, Personhood and Education (1932), Vuk-Pavlović criticizes Schelerʼs claim that love cannot be an educational principle. According to Vuk-Pavlović, this claim is based on Schelerʼs two misconceptions: the first is related to Schelerʼs misunderstanding of education, and the second to his misunderstanding of love. In this text, we examine aspects of Vuk-Pavlovićʼs criticism and ask a broader question about the potentials and limits of love in education. When defining the (...) concept of love, Scheler indeed opposes it to education, which for him implies changing the object of education. In this sense, education is an attempt to change the person being raised. On the other hand, according to Scheler, love means accepting the loved one without trying to change him. Therefore, the purpose of love is not to transform the loved object. However, through a genuine act of love, Scheler claims, change can occur as the appearance of higher values. Schelerʼs criticism of education is based on the understanding of education in the negative sense of imposing external values, where the individuality and value potential of the one being educated is not recognized. With regard to the aforementioned conception of love, one could theorize about a different type of education, which implies love in the sense of the development of one’s self. (shrink)

This paper discusses the classification of antifeminism presented in the book The High Forehead by the philosopher Gordana Bosanac. In this book, which is entirely dedicated to antifeminism, Gordana Bosanac points out the connection between feminism and antifeminism, where antifeminism is determined by the conservative reception of feminist values and the reaction of basically primitive consciousness. Bosanac determines feminism to be a humanistic and the broadest democratic movement based on tolerance but also on broader world ideas aiming at peace and (...) nature’s right to live. The classification of antifeminism in this paper is contextualized with regard to the emergence of new types of antifeminism and its forms in modern societies, especially in the world of the Internet. The paper concludes that the classification is an extremely valuable and stimulating framework for further research, both theoretical and empirical. Reality did not deny the classification; it remained open to new phenomena of antifeminism and the connection that antifeminism has with the new right and right-wing social movements. (shrink)