Možemo se pitati postoji li nešto specifično za to kako je biti žensko ili muško (pitanje o spolu). I možemo se pitati postoji li nešto specifično za to kako je to biti ženstven ili muževan (pitanje o rodu). Mislim da je odgovor na oba pitanja "Očito da". Zašto da? I zašto očito? Svijest je rodno određena i očito rodno određena, jer su političke stvarnosti onoga kako je to biti muževan i kako je to biti ženstven, različite. Osim toga, (...) class='Hi'>svijest je također seksualno određena i očito seksualno određena, jer su fizičke stvarnosti onoga kako je to biti muško i kako je to biti žensko, različite. I zato odgovor na naša dva pitanja nije samo "Da", već "Očito da". (shrink)

Svijest o tehničkoj reproduktibilnosti umjetničkog djela povela nas je iz područja promišljanja umjetničkog djela prema estetizaciji svakodnevice , društvu spektakla, mekdonaldizaciji i diznijevskoj amerikanizaciji kulture cijeloga svijeta.Umnažanje je postalo ponavljanje koje zavodi, odnosno uspostavlja nove odnose kulturne i svake druge ovisnosti. Pokazalo se da u svijetu »množina« vladaju zakonitosti koje određuju današnjeg čovjeka više nego je to filozofija spremna detektirati. Snaga i uvjerljivost epa danas je sadržana u malim sloganima, uz pomoć kojih se upravlja javnim mnijenjem i masama massmedijski (...) oblikovanih potrošača informacija. Slogani su sonde pomoću kojih globalne korporacije osvajaju strukture mišljenja i govora. Umnažanje reklamnih poruka, političkih slogana, ratnohuškačkih rečenica i spektakularnih ispraznosti – završava u copy/paste kulturi, koja, nesvjesna mehanizama i tehnologija, polako ali sigurno počinje zauzimati mjesto na policama dućana globalnih trgovaca. McLuhanovo djelo "Mechanical Bride" prvo je na ozbiljan način promišljalo značenje koje naizgled obični reklamni slogani mogu imati na oblikovanje svjesne i nesvjesne pozicije potrošača. Analizom njegova pristupa u ovom manje poznatom djelu te usporedbom s nekim indikativnim suvremenim pojavama hrvatske i svjetske javnosti – ocrtava se kontekst kojega suvremeno filozofijsko mišljenje ne smije ispustiti iz vida.The awareness about the reproductiveness of artwork led us from the field of discussion about artwork to the aesthetization of the everyday , to a society of spectacles, to McDonaldization and the Disneyesque Americanization of the entire world culture.Multiplication became a seductive repetition, setting up new relations of cultural and other addiction. It seems that in a world of “plurals” there are laws that define today’s man more than philosophy is prepared to detect. The strength and convincingness of epics is sublimated into little slogans, used to manipulate public opinion and hordes of information consumers shaped by the mass media. Slogans are really probes with which global corporations conquer the structures of opinion and speech. The multiplication of advertising messages, political slogans, warmongering sentences and spectacular meaninglessness – ends up in a copy/paste culture, which is, unaware of mechanisms and technologies, slowly but surely starting to take its place on the store-shelves of global marketers. McLuhan’s work "Mechanical Bride" was the first to seriously consider the meaning that the seemingly common advertising slogans can have for the shaping of a conscious and unconscious position of the consumers. By analyzing his approach in this less known work and comparing it with certain suggestive modern phenomena in the Croatian and world public – we outline a context, which should not be eft out of the sight of the modern philosophic thought. (shrink)

