U članku pod gornjim naslovom su sličnosti i razlike metafizičkih počela Aristotela i Tome Akvinskog iskazane analizom argumentacije koja je sržna za obje ove metafizike: o postojanju Nepokretnog pokretača, Čistog akta. Tom analizom je pokazano da, iako im argumentacija ima istu logičku strukturu i isto polazište – promjenu bića – ipak ih je razlika u shvaćanju metafizičkih počela samog bića dovela do različitih zaključaka. Tako je ovdje pokazano da je za Aristotelovu metafiziku supstancije zadnja zbiljnost bića supstancijalna forma, koje svoje (...) zadnje utemeljenje ima u Čistom aktu, Nepokretnom pokretaču, dok za metafiziku bitka Tome Akvinskog zadnja zbiljnost bića jest bitak, koji svoje zadnje utemeljenje ima također u Čistom aktu, ali koji je shvaćen kao Čisti akt bivstvovanja, Subzistentni bitak. Stoga je za Aristotela Čisti akt isključivo oblikovatelj ostale stvarnosti ukoliko je svršni uzrok te nema, niti može imati, kao Nepokretni pokretač, ikakav drugi uzročni utjecaj na ostalu stvarnost, dok je za Tomu Akvinskog Nepokretni pokretač nužno Čisti akt bivstvovanja čije djelovanje je stvaranje.In this article the similarities and differences of Aristotle’s and Thomas Aquinas’ metaphysical principles are set forth by analyzing the core arguments of their metaphysics: principally, those concerning the existence of the Unmoved Mover, also called Pure Act. The analysis shows that although their arguments have the same logical structure and the same starting point – the fact that beings change – different conceptions of the metaphysical principles of being nevertheless lead to different conclusions. Therefore, this article shows that within Aristotle’s metaphysics of substance, the ultimate actuality is the substantial form which has its last ground in Pure Act, the Unmoved Mover. On the other hand, Thomas Aquinas believes that the ultimate actuality is existence, which also has its last ground in Pure Act, but the Act of Existence, or Subsistent Existence. Therefore, Aristotle’s Pure Act is a mere giver of forms and the final cause of reality. This Pure Act does not have, nor it can have any other causal influence on the rest of reality, while Aquinas’ Unmoved Mover is necessarily the Pure Act of Existence whose activity we call creation. (shrink)

Američki filozof Stanley Lewis Jaki, analizirajući kreativne momente u povijesti znanosti, zaključuje da staze kreativne znanosti i filozofski putovi prema Bogu sačinjavaju jedinstveni intelektualni pravac. Taj zaključak temelji na činjenicama da znanstvena metoda pretpostavlja koherentnu racionalnost kozmosa, te da je epistemologija svih kreativnih znanstvenika umjereni realizam. Inkorporiranje tih elemenata u filozofsko promatranje, prema našem autoru, nužno vodi ka klasičnim aposteriornim metafizičkim dokazima za Božje postojanje. Posebnu potvrdu te teze vidi u Gödelovim teoremima, čija primjena u kozmologiji dokazuje kontingenciju svemira, temeljni (...) princip svih aposteriornih dokaza za Božje postojanje.American philosopher Stanley Lewis Jaki, analysing creative moments in the history of science concludes that the ways of creative science and philosophical paths to the God consists unique intellectual vector. His conclusion is based on two facts: scientific method proposes coherent rationality of the Cosmos and that moderate realism is epistemology of all creative scientists. Incorporating such elements in philosophical perspective, by author, necessary leads to classical a posteriori metaphysical proofs of existence of God. He finds special confirmation of his thesis in Gödel’s theorems and its application in cosmology that proves contingence of the Universe, which is a basic principle of all a posteriori proofs of God existence. (shrink)