Riječ “intelektualac” francuskog je porijekla, nastala krajem 19. vijeka. Stvorena tokom afere Dreyfus, uglavnom se odnosi na one mislioce koji su spremni da interveniraju u javnom forumu, čak i ako to znači da sebe izlažu riziku (Le Sueur 2001:2). Teoretičari kao što su Edward Said, Paul Ricoeur, Jean-Paul Sartre i Michael Waltzer dali su doprinos diskusiji o intelektualcima: intelektualca Said vidi kao kritički nastrojenog autsajdera, Ricoeur kao političkog edukatora, Sartre kao čovjeka od akcije, a Waltzer kao brižnog insajdera. Opisati (...) intelektualca na ovaj način, pak, ne spominje prostor unutar kojeg intelektualac djeluje, tj. građansko društvo. Upravo se u takvom prostoru ljudskog udruživanja i odnosnih mreža može promovirati kultura dijaloga, tolerancije, umjerenosti i uzajamno korisnog rješavanja sukoba, upravo onakva kultura kakva otjelotvorava stavove i vrijednosti demokratizacije. Mada intelektualac, onakav kakav je gore opisan, igra značajnu ulogu u održavanju dobro razvijenih demokratskih društava, u postkonfliktnim društvima, kakva su i kosovsko i bosanskohercegovačko, pojavljuje se potreba za intelektualcem koji je više od pukog kritičara društva, edukatora, čovjeka od akcije i saosjećajnog pojedinca. I tu na scenu stupa hiperintelektualac. Najupečatljivija karakteristika hiperintelektualca je možda upravo stepen u kojem se intelektualac bavi društvenom kritikom, političkim obrazovanjem, akcijom i “insajderizmom”, ne kao ideolog, već kao nestranačka fi gura. Društvena kritika i političko obrazovanje hiperintelektualca manifestiraju se na nestranački način, tako da se jasno čuje sve što je moguće i napadati i braniti, i sa jedne i sa druge strane. To je poseb-. (shrink)

Riječ je o socijalno-epistemologijskoj kritici globalizacije koja funkcionira kao povlaštena slika svijeta, povlaštena znanstvena paradigma. Odnos između globalizacije i moći, globalizacije i politike znanja, u radu se analizira polazeći od krize legitimiteta znanja – krize smisla, uloge i društvene funkcije univerziteta kao najviše institucije znanja. Na početku modernosti znanje je označeno kao moć. Na kraju modernosti, u globalnom društvu znanja, sama moć – moć nametanja znanja u liku tehnoznanosti – određuje što može biti tretirano, testirano i priznato kao znanje. (...) Jedanaest ključnih stavova o globalizaciji iskazuju se u obliku gramatologijski nadopunjujućih antiteza o proturječnoj dinamici stvorenoj međusobnim preplitanjem politike znanja, moći i ideologije tržišnog fundamentalizma. Većina antiteza nastaje iz promišljenog suprotstavljanja hiperkapitalističkoj ideologiji tržišnog fundamentalizma. Ta ideologija nalazi se u osnovi dominantne ekonomske predstave o globalizaciji. Cilj rada je kritički preispitati raširenu popularnost pozitivističke naracije o globalizaciji, posebno o ‘globalnom društvu znanja’ i ‘novoj ekonomiji znanja’ . Problem je što dominantna ekonomimetička koncepcija globalizacije potpuno nekritički pretpostavlja da je pozitivirajuća upotreba pojma globalizacije samorazumljiva, koherentna, neproblematična, legitimna i opravdana. Suprotno tomu, pokazuje se da ‘globalizacija’ nije jasan nego da je veoma nejasan »pojam« , »koncept« , »paradigma « itd. Rad nastaje iz uvjerenja da globalizaciju nije moguće znanstveno legitimirati kao novu znanstvenu paradigmu. Činjenica da globalizacija unutar glavnih tokova znanosti ima ogromnu snagu, predstavlja stoga svojevrsni autoreferencijalni paradoks. Današnja ekonomska globalizacija rezultat je udruženog djelovanja znanstvene, tehničko-tehnološke, simboličke i realne nadmoći ekonomiziranog globalizacijskog diskursa, globaliziranih institucija znanja i drugih mehanizama. Ti mehanizmi globalizaciju i tržišni fundamentalizam nameću, promiču, kreiraju, rekreiraju i podržavaju kao jedinstven projekt koji se provodi u ime stvaranja novog »globalnog društva znanja«. This work is about social and epistemological criticism of globalization that functions as a privileged image of the world or a privileged paradigm. The relationship between globalization and power, and/or globalization and knowledge policy is analyzed in this work by proceeding from the crisis of knowledge legitimacy – the crisis