Osim intuitivnih spoznaja kojima svijest neposredno zna sebe kao postojeće, sve su ostale spoznaje višestruko posredovane. A da bi uopće bile moguće, moraju biti zasnovane na vjerovanju iz kojega jedino mogu proizići čak i najskromnije spoznajne pretpostavke. No iako je snažna vjera ili bar kakvo-takvo vjerovanje u valjanost pretpostavki nužno ishodište svake umske spoznaje, ipak je tek sumnja ta po kojoj se iz tih pretpostavki može doprijeti do znanja. Jer vjera koja nije otvorena za sumnju i provjeru, spoznajno je (...) jalova. Štoviše ona je istinogubna.Stoga upravo sumnja čini mišljenje kritičkim, a filozofiju kao filo-sofiju razgraničava od arogantnog dogmatizma, zdravorazumske ograničenosti i ideološke lažnosti.Pa ako umska spoznaja bez vjere ili bar vjerovanja nije moguća, vjera koja ne uvažava ili čak negira umsku spoznaju nedostojna je življenja.Except for intuitive cognitions by which consciousness is immediately aware of itself as existing, all other cognitions are mediated in multiple ways. To make this possible in the first place they need to be based on the belief from which even the most modest hypotheses can stem. Although firm faith or at least some kind of similar belief in the validity of the hypotheses is the necessary origin of every mental-rational cognition, doubt is the only thing that can lead to knowledge from those hypotheses. Faith which is not open to doubt and verification is cognitively futile. Furthermore, it is truth-evasive.Bearing that in mind doubt is that what makes thinking critical and draws the boundary between philosophy as philo-sophia and arrogant dogmatism, pure-sense limitation and ideological falseness.So if mental-rational cognition without faith or at least belief is not possible, the faith which does not respect or which even negates mental-rational cognition is unworthy of living. (shrink)

Panpsihizam, gledište da je fenomenalna svijest prisutna na fundamentalnoj fizičkoj razini, suočava se s problemom kombinacije subjekata—pitanjem mogu li se (i kako) subjekti iskustva kombinirati. Iako su predložena različita rješenja za taj problem, često se čini da se temelje na pogrešnom razumijevanju izazova koji predstavlja problem kombinacije subjekata. Primjer je razmjena u ovom časopisu između Siddhartha (2021) i Millera (2022). Siddharth je tvrdio da rješenje fenomenalnog povezivanja nije uspjelo riješiti problem kombinacije subjekata, dok je Miller odgovorio da je Siddharth (...) (između ostalog) pogrešno razumio problem koji je rješenje fenomenalnog povezivanja pokušavalo riješiti. U ovom radu nastojim razjasniti stvarni problem kombinacije subjekata s kojim se suočava panpsihizam i na temelju toga procijeniti različite pokušaje obrane mogućnosti sastava subjekata. (shrink)

Ako je u antičkom polisu Platona brinulo što se građani samodovoljno oslanjaju na vlastita uvjerenja o vrlinama, ne tragajući za znanjem, današnjeg žitelja globalnog pseudopolisa opčinjavaju simulirane informacije, slike i uvjerenja koja nezamislivim bujanjem kreiraju društvenu svijest. U sjenci masmedijskih pećina uočavaju se obrisi transformirane demokracije koja je sve izloženija silovitim naletima megakorporativnih interesa, dominantnih geopolitičkih utjecaja, kulturnog determinizma i redefiniranog vjerskog fundamentalizma. Usamljenom pojedincu na Agori sve je teže formirati i sačuvati vlastito mišljenje, ideje i vrijednosti. Infoprostor je (...) pokriven globalnom mrežom informacija i podataka, dok čin razmjene simboličkih sadržaja od čovjeka preuzimaju strojevi! Sloboda izražavanja medija je kisik otvorenog, javnog komuniciranja, stup demokratskih građevina, ali problem je u činjenici što čuvari informacijskih ulaza i dalje stražare, ovoga puta pred cyberprostorima.If Plato was upset that people leaned on their own convictions about virtues, without seeking knowledge, present resident of global pseudopolis is obsessed by simulated information, pictures and convictions, which create social consciousness with their hyperproduction. In shadow of massmedia’s caves, contours of transformed democracy can be seen. This democracy is more and more exposed to the interests of megacorporations, dominant geopolitical influence, cultural determinism, and redefined fundamentalism. Under such circumstances, to some lonely individual, “in Athena’s Agora”, is even more difficult to form and keep his or her own opinion, ideas and values. Infospace is covered by global network of information and facts; the process of symbolic exchange is taken off humans by machines. Freedom of speech in media is the air of open, public communication, the pillar of democratic structures, but problem is that watchmen of “information gates” still standing guard, but this time in front of cyber spaces. (shrink)

