Moj rad u vezi s Vicovom misli polazi od stajališta da sveukupna zapadna filozofska misao – kao uostalom i religija i moderna znanost – predstavlja proizvod čovjekovog obrambenog mehanizma protiv straha od smrti kao sveopćeg ništavila, odnosno kao obrana od evidentnosti da stvari izlaze iz ničega u kojem se, na kraju egzistencijalnog ciklusa, neminovno i vraćaju. Riječ je o evidentnosti koju je starogrčka filozofija prva evocirala i prikazala.U sklopu tog općeg filozofskog obrambenog mehanizma i Vicova »Nova znanost« promatrana je (...) kao još jedan pokušaj da se u kaotičnost još neuređenih društvenih činjenica uvede određeni epistemski red, tako da se fenomenološka zbilja obuhvati u jednom racionalnom totalitetu koji će ljudskom biću pružati sigurnost.U tom smislu, Vicova filozofija, a posebice njegovo glavno djelo Načela nove znanosti, zauzima posebno mjesto unutar zapadne filozofske tradicije, jer u sebi sadržava i ujedinjuje dvije važne komponente europske misli koje će se u moderno doba razvijati u različitim pravcima. Misli se, s jedne strane, na filozofsku misao koja će svoj vrhunac dostići u Hegelovoj sistematizaciji zapadne filozofske misli i, s druge strane, na modernu znanost koja će, u svojoj sve većoj specijalizaciji u sve partikularnije znanstvene discipline i parcijalizaciji same stvarnosti, istinu identificirati s djelotvornošću proučavanih činjenica, ostavljajući po strani apstraktnu, epistemsku istinu filozofije.My report on G. B. Vico’s thought moves from the assumption that all Western philosophy – just as religion and modern science – represents the product of the defence mechanism human beings use against the fear of death seen as absolute nothingness, that is defence from the evidence that things come from the nothingness to which, at the end of their existence, they imminently return. It is the obviousness that Greek philosophy has evoked and showed first.Within this general philosophical defence mechanism Vico’s “New Science” is also seen as an attempt to introduce a kind of epistemic order in the chaos of social facts not yet systemised according to reason, trying in this way to understand the phenomenological reality inside a rational whole capable of granting security to human beings.In this sense Vico’s philosophy and especially his main work, Modern Science, holds an important position in the Western philosophical tradition, as it contains and combines two important constituents of Western thought which in the modern age will develop in various directions. We are referring to the philosophical thought which will reach its climax in Hegel’s systematisation of Western philosophy and on the other hand, to the modern science that, considered its ever increasing specialisation into always more detailed scientific disciplines and the fragmentation of reality itself, will identify truth with the fulfilling efficacy of tested facts, leaving behind the abstract epistemic truth of philosophy. (shrink)

Kritičko čitanje Alchourrónove i Bulyginove skupovnoteorijske defnicije normativnoga sustava pokazuje da njegova deduktivna zatvorenost nije neizbježno svojstvo. Slijedeći von Wrightovu pretpostavku da aksiomi standardne deontične logike opisuju svojstva savršenoga normativnog sustava, uvodi se algoritam za prevođenje iz modalnoga u skupovnoteorijski jezik. Prijevod nam otkriva da plauzibilnost pojedinih metanormativnih načela leži na različitim osnovama. Koristeći se metodološkim pristupom koji prepoznaje različite aktere u normama upravljanome međudjelovanju, pokazuje se da su metanormativna načela obveze drugoga reda upućene različitim ulogama. Poseban slučaj (...) jest zahtjev koji se odnosi na deduktivnu zatvorenost jer se pokazuje da je upućen ulozi koja primjenjuje, a ne onoj koja izdaje norme. Pristup je primijenjen i na slučaj čiste derogacije, što dovodi do novoga rezultata; svojstvo neovisnosti biva svojstvom savršenoga normativnog sustava u odnosu na moguću derogaciju. Ovaj članak na polemički način dodiruje nekoliko točaka iznesenih u Kristanovome nedavnom članku. (shrink)

This paper attempts to clarify the aesthetical, ontological, and political grounds upon which certain modern philosophers (above all Heidegger and Deleuze) denounce the metaphor as an alternative device for producing meaning through language. It comes to the conclusion that the critique of metaphor is based on the critique of analogy as defined by the laws of representation, which should be replaced by a more direct expression of immanence or being. On the basis of other philosophical assumptions from various traditions and (...) the insights of literary theory, it proposes an alternative model of the metaphor that is no longer founded on analogy and demonstrates its philosophical implications. (shrink)

This study aimed to propose a novel method for designing a product recommendation virtual agent that can keep users motivated to interact with the agent. In prior papers, many methods of keeping users motivated postulated real-time and multi-modal interactions. The proposed novel method can be used in one-direction interaction. We defined the notion of the “hidden vector,” that is, information that is not mentioned by a PRVA and that the user can suppose spontaneously. We conducted an experiment to verify (...) the hypothesis that PRVAs having a hidden vector are more effective than other PRVAs. As a result, it was shown that PRVAs having a hidden vector were perceived as being more persuasive than other PRVAs and strongly motivated the users to use the PRVAs. From these results, the proposed method was shown to be effective. (shrink)

Prva Međunarodna filozofska olimpijada održana je 1993. godine u Bugarskoj na inicijativu Odjela za filozofiju Sveučilišta u Sofiji. Otad se neprekidno održava svake godine u mjesecu svibnju u jednoj od država sudionica. Olimpijada se održava pod patronatom najveće međunarodne asocijacije filozofskih društava FISP, uz suradnju s UNESCO-ovim Odjelom za humanističke znanosti, filozofiju i etiku znanosti i tehnologije. Osim same popularizacije filozofije, ciljevi IPO-a su poticanje na kritičko, radoznalo i kreativno mišljenje, promicanje filozofskog mišljenja u znanosti, umjetnosti i društvenom životu, (...) promišljanje o etičkim problemima u modernom svijetu te poticanje intelektualne razmjene među mladim ljudima iz različitih zemalja u svrhu promoviranja kulture mira. Odlukom Upravnog odbora Hrvatskoga filozofskog društva i u suradnji s Agencijom za školstvo, Republika Hrvatska na filozofskoj olimpijadi sudjeluje od 2007. godine. Olimpijada je potaknula niz nacionalnih natjecanja iz filozofije diljem svijeta. Ovo međunarodno natjecanje dobar je način za popularizaciju filozofije među srednjoškolskom populacijom.The first International Philosophy Olympiad was held in 1993 in Bulgaria. It was initiated by the Department of Philosophy at the University of Sofia, Bulgaria. It is held annually in the month of May in one of the participating countries. The Olympiad is endorsed by the International Federation of Philosophical Societies , the largest international association of its kind, in collaboration with UNESCO. In addition to popularising philosophy, the aims of IPO are encouraging critical, inquisitive and creative thinking, promoting philosophical thinking in science, art and social life, reflecting on the ethical problems of today’s world, and encouraging intellectual exchanges amongst the young people of different countries with the purpose of promoting the culture of peace. The Republic of Croatia has been participating in IPO since 2007 . The Olympiad has inspired a whole series of national competitions in philosophy around the world. This international competition is an excellent way to popularise philosophy amongst high school students. (shrink)

S obzirom na tri poretka u sklopu kozmičke cjeline, integrativnom analizom kozmoloških spoznaja metafizičara i prirodoznanstvenika raznorodnih orijentacija najprije dolazim do konkluzije o spregnutosti dvaju izvedenih kozmičkih načela koja određuju sveukupni totalitet odnosa stvari i smisla. Prvo načelo nazivam sabiruće-jedno-sve, koje opisujem arhe-kompleksom. Drugo nazivam sebi-usuprot-težeće, koje opisujem eris-kompleksom. Na temelju pomaka iz zatvorenog sustava u otvoreni sustav, obrazlažem da arhe- i eris-kompleks stvaraju logos-kompleks i agon-kompleks te na koji se način novo spregnuće u tjelesnosti oblikuje u društvo, u (...) najširem smislu pojavljujući se kao napetost između real-politike i utopijskog stremljenja. U daljnjoj razradi predlažem artikuliranje konkretnog civilizacijskog stanja kao biopolitičkog agona u kojem se protočnost moći odvija relejima inosfere. Zasniva se na raščlanjivanju živog u konvertibilne informacije čija se uporabnost nalazi u moći regulativnosti, odnosno sposobnosti biopolitičkog da logos regulativnošću podvrgne agonu kroz sam logos, što nastojim pojasniti povezivanjem s navedenim fenomenima. S tjelesnošću kao instrumentom transformativne bȉtizacije, dalje argumentiram naginjanje društva prema ukidanju izvornog smisla logos-kompleksa i razvlašćenje nad kontrolom tjelesnog određenja, što nastojim ukratko ocrtati i povezati s ishodištem istraživanja. (shrink)

