001. 王陽明의 철학사상 002. 현대의 시대적 상황 003. 양명학의 형성 배경 004. 기존 학설과 양명학 005. 왕양명의 심즉이론 006. 왕양명의 지행합일체 007. 왕양명의 치량지론 008. 왕양명의 이상사회 사상 009. 왕양명의 군사사상 010. 왕양명의 영향과 전개 011. 동, 서의 양명학 012. 한국의 양명학 013. 양명학의 조선 전래 014. 양명학에 대한 비판 015. 전래 초기의 양명학 수용 016. 조선조 양명학의 태두 정제두 017. 하곡 이후의 양명학 018. 겸곡 박은식의 양명학 019. 애당 정인보의 양명학.

Ratovi u bivsoj Jugoslaviji devedesetih godina proslog veka doveli su ovaj region u centar medijske paznje i probudili odgovarajuce interesovanje i u akademskoj teoriji Zapada. Posto su poslednjem "otkrivanju Balkana" posredovali upravo ratovi, navijacki, povrsni ili egzoticni pristup pitanjima raspada SFRJ kao akademskoj temi nije neocekivan. S druge strane, u tematizovanju pitanja svoje savremenosti i najblize proslosti akademska javnost Srbije nije bila ni priblizno aktivna; iz najrazlicitijih razloga ali pre svega zbog nesklonosti sistematskim istrazivanjima, formiranje znanja i predstava o ovim (...) temama uglavnom je ostavljala medijima, publicistima kolegama izvan svoje akademske zajednice ili nekom kasnijem vremenu. Uprkos tome sto su predstave o poslednjim ratovima neretko pocivale na stereotipima i propagandi, kao i cinjenici da formirano znanje o ovoj problematici pati od grubog pojednostavljivanja, ova pitanja su retko bila podsticajna za domace istrazivace. Posebno su izbegavane teme velikog nasilja, pa su izvan akademske paznje ostali i najmarkantniji ratni dogadjaji, mozda i zato sto se smatralo da bi ono po cemu su region i Srbija postali poznati najbolje bilo sto pre zaboraviti. U retrospektivi, pak, savremeno akademsko cutanje o poslednjim ratovima tesko je posmatrati izvan kontinuiteta sa cutanjem iz vremena socijalizma i rata koji mu je prethodio. Zato se ovim tekstom ne pokrecu samo pitanja razloga netematizovanja najblize proslosti i uticaja cutanja u socijalizmu na ono sto je doslo posle njega, vec se podstice istrazivanje semantike i funkcija cutanja i precutkivanja u poslednjim ratovima, kao i uzajamni odnos izmedju cutanja i konstrukcija drustvenog pamcenja. (shrink)

Članak je pisan sa svrhom upoznavanja čitatelja s temeljnim sadržajem nove knjige R. Gibellinija, Teološke perspektive za XXI. stoljeće. Ta se knjiga tematski nadovezuje na njegovu prethodnu knjigu, Teologija dvadesetog stoljeća. Nakon panorame teološke misli XX. stoljeća, R. Gibellini se pita o zadaćama i perspektivama teološke misli u neposrednoj budućnosti. Budući da je knjigu koju predstavljamo njezin autor R. Gibellini zamislio kao bilancu u perspektivi budućnosti, bilancu koja se oslanja na teologiju XX. stoljeća, u prvom dijelu članka daje se prikaz (...) četiri teološka pravca XX. stoljeća. Ostala tri dijela članka prikazuju teološke perspektive XXI. stoljeća: perspektive teologije korelacije, perspektive teologije u doba mondijalizacije i perspektive teologije ekumenizma i međureligijskog dijaloga. Priloge su napisali međunarodno poznati teolozi. Oni se u razmišljanjima kreću uzduž bitnih linija promišljanja koja su izronila tijekom XX. stoljeća, napose pak u njegovim posljednjim desetljećima, i koje su otvorene daljnjem razvijanju na početku XXI. stoljeća.This article aims to introduce the readership to the basic content of R. Gibellini’s latest book en­titled Theological Perspectives for the 21st Century, which is, thematically speaking, an extensi­on of his previous book, bearing the title Theology of the 20th Century. Following the panoramaof theological thought in the 20th century, R. Gibellini turns to the tasks and perspectives oftheology and its reflections in the near future.Considering that Gibellini conceived the book here presented as a balance from the perspectiveof the future, a balance that draws on the theology of the 20th century, the first section of thearticle brings an overview of the four theological currents of the 20th century. The other threesections centre on the theological prospects of the 21st century: the prospects of the theology ofcorrelation, the prospects of theology in the era of globalisation, and the prospects of the theo­logy of ecumenism and interreligious dialogue. The book was contributed to by internationallyrenowned theologians. Their reflections follow the significant lines of thought that emergedduring the 20th century in general and its last decades in particular, and that are open to furtherdevelopment at the beginning of the 21st century. (shrink)