Svaka djelatnost iskazuje identitet djelatnika. U autobiografiji se reprezentira pluralni identitet pisca autobiografije. U njoj otkrivamo ono što je neka osoba. U autobiografiji njen pisac traga za sobom, za svojim osobnim identitetom. U pitanju o identitetu osoba u autobiografiji zapravo pita što je događaj njenog života. Autobiografija je svijest o sebi. Sjećanje i iskustvo izgrađuje i oblikuje osobnu svijest, potvrđuje znanje o vlastitom identitetu, o identitetu koji nije dan nego nastajući, jer tek kroz sjećanje i iskustvo osoba istodobno (...) gradi imaginarnu stvarnost prošlog i postaje ono što jest. U svaku osobnu priču se utka sve što je iskustvo te osobe, iskustvo koje nikako nije samo osobno iskustvo, nego i iskustvo jedne kulture, jezika, obrazovanja, drugih… Autobiografija je tekst u kojem pisac gradi svoj identitet, pokazuje svoju »osobnu kartu« i retušira svoju sliku koju će u njoj priložiti. U pisanju autobiografije pisac ponovo izgrađuje svoj identitet, sebe sama. U svakom djelu stvaralac stvara i sebe samog. U svakoj biografiji je moguće raspoznati mnoga filozofiji relevantna pitanja, od pitanja identiteta do pitanja reprezentiranja subjekta. U onim koje su pisali filozofi posebno. U odluci da piše u prvom licu filozof iskazuje svoju senzibilnost, a iznad svega potvrđuje da je osobno odgovoran za ono što se u njegovom djelu tvrdi, da to nije neka apersonalna, božanska riječ ili kaza anonimnog narodnog mudraca, nego njegova temeljna riječ, filozof sam. Subjekt govori. Presudan je Ego Cogito, koji postaje Osobnost, Ja Pisanja, Autorstvo. Filozofsko djelo je osobna karta filozofa. U autobiografskom tekstu autor otkriva, potvrđuje i definira svoj identitet, ali na kraju ono njegovo uistinu osobno nije njegovo Ja, jer njegovo Ja zapravo postaje junak osobne priče. Pisac autobiografije na kraju postane Ja teksta.Every activity reflects the identity of the person who is engaged in it. In an autobiography a multiple identity of the autobigrapher is displayed. It discloses everything that a person is or was. And no other can do it better than the person in question. In an autobiography, the writer is searching for himself, his own identity. In the identity question of the autobiography , the person asks what has been the crucial event in his or her life. Autobiography is awareness of the self. Memories and experience develop and shape a personal conscience, they attest the awareness of the personal identity, identity which is not a given, but is ever evolving. It is only through remembering and experiencing that a person simultaneously develops the imaginary reality of the past and evolves into what he or she is. Every personal story consists of the experience of that particular person, experience that is not only a personal one, but also experience involving a particular culture, language, education, and contact with others… An autobiography is a text in which a writer develops his own identity, displays his “identity card” and retouches his own image. When writing an autobiography, the writer reinvents his own identity, his own self. In every creative work the creator creates himself, as well. In every biography it is possible to recognize many relevant philosophical issues, from the question of identity to the question of representation of a subject, especially those written by philosophers. By deciding to write in the first person singular, a philosopher expresses his sensitivity, confirming that the philosophy he embodies belongs to him, affirms that he is personally responsible for what he claims in his work, that is certainly not an apersonal, divine sentence or a tale of an anonymous folk sage, but his own quintessential sentence. A subject speaks. This is Ego Cogito that becomes personality, the I of the writing. Authorship. A philosophical work is an identity card of a philosopher. In an autobiographical text, the author discloses, develops, affirms and defines his own identity, but in the end his personal I is not his own I, because his I becomes a protagonist of a personal story. The writer of an autobiography becomes I of the text, in the end. (shrink)