The author examines the character of the changes taking place in contemporary Serbian society. He emphasizes at the same time that contemporary Serbian philosophy is facing these crucial questions as well, which without it cannot be even addressed, let alone solved. The key difference between modern West European and contemporary Serbian societies, seen from the perspective of philosophy, is demonstrated most clearly in the manner of constituting institutions and transforming the modern Serbian society. In the process of building modern institutions (...) philosophy, not just in our country but throughout the Slavic East, has not had the role it played in Europe. Here lies the explanation why natural consciousness and an original ethos, though considerably modified, still remain unadapted and today represent a major obstacle to the establishment of the rule of European law. Without a change in the sense of justice and respect for the law it is impossible to accomplish the transformation of the society in which the law recognized by a democratic state could not be super ordinate to any reason. The crucial role of philosophy in this process is seen by the author not only in establishing modern European institutions and acceptance of the principle of European legislation, but above all in its influence on the transformation of the original ethos and establishment of new criteria on which the reflection, decision making and action of any individual would be based.. Autor u ovom radu nastoji da pokaze u cemu se sastoji sustinski karakter promenama koje se danas ostvaruju u savremenom srpskom drustvu, ukazujuci istovremeno, da i savremena srpska filozofija stoji pred tim sustinskim pitanjima, koja se bez njenog sudelovanja ne mogu na valjan nacin ni predociti, a kamo li da se mogu uvideti putevi njihovog razresenja. Kljucna razlika izmedju modernog zapadnoevropskog i savremenog srpskog drustva, sagledanog iz perspektive filozofije, najjasnije se pokazuje u nacinu konstituisanju institucija i nacina preobrazaja modernog srpskog drustva. U izgradnji modernih institucija filozofija, ne samo u nas, vec i na celom slovenskom istoku nije imala onu ulogu koju je imala u Evropi. U toj cinjenici nalazi se objasnjenje zasto su prirodna svest i izvorna obicajnost, iako znatno izmenjeni, ostali ipak neprilagodjeni i danas predstavljaju jednu od glavnih prepreka u uspostavljanju vladavine evropskog prava. Bez promene osecanja pravednosti i postovanja zakona nije moguce izvrsiti preobrazaj drustva u kojem pravo priznato od demokratske drzave ne bi moglo biti nadredjeno nikakvom umu. Kljucnu ulogu filozofije, autor ne vidi samo u uspostavljanju modernih evropskih institucija i prihvatanju nacela evropskog zakonodavstva, vec pre svega u njenom uticaju na preobrazaj izvornog etosa i uspostavljanje novih merila na kojima ce biti zasnovano promisljanje, odlucivanje i delanje svakog pojedinca.. (shrink)

Članak želi ukazati na aktualnost i dalekosežnost analize mehanizama kapitalističkog društva i povijesno revolucionarne uloge buržoazije kakva je dana u Manifestu komunističke partije. Upućuje na pertinentnost analize, kako razorne tako i stvaralačke moći proizvodnih snaga građansko-kapitalističkog društva, te na sposobnost suvremenog društva da neprestano u skladu s potrebama proizvodnje mijenja čovjeka i svijet u kojem živi, mijenjajući etička načela kao i običaje i navade. To se može iščitati u sposobnosti suvremenog društva da isprazni svaki kritički i subverzivni sadržaj, bilo (...) misli bilo prakse, transformirajući je u društveno prihvatljivu. Kapital u globaliziranom svijetu, svijetu koji je najavljen u Manifestu, ne samo da subverzivno pretvara u društveno prihvatljivo već od istoga stvara zaradu. Istovremeno se u tekstu ukazuje na to kako u globaliziranom svijetu postojeći građansko- kapitalistički odnosi postaju preuski da bi obuhvatili i uspješno kontrolirali proizvodne snage koje su stvorili.The intention of this article is to show present-day relevance of analyses of capitalist society mechanisms contained within the Communist Manifesto. Drawing on different examples from recent history, the paper illustrates significance of the argument that bourgeoisie has often played a revolutionary role in history. I argue that an inherent characteristic of capitalism is to continuously transform conditions of human life together with transforming ethical principles and customs of modern society. This is discernible in the ability of modern society to remove any critical or subversive content from thought and practice and to turn it into something socially acceptable. Global capital not only renders this content socially acceptable but also turns it into profit. The paper ends by providing evidence that the conditions of bourgeois society in a globalised world, as Marx and Engels predicted, are too narrow to comprise the wealth that is created by them. (shrink)

Autor ovoga clanka imao je intenciju da se analizom primitivnog mentaliteta ranih drustvenih zajednica probije do novog znacenja i smisla toga pojma. Takodje i da ukaze na eventualne refleksije duha i svesti nasih predaka na nas, ovde i sada. Prvi deo rada posvecen je kritickom promisljanju antropoloskih sporova koji su nastali povodom rasudne moci takozvanih primitivaca. Krucijalno pitanje je u sledecem: da li je razlika izmedju?primitivnog? i?civilizovanog? mentaliteta fundamentalna ili je ona moguca samo u odredjenom stepenu. Pojam primitivnog mentaliteta autor (...) provodi kroz vreme i ukazuje na shvatanja u srednjem veku, koja su zaokupljena teratoloskim temama, zatim na renesansno poimanje, koje se oslanja na prva iskustvena zapazanja i, najzad, na prosvetiteljske predstave o egzoticnim narodima iz kojih je rodjen mit o?dobrom divljaku?. Devetnaesti i dvadeseti vek uvode u igru pojmove?narodnog karaktera? i?nacionalnog duha?. Polarizuju se misljenja, s jedne strane etnocentrizma, nosena predrasudama o ljudima i etnickim grupama i, s druge strane, kulturnog relativizma, zasnovana na razumevanju i uvazavanju kulturnih razlika. Autor na kraju prepoznaje i savremenog primitivnog coveka, onoga koji nije spreman da se suoci sa izazovima svoga doba. Savremeni primitivac priziva duhove proslosti, prezivele i anahrone modele ponasanja, ne sluteci da su to oni isti modeli koje je pripisivao?divljacima?. Medjutim, dok je kulturni stadijum na kome su ziveli nasi preci opravdavao takvo razmisljanje i postupanje, mentalni sklop danasnjih primitivaca bitno odudara od visokog nivoa civilizacijskog razvoja. (shrink)

Pre nego se 'teorija o radikalnom' Franza Rosencvajga prepozna kao mesijanizam i mozda kao jedna komplikovana i sistematska zurba ka novom vremenu, cini mi se da je vazno da lociramo 'registar zrtvovanja' u ovom sistemu spoznaje. Uostalom, to je prva Rozencvajgova novina u odnosu na tradiciju. Rozencvajg nije ni pokusao niti je imao vremena da detaljno tematizuje figuru 'zrtvovanja' ili korban kao najopstije ime za ovu delatnost. Sve sto imamo jeste nekoliko fragmenata iz razlicitih godina u pismima prijateljima koje (...) Rozencvajg poducava o granicama i smislu zrtvovanja, i nekoliko njegovih zabelezaka o teskoci prevodjenja i brisanja nemacke reci Opfer. Ipak, od samog pocetka, i kada on 'prevodi' i 'misli' zrtvovanje kao 'poklon' ili 'prinos', njegov napor je sasvim transparentan. Sve sto Rozencvajg ispituje jeste priblizavanje Bogu ili drugom. (shrink)

Život Elze Kučere -- Prva hrvatska knjižničarka -- Kučera kao filozofkinja -- Prva hrvatska eksperimentalna psihologinja -- Dodatak I. Kratak izbor iz proze i poezije Elze Kučere -- Dodatak II. Izbor iz Kučernih knjižničarskih zapisa -- Dodatak III. Kučerin neobjavljen tekst Karakteristika mišljenja i htijenja u vidu eksperimentalnog istraživanja.