Rad predstavlja pregled filozofskih casopisa i casopisa iz drugih drustvenih i humanistickih nauka, te drugih?opstekulturnih? casopisa u kojima su objavljivani strucni filozofski prilozi. Pregled obuhvata casopise koji su izlazili u Srbiji i u bivsim jugoslovenskim republikama u periodu od pojavljivanja prvog stampanog casopisa iz oblasti filozofije -?Arhiva za filosofiju, pedagogiju i drustvene nauke? objavljenog 1898. godine pa do danasnjih dana, kada se pokrecu nova?elektronska? izdanja ili se, pak, stara izdanja?prevode? na nove medije i prezentuju putem interneta. Analizirani casopisi su objavljivani (...) na srpskohrvatskom, srpskom, hrvatskom, slovenackom, albanskom i madjarskom jeziku ili su visejezicni, i nalazili su se ili se nalaze u fondovima biblioteka drzave koja je cesto mijenjala naziv i uredjenje, od Kraljevine Srbije do Republike Srbije. (shrink)

Za pretpostaviti je da identitet, čak ukoliko ga se i provizorno fiksira, biva promatran kao nestabilna, socijalno uvjetovana kategorija, označena i prepoznata ovisno o preraspodijeljenosti moći i trenutnim diskurzivnim relacijama. Pretpostavka teksta jest da se problematika identiteta promišlja kroz konfliktan suodnos dominantno i marginalno pozicioniranih društvenih aktera. Kontekstualizirano unutar ovakve dualne distribucije moći, aplikativni dio teksta tematizira temu proučavanja problematike identiteta u dva različita društvena diskursa . Pritom, film se promatra kao medij popularne kulture, dok bitan segment znanstveno-teorijskog pristupa temi (...) koji omogućuje raspravu pripada domeni kulturne kritike.Inicijalno zadirući u sferu estetskog, tekst započinje primjerima iz teorije prakse. Tiče se inkorporiranosti filmskih sadržaja u osobne identifikacijske procese svakodnevnog života. Praktična pretpostavka jest: budući da se relevantnost kinematografije u velikoj mjeri očituje u dostupnosti plasiranih sadržaja, sam film se tako predstavlja kao privatni i kolektivni itinerar kulturnih znanja i putokaz življenom iskustvu.Teorijski se pak dio priče odnosi na prenošenje znanja specijaliziranim kodovima koje potvrđuje činjenicu disciplinarnog zatvaranja kao identifikacijskog procesa. Ukoliko pretpostavimo da je inicijalna tendencija prepoznavanja, uspostave i upisivanja identiteta u matricu svakodnevice oblik kritičkog djelovanja, utoliko se s pravom možemo pitati postoji li nešto što možemo zvati paradoksom uspostavljanja identiteta? I ukoliko postoji, sabotira li zapravo taj paradoks vlastitu inicijalnu tendenciju, a ta je, ponovimo to – djelovanje? Zaključak sugerira dijalektički i interdisciplinarni pristup problematici čiji su cilj etički i politički korektnije politike predstavljanja. Preciznije, umjesto danas razvidnih i dominirajućih perpetuiranih reprezentiranja manipuliranog znanja, ovaj rad nastoji otvoriti mogućnosti za samoartikulacije i samoprezentiranja različitih identifikacijskih pozicija.It is procurable to postulate that identity as such, even if tentatively fixed, is being beheld as an unstable, socially conditioned category, marked and recognized depending on the distribution of power and current discourse relations. The assumption of this text is the politics and the problematic of identity viewed through the conflict nature of the dominantly and marginally positioned relation of social actors. Contextualized throughout this binary distribution of power, the applicable part of this text introduces the subject of identity studies and the problematic it beholds within identity itself in two different social discourses . In this perspective, the film is seen as the media of popular culture, while the important part of scientifically-theoretical access to the subject which allows debate, is in the domain of cultural critique.Interfering initially in the domain of esthetics, the text begins with examples in theory of practice. It concerns embeddedness of the film epitome into personal identification processes of everyday life. The practical assumption is: given the fact the relevancy of cinematography is broadly shown in the availability of the placed substance, the film itself is presented as a private and a collective itinerary of cultural knowledge and a signpost for lived experience.The theoretical part of the story relates to the transfer of knowledge using specialized codes while confirming the fact of disciplinal closure as well as the identification process. If we were to assume that the initial tendency of recognition, establishment and inscription of identity into the matrix of everyday life is indeed a form of critical action, than it is right to ask if there is a thing that could be called the paradox of establishing identity. And, if there is indeed such a thing, is this paradox actually sabotaging its own initial tendency – that being – acting? Conclusion suggests dialectical and interdisciplinary approach to the problematic which aims to the more correct politics of representation, both in ethical and political sense. More precisely, this text tries to open the possibilities of self-articulation and self-representation of different identification positions instead of nowadays apparent and dominate representations of manipulated knowledge. (shrink)

