Abstract

Rad polazi od recentne pretpostavke krize politike i političkoga, koja se, krajem moderne, pojavila kao evidentno napuštanje tradicionalnog razumijevanja političkoga i s njome demokracije kao permanentnog sudjelovanja slobodnih i jednakih građana u političkome procesu. Autor pokazuje kako je temeljni uzrok krizi političkoga prevlast liberalne teorije političkoga predstavništva. Zbog toga što počiva na načelu prenosivosti suverenosti, liberalna je teorija političkoga predstavništva, od Hobbesa i Lockea nadalje, čovjeka doista učinila tvorcem političkoga, ali je istodobno prouzročila otuđenje njegove političnosti s obzirom da predstavnici umjesto građana sudjeluju u političkome procesu, pa se demokracija svodi na tehničko načelo većine u izbornome i parlamentarnome postupku. Autor takvome modelu suprotstavlja model izravne demokracije Jean–Jacquesa Rousseaua, koja, osim što počiva na osporavanju ideje prenosive suverenosti, odnosno predstavničke demokracije, otvara put ponovnoj uspostavi političkoga. Autor pokazuje kako taj postupak, u teorijskome smislu, može biti ostvaren Rousseauovom teorijom volonté générale.