U središtu ovog teksta nalaze se neki filozofski aspekti Elze Kučere (1883. — 1972.). Kučera je 1909. godine doktorirala filozofiju na Sveučilištu u Zürichu i tako postala prva Hrvatica rođena u Hrvatskoj koja je doktorirala filozofiju. No, glavni joj je interes bila psihologija, a kasnije i bibliotekarstvo te su, osim doktorskih disertacija, gotovo svi njezini objavljeni radovi unutar tih disciplina. No, u arhivu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuvaju se njezina rukopisna i neobjavljena djela, a među njima se (...) može pronaći i određeni broj čisto filozofskih tekstova. Kako bismo prikazali filozofiju Elze Kučere, u ovom tekstu analiziramo dva aspekta njezina filozofiranja. Prvi je njezina diskusija problema uzročnosti kojim se bavi u pregledu epistemologije Thomasa Browna u svojoj doktorskoj disertaciji pod naslovom Spoznajna teorija Thomasa Browna: povijesna studija (Die Erkenntnislehre von Thomas Brown: eine historische Studie, Zagreb, 1909.). Drugi je pitanje nacionalne filozofije kojim se bavimo u kraćem tekstu o toj temi, napisanom vjerojatno 1918. ili 1919. godine i koji nikad nije objavljen. S obzirom na to da Elza Kučera kao prva žena filozofkinja, eksperimentalna psihologinja i knjižničarka u nas do danas nije dobila dužnu pozornost, donosimo i njezinu biografiju. (shrink)

Svojom teorijom pravednosti kao pravičnosti američki autor John Rawls ponudio je egalitarnu koncepciju pravednosti za demokratsko društvo. Kao liberal, ostao je dosljedan ideji da realizacija pravednosti podrazumijeva načelo jednakih sloboda i načelo jednakosti mogućnosti. Uz ta dva načela, Rawls drugom načelu pridružuje i načelo razlike koje za zadatak ima uklanjanje svih onih faktora koji su s moralnog stajališta proizvoljni. Specifičnost tog načela, koje traži promišljanje o drugome, izdvaja Rawlsovu teoriju iz korpusa liberalnih koncepcija pravednosti. U Rawlsovom filozofskom razvoju, (...) počevši od Teorije pravednosti, preko Političkog liberalizma, do Prava naroda i »Preispitivanja ideje javnog uma«, može se uočiti posustajanje u obrani tog načela. Čini se da je riječ više o praktičnom posustajanju nego o manjkavosti načela, posebice iz razloga što ga Rawls usko vezuje uz ideju solidarnosti te izgradnju ljudskog samopoštovanja.With his theory of justice as fairness, American philosopher John Rawls has offered an egalitarian conception of justice for a democratic society. As a liberal he assumed that realization of justice in democratic society presupposes the principle of equal liberties and the principle of fair equality of opportunity. In addition to these two principles of justice, Rawls added the difference principle. The main task of this principle is to reduce all factors which are arbitrary from a moral point of view. The specificity of this principle, which requires reflection on the other two, distinguishes Rawls’ theory from the rest of liberal conceptions of justice. In Rawls’ philosophical development beginning with A Theory of Justice, over the Political Liberalism to The Law of Peoples with “The Idea of Public Reason Revisited” we can see a kind of renouncement in defense of the difference principle. It seems to be more of a practical renouncement because John Rawls has showed that the principle of difference is closely associated with the idea of human solidarity and building of self-esteem. (shrink)

The article analyzes the peculiarities of the destruction of Serbian Jews during Second Wolrd War in the local and European context. Of all the sites in Serbia relevant to the destruction of the Serbian Jews, Sajmiste is the most important. After the consideration of the attitude of Germans and Nedic?s regime toward Jews and?Gypsies? in the context of the Final Solution, the author highlights that the Sajmiste internment camp was transformed into a local death camp-the only such site outside the (...) territories of Poland and the Soviet Union. Serbia was the one country outside Poland and the Soviet Union where all Jewish victims were killed on the spot without deportation. It was the first country after Estonia to be declared?judenfrei.? Moreover, in Serbia the German army was not only complicit in the Holocaust but was in fact the main instigator and executioner in the killing of the Jewish men. For this reason, in particular, Sajmiste is a unique site for Holocaust remembrance not only in the Serbian but also in the European context. Clanak analizira osobenosti unistenja srpskih Jevreja tokom Drugog svetskog rata u lokalnom i evropskom kontekstu. Od svih mesta u Srbiji koja su relevantna za unistenje Jevreja, Sajmiste je najvaznije. Nakon razmatranja stava Nemaca i Nedicevog rezima prema Jevrejima i?Ciganima?, autor istice da je od logora za internaciju, Sajmiste transformisano u lokalni logor smrti, jedini takav izvan teritorija Poljske i Sovjetskog Saveza: osim Poljske i Sovjetskog Saveza, Srbija je jedina zemlja gde su jevrejske zrtve ubijane na licu mesta, bez deportacije. Posle Estonije, prva je zemlja koja je proglasena za judenfrei. Stavise, u Srbiji nemacka vojska bila je ne samo saucesnik u Holokaustu vec i glavni podstrekac i izvrsilac ubijanja Jevreja. Posebno zbog ovih razloga, Sajmiste predstavlja jedinstveno mesto secanj? na Holokaust, ne samo u srpskom vec i u evropskom kontekstu. (shrink)

»Πάντων χρημάτων μέτρον ἐστὶν ἄνθρωπος, τῶν μὲν ὄντων ὡς ἔστιν, τῶν δὲ οὐκ ὄντων ὡς οὐκ ἔστιν [Pántôn khrēmátôn métron éstin ánthrôpos, tôn mèn όntôn hôs éstin, tôn dè ouk όntôn hôs ouk éstin]« – »Čovjek je mjerilo svih stvari, onih koje jesu da jesu, onih koje nisu da nisu«, kaže Protagora. Onaj tko hoće razmotriti Protagorin iskaz (ili raspravljati o njemu), trebao bi najprije potražiti odgovor ne prethodno pitanje: što je čovjek? Utoliko će se u ovome prilogu našem razgovoru (...) najprije (uz pomoć Aristotela) potražiti neki odgovori na to prethodno pitanje, da bi se Protagorin iskaz pokušalo razmotriti s vidika tih odgovora te da bi ga se iskušalo u dva različita vida čovjekova života – u vidu što ga Aristotel naziva θεωρετικός βίος (theōretikόs bíos) i u vidu što ga naziva πολιτικός βίος (politikόs bíos). Napokon, ako se prihvati interpretacija Protagorina iskaza kao afirmacija relativističkog načela (kako to u svojoj kritici u Theaitētu drži Platon), pokušat će se mjesto i smisao relativizma odrediti s obzirom na ta dva vida čovjekova života te s obzirom na razliku između sofizma i filozofije (sofista i filozofa). Na kraju će biti sugerirano da je Protagorin iskaz moguće i drugačije interpretirati te da svaka od različitih interpretacija može imati valjanu težinu. (shrink)

Given the basic tenets of just war theory and those of United States law regarding compensatory justice, it is argued that the U.S. invasion of Iraq from 2003-present is morally unjust and that the U.S. owes substantial reparations to Iraq. Imajuci u vidu osnovna nacela pravednog rata, kao i nacela kompenzacijske pravde pravnog poretka Sjedinjenih Americkih Drzava, autor zastupa stanoviste da je americka invazija na Irak, od 2003. godine do danas, moralno nepravedna i da SAD duguju znatnu odstetu Iraku.