Albert Einstein je svojom specijalnom teorijom relativnosti definitivno opovrgao svaku mogućnost znanstvenog legitimiranja mehanicističkog pogleda na svijet, što implicira i opovrgnuće one metafizike materijalističkog predznaka koja se temelji na koncepciji razdvojenosti prostora i vremena. On je u specijalnoj teoriji relativnosti zasnovao pojam vremena i prostora kao jedinstvenog zbivanja, a taj je pojam oslobođen i od ravne metrike kakva obilježuje još i koncepciju Hermanna Minkowskog. Mnoštvenost jedinstvena vremena-prostora ukida i Galilejeve i Newtonove pojmove kao što su: apsolutni prostor, apsolutno vrijeme, apsolutno (...) mirovanje, te nepromjenjivost mase, a jednako tako i apsolutnost činjenice koja sadrži istodobnost dva prostorno udaljena zbivanja. Time su uspostavljene pretpostavke za razvoj tzv. postmoderne kozmologije. Autor postavlja pitanje otvara li postmodernizam ukozmologiji put za obnovu raznovrsnih onto-teokozmo-antropologija kojima je zajedničko htijenje da se ukine ideja povijesnosti, ili pak, naprotiv, Einsteinovo ukidanje pravocrtnosti otvara prostor afirmacije autentične povijesnosti. A upravo se u toj antitezi između metafizike i povijesnog mišljenja sastoji temeljni prijepor današnje filozofije,suočene i s lažnom alternativom iracionalizma i hiperracionalizma.Albert Einstein hat durch seine Spezielle Relativitätstheorie jegliche Möglichkeit der wissenschaftlichenLegitimierung einer mechanizistischen Weltanschauungdefinitiv widergelegt.Diesimpliziert ebenfalls die Widerlegungeiner Metaphysik materialistischer Art,die auf derKonzeptionder getrenntenExistenz von Zeit und Raum begründet ist. In der Speziellen Relativitätstheoriehat Einstein den Begriff der Einheitlichkeit von Zeit und Raum als einheitlichenGeschehensgeprägt. Dieser Begriff ist befreitvon platter Metrik, die noch die Konzeption vonHermannMinkowski charakterisiert. Durchdie Vielfältigkeitder Einheitlichkeit von Zeit undRaumentfallen die Begriffe von Galilei und Newton . Damitwerdendie Voraussetzungenfür die Entwicklung der sog. postmodernen Kosmologie aufgestellt.Der Autorfragt, ob der Postmodernismus in der Kosmologie einen Wegzur Erneuerungdifferenzierter Onto-Theo-Kosmo-Anthropologieneröffnet, dergleichartigdem Verlangenist, die Idee der Geschichlichkeit aufzuheben, oder ob EinsteinsAufhebungder Linearität einen Raum für die Affirmierungauthentischer Geschichlichkeit eröffnet. Gerade in dieserAntithesezwischen Metapysik und geschichtlichem Denken liegt eine wichtige StreitfragederzeitgenössischenPhilosophie, die auch durchdie falsche Alternativezwischen Irrationalismusund Hyperrationalismus gekennzeichnet wird. (shrink)