Suvremena umjetnost izgubila je svoju likovnost, a ostala joj je samo vizualnost. S druge strane, prijelaz od likovne moderne ka nelikovnoj suvremenoj umjetnosti donio je i mnogo novosti; jedna od njih je tzv. ‘probijanje četvrtog zida’. Radi se o kazališnom terminu koji označava trenutak kada se gledatelj na neki način interaktivno uključuje u predstavu, a likovi pokazuju svijest da su likovi u predstavi. Upravo će suvremena umjetnost istraživati postupke brisanja granica između umjetničkog i svakodnevnog čina, sugerirajući kako »sve je (...) umjetnost« i »svaki čovjek je umjetnik«. Novo je doba donijelo otuđenost javnosti od znanosti i umjetnosti, ali i nova filozofska tumačenja medijskog krajolika i hiperrealnosti postmoderne. Hiperrealne postaju i digitalne igre, od kojih se neke temelje upravo na rušenju »četvrtog zida«. Zbunjene reakcije na tehniku rušenja »četvrtog zida« variraju u rasponu od verbalnih reakcija na performance, preko previše doslovnog shvaćanja filmova pa sve do tragičnih nesreća, čak i samoubojstava povezanih s određenim digitalnim igrama. To da stvarnost oponaša hiperstvarnost postalo je uobičajeno, ali otvorilo se i pitanje: može li suvremeni pojedinac s time izaći na kraj? Modern art has lost its artistic character; only its visual aspect remains. On the other hand, the transition from modern fine arts towards non visual contemporary art has brought a great deal of novelties; one of these is “breaking the fourth wall”. This is a theatre term referring to moments when viewers become interactively involved in a play, and the characters become aware that they are characters in a play. Modern art has explored processes by which the border between artistic acts and everyday acts is erased, suggesting that “everything is art” and “every man is an artist”. The new era has caused the public to become alienated from science and the arts, but has also provided new philosophical interpretations of media landscapes and the hypperealism of the post-modern. Digital games are also becoming hyperrealistic, and some of these are founded on demolishing the “fourth wall”. Confused reactions to techniques of breaking the “fourth wall” vary from verbal reactions to a performance and excessively literal perceptions of film to tragic accidents or even suicides connected with particular digital games. Hyperreality mimicking reality has become commonplace, however the question arises: can the modern individual deal with this? (shrink)

Autor u radu analizira predsokratovsko razmatranje φρόνησις-a i αἴσθησις-a, promatrano kroz prizmu Aristotelovog poricanja logoskih sposobnosti životinjama i biljkama. Aristotelov generalni stav je da većina predsokratovaca nije razlučivala um, mišljenje i razboritost od opažanja i drugih aspekata duše. Bitnu aporiju u promišljanju predsokratovaca Stagiranin obrazlaže tvrdnjom da su oni, doduše, istraživali istinu bića, ali polazeći od pretpostavke da su jedina zbiljska bića osjetilne stvari. Predsokratovci, sukladno tomu, shvaćaju umovanje kao nešto tjelesno poput opažanja i često razumiju da se slično sličnim (...) opaža i shvaća. Očekivana konsekvenca ovakvog pristupa tvrdnja je predsokratovaca da ne samo ljudi nego i sva ostala bića imaju svijest, mišljenje i razboritost. Do krajnosti doveden stav nekih od njih izražava se riječima da se biljke pokreću po prirodnoj žudnji, da dišu, osjećaju, da mogu biti tužne i vesele, kao i da imaju moć rasuđivanja, razum i um. Autor je zaključio da je predsokratovac Alkmeon razlikovanjem mišljenja tj. razboritosti od opažanja najjasnije anticipirao Aristotelovo vlastito stajalište. Alkmeonova tvrdnja da se čovjek razlikuje od drugih živih bića po tome što on jedini razumije, dok druga živa bića primaju osjete, ali ne razumiju, na tragu je Stagiraninovog naglašavanja da se logoske sposobnosti mogu pripisivati isključivo ljudima i da čovjek ima ontološki primat u odnosu na druga živa bića. (shrink)