Rad nastoji da predstavi filozofsku argumentaciju u prilog hriscanskoj ideji stvaranja sveta izlozenu u delu autora iz VII veka Maksima Ispovednika. Maksim Ispovednik je svoje ucenje o stvaranju razvio prativsi filozofske argumente svojih hriscanskih prethodnika, pre svih Grigorija Niskog, Nemesija Emeskog i Dionisija Areopagita. Srz Maksimove argumentcije slicna je ucenju o stvaranju sveta aleksandrijskog filozofa Jovana Filopona, ali njegovo ucenje obogaceno je i idejama pomenutih hriscanskih autora koje on dodatno razvija. Neke od ideja koje cine strukturu Maksimove filozofije stvaranja jesu: (...) petostruka podela bica, koja se vrhuni u podeli na stvorenu i nestvorenu prirodu, zatim pokret stvorenih bica prema Bogu koji je jedini istinski cilj njihovog kretanja, predvecno postojanje sveta u logosima kao izrazima Bozanske volje, Bozje promisljanje ne samo opstih nacela vec i individualnih bica i obozenje celokupne tvorevine kao prvenstvene svrhe stvaranja. Maksim svoje ideje vesto oblikuje koristeci se podjednako aristotelovskim, stoickim i neoplatonistickim filozofskim vokabularom. (shrink)

Alfred Edward Housman (1859–1936), ki je kasneje postal angleški pesnik in eden največjih filologov svojega časa, je svoj zafrkantski »fragment« objavil pri triindvajsetih, leta 1883, v reviji Bromsgrovian. Revijo je izdajala Bromsgrove School, kjer se je šolal kot najstnik (1870–77); na šolo, ki je prva prepoznala njegov jezikovni in pesniški talent, se je za kratek čas (1881–82) vrnil kot pomožni učitelj po ne­pričakovanem študijskem porazu na Oxfordu. Kot ugotavlja Ralph Marcellino, ni naključje, da besedilo paro­dira predvsem Ajshila, ki je (...) bil Housmanov najljubši pesnik. V njem odzvanja Oresteja, zlasti drami Agamemnon in Prinašalke pitnih darov, verjetno zato, ker so ju dijaki na šoli, kjer je poučeval, pri pouku največ brali. Prav ta ciljna publika je znala ceniti norčevanje iz retoričnih figur ter sintaktičnih konstrukcij, ki jim jih je njihov pomožni učitelj vbijal v glavo. (shrink)

Marina Gržinić se v intervjuju s Klausom Theweleitom osredotoča na dve različni smeri razprave. Prva se nanaša na knjigo _Moške fantazije_. Leta 2027 se bliža 50. obletnica te vplivne psihoanalitične študije o psihi moških vojakov, natančneje pripadnikov Freikorps, ki so bile paravojaške skupine v Nemčiji po prvi svetovni vojni. Druga smer govori o nasilju na splošno, zlasti v kontekstu zgodovinskega nasilja, primer tega pa so dogodki v Abu Ghraibu leta 2004. Theweleitova analiza nasilja, predvsem skozi optiko njegove kritične teorije, (...) ponuja okvir za razumevanje teh dogodkov ne le kot osamljenih incidentov, temveč kot manifestacij globljih družbenopolitičnih in psiholoških tokov. Intervju preučuje številne ravni Theweleitovega dela in razmišljanja vse do danes ter se vrača k primerom zgodovinskega nasilja in njegovemu vplivu na sodobno družbo. (shrink)

The present article is a critical assessment of the “Connection Principle” – the principle according to which the two key properties of mental states, intentionality and phenomenality , are necessarily co-instantiated. A theory of mind endorsing some version of this principle assumes that all intentional states are either conscious or otherwise potentially conscious. The Connection Principle, being a subject of much controversy in the past 15 years, has divided the community of philosophers of mind in two, as it were, irreconcilable (...) camps. What poses a special challenge to both friends and foes of the Connection Principle – albeit for different reasons – is a plausible explanation of intentional character of unconscious mental states. We want to point to and comment on certain weaknesses of Searle’s attempt to solve this problem – an attempt drawing on the idea that unconsciousmental states “retain” its “aspectual shape” while unconscious. Eventually, we will venture to show why the notion of aspectual shape cannot play the explanatory role assigned to it by Searle, and why a more restrictive and a more consistent criterion for ascribing intentionality to unconscious states is needed. This new criterion should be sensible to our folk-psychological intuition suggesting that there are dispositional states that play an indispensable causal role inour mental economy and, as such, build a genuine subset of all nconscious, i.e., purely neurophysiological states of our mind/brain.U tekstu se želimo kritički osvrnuti na Searleovo “načelovezanosti” – načelo prema kojemu su svojstvo intencionalnosti i svojstvo fenomenalnosti nužno koinstancirana. Svaka teorija uma koja uključuje neku varijantu tog načela polazi od pretpostavke da su sva intencionalna stanja ili svjesna ili potencijalno svjesna. Riječ je o stajalištu koje je polariziralo filozofe uma i u posljednjih petnaestak godina bilo predmetom zanimljivih rasprava. Moglo bi se reći da se prema stavu – bilo eksplicitnom bilo implicitnom – koji neki filozof uma zauzima prema načelu vezanosti može prepoznati opći istraživački program kojemu pripada. I za zagovornike i za protivnike načela vezanosti – doduše iz različitih razloga – osobiti izazov predstavlja objašnjenje intencionalnosti nesvjesnih mentalnih stanja. Cilj nam je ukazati na neke nedostatke Searleova pokušaja da riješi taj problem – pokušaja kojemu u osnovi leži zamisao da nesvjesna mentalna stanja zadržavaju svoju aspektualnost dok su nesvjesna. Konkretno, pokazat ćemo zašto pojam aspektualnosti ne može igrati eksplanatornu ulogu koju mu je Searle namijenio te zašto bi trebalo pronaći neki drugi, restriktivniji i konzistentniji kriterij pripisivanja intencionalnosti potencijalno svjesnim stanjima. Taj bi kriterij, prema našem shvaćanju, trebao biti kompatibilan s pučkopsihološkom intuicijom o postojanju dispozicijskih stanja koja igraju neizostavnu kauzalnu ulogu u našemmentalnom funkcioniranju i koja, kao takva, čine autentičan podskup svih nesvjesnih stanja našeg mozga/uma. (shrink)

Táto štúdia ponúka stručné uvedenie do sokratovskej otázky, pričom sa v nej kladie dôraz predovšetkým na Platónovho Sókrata. Prvá časť príspevku sleduje vznik sókratovskej otázky v antike. V druhej časti sa pojednáva o vzostupe Platónovej autority v riešení tejto otázky. Nasledujúca časť podáva argumenty, prečo je Platónov portrét Sókrata z pohľadu historika filozofie neudržateľný a nedôveryhodný. Navrhované riešenia sókratovského problému spočívajú v zdržaní sa úsudku o historickej autentickosti Platónovho Sókrata.