of the purpose, role and social function of university as the highest institution of knowledge. At the beginning of modernity, knowledge was designated as power. At the end of modernity, in the global society of knowledge, the very power – the power of imposing knowledge in the form of technical science – prescribes what is to be treated, tested and acknowledged as knowledge itself. Eleven crucial statements on globalization are expressed in the form of grammatologically supplementing antitheses on the contradictory dynamics created by mutual interweaving of the knowledge policy, power and the market fundamentalism ideology. Most of these antitheses result from a deliberate opposition to the hyper capitalist ideology of market fundamentalism. This ideology is settled in the very basis of the predominant economical notion on globalization. The aim of this work is to re-examine critically the widespread popularity of the positivist narration on globalization, especially when related to “global society of knowledge” and “new economy of knowledge”. The problem is that the dominant economic-mimetic conception of globalization presumes in a highly uncritical way that the positivist use of the term globalization is self-understandable, coherent, uncomplicated, legitimate and justified. On the contrary, globalization does not appear as a clear, but a very ambiguous “term”, “concept”, “paradigm” etc. Our work results from the conviction that it is not possible to legitimate globalization scientifically as a new scientific paradigm. Therefore, the fact that globalization gathers enormous power within the main streams of science represents a special auto-referential paradox. The contemporary economical globalization is a result of mutual activities in the form of a scientific, technical-technological, symbolical and real predominance of a certain commercializing and globalizing discourse, globalizes institutions of knowledge and other mechanisms. These mechanisms impose, promote, create, re-create and support globalization as a unique project carried out in the name of establishing a new “global society of knowledge”. (shrink)

Učenikova mogućnost izbora sadržaja učenja tijekom općeg obveznog obrazovanja važan je korak ka individualiziranom razvoju. Unatoč proklamiranim potrebama društva za razvojem kompetencija u tzv. STEM području, u hrvatskom su obrazovnom sustavu aktivnosti iz ovog područja najmanje zastupljene u kurikulumu općeg obrazovanja. Stoga je provedeno istraživanje interesa učenika za izbornu nastavu tehničke kulture te za aktivnosti koje bi odabrali kad bi mogli birati što će u školi učiti i raditi. Istraživanje je provedeno na stratificiranom uzorku učenika osnovnih škola u Hrvatskoj u (...) dobi od 11. do 15. godine života. Analizom rezultata istraživanja ustanovljeno je da su aktivnosti iz IKT-a, robotike, programiranja i modelarstva najatraktivnija područja za izbornu nastave tehničke kulture. Kad je riječ o aktivnostima u školi, učenici bi najradije odabrali sportske aktivnosti, a potom slijede informatičke, prirodoznanstvene i tehničke aktivnosti. Ovakav nalaz ukazuje na nužnu preobrazbu školskog kurikuluma koji će učenicima omogućiti razvoj u skladu s njihovim interesima. (shrink)

Poznata obrazovna paradigma nastava usmjerena na učenika postala je vrijednost kojoj se u suvremenoj nastavi hrvatskoga jezika sve više posvećuje osobita pozornost. Riječ je o nastavi koja podupire učenikovo sudjelovanje u različitim zadatcima i aktivnostima i koja u svojim ciljevima promiče participativan način planiranja, zatim predlaganje, zaključivanje, prikupljanje podataka, traženje odgovora te potiče povjerenje, pomaganje, otkrivanje te duboko empatijsko razumijevanje. Takva nastava implicira i promijenjene uloge nastavnika i učenika, a samim tim i promjenu perspektive iz: Što ću sutra poučavati? (...) prema: Što će moji učenici sutra učiti, postići, ostvariti? Ta se promjena može pratiti u nekoliko područja: (1) učenikov doprinos u planiranju nastave, (2) funkcija nastavnih sadržaja, (3) uloga nastavnika prema ulozi učenika te (4) svrha i procesi vrednovanja. Namjera je ovoga rada primjenom tih kategorija istražiti planiraju li nastavnici hrvatskoga jezika nastavni sat iz perspektive razmišljanja o tome što će učenici učiti, postići i ostvariti. Identifikacija tih kategorija i njihova analiza te interpretacija ostvarena je na istraživačkoj građi koju čini 60 prikupljenih pisanih priprava za nastavni sat hrvatskoga jezika i komunikacije. (shrink)