In several recent essays, Sydney Shoemaker argues that introspective knowledge lacks certain central features which parallel the conditions satisfied by ordinary cases of sense perception. In one influential paper, he discusses and criticizes the “broad perceptual” model of the nature of introspective knowledge of mental states, the view which claims that our introspective awareness of internal facts is analogous to our awareness of facts about the external world. This model may be characterized by its conformance to two conditions of ordinary (...) perceptual awareness which Shoemaker dubs the causation condition and the independence condition. Shoemaker attacks the broad perceptual model by arguing that certain mental facts are “self-intimating”, with the implication being that introspective awareness of mental states does not satisfy the independence condition, and hence its character is not adequately captured by the broad perceptual model. In what follows, I will discuss the main arguments of Shoemaker’s essay. I will argue that a broad perceptual model of introspection can successfully circumvent the central problems he raises; and along the way I will develop some criticisms regarding certain aspects of Shoemaker’s positive proposal.U nekolicini recentnih tekstova, Sydney Shoemaker tvrdi da introspektivnom znanju nedostaju određene ključne centralne značajke koje odgovaraju uvjetima zadovoljenima u običnim slučajevima osjetilne percepcije. U jednom utjecajnom radu on razmatra i kritizira »široki perceptualni « model prirode introspektivnog znanja mentalnih stanja, stajalište koje tvrdi da je naša introspektivna svijest unutrašnjih činjenica analogna našoj svijesti o činjenicama izvanjskoga svijeta. Ovaj model može biti okarakteriziran njegovom sukladnošću dvama uvjetima obične perceptivne svijesti koje Shoemaker naziva uvjet kauzacije i uvjet neovisnosti. Shoemaker napada široki perceptualni model tvrdeći da su određene mentalne činjenice »samozadane«, implicirajući da introspektivna svijest o mentalnim stanjima ne zadovoljava uvjet neovisnosti, te stoga njen karakter nije adekvatno obuhvaćen širokim perceptualnim modelom. U onome što slijedi razmotrit ću glavne argumente Shoemakerovoga rada. Tvrdim da široki perceptualni model introspekcije može uspješno zaobići centralne problem koje on ističe; i usput ću razviti neke kritike vezane uz određene aspekte Shoemakerovog pozitivnog prijedloga.Dans plusieurs essais récents, Sydney Shoemaker affirme que la connaissance introspective est dépourvue de certaines caractéristiques centrales correspondant aux conditions qui, elles, sont remplies dans les cas ordinaires de perception sensorielle. Dans un article influent, il examine et critique le modèle « perceptuel large » de la nature de la connaissance introspective des états mentaux, une position qui affirme que notre conscience introspective des faits internes est analogue à notre conscience des faits du monde externe. Ce modèle peut se définir par sa conformité à deux conditions de la conscience perceptuelle ordinaire que Shoemaker appelle condition de causation et condition d’indépendance. Shoemaker attaque d’abord le modèle perceptuel large en affirmant que certains faits mentaux se « laissent entendre d’eux-mêmes », impliquant que la conscience introspective des états mentaux ne remplit pas la condition d’indépendance et que, par conséquent, son caractère n’est pas saisi de manière adéquate par le modèle perceptuel large. Dans ce qui suit, j’examinerai les principaux arguments de l’essai de Shoemaker. J’affirmerai qu’un modèle perceptuel large de l’introspection peut contourner avec réussite les problèmes centraux qu’il soulève ; ce faisant, je développerai quelques critiques à l’égard de certains aspects de la proposition positive de Shoemaker.In ein paar rezenten Essays postuliert Sydney Shoemaker, das introspektive Wissen ermangele gewisser zentraler Spezifika, die den in herkömmlichen Fällen der Sinneswahrnehmung erfüllten Umständen gleichkommen. In einem wirkungsreichen Paper behandelt und kritisiert er das „breite perzeptive“ Modell der Natur des introspektiven Wissens von Mentalzuständen, eine Betrachtungsweise, die besagt, unser introspektives Bewusstsein der internen Tatsachen sei übereinstimmend mit unserem Bewusstsein der Tatsachen über die Außenwelt. Dieses Modell lässt sich aufgrund seiner Deckungsgleichheit mit zwei Voraussetzungen des ordinären perzeptiven Bewusstseins illustrieren, die Shoemaker Bedingung der Kausalität bzw. Bedingung der Unabhängigkeit nennt. Shoemaker attackiert das breite perzeptive Modell, indem er bekräftigt, bestimmte mentale Fakten seien „selbstimplizierend“; zudem befriedige das introspektive Bewusstsein der Mentalzustände nicht die Bedingung der Unabhängigkeit, weswegen dessen Charakterzug inadäquat vom breiten perzeptiven Modell umfasst werde. Im Folgenden gehe ich die Hauptargumente von Shoemakers Essay durch. Ich stelle die Behauptung auf, das breite perzeptive Modell der Introspektion könne die von ihm aufgeworfenen Kernprobleme erfolgreich umgehen. Nebenher erarbeite ich einige Kritik in puncto gewisser Aspekte von Shoemakers positivem Vorschlag. (shrink)