Drawing on Levinas, the author seeks to explore the question of being and responsibility, as a relation between ontology and ethics, from the perspective of a meta-position that would enable a critique of the classical West European ontological tradition with its strongly cosmocentric, anthropocentric, and egocentric character. The main purpose of the paper is to examine whether there is in West European thought a possibility to found the ethics of responsibility on overcoming the ontology of being. More precisely, the author (...) seeks to show that in contemporary Western philosophy the significance and validity of the classical ontological principle are declining when it gets separated from the ethos of philosophy itself. Moreover, a gradual shift from the impersonal being to the ontology of the personality takes place. This ontology of the personality is grounded in the Other. It withdraws from the game of consciousness which represents being. The personality thus understood, in Levinas' words, carries within itself vested responsibility, because in the personality there lie the infinite and transcendence. Oslanjajuci se na Levinasa, autor pokusava da pitanje bivstvovanja i odgovornosti, kao odnosa ontologije i etike, razmotri iz perspektive jednog meta stava koji bi omogucio kritiku klasicne zapadnoevropske ontoloske tradicije koja ima naglasen kosmocentricki, antropocentricki i egocentricki karakter. Glavni cilj ovog rada jeste da ispita postoji li u zapadnoevropskom misljenju mogucnost otvaranja za etiku odgovornosti preko savladjivanja ontologije bivstvovanja. Tacnije, pokazivanje kako u savremenoj zapadnoj filozofiji opada znacenje i vazenje klasicnog ontoloskog nacela kada se odvoji od ethosa same filosofije, i kako dolazi do jednog postepenog okreta od bezlicnog bivstvovanja prema ontologiji licnosti. Ta ontologija licnosti se temelji u Drugom. Ona se povlaci iz igre svesti koja odigrava i predstavlja bivstvo. Tako shvacena licnost, kako bi rekao Levinas, u sebi nosi polozenu odgovornost, jer je u licnosti prisutno ono beskonacno i transcendencija.. (shrink)

Radikalizam državnog terorizma i terorizma samoubojica u odnosu su frustracijske telerancije. Postoje i mogućnosti međusobnih napada oružjem za masovno uništenje – nuklearnim, biološkim i kemijskim oružjem. Frustracijska tolerancija obaju terorizama – terorom protiv terora – radikalizira njihove međusobne odnose i ostvaruje osvetničke ciljeve, jednake ili veće smrti. Unatoč tome, postoji mogućnost za uljuđenu toleranciju i rješenje sukoba – stabilnu ravnotežu suradnje, mira, sigurnosti i zdravog rivalstva među sukobljenim stranama. Rješenje je u pronalaženju umijeća politike koja pravila ne samo provodi nego (...) ih i mijenja – pronalaženju politike koja nije samo politika političarâ i zadrtih ekstremista koji se orijentiraju na politku sile i dominacije, nego i politika društva koje osuđuje i potiče osudu ekstremističkih tumačenja religija i mitova, koje potiče recepciju svjetskog etosa – čovjeku zajedničkih načela samokontrole, normi i vrijednosti, bez obzira na rasnu, nacionalnu, religijsku i kulturnu pripadnost. Rješenje je i u uvažavanju mnogostrukih identiteta i poticanju mnogostrukog komuniciranja, uključujući i interkulturno komuniciranje među sukobljenim stranama – kao umijeća kretanja kroz kulturne prepreke, ne samo vlada nego i građana – pojedinaca, drušvenih grupa, različitih udruženja i institucija. Izvan svake sumnje, rješenje je i u prevladavanju siromaštva i bijede – najrazornijeg oružja masovnog uništenja. Gospodarstva državnih terorizama i terorizama samoubojica čvrsto su srasla s ‘normalnim gospodarstvima’, pa je nadzor nad njima i financijskim izvorima njihove moći jedna od značajnih pretpostavki prevladavanja terorizama. Na kraju, ali ne manje važno, rješenje je i u snažnoj i nepristrasnoj kritici terorističkih zbivanja mnogih autora i aktivista za ljudska prava. Podsjećamo samo na neka takva imena koja se navode i u ovom tekstu – Yeshayahu Leibowitz, John Rose, Marc Ellis, Jessica Stern, Israel Shahak, Irena Klepfisz, Edward Said, Noam Chomsky, Howard Zinn, Arundhati Roy, Amartya Sen, Amin Maalouf.Radicalism of state terrorism and of suicides terrorism have been keeping some relations of frustrated tolerance. There are and some possibilities of mutual attacks by mass destroing weapon – nuclear, biological and chemical weapon. Frustrated tolerance both of terrorisms – by terror against of terror – radicalizes their mutual relations and realizes of the revengeful purposes, of the equal or the greater death. In spite of, there is a possibility of courtly tolerance and the solution of that conflict – stable balance of cooperation, peace, security and of sound competition between facing sides. The solution is in finding of politics art which some rules not only realises, than of them and changes, too – finding of politics which doesn’t only the politics of politicians and of stubborn extremists that have been closed with politics of power and domination, than and politics of society that doesn’t accept extrem explanations of religions and myths, that keep stimmulatings of reception of world ethos – to man common principles of autocontrol, norms and values, without a consideration to racism, national, religious and cultural appurtenance. The solution is in an accepting of multilateral identities and a stimulating of multilateral communication, including and intercultural communication between conflict sides, too – as an art of movement trough cultural obstacles, not only of some governments, than and of citizens – of individuals, social groups, different civil organisations and institutions. No question of that, the solution is in overcome of a poverty and misery as the most destructive weapon of mass annihilation, too. Economies of state terrorisms and of suicides terrorisms have firm grown with ‘normal economies’. Therefore, a control over them and financial sources of their power is important supposition of overcome of terrorisms. Last but not least, the solution is in strong and impartial critique of terrorism of many authors and activists for human rights, too. We only remember on such names that are adduced in this text – Yeshayahu Leibowitz, John Rose, Marc Ellis, Jessica Stern, Israel Shahak, Irena Klepfisz, Edward Said, Noam Chomsky, Howard Zinn, Arundhati Roy, Amartya Sen, Amin Maalouf. (shrink)

Transhumanistická koncepcia lásky obecne predpokladá, že by sme mali romantickú lásku transformovať prostredníctvom súčasných možností vedy a techniky. Zástancovia transhumanistickej koncepcie lásky zvyčajne tvrdia, že správna technologická transformácia biologických základov lásky môže vyriešiť niektoré naše súčasné problémy s láskou. Proponenti transhumanistickej koncepcie lásky sa preto zvyčajne domnievajú, že korektná realizácia ich návrhu by taktiež viedla k vylepšeniu romantickej lásky. Hlavný zámer tejto štúdie spočíva v kritickej analýze niektorých filozofických a konceptuálnych nedostatkov, ktoré sú spojené s predstavou, že je vhodné aby (...) pokročilé technológie transformovali lásku. Prvá časť štúdie je venovaná deskripcii filozofie transhumanistickej koncepcie lásky. Druhá časť štúdie je zameraná na analýzu predpokladov transhumanistickej koncepcie lásky. Tretia časť článku je sústredená na problémy prípadného zneužitia transhumanistickej lásky. V poslednej časti štúdie sa pokúsim ukázať, že aj korektná realizácia transhumanistickej lásky môže viesť k dôsledkom, ktoré sú problematické z hľadiska filozofických domnienok o výhodách transhumanistickej lásky. (shrink)

Tekst je prosireno obrazlozenje predlozene teme projekta koja se bavi mogucnoscu prihvatanja i stabilizacije liberalnih obrazaca distribucije u drustvima u tranziciji. Srbija je u ovom pogledu iz niza razloga poseban slucaj. Liberalizacija ovih drustava je uvek neizvestan proces jer zavisi od dve vazne pretpostavke. Prva je olicena u paradoksu ovakvog vida tranzicije koji se sastoji u postojanju ili nepostojanju politickih poticaja da se neke sfere zivota osamostale od procesa politickog odlucivanja. Druga je da liberalizacija moze biti samo destruktivna. Naime, (...) minimalni ucinci liberalizacije, uspostavljanje obrazaca odgovornosti i javne sfere, mogu u svom krajnjem ishodu imati neliberalne ucinke. No, pored svega, stabilnost liberalnih poredaka pociva upravo na otvorenoj mogucnosti stalnog preispitivanja i korigovanja obrazaca raspodele koji su ugradjeni u institucionalne mehanizme ovih drustava. (shrink)