Promatrani s kulturalnoga i religijskog motrišta, europski korijeni su mnogovrsni: helenističko- rimski, »barbarski«, židovski, kršćanski, pa na neki način i islamski. Dakako, kršćanski korijeni i tradicija bili su i ostaju temeljni za razvoj europskog identiteta kakvoga danas poznajemo. Ne odnosi se to samo na religijski i moralni identitet nego i na općekulturalni, socijalno-ekonomski i estetsko-umjetnički. Doduše, ova tvrdnja često dovodi do raznih reakcija i diskusija u raznim europskim okruženjima te »zavodi« i odvodi ljude, njihove zajednice i njihove potencijale više u (...) prošlost nego u sadašnjost i budućnost. Temeljni doprinos kojega kršćanske crkve mogu ponuditi u današnjem i sutrašnjem europskom kontekstu ne odnosi se toliko na priznavanje i »pomirenje« oko povijesnih nesuglasica koliko na suradnju u izgrađivanju europske budućnosti. Doprinos toj izgradnji mogao bi se temeljiti ne samo na priznavanju identiteta nego i na otvorenosti drugome i na dijalog s njime, koji pak dovode do suživota u multietničkom, multikulturalnom i multireligijskom okružju. Otvorenost, dijalog i suživot imaju ipak neke nužne pretpostavke: a) pomirenje čovjeka sa samim sobom; b) pomirenje čovjeka sa sebi sličnima; c) pomirenje čovjeka sa svim stvorenim.Von kulturellen und religiösen Gesichtspunkten aus betrachtet, sind die europäischen Wurzeln vielfältig: hellenistisch-römisch, „barbarisch“, jüdisch, christlich und in gewisser Weise auch islamisch. Sicher bleiben die christlichen Ursprünge und Tradition grundlegend für die Entwicklung der europäischen Identität, wie sie uns heute bekannt ist. Dies betrifft nicht nur die religiöse und moralische Identität, sondern auch jene kulturelle, sozial-ökonomische und ästhetisch- künstlerische. Jedoch leitet diese These des Öfteren zu mannigfaltigen Reaktionen und Diskussionen in verschiedenen europäischen Umfeldern, „verführt“ und wegführt Menschen, ihre Gemeinden und ihre Potentiale eher in die Vergangenheit als in die Gegenwart und die Zukunft. Den hauptsächlichen Beitrag, den die christlichen Kirchen im heutigen und morgigen europäischen Kontext leisten können, betrifft nicht so sehr das Eingeständnis und die „Versöhnung“ bezüglich der geschichtlichen Uneinstimmigkeiten, sondern vielmehr die Zusammenarbeit in der Gestaltung einer europäischen Zukunft. Der Beitrag zu dieser Zusammenarbeit könnte nicht nur in der Kenntnis der Identität gründen, sondern auch in einer Offenheit zum Anderen und im Dialog mit ihm, die dann zu einem Zusammenleben im multiethnischen, -kulturellen, und -religiösen Umfeld führen. Offenheit, Dialog und Zusammenleben benötigen aber auch einige Voraussetzungen: Versöhnung des Menschen a) mit sich selber; b) mit seinesgleichen; c) mit der ganzen Schöpfung. (shrink)