Doprinos žena u razvoju kulture direktno je povezan sa samim pojmom colere, koji se izvodi iz aktivnosti oko uzgoja biljaka i obrađivanja zemlje, u čemu su osnovnu ulogu u početku imale žene. Kao skupljačice žene su kopale i otkopavale biljke kopljem i naučile kako ih same mogu saditi. Time je započela kultura vrtova koja je u svijest ljudi trajno usadila pojam raja, mjesta na zemlji gdje je čovjek sretan, ali i dovela do spoznaje o načinu začeća djeteta. Od kulture (...) vrta do zemljoradnje bio je samo jedan korak, ali presudan za društveni status žena. S patrijarhatom, koji se gradi na spoznaji o očinskoj ulozi, nastupa zaborav doprinosa žena u stvaranju kulture. Koplje, oruđe u rukama žene, postalo je i ostalo isključivo oružje u rukama muškarca. Osim što je potisnuta iz povijesti, žena je optužena za gubitak raja na zemlji, a s vremenom proglašena i za opasnost koja može ugroziti ulazak u neki budući raj. Svoj vrhunac patrijarhat doseže u kapitalizmu, ali se upravo iz noseće ideologije kapitalizma otvaraju i brojna pitanja o patrijarhatu. Njegovo održavanje postaje smetnja daljnjem društvenom razvitku. Stoga su nastojanja oko reinterpretacije prošlih događaja nužna za nepatrijarhalnu rekulturalizaciju koja bi omogućila budućnost čovjeka i kulture.The contribution of women in the development of culture is directly linked to the very concept of colere, which originates from the activity regarding the growing of plants and agriculture, in which women had a significant historical role. As gatherers, women dug up plants and learned how to grow them themselves. This started a culture of gardening that permanently implanted the concept of paradise, a place on earth where humans are very happy, in the human conscience. It took just one step from the gardening culture to agriculture, key for mankind as much as the social position of women. The role of women in creating the basis for developed cultures is gradually forgotten. A spear, tool in the hands of woman, have became and remained exclusively weapon in the hands of man. Besides, she was accused for the loss of paradise on earth, and with time pronounced as the danger for a potential life in a future paradise. Patriarchate as the rule of chosen men, experiences its pinnacle in capitalism, but it is also in that period and its ideology where many questions arose about it. Its maintenance becomes an obstacle for future social development. Therefore, the attempts to reinterpret past events are necessary for unpatriarchal re-culturization, which would enable a future of both man and culture. (shrink)

Ako pojam identiteta shvatimo u hegelijanskom smislu kao iskustvo što ga svijest stječe o sebi, onda se taj pojam nameće kao ključan u razmatranju umjetnosti XX. stoljeća. Prema Hegelu, moderna umjetnost transcendira mogućnost adekvatnog izražavanja svoga duhovnog sadržaja pukom osjetilnom reprezentacijom te stoga zahtijeva pojmovnu refleksiju. Budući da je umjetnost uvijek i dio stvarnosti i o stvarnosti, propitivanje njezina vlastita pojma ide ruku pod ruku s ontološkom problematikom. Epistemološke promjene koje konstituiraju i modernu i postmodernu odražavaju se tako u (...) dijalektici pojma moderne i postmoderne umjetnosti. Prema nekim autorima ta je dijalektika određena značajnim promjenama u teoriji subjekta, kulturalnim razlikama i tehnologiji.If the notion of identity is considered in the Hegelian sense as the experience of the consciousness about itself, then this notion becomes of key importance in reflecting upon the 20th-century art. Modern art, in Hegel’s view, transcends the possibility of an adequate expression of its spiritual content by its merely sensuous representation and hence calls for a reflection on its notion. Since art has always been both part of and about reality, the questioning of its own notion goes hand in hand with the ontological problematics. The epistemological changes that constitute both Modernism and Postmodernism thus reflect themselves in the dialectics of the notion of modern and postmodern art. According to some authors, such dialectics is determined by important changes which took place in the theory of the subject, in cultural differences as well as in technology. (shrink)