Ovaj rad predstavlja studiju iz praktičke etike u kojoj se kritizira ne tako davna odluka njemačkog Federalnog ustavnog suda prema kojoj je protuzakonito oboriti oteti avion s taocima koji će se sigurno zabiti u zgradu punu civila. Strategija argumentacije jest da se prvo nabroje okolnosti u kojima se usmrćivanje nevinih ljudi čini opravdanim te da se zatim navedu konzekvencijalistička i deontološka načela koja takvo što pokušavaju opravdati. Nakon toga utvrđuje se u koju od tih vrsta slučajeva spada situacija koja (...) se u radu istražuje, te se analizira što bi o tome reklo svako od navedenih moralnih načela. Zaključak jest da bi se sve uvjerljive moralne teorije, bez obzira na njihova inače mnogobrojna neslaganja, složile oko toga da oteti avion s taocima u takvim okolnostima treba oboriti. Iako nema pokušaja da se izloži opća teorija o ubijanju nevinih, na temelju istraženog slučaja nudi se i ideja o tome kako bi prihvatljiva teorija tog tipa možda mogla izgledati.This work is an exercise in practical ethics that criticizes a decision of the German Federal Constitutional Court according to which it is unlawful to crush down a highjacked plan with hostages, which is certain to hit a building full of civilians. The argumentation strategy is to enumerate circumstances in which killing the innocent seems justified, and then to list consequentialist and deontological principles that try to show that doing this may be the right thing to do. After that it is investigated under which category does the case under the analysis belong and what would all of the listed moral principles say about it. The conclusion is that all convincing moral theories would, despite their otherwise numerous disagreements, agree that the highjacked plane with hostages should be destroyed before it hits the building. Although there is no attempt at a general theory on killing the innocent here, one hint at such a theory is offered on the basis of the present analysis. (shrink)

Dewey, kućni prijatelj i politički istomišljenik njegova oca, inspirirao je Rortyja od malih nogu, ostajući uzor kojemu bi se na svakom spoznajnom raskrižju uvijek vraćao. Njegov pragmatizam poslužio mu je u odbacivanju filozofskih, društvenih i kulturnih dogmi, a njegov demokratizam poticao na oduševljenje američkim patriotizmom, koji je obojici važio za esencijalnu komponentu građanstva, što su im kritičari predbacivali kao crtu naiviteta. No i ta se »naivistička« Deweyjeva načela Rortyjevog zagovaranja slobode pravednije jednakosti, temelje na baštini njegove prosvjetiteljski katarzične socijalne (...) etike, kojom se je Rorty, s velikim povjerenjem u društveno dobro, izvlačio iz kreativnog nihilizma svog ironičnog »antiizma«.Dewey inspired Rorty in the first place as his father’s friend and political mate. Whenever the younger man was at some kind of a cognitive crossroads Dewey would act as his philosophical anchor. Dewey’s pragmatism and democratism helped him in casting off philosophical, social and cultural dogmas, at the same time encouraging him to turn towards the enthusiasm of America’s patriotism that was for both of them an essential component of citizenry. Their critics described this component and the principles of Dewey’s and Rorty’s social ethics as some kind of naïveté. Rorty followed the so-called naïveté of Dewey pleading for liberty as some kind of fundamental fairer equality. Rorty applied Dewey’s heritage of enlightened cathartic social ethics using it with great belief in public good, and as a means of saving himself from the creative nihilism of his own ironic “antiism”. (shrink)

Príspevok pozostáva z troch častí. Prvá časť sa zaoberá taxonómiou a kritériami klasifikácie rôznych druhov noriem. Poukazuje na to, že rozdiel medzi dvoma najdôležitejšími druhmi kooperačných noriem – sociálnymi a morálnymi – je skôr kvantitatívneho než kvalitatívneho charakteru a navrhuje trojdimenzionálny model ich diferenciácie. Druhá časť je venovaná morálnym normám a zdôvodňuje dominantnú rolu emócií pre vznik a fungovanie morálky, ktorá zohráva kľúčovú rolu pri ochrane spoločnosti pred najnebezpečnejšími sociálnymi konfliktami. V tretej časti sa argumentuje, že vzájomná sociálna dôvera, nevyhnutná (...) pre medziľudskú kooperáciu, sa postupne vytvára zdola nahor, najskôr na úrovni najbližšej rodiny a postupne sa rozširuje na ďalšie okolie. Pre jej zvýšenie a udržanie sú nevyhnutné sociálne a morálne normy, ktoré tiež historicky vznikali najskôr v lokálnych spoločenstvách a až postupne sa šírili do širších sociálnych celkov. Príspevok upozorňuje na možné negatívne konzekvencie plynúce z podceňovania roly sociálnych a morálnych noriem a snahy riadiť sa namiesto nich len legislatívnymi normami, spočívajúce v oslabení sociálnych väzieb. (shrink)

Zbog svoje uloge u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, gdje je bio ministar obrazovanja, hrvatski je političar i filozof Julije Makanec bio sustavno ignoriran u razdoblju od 1945.–1990. Objavio je nekoliko knjiga o filozofiji države i politike. Njegova prva knjiga, "O podrijetlu i smislu države", objavljena 1939., pregled je koncepata države od Machiavellija do Mussolinija. Makanec u tom pregledu kritizira političku situaciju u kraljevini Jugoslaviji te donosi svoju vlastitu viziju filozofije države. Ista je temeljno hegelijanska, a Makanec joj dodaje nešto humboldtovskog (...) duhovnog liberalizma i kršćanskog egalitarizma. Autor sugerira da Makanec nije uspio stvoriti konzistentnu poziciju, te da su neki njegovi iskazi u kontradikciji s drugima.Because of his role in the Independent State of Croatia, where he was a minister of education, Croatian politician and philosopher Julije Makanec was sistematically ignored in the period from 1945 to 1990. He published several books on philosophy of state and politics. His first book "O podrijetlu i smislu države" , published in 1939, is an overview of concepts of the state from Machiavelli to Mussolini. Makanec uses his overview to criticize political situation in Kingdom of Yugoslavia and to bring his own vision of philosophy of state. It is basically a Hegelian one, and Makanec adds to it some Humboldtian spiritual liberalism and christian egalitarism. The author suggests that Makanec did not suceed to make a consistent position and that some of his statements are contradictory to the others. (shrink)

U ovom radu raspravljamo odnos Rawlsovog političkog liberalizma i istine. Budući da je politički liberalizam teorija koja izbjegava sva kontroverzna epistemološka i metafizička pitanja, jednako tako izbjegava i pitanje svoje istinitosti i koncept istine uopće. Usredotočili smo se na tri autora koji tvrde da politički liberalizam ne može izbjeći pitanje istine. Prvi autor je perfekcionist, Joseph Raz, koji pokušava pokazati da je Rawlsova teorija nekoherentna ukoliko se ne bavi pitanjem istinitosti neke moralne doktrine na kojoj mora počivati. Drugi, David Estlund, (...) tvrdi da je teorija filozofski neodrživa ako se ne poziva na istinitost svog fundamentalnog načela. Treći, Joshua Cohen, pokazuje nemogućnost izbjegavanja nekog koncepta istine ako se u političkoj teoriji pozivamo na vjerovanja i opravdanje. Nastojimo dokazati tvrdnju o praktičko-političkoj i filozofskoj ograničenosti njihove kritike Rawlsove teorije. Temeljna intencija članka je opovrgnuti kritike koje se upućuju Rawlsu te time ojačati njegov prijedlog političkog liberalizma. Pri tome nastojimo i nadopuniti nedorečenosti u Rawlsovom prijedlogu te zbog toga nudimo preciznije određenu sliku političkog liberalizma u odnosu na njegovu izvornu.In this paper we discuss the relation between Rawls’ political liberalism and truth. Since political liberalism is a theory that avoids all controversial epistemological and metaphysical questions, it equally avoids the question of its truth and a concept of truth generally. We are focusing on three authors which claim that political liberalism can not avoid the question of truth. First, Joseph Raz, a perfectionist who claims that Rawls’ political theory is incoherent unless it is not concerned with the truth of some moral doctrine on which it must be derived. Second, David Estlund, who claims that Rawls’ theory is philosophically untenable unless it does not consider its fundamental principle as true one. Third, Joshua Cohen, indicates the impossibility of avoiding some concept of truth if political theory is invoking concepts such as beliefs and justification. We are pointing on theirs practical-political and philosophical limited range in criticizing Rawls’ theory. The basic intention of the article is to confute criticisms addressed to Rawls and, in this way, to strengthen his proposal of political liberalism. At the same time, we try to resolve issues deriving from indeterminacies in Rawls’ proposal. For this reason we offer a picture of political liberalism that is more determinate than his original proposal. (shrink)