Svojom teorijom pravednosti kao pravičnosti američki autor John Rawls ponudio je egalitarnu koncepciju pravednosti za demokratsko društvo. Kao liberal, ostao je dosljedan ideji da realizacija pravednosti podrazumijeva načelo jednakih sloboda i načelo jednakosti mogućnosti. Uz ta dva načela, Rawls drugom načelu pridružuje i načelo razlike koje za zadatak ima uklanjanje svih onih faktora koji su s moralnog stajališta proizvoljni. Specifičnost tog načela, koje traži promišljanje o drugome, izdvaja Rawlsovu teoriju iz korpusa liberalnih koncepcija pravednosti. U Rawlsovom filozofskom razvoju, počevši od (...) Teorije pravednosti, preko Političkog liberalizma, do Prava naroda i »Preispitivanja ideje javnog uma«, može se uočiti posustajanje u obrani tog načela. Čini se da je riječ više o praktičnom posustajanju nego o manjkavosti načela, posebice iz razloga što ga Rawls usko vezuje uz ideju solidarnosti te izgradnju ljudskog samopoštovanja.With his theory of justice as fairness, American philosopher John Rawls has offered an egalitarian conception of justice for a democratic society. As a liberal he assumed that realization of justice in democratic society presupposes the principle of equal liberties and the principle of fair equality of opportunity. In addition to these two principles of justice, Rawls added the difference principle. The main task of this principle is to reduce all factors which are arbitrary from a moral point of view. The specificity of this principle, which requires reflection on the other two, distinguishes Rawls’ theory from the rest of liberal conceptions of justice. In Rawls’ philosophical development beginning with A Theory of Justice, over the Political Liberalism to The Law of Peoples with “The Idea of Public Reason Revisited” we can see a kind of renouncement in defense of the difference principle. It seems to be more of a practical renouncement because John Rawls has showed that the principle of difference is closely associated with the idea of human solidarity and building of self-esteem. (shrink)

Svaka djelatnost iskazuje identitet djelatnika. U autobiografiji se reprezentira pluralni identitet pisca autobiografije. U njoj otkrivamo ono što je neka osoba. U autobiografiji njen pisac traga za sobom, za svojim osobnim identitetom. U pitanju o identitetu osoba u autobiografiji zapravo pita što je događaj njenog života. Autobiografija je svijest o sebi. Sjećanje i iskustvo izgrađuje i oblikuje osobnu svijest, potvrđuje znanje o vlastitom identitetu, o identitetu koji nije dan nego nastajući, jer tek kroz sjećanje i iskustvo osoba istodobno gradi imaginarnu (...) stvarnost prošlog i postaje ono što jest. U svaku osobnu priču se utka sve što je iskustvo te osobe, iskustvo koje nikako nije samo osobno iskustvo, nego i iskustvo jedne kulture, jezika, obrazovanja, drugih… Autobiografija je tekst u kojem pisac gradi svoj identitet, pokazuje svoju »osobnu kartu« i retušira svoju sliku koju će u njoj priložiti. U pisanju autobiografije pisac ponovo izgrađuje svoj identitet, sebe sama. U svakom djelu stvaralac stvara i sebe samog. U svakoj biografiji je moguće raspoznati mnoga filozofiji relevantna pitanja, od pitanja identiteta do pitanja reprezentiranja subjekta. U onim koje su pisali filozofi posebno. U odluci da piše u prvom licu filozof iskazuje svoju senzibilnost, a iznad svega potvrđuje da je osobno odgovoran za ono što se u njegovom djelu tvrdi, da to nije neka apersonalna, božanska riječ ili kaza anonimnog narodnog mudraca, nego njegova temeljna riječ, filozof sam. Subjekt govori. Presudan je Ego Cogito, koji postaje Osobnost, Ja Pisanja, Autorstvo. Filozofsko djelo je osobna karta filozofa. U autobiografskom tekstu autor otkriva, potvrđuje i definira svoj identitet, ali na kraju ono njegovo uistinu osobno nije njegovo Ja, jer njegovo Ja zapravo postaje junak osobne priče. Pisac autobiografije na kraju postane Ja teksta.Every activity reflects the identity of the person who is engaged in it. In an autobiography a multiple identity of the autobigrapher is displayed. It discloses everything that a person is or was. And no other can do it better than the person in question. In an autobiography, the writer is searching for himself, his own identity. In the identity question of the autobiography , the person asks what has been the crucial event in his or her life. Autobiography is awareness of the self. Memories and experience develop and shape a personal conscience, they attest the awareness of the personal identity, identity which is not a given, but is ever evolving. It is only through remembering and experiencing that a person simultaneously develops the imaginary reality of the past and evolves into what he or she is. Every personal story consists of the experience of that particular person, experience that is not only a personal one, but also experience involving a particular culture, language, education, and contact with others… An autobiography is a text in which a writer develops his own identity, displays his “identity card” and retouches his own image. When writing an autobiography, the writer reinvents his own identity, his own self. In every creative work the creator creates himself, as well. In every biography it is possible to recognize many relevant philosophical issues, from the question of identity to the question of representation of a subject, especially those written by philosophers. By deciding to write in the first person singular, a philosopher expresses his sensitivity, confirming that the philosophy he embodies belongs to him, affirms that he is personally responsible for what he claims in his work, that is certainly not an apersonal, divine sentence or a tale of an anonymous folk sage, but his own quintessential sentence. A subject speaks. This is Ego Cogito that becomes personality, the I of the writing. Authorship. A philosophical work is an identity card of a philosopher. In an autobiographical text, the author discloses, develops, affirms and defines his own identity, but in the end his personal I is not his own I, because his I becomes a protagonist of a personal story. The writer of an autobiography becomes I of the text, in the end. (shrink)

The present article is a critical assessment of the “Connection Principle” – the principle according to which the two key properties of mental states, intentionality and phenomenality , are necessarily co-instantiated. A theory of mind endorsing some version of this principle assumes that all intentional states are either conscious or otherwise potentially conscious. The Connection Principle, being a subject of much controversy in the past 15 years, has divided the community of philosophers of mind in two, as it were, irreconcilable (...) camps. What poses a special challenge to both friends and foes of the Connection Principle – albeit for different reasons – is a plausible explanation of intentional character of unconscious mental states. We want to point to and comment on certain weaknesses of Searle’s attempt to solve this problem – an attempt drawing on the idea that unconsciousmental states “retain” its “aspectual shape” while unconscious. Eventually, we will venture to show why the notion of aspectual shape cannot play the explanatory role assigned to it by Searle, and why a more restrictive and a more consistent criterion for ascribing intentionality to unconscious states is needed. This new criterion should be sensible to our folk-psychological intuition suggesting that there are dispositional states that play an indispensable causal role inour mental economy and, as such, build a genuine subset of all nconscious, i.e., purely neurophysiological states of our mind/brain.U tekstu se želimo kritički osvrnuti na Searleovo “načelovezanosti” – načelo prema kojemu su svojstvo intencionalnosti i svojstvo fenomenalnosti nužno koinstancirana. Svaka teorija uma koja uključuje neku varijantu tog načela polazi od pretpostavke da su sva intencionalna stanja ili svjesna ili potencijalno svjesna. Riječ je o stajalištu koje je polariziralo filozofe uma i u posljednjih petnaestak godina bilo predmetom zanimljivih rasprava. Moglo bi se reći da se prema stavu – bilo eksplicitnom bilo implicitnom – koji neki filozof uma zauzima prema načelu vezanosti može prepoznati opći istraživački program kojemu pripada. I za zagovornike i za protivnike načela vezanosti – doduše iz različitih razloga – osobiti izazov predstavlja objašnjenje intencionalnosti nesvjesnih mentalnih stanja. Cilj nam je ukazati na neke nedostatke Searleova pokušaja da riješi taj problem – pokušaja kojemu u osnovi leži zamisao da nesvjesna mentalna stanja zadržavaju svoju aspektualnost dok su nesvjesna. Konkretno, pokazat ćemo zašto pojam aspektualnosti ne može igrati eksplanatornu ulogu koju mu je Searle namijenio te zašto bi trebalo pronaći neki drugi, restriktivniji i konzistentniji kriterij pripisivanja intencionalnosti potencijalno svjesnim stanjima. Taj bi kriterij, prema našem shvaćanju, trebao biti kompatibilan s pučkopsihološkom intuicijom o postojanju dispozicijskih stanja koja igraju neizostavnu kauzalnu ulogu u našemmentalnom funkcioniranju i koja, kao takva, čine autentičan podskup svih nesvjesnih stanja našeg mozga/uma. (shrink)

Filozofija danas, kao i posljednjih desetljeća, u različitim varijantama raspravlja o utemeljenju i širini pojma pluralizma, multikulturalizma/transkulturalizma, mogućeg prihvaćanja drugačijeg i uopće o načinima posredovanja. Tim se povodom u tekstu želi skrenuti pažnja na tek djelomično recipirano djelo Ernesta Grassija. Prije svega riječ je o njegovom drugačijem tumačenju povijesti novovjekovne filozofije, raspravljanju o odnosu filozofije i kulture i trajnom naporu u premošćivanju i međusobnom upućivanju talijanske i njemačke filozofije, te otvorenosti prema drugim kulturama.Grassi je zastupao stajalište da susret sa (...) stranim i drugačijim traži situaciji primjerene teorijske i praktičke odgovore, otvaranje izvornosti onoga što nam pridolazi kao novo. Teorijska otvorenost iskustvu drugačijih svjetova, provlačenje kroz doživljaj drugačijeg što posebno iskazuje u svojim «južnoameričkim meditacijama», ujedno je za njega propitivanje samorazumljivosti europskog iskustva i europskog tumačenja prostora, vremena, umjetnosti…Pitanje je stoga koliko Grassi, koji je kao metodu spoznaje zastupao znanstvene razgovore što uključuju individualnu, historijsku situaciju i interakciju sudionika u aktualnoj govornoj situaciji, i danas može biti zanimljiv sugovornik. Takav njegov pristup utemeljen je na tumačenju zbiljnosti polazeći od jezika, što uključuje kritiku metafizike.For several decades now, philosophy has and is attempting various approaches to the foundationand scope of pluralism, multiculturalism/transculturalism, possible ways to accepting the different,and general means of mediation. In response, this article deals with the partially received work ofErnesto Grassi – in particular, his singular interpretation of the history of modern age philosophy,his discussion on relations between philosophy and culture, his ongoing effort to bridge the differencesand refer to each other the German and the Italian philosophy, his receptiveness to othercultures.Ernesto Grassi supported the view that encounters with the strange and the different call for appropriatetheoretical and practical responses, a receptiveness to genuineness of what one approaches asnew. For him, the theoretical receptiveness to experiencing different worlds, the involvement in thedifferent that he particularly expresses in his »South American meditations«, is also the means ofquestioning the taking for granted of the European experience and its interpretation of essentialssuch as space, time, and art.It remains a question to what extend is Grassi, who viewed a scientific exchange – with its individual,historical context and the interaction of the participants in the current conversational act – asa cognitive method, still an interesting conversationalist today. He builds this approach upon interpretationof reality from the point of language, which includes a criticism of metaphysics. (shrink)

Važna zadaća srednjoeuropskog povjesničara ili povjesničarke filozofije posljednjih desetljeća bila je interpretacija iznenada ponovno pojavljujućih elemenata