Od objavljivanja Chalmersova utjecajnog rada The Conscious Mind , bilo je uobičajeno dijeliti filozofijske probleme svijesti na dvije grupe. Dok se tzv. »teški problem svijesti« tiče prirode fenomenalne svijesti i perspektive prve-osobe, »laki problem svijesti« uglavnom se bavi pojmom intencionalnosti. No je li stvarno moguće potpuno istraživati intencionalnost bez uzimanja u obzir iskustvene dimenzije? I vice versa, je li moguće razumjeti prirodu subjektivnosti i iskustva ako ignoriramo intencionalnost, te, ne izlažemo li se tako riziku ponovnog postavljanja kartezijskog dualizma subjekt-svijet, koji (...) ignorira sve obuhvaćeno frazom »bitka-u-svijetu«? U mom članku, istražit ću da li su fenomenalna svijest i intencionalnost dvije strane istoga novčića što se ne mogu razdvojiti a da se počini pogreška razdiobe.Since the publication of Chalmer’s influential work, The Conscious Mind , it has been customaryto divide the philosophical problems of consciousness into two groups. Whereas the socalled“hard problem” of consciousness concerns the nature of phenomenal awareness and thefirst-person perspective, the “easy problems of consciousness” mainly concern the notion of intentionality.But is it really possible to investigate intentionality thoroughly without taking the experientialdimension into account? And vice versa, is it possible to understand the nature of subjectivityand experience if we ignore intentionality, or do we not run the risk of thereby reinstating a Cartesiansubject-world dualism that ignores everything captured by the phrase “being-in-the-world”? Inmy article, I will inquire whether phenomenal consciousness and intentionality are two sides of thesame coin that cannot be separated without committing a fallacy of division. (shrink)

Što je distinktivno filozofski problem opažanja? Ovdje se tvrdi da je to konflikt između prirode opažajnog iskustva kakva nam se intuitivno čini, te stanovitih mogućnosti koje su implicitne upravo u ideji iskustva: mogućnosti iluzije i halucinacije. Opažajno iskustvo čini nam se kao odnos prema svojim objektima, vrsta »otvorenosti prema svijetu« koja uključuje izravnu svijest postojećih objekata i njihovih svojstava. Ali ako netko može imati iskustvo iste vrste a da objekt nije tamo – halucinaciju objekta – onda izgleda da opažajno (...) iskustvo ne može esencijalno biti takav odnos. Ovo je fundamentalni filozofski problem opažanja; različite filozofijske teorije opažanja 20. i 21. stoljeća mogu se sagledati kao odgovori na to.What is the distinctively philosophical problem of perception? Here it is argued that it is the conflictbetween the nature of perceptual experience as it intuitively seems to us, and certain possibilitieswhich are implicit in the very idea of experience: possibilities of illusion and hallucination. Perceptualexperience seems to us to be a relation to its objects, a kind of “openness to the world” whichinvolves direct awareness of existing objects and their properties. But if one can have an experienceof the same kind without the object being there – a hallucination of an object – then it seems thatperceptual experience cannot essentially be such a relation. This is the fundamentally philosophicalproblem of perception; the various philosophical theories of perception in the 20th and 21st centuriescan be seen as responses to it. (shrink)