Dva su osnovna shvatanja odnosa između ustavnih prava i analize proporcionalnosti. Prvo drži da postoji nužna veza između ustavnih prava i proporcionalnosti; drugo tvrdi da pitanje o tome da li su ustavna prava i proporcionalnost povezani zavisi od toga šta su ustavotvorci zapravo odlučili, tj. zavisi od pozitivnog prava. Prva teza se može označiti kao “teza o nužnosti”, druga se može označiti kao “teza o kontingentnosti.” Prema tezi o nužnosti, legitimnost proporcionalnosti je pitanje prirode ustavnih prava, dok je prema (...) tezi o kontingentnosti legitimnost proporcionalnosti pitanje tumačenja. U članku se zastupa teza o nužnosti. | Prethodna verzija ovog članka je objavljena u Chinese Yearbook of Constitutional Law (2010). 221–235. (shrink)

Abstrakt: Článok sa zaoberá tým, ako Dión z Prúsy pracuje s figúrou Diogena, respektíve ako prispôsobuje diogenovský kynizmus sociálnej a politickej realite svojej doby. Prvá časť načrtáva okolnosti, ktoré doviedli Dióna k rozhodnutiu, aby si obliekol kynický plášť. Ďalšia časť sa zaoberá tým, ako Dión vytvoril z Diogena príklad filosofického konania. Diónovo chápanie kynizmu sa prejavuje v jeho reinterpretácii príbehu o Diogenovi a Alexandrovi. Nakoniec sa článok zamýšľa nad otázkou, aké črty zdôrazňuje Dión vo svojom portréte Diogena a akú úlohu (...) prisudzuje kynizmu v období cisárskeho Ríma. Kľúčové slová: Dión z Prúsy, Diogenés zo Sinópy, kynizmus, Sókratés – sokratika. (shrink)

Ugledni mislitelji hermeneutičke filozofije Wilhelm Dilthey i Hans-Georg Gadamer okarakterizirali su Matiju Vlačića Ilirika kao klasika hermeneutičkog pristupa filozofiji. Taj sud dodatno dobiva na snazi jer su Dilthey i Gadamer okarakterizirani kao pristaše relativističke hermeneutike, dok je Vlačić inzistirao na adekvatnom razumijevanju i interpretiranju teksta. Uzevši u obzir da je za Vlačića ključno pravilo bilo da tekst treba tumačiti sukladno njegovu imanentnom smislu, razradio je dvije interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, presudne za daljnji razvoj i konstituiranje hermeneutike kao metode (...) razumijevanja, dok ga se po našemu sudu istodobno može smatrati i anticipatorom načela blagonaklonosti. Za objašnjenje složenog hermeneutičkog odnosa cjeline i dijelova teksta, Vlačić je kombinirao induktivno-sintetičku i deduktivnu metodu. Taj odnos predstavlja zahtjevan proces provedbe hermeneutičkog kruga u kojem je na djelu primjena modela koherentnosti istine u heurističkom postupku razumijevanja. Drugim riječima, radi se o postupnoj rekonstrukciji smisla teksta. Tijekom tog eksplanativnoga procesa postaje razvidno da je značenje pojedinih dijelova i manjih tematskih cjelina razumljivo tek iz strukture i kompozicije cjeline teksta i da postupna induktivno-sintetička rekonstrukcija smisla teksta pretpostavlja primjenu deduktivne analize. Nadalje, u heurističkom procesu iščitavanja teksta nužno je provjeriti kako se konzistentnost pojedinih odlomaka i cjelina teksta koherentno uklapa u širu cjelinu, a interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, pritom se ispostavljaju kao pouzdan organon u heurističkom procesu razumijevanja i objašnjenja teksta. U tom kontekstu je Vlačićev hermeneutički zahtjev za adekvatnom rekonstrukcijom smisla usporediv s načelom blagonaklonosti kako ga razumijeva Donald Davidson, postavljajući ga kao jedan od osnovnih pojmova svoje filozofije. Naime, Vlačić polazi od pretpostavke razložnosti govora i argumentacije, što podrazumijeva mogućnost hermeneutičke rekonstrukcije teksta i njegovog adekvatnog razumijevanja. Davidson je također, pomoću teorije triangulacije, pokušao pokazati kako objektivni svijet u jeziku komunikacije postaje intersubjektivni svijet razumijevanja i uvažavanja, čime zapravo želi pokazati da je naše razumijevanje izvanjskog svijeta uvjetovano zajedničkim sustavom znanja i modelom komuniciranja koji nikada ne može imati individualistička obilježja jer, jednostavno, participiramo u zajedničkom svijetu. Davidsonov koncept triangulacije na novi način je obilježio model hermeneutičke čestitosti koji je već zagovarao predstavnik prosvjetiteljske hermeneutike Georg Friedrich Meier. S obzirom na to da se problem antirealističkog pristupa ne može riješiti pozivanjem na kruti hermeneutički realizam ili objektivizam, ono što tekstom želimo pokazati jest da bi hermeneutiku, za razliku od npr. Rortyja, trebalo shvatiti kao interpretacijski konsenzus struke koji je uspostavljen u okvirima akademske zajednice. To je u skladu sa stavovima Paula Lorenzena, koje je u, pogledu akademskog konsenzusa s obzirom na interpretativnost, slijedio i Jürgen Habermas u izradi svoje teorije komunikativnog djelovanja. (shrink)

U tekstu se obrađuju Stadlerovo i Bauerovo shvaćanje i zasnivanje formalne logike. Formalna je logika u oba slučaja postavljena u duhu novoskolastičke filozofije druge polovice 19. stoljeća. Subjektivna je strana mišljenja (samosviest, djelatba) spojena s njegovom objektivnom stranom (objektivna vriednost), a logička se načela temelje na ontologijskim. Stadler se i Bauer oddvajaju od onodobnoga formalizma i logicizma, kao i od psihologizma i voluntarizma. Pritom je Bauer izrazitije ušao u razpravljanje s drugačijim shvaćanjima (psihologizam i voluntarizam u Wundta).

Fenomenologija Jean-Luc Mariona pojavljuje se pred teologijom kao ‘prva’ i nova filozofija. Ovaj prilog ispituje posljedice J. L. Marionove »fenomenologije dara« za teologiju, osobito za sakramentalnu teologiju. Razmatranje Marionove fenomenologije odnosi se samo na samo jedan vid, onaj kojega filozof artikulira iz ‘fenomenološkog gledišta’. Također želimo prikazati fenomenologiju J. L. Mariona i ispitati teološke kvalifikative Marionove fenomenologije.Jean-Luc Marion’s phenomenology appears as the new and »first« philosophy for theology. This paper examines the consequences for theology of Jean-Luc Marion’s “phenomenology of (...) giving”, with special focus put on contemporary sacramental theology. This examination is related to just one aspect and that is Marion’s articulation from the phenomenological point of view. In this paper we would like to present the phenomenology of J. L. Marion and also examine the theological qualification of Marion’s phenomenology. (shrink)

Avtor teksta reflektira nekatera najprodornejša teoretska izhodišča kritikov koncepta evropskega humanizma kot nekonfliktnega etičnega načela. Obenem na primeru tematizacije odnosa multikulturalizma in interkulturalizma napeljuje na nekatere ključne točke v povzemanju rasističnega diskurza visokega humanizma v tipični lokalni in periferni vsebini. Avtor opozarja na orientalizacijo govorice lokalnega sistema na robu balkanskega spopada. V prvi vrsti gre za opozorilo na tipično reakcijo majhnega sistema na periferiji entitete, katere stalna avto-rekonstrukcija in avtoinvencija že dve tisočletji ostalemu svetu sporočata, da so evropske vrednote (...) in resnica univerzalne. (shrink)

