Abstract

Središnja je nakana ovoga rada rasvijetliti suvremene ideologijske procese re-naturalizacije povijesnog svijeta. Ti su ideologijski procesi redukcijske forme s kojima se okljaštruju ljudske i povijesne mogućnosti čovjeka. U prvom dijelu spisa razmatra se pojam postvarenja. Posredstvom ekspanzivne moći kapitala kao temeljnog oblika društvenosti, svi se ljudski odnosi svode na odnose među stvarima. Zbog toga je pojam postvarenja, u metodičkoj perspektivi konkretnog totaliteta, ishodište za razumijevanje socijalne ontologije suvremenog doba. U drugom dijelu spisa raščlanjuje se ideologijska redukcija različitih sposobnosti uma na instrumentalnu racionalnost. Obje forme strukturnih redukcija – postvarenje i instrumentalna racionalnost – vrše ideologijsku ulogu pomaka: quid pro quo i pars pro toto. Time se poriče: a) uloga uma da postavlja svrhe ljudskog djelovanja; b) izravno priznanje čovjeka kao osobe i nositelja smisla; c) instancija općosti i javnosti koja se preobražava u agregat asimetričnih parcijalnosti i privatnosti; d) moć zajedničkog djelovanja te održavanja i stvaranja ljudskog, vremenitog i otvorenog povijesnog svijeta. U trećem dijelu rada naznačuju se tri krilatice našeg doba koje ilustriraju središnju tezu o zatvaranju i re-naturaliziranju povijesnog svijeta: a) kraj ideologije, krilatica koja osporava političke ideale i utopijsku svijest, a sama postaje mega-ideologija fakticiteta; b) kraj povijesti, krilatica koja u obliku teleološke racionalnosti zagovara dovršenost ljudskog svijeta i ideologijski otklanja svaku razboritu alternativu; c) kraj politike, krilatica koja opravdava nepolitičke forme vladavine i moć zajedničkog djelovanja svodi na upravljanje, te kraj filozofije, krilatica koja smjera k scijentističkom discipliniranju i potiskivanju humanističke perspektive. U zaključku su istaknute tri točke otpora dominantnom duhu vremena: radikalna refleksija, pluralizam vrednota i humanistička filozofska perspektiva.