Jesu li stvari ovog svijeta nešto što je dano samoj misli? Jesu li stvari tako mišljene da budu spoznatljive, da budu objektivne manifestacije transcendentalno uvjetovanih moći? Zapadna filozofska tradicija prema Francoisu Laruellu pretpostavlja tu transcendentalnu konstituciju realnog. To je pretpostavka koja uzdiže samu filozofiju kao označenu primateljicu transcendentalnog dara. U našem članku o Laruellovom projektu želimo pokazati kako ta pretpostavka kontrolira čak i prividno radikalne kritike filozofske tradicije koje su se umnožile kao posljedice Nietzscheovog i Heideggerovog mišljenja. Zato učinkovita kritika (...) filozofije mora biti ne-filozofska. Ona prema Laruellu mora dokinuti pretpostavke da je drugotnost dana da bi bila spoznata, kao što mora dokinuti pretpostavku kako sama misao ima fundamentalno drugačiju strukturu. Ne-filozofija počinje ne sa razlikom, ne sa subjektom i objektom, nego sa pozicioniranjem Jednog. Od te početne aksiomatske točke, ne-filozofija uzima kao vlastitu materijalnu filozofiju ponovno mišljenje u odnosu na Jedno. Ne-filozofski projekt ne započinje kao što to čini postmoderna filozofija s naviještanjem kraja filozofije. On uzima filozofiju kao prigodu da postavi pitanje drugačije vrste mišljenja – onog koji, umjesto da se diferencirajći odnosi prema svijetu koji pretpostavlja, potvrđuje kako je ultimativno u tijelu s Jednim kojeg nikad ne možemo znati. (shrink)

Autorova je nakana reflektirati o tekstu Marksist i kršćanin, koji je nastao kao produkt dijaloga iz 1969. Dijalog su vodili Branko Bošnjak i Mijo Škvorc na Studentskoj tribini unutar ciklusa predavanja pod nazivom »O religiji«. Povod ovog susreta bila je knjiga Branka Bošnjaka Filozofija i kršćanstvo, nakon koje je održana vrlo dobro posjećena tribina i tiskana knjiga Marksist i kršćanin. Taj mali tekst od svega stotinjak kartica ima neprijepornu važnost u kontekstu suvremene hrvatske filozofske misli. Tekst je sročen tako da (...) izgleda kao da su oba filozofa, maksimalno uvažavajući svog sugovornika, zakoračila izvan vlastitih pozicija i stvorili za ono vrijeme novi, dodatni prostor i način dijaloga. Taj dodatni prostor, nakon skoro 40 godina, još uvijek nije ispunjen. U suvremenom kontekstu različitih postmodernih »izama«, marksizam i kršćanstvo bi trebali nastaviti jedanput davno započeti dijalog. Zadnji dio ovog rada pokazuje zašto bi dijalog Bošnjaka i Škvorca, »marksista i kršćanina«, mogao biti važan i danas, unatoč tome što su oba filozofska diskursa – onaj koji je zastupao Bošnjak i onaj koji je zastupao Škvorc – u stanovitoj kulturološkoj defenzivi.The author intends to reflect in this paper on text Marxist and Christian, which originated in the dialogue led in 1969 between Branko Bošnjak and Mijo Škvorc at the Student forum, which was a part of public lectures series entitled “On Religion”. The impulse for the meeting was provided by the publication of Branko Bošnjak’s Philosophy and Christianity. After the launch of the book, there was a very well attended forum followed by the publication of yet another book, Marxist and Christian. This brief text, consisting of no more than one hundred pages, has an indubitable importance for contemporary Croatian philosophical thought. The text is composed in such a way that it seems that both philosophers, respecting each other to the maximum, stepped out of their comfort zone and created a new space for and a new kind of dialogue at the time. That novel space has not been fulfilled yet, after nearly forty years. Marxism and Christianity should continue the dialogue started back then even in the contemporary context of different post-modern ‘isms’. The last part of the paper attempts to show why the dialogue between Bošnjak and Škvorc, a Marxist and a Christian, is important still today, regardless of the fact that both Bošnjak’s and Škvorc’s discourse are in a kind of cultural defensive. (shrink)