During 'cyclic' historical periods it would be correct to interpret religious processes in terms of interaction of two essentially different, but substantially, structurally and functionally comparative types of integrating cultural complexes that, in historical perspective, compete with each other on the effect on individuals and society in general. Such complexes represent secular and religious culture. Contemporary socio-cultural situation can be defined as an asymmetric representativeness of both secular and religious cultures. In a modern secular society, dominance of a secular culture (...) over a religious one can be manifested in three basic dimensions: substantial, regulative and subjective ones. Secular culture is adopted during the primary socialization process. However, religious culture is still adopted through conscious, voluntary selection in younger or more mature age. It may be possible to determine two basic attitudes of the contemporary man towards religion. The first attitude may be called 'reversive' and the other one 'conversive'. Za 'ciklicne' istorijske periode ispravna je interpretacija religijskih procesa u terminu uzajamnog dejstva dva sustinski razlicita ali sadrzajno, strukturalno i funkcionalno komparativna tipa integrisucih kulturnih kompleksa koji u istorijskoj perspektivi jedan drugom konkurisu u uticaju na pojedinca i drustvo. Takvi kompleksi su svetovna i religiozna kultura. Savremena sociokulturna situacija se moze definisati kao asimetrija reprezentativnosti svetovne i religiozne kulture. Dominacija svetovne nad religioznom kulturom u savremenom sekularizovnom drustvu manifestuje se u tri osnovne dimenzije: predmetnoj, regulativnoj i subjektivnoj. Svetovna kultrura se masovno usvaja u procesu primarne socijalizacije. Religiozna kultura se pak, usvaja samosvesnim, voljnim izborom u mladjem ili starijem uzrastu. Moguce je izdvojiti dva osnovna nacina obracanja savremenog 'sekularizovanog') coveka religiji. Prvi nacin mozemo nazvati 'reverzivnim' a drugi 'konverzivnim'. (shrink)

Yu Kil-chun (1856–1914) was a pioneering theorist in Korea’s Patriotic Enlightenment Movement. Through works such as Sŏyu kyŏnmun, he proposed a new path for the development of Korean civilization. Yu’s encounter with Pak Kyu-su in his early years prompted his interest in Western civilization. He soon decided to study abroad and experience the Japanese and American civilizations first-hand. Based on his experiences, Yu proposed a general blueprint for political reform during the Kabo Reform of 1894. In 1908, he initiated a (...) political reform movement at the provincial level by organizing two groups named Hŭngsadan and Hansŏng Puminhoe. Subsequently, Yu Kil-chun’s enlightenment theory and writings on reform were regarded as a classical model that helped to initiate the modernization of Korea. However, the existing literature concerning Yu’s work exaggerates the progressive role he played and overlooks the logical contradictions and limitations inherent in his ideas. In this article, I conclude that the contradictions in Yu Kil-chun’s enlightenment theory stem from his moral understanding of civilization and the rights of the people. As a result, the project he envisioned ‘to make all people gentlemen’ ultimately focused on how to raise Confucian subjects of an empire rather than how to cultivate modern citizens. (shrink)

U suvremenoj, napose zapadnoj, oficijelnoj službenoj medicini prevladavajući, biomedicinski model utemeljen je na modernoj racionalističkoj vjeri u znanost, riječju, na principu: non est medicina sine scientia. Moderna je znanost oslonjena, prije ostalog, na ideju kauzaliteta , što uobličava i glavni cilj svekolikog znanstvenog rada: otkrivanje/utvrđivanje, više ili manje, stabilnih uzročno-posljedičnih odnosa. Taj zadatak uvijek, pak, implicira dokazivanje. Znanstvene teorije, odnosno znanstveni zakoni koji su najbliži logičkom idealu da su potpuno dokazani, jesu, u toj epistemološkoj matrici, oni koji osiguravaju pouzdana predviđanja. (...) U ovom se radu ne nudi recept za »konačno rješenje« epistemološke, teorijske i praktične krize moderne medicine, nego se otvara samo jedan od, vjerojatno brojnih, putova njezina rješavanja – uz jasnu svijest da je prošlo vrijeme takozvanih supstancijalnih istina i da se, konzekventno tome, na ovom području mogu takmičiti mnoge druge/drukčije zamisli. (shrink)