Članek obravnava pravno teorijo, ki je prisotna v končnem delu Vebrovega spisa Etika. Prvi poizkus eksaktne logike nagonske pameti. Veber se le mimogrede ukvarja s teorijo prava, vendar njegov prispevek ni zanemarljiv. Vebrova Etika je logika nagonske pameti: Veber, gledano iz čistega predmetnoteoretičnega vidika, ne sestavlja zbirke moralnih zapovedi, ampak namerava orisati najsplošnejša formalna načela, ki določajo pravilnost nagonskega doživetja. Tega, kaj mora posameznik narediti v danem trenutku, logika nagonske pameti ne more povedati, ker je le formalna veda. »Most« (...) med formalnim in materialnim pristopom nravnemu problemu Veber najde v glasu vesti, ki svetuje posamezniku, kaj naj naredi v konkretnem delovanju. V soglasju s tem mora biti državno pravo osnovano na načelih nagonske logike, ker bi bilo drugače brez vsake veljavnosti. Pravo velja, v kolikor je utemeljeno na logiki, ki orisuje imanentna načela človeške narave; cilj prava je pospeševanje čim bolj pravilnega življenja posameznikov in družbe. Z druge strani vsebina tega prava ni enkrat za vselej določena in napisana, ampak vsakič izhaja iz hermenevtike, ki jo posamezniki in družba morajo izvršiti o sebi in o svoji naravi. Etika »zdravega razuma« in »povprečnega človeka« je po Vebru najboljši model za materialno izpopolnenje formalne nagonske logike. (shrink)

Iako je tek u Kantovoj kritickoj filozofiji pojam "uma" dobio precizno znacenje i jasno omedjeno podrucje svog vazenja, ovaj termin ima dugu genezu u evropskoj duhovnoj istoriji. Koreni pojma uma nalaze se u grckom pojmu logosa i mogu se svesti na sest osnovnih znacenja kojima se oznacava logicka struktura ljudskog misljenja i racionalna struktura sveta. Anaksagora je sveopsti duhovni princip nus smatrao izvorom svekolike racionalnosti. Kod filozofa Stoe izraz logos spermaticos predstavlja aktivni princip koji deluje na pasivnu materiju da bi (...) se stvorio svet. Za Stoike pojam logosa cini temeljni princip celokupnog morala. U hriscanskoj teologiji bog je logos, sveti duh - pneuma, dusa. U novovekovnoj filozofiji osnovna znacenja grckog logosa preuzeli su latinski termini "intellectus" i "ratio". Ovi pojmovi sasvim jasno ocrtavaju dve glavne linije evropskog misljenja koje karakterise neposredno i posredovano diskurzivno shvatanje istine. Kant je prvi u istoriji filozofije uveo bitnu razliku izmedju razuma i uma (Verstand i Vernunft). Razum je analitican i apstraktan, a um je izvor apriornih principa kojima se povezuje i utemeljuje celokupno nase saznanje i volja. Stoga Kant razlikuje teorijski i prakticki um. Za razliku od teorijskog uma, cije pojmove i nacela primenjuje, prakticki um ima primat jer za njega ima prakticki realitet i ono sto je teorijski nesaznatljivo (sloboda, bog i besmrtnost duse). Primat praktickog uma u svom Ucenju o nauci posebno je naglasio Fihte. Um je za njega cista svrsishodna delatnost. Potpunu artikulaciju ideja uma dobija u Hegelovoj filozofiji apsolutnog duha. Kod Hegela um je pre svega svetski princip a ne samo ljudska sposobnost. Za razliku od Kanta ciji um je u osnovi statican, bitna novina Hegelovog shvatanja objektivnog uma jeste njegov dinamizam koji mu omogucava da u svom dijalektickom razvitku sve vise dolazi do svesti o "samom sebi". Ukljucujuci ideju progresa u svoje shvatanje uma Hegel je uneo jedan vrednosni elemenat u pojam umnosti i time omogucio povezivanje uma i etosa u epohi moderne. Najdublji razdor izmedju uma i etosa izazvala je moderna nauka, koja je s jedne strane svojim otkricima i novim saznanjima unapredila ljudski zivot, oslobadjajuci coveka od religijskog sujeverja i drugih oblika potcinjenosti, ali je s druge strane pokazala restriktivan odnos, ne samo prema svim vrstama vrednosnih sudova, vec i prema mnogim dimenzijama uma. Pozitivno znanje novovekovne nauke bez ikakvog etosa liseno je bilo kakve kriticke samosvesti o svrsi znanja, o tome kako se ono moze upotrebiti na dobro coveka i kako moze biti zloupotrebljeno. Za uspostavljanje humanisticke naucne kulture neophodna je reafirmacija veze uma i etosa u modernoj nauci. (shrink)

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, švicarski je teolog Hans Küng izašao s tezom da ako se želi stvoriti jedan globalni i dugoročni mir, moraju se uzeti u obzir velike svjetske religije. Svoja nastojanja Küng je u tom pogledu usmjerio na traženje zajedničkih etičkih osnova svim religijama. To nastojanje on je nazvao ´Projekt svjetski etos´. Njegove su glavne teze sljedeće: a. Nema napretka ljudskog roda bez svjetskog etosa; b. Nema svjetskog mira bez religioznog mira; c. Nema religioznog mira bez religioznog dijaloga. (...) Osim početnog odobravanja, Projekt svjetski etos je doživio i masivne kritike, kako u njemačkom tako i u engleskom govornom području. U tom smjeru ide i ovo razmatranje. Budući da je sam članak podijeljen u dva dijela, autorov je cilj u prvom dijelu – koji uostalom vrijedi i kao uvodni – istaknuti prva dva problemska aspekta samog Projekta te time već na početku pokazati da sklopovi i nisu tako jednostavni kako to sam autor Projekta želi. Ove prve dvije kritične točke Projekta su njegov odnos prema moralnom relativizmu, prilikom čega upravo temeljene slabosti samog projekta postaju vidljive, te s tim u vezi Küngov problematični put poopćavanja u području morala.Anfang der neunziger Jahre des vorigen Jahrhunderts veröffentlichte schweizerischer Theologe Hans Küng die These, dass man, wenn man einen globalen und langfristigen Weltfrieden schaffen möchte, die großen Religionen berücksichtigen müsse. Seine Bestrebungen hat er an die Suche nach einem gründlichen Ethos der Religionen gerichtet. Das hat er ‘Projekt Weltethos’ genannt. Seine zentrale Thesen sind: a. Es gibt keinen Fortbestand des Menschengeschlechts ohne ein Weltethos, b. Es gibt keinen Weltfrieden ohne religiösen Frieden; 3. Es gibt keinen religiösen Frieden ohne religiösen Dialog. Außer aber grundsätzlicher Akzeptierung am Anfang, hat dieser Projekt später auch massive Kritik ausgelost, sowohl im deutschen als auch im eng. Sprachraum. Darum geht es auch in diesem Aufsatz. In seinem erstem Teil – der übrigens als einleitender gilt – wird der Versuch unternommen, die ersten zwei kritischen Momente des sogenannten Projekts herauszustellen und damit zu zeigen, dass die Zusammenhänge nicht so ‘einfach’ und vor allem ‘eindeutig’ sind, wie es sich der Autor des Projekts wünscht. Diese ersten zwei kritischen Aspekte des Projekts sind sein Verhältnis mit dem moralischen Relativismus – wobei gerade seine „ersten” Schwächen sichtig werden, und in Bezug zu dem Küngs problematischer Weg der Verallgemeinerung im Bereich des Moralischen. (shrink)

Clanak nastoji da utvrdi identitet umetnickog dela u slikarstvu, muzici i knjizevnosti. Rasprava je po svom karakteru ontoloska. Posebna paznja posvecena je problemu falsifikata umetnickog dela u razlicitim umetnostima. Tu razlikujem dve vrste falsifikata: fake i forgery. Prva vrsta falsifikata postoji iskljucivo u umetnostima u kojima je umetnicko delo singularan fizicki objekat, takozvanim autografskim umetnostima, dok se druga vrsta falsifikata moze pojaviti i u drugim, alografskim, umetnostima, iako mnogo redje. Sa problemom falsifikovanja umetnickog dela usko je povezano pitanje mogucnosti (...) redukovanja umetnickog dela na formalni simbolicki sistem, koji bi predstavljao svojevrsnu definiciju umetnickog dela. Rasprava pokazuje da konzistentna analiza ontoloskog statusa umetnickog dela u razlicitim formama umetnosti, daje naizgled neintuitivne i iznenadjujuce rezultate. (shrink)