Nakana je ovoga rada osvijetliti doprinos Edith Stein filozofijskom istraživanju bîti psihičkog s uporištem u njezinim ranim fenomenologijskim djelima. Istraživanje polazi od predstavljanja rasprave Edith Stein s teorijom uživljavanja Theodora Lippsa. Ova je rasprava važna stoga što je upravo bavljenje problemom uživljavanja vodilo Stein uvidu da »čisto ja« nije »uživljavajuće ja«, kao i pitanju kako se u našem doživljaju konstituira psihofizički individuum. Drugim riječima, upravo ovdje Stein dolazi do uvjerenja da psihičko nije bez ostatka vezano uz svijest. Stein razlikuje (...) između metodički uvedenog »čistog ja« i »realnog ja« i temeljem te razlike razgraničuje svijest i psihičko. Temeljem tog razlikovanja Stein poduzima reviziju pojma duše, odnosno diferenciranje između duše i psyhe. Budući da je za njezinu fenomenološku metodu rada karakteristično da se ne nadovezuje na postojeću literaturu, nego počinje »posve iznova«, nužno je ukazati na posebne teškoće koje izrastaju iz nazivlja, a to se posebice odnosi na pojmove ‘životne snage’ i ‘personalne jezgre’.Ziel und Zweck der vorliegenden Arbeit liegen in dem Versuch, auf der Grundlage von den frühen phänomenologischen Werken, auf Edith Steins Beitrag zur philosophischen Untersuchung des Wesens des Psychischen, hinzuweisen. Dabei geht die vorliegende Untersuchung des Denken Steins von der Darstellung ihrer Auseinandersetzung mit der Einfühlungstheorie von Theodor Lipps. Die Auseinandersetzung mit Lipps ist wichtig, denn gerade die Befassung mit dem Problem der Einfühlung führt Stein zur Einsicht, dass das „reine Ich” nicht ein „einfühlendes Ich” ist und zur Frage wie sich in unserem Erleben das psychophysisches Individuum konstituiert. Anders gesagt, bereits hier gelangte Stein zur Űberzeugung, dass das Psychische nicht restlos an das Bewssutsein gebunden sei. Sie differenziert zwischen dem metodisch eingeführten „reinen Ich” und „realem Ich” und an dieser Differenz scheiden sich Bewusstsein und Psychisches. Im Anschluss daran nimmt Stein Revision der Seelensbegriffs bzw. eine Differenzierung zwischen Seele und Psyhe vor. Da für die Arbeitsmethodik Steins als Phänomenologin bezeichnend ist, nicht an die bestehende Literatur anzuknüpfen, sondern „ganz von vorn” zu beginnen, ist es notwendig auf besondere Schwierigkeit die aus Terminologie Steins erwächst aufzuzegen. Das betrifft besonders die Begriffe ‚Lebenskraft’ und ‚Kern der Person’. (shrink)

U suvremenoj, napose zapadnoj, oficijelnoj službenoj medicini prevladavajući, biomedicinski model utemeljen je na modernoj racionalističkoj vjeri u znanost, riječju, na principu: non est medicina sine scientia. Moderna je znanost oslonjena, prije ostalog, na ideju kauzaliteta , što uobličava i glavni cilj svekolikog znanstvenog rada: otkrivanje/utvrđivanje, više ili manje, stabilnih uzročno-posljedičnih odnosa. Taj zadatak uvijek, pak, implicira dokazivanje. Znanstvene teorije, odnosno znanstveni zakoni koji su najbliži logičkom idealu da su potpuno dokazani, jesu, u toj epistemološkoj matrici, oni koji osiguravaju pouzdana predviđanja. (...) U ovom se radu ne nudi recept za »konačno rješenje« epistemološke, teorijske i praktične krize moderne medicine, nego se otvara samo jedan od, vjerojatno brojnih, putova njezina rješavanja – uz jasnu svijest da je prošlo vrijeme takozvanih supstancijalnih istina i da se, konzekventno tome, na ovom području mogu takmičiti mnoge druge/drukčije zamisli. (shrink)

Environmental issues are very relevant today, so this Paper analyses the very beginning of the formation of environmental awareness, questioning its basic determinants – both in time and space and in the causes and consequences of human action on the environment as one of the fundamental elements for any historical research. The paper also offers a brief comparative review of the situation in the Republic of Croatia and finally opens ground for future discussions primarily in the evaluation of progress and (...) development of environmental events in relation to those that this study detected as initial. (shrink)

This article seeks to highlight and present two seemingly different conceptions of the philosophy of mind belonging to Ludwig Wittgenstein and Richard Rorty. In this context, we first consider Wittgenstein’s critique of private languages, which is then used to reject and deconstitute the privacy of consciousness. In addition, the paper follows the evolving and deconstitutive character of Rorty’s philosophy of mind, showing how the American philosopher constantly defined consciousness, mind, or later selfhood – using naturalistic methods. The authors maintain and (...) justify the thesis that both philosophers have a common denominator which manifests itself in the rejection of traditional and metaphysical conceptions of consciousness and identity, but they also try to point out certain shortcomings and inconsistencies within the two conceptions of the philosophy of mind. (shrink)