This essay examines the significance of Kant's transcendental philosophy by focusing on the central metaphors used in his works. The four metaphors singled out here are those of the Copernican turn, the land of truth and the ocean of illusion, the starry heavens and the moral law, and of perpetual peace. The author emphasizes the strong and the weak points of Kant's philosophy that these metaphors reveals, and argues that these central metaphors work together and point toward the two essential (...) concerns of Kant's entire philosophical opus: an active role of the creative subject in all forms of human experience, and the boundaries of the subject's creativity. Further reflection should not only reveal some other metaphors and their role in Kant's philosophy, but also clarify how he himself understand the nature of metaphors: Are metaphors the expression of our creativity, or of the limitations of our creativity?. Ovaj rad ispituje znacaj Kantove transcendentalne filozofije time sto se usmerava na centralne metafore koriscene u njegovim delima. Cetiri metafore su ovde izdvojene kao najvaznije: kopernikanski obrt, postojbina istine i okean iluzije, zvezdano nebo i moralni zakon, i vecni mir. Autor naglasava jake i slabe stane Kantove filozofije koje razotkrivaju te metafore i argumentise da, uzete zajedno, one ukazuju na dve centralne preokupacije citavog Kantovog filozofskog opusa: aktivna uloga kreativnog subjekta u svim formama ljudskog iskustva, i granice ljudske kreativnosti. Dalja refleksija bi trebalo ne samo da ukaze na neke druge metafore i njihovu ulogu u Kantovoj filozofiji, nego takodje i da razjasni kako je on shvatao samu prirodu metafora: Da H su metafore izraz nase kreativnosti, ili pak izraz granica te kreativnosti?. (shrink)

Riječ “intelektualac” francuskog je porijekla, nastala krajem 19. vijeka. Stvorena tokom afere Dreyfus, uglavnom se odnosi na one mislioce koji su spremni da interveniraju u javnom forumu, čak i ako to znači da sebe izlažu riziku (Le Sueur 2001:2). Teoretičari kao što su Edward Said, Paul Ricoeur, Jean-Paul Sartre i Michael Waltzer dali su doprinos diskusiji o intelektualcima: intelektualca Said vidi kao kritički nastrojenog autsajdera, Ricoeur kao političkog edukatora, Sartre kao čovjeka od akcije, a Waltzer kao brižnog insajdera. Opisati intelektualca (...) na ovaj način, pak, ne spominje prostor unutar kojeg intelektualac djeluje, tj. građansko društvo. Upravo se u takvom prostoru ljudskog udruživanja i odnosnih mreža može promovirati kultura dijaloga, tolerancije, umjerenosti i uzajamno korisnog rješavanja sukoba, upravo onakva kultura kakva otjelotvorava stavove i vrijednosti demokratizacije. Mada intelektualac, onakav kakav je gore opisan, igra značajnu ulogu u održavanju dobro razvijenih demokratskih društava, u postkonfliktnim društvima, kakva su i kosovsko i bosanskohercegovačko, pojavljuje se potreba za intelektualcem koji je više od pukog kritičara društva, edukatora, čovjeka od akcije i saosjećajnog pojedinca. I tu na scenu stupa hiperintelektualac. Najupečatljivija karakteristika hiperintelektualca je možda upravo stepen u kojem se intelektualac bavi društvenom kritikom, političkim obrazovanjem, akcijom i “insajderizmom”, ne kao ideolog, već kao nestranačka fi gura. Društvena kritika i političko obrazovanje hiperintelektualca manifestiraju se na nestranački način, tako da se jasno čuje sve što je moguće i napadati i braniti, i sa jedne i sa druge strane. To je poseb-. (shrink)

U ovom prilogu autor sagledava i analizira kakvu ulogu igra metafora 'korena', kao i citav onaj diskurzivni sklop koji se za nju veze - 'ukorenjenost', 'iskorenjenost' i tako dalje - te kako funkcionisu botanicke analogije uopste u modernoj politickoj teoriji. Ideoloska podvajanja se iz ovog aspekta prikazuju kao u jednakoj meri, samo na razlicite nacine, fiksirana za predstavu korena ljudske egzistencije ili dobro uredjenog drustva - i odgovarajucu sliku rascvetalog drveta ukoliko je izniklo na tim osnovama - u cijem su (...) povlascenom posedu i iz kojeg crpu pravo i na 'radikalno' postupanje. Razlika, pak, pocinje tek tamo gde jedni zagovaraju bezuslovno negovanje datog korena a drugi preku neophodnost njegovog zamenjivanja novim. U zakljucku rada se sugerise da bi napustanje floralnih metafora moglo ne samo da otvori prostor za razlozan disput o pitanjima na koja se mislilo da one pruzaju odgovore, nego i da bi tek takvo odstupanje od fascinacije korenom u savremenosti bilo zaista - korenito. (shrink)

Autor razmatra i kritizira dva argumenta iz višesmislice: S. Pinkerov argument iz višesmislice za hipotezu takozvanoga ‘jezika misli’ i argument iz višesmislice protiv davidsonovske ‘semantike istinosnih uvjeta’ što ga je predložila K. P. Parsons. Oslanjajući se uglavnom na G. Harmana i D. Davidsona, on nastoji pokazati da Pinker/Parsons argumenti dijele jednu zajedničku strategiju i također impliciraju i/ilisugeriraju jedan, po njegovu sudu neprihvatljiv, pojam višesmislice. Raspravljajući o Pinkerovu argumentu, on nastoji objasniti na koji su način razlike u tumačenju višesmislice reflektirane u (...) promjenama javnih i svima dostupnih aspekata uporabe jezika. U diskusiji pak o argumentu protiv ‘semantike istinosnih uvjeta’ on, contra Parsons,nastoji objasniti u kojem je smislu moguće govoriti o istinosnim uvjetima za višesmislice, a da to ne znači prijetnju Davidsonovom pristupu teoriji značenja. Autor, na koncu, brani teoriju višesmislice kao jednoga vida neznanja/neodlučivosti i tvrdi da ta teorija predstavlja i plauzibilniju i realističniju teorijsku opciju od one nakojoj su Pinker i Parsons temeljili svoje argumente, a koju nalazimo i kod Aristotela , K. Bacha ili W. Lycana.The author explores and criticises two arguments from ambiguity: S.Pinker’s argument from ambiguity in support of the ‘Language of Thought’ hypothesis, and the argument from ambiguity proposed by K. P. Parsons against Davidsonian ‘semantics of truth-conditions’. Leaning primarily on G. Harman and D. Davidson he aims to demonstrate that the Pinker/Parsons arguments share a common strategy, on the one hand, and imply and/or suggest, as he claims, an implausible view of ambiguity, on the other. Discussing Pinker’s argument he further attempts to elucidate the ways in which the modifications of public and inter-subjectively accessible aspectsof the use of language reflect the differences in interpretations of an ambiguity. His exploration of the argument against ‘semantics of truth-conditions’ then aims to explain, contra Parsons, the sense in which talk about the truth conditions for ambiguity does not implicate a threat to Davidson’s perspective on the theory of meaning. Finally, the author argues for the view of ambiguity as a kind of ignorance/undecidability that, as he contends, represents both more realistic and more plausible theoretical option than the one on which both Pinker and Parsons found their arguments and which also comes out in Aristotle , K. Bach and W. Lycan. (shrink)

Organi zaduzeni za sprovodjenje zakona u Srbiji se mogu okarakterisati kao camera opskura: neprozirnost preovladava. Ovo ne uliva mnogo poverenja javnosti: istrazivanja koja su sprovele ili narucile UN otkrila su da se samo doktorima i politicarima manje veruje nego sudijama i tuziteljima. Korupcija predstavlja prekrsaj koji se veoma retko prijavljuje, buduci da zrtve imaju osecaj da vlast ne mari za korupciju - zasto je onda prijavljivati? Obimna statisticka analiza slucajeva korupcije koje su obradili tuzilastvo i sudovi pokazala je da se (...) metafora camera obskura mora preraditi: pored toga sto su neprozirne, institucije zaduzene za sprovodjenje zakona se ponasaju kao proizvoljna kutija. Antikorupcijska politika se ne moze razaznati niti u tuzilastvu, niti pak u sudstvu. Ishodi sudskog sistema u pogledu gonjenja i kaznjavanja su izgleda statisticki slucajni. Kvalitativna analiza najozbiljnijih slucajeva korupcije pokazala je u kolikoj meri se oni takodje pojavljuju u svim slojevima drustva. Po pitanju ovih slucajeva drzava nije reagova na zalbe koje su joj upucivale sopstvene institucije. Vlast je bila troma i po pitanju drugih problema. Uprkos strategiji za borbu protiv korupcije, uputno je pitati da li vlast zaista brine. (shrink)

Although former Yugoslavia constituted what was widely held to be the most "promising" communist country in terms of potentials for economic reform and political democratization, Serbia remained the only East European country in which the former communist elite managed to defeat its opponents in a series of elections and preserve important elements of institutional and ideological continuity with the old system. Moreover, its regime played a conspicuous role in Yugoslavia's violent collapse. In the specialist literature, the "Serbian exceptionalism" thesis has (...) been elaborated in a number of forms. These are critically reviewed in the first part of the paper, classifying the paradigms according to whether they emphasize: 1) Serbian traditionalist, authoritarian, and collectivist political culture, 2) the affinity between traditional Serbian national populism, Russophile anti-Westernism, and communism, 3) the exclusivist and assimilating character of Serbian nationalism, or 4) the appeals of the contemporary Serbian political elite led by S. Milosevic. In the second part of the paper an alternative explanation is presented that seeks to be both interpretively adequate and causally plausible. It rests on five basic factors: 1) historical legacy ; 2) institutional analysis ; 3) ideology ; 4) leadership and social base ; and 5) the role of the Diaspora.. Iako se pre 1990. smatralo da bivsa Jugoslavija medju svim komunistickim zemljama ima najbolje potencijale za ekonomsku reformu i politicku demokratizaciju, Srbija je ostala jedina istocnoevropska zemlja u kojoj je nekadasnjoj komunistickoj eliti poslo za rukom da porazi svoje protivnike u nekoliko uzastopnih izbornih nadmetanja i da ocuva znacajne elemente institucionalnog i ideoloskog kontinuiteta sa starim sistemom. Stavise, taj je rezim igrao krupnu ulogu u nasilnom raspadu SFRJ. U specijalistickoj literaturi, teza o "srpskoj izuzetnosti" razvijana je u razlicitim formama, cijem kritickom razmatranju je posvecen prvi deo rada. Identifikovano je nekoliko paradigmi, u zavisnosti od toga da li osnovni naglasak stavljaju na: 1) tradicionalisticku, autoritarnu i kolektivisticku politicku kulturu Srba, 2) afinitet izmedju tradicionalnog srpskog nacionalnog populizma, rusofilskog antizapadnjastva i komunizma, 3) ekskluzivisticku i asimilacionisticku prirodu srpskog nacionalizma, ili pak 4) odlike savremene srpske politicke elite na celu sa S. Milosevicem. U drugom delu rada izlozio je alternativno objasnjenje, ciji su glavni oslonci: 1) istorijsko nasledje, 2) institucionalna analiza, 3) ideologija, 4) osobine vodja i drustvena baza i 5) uloga dijaspore.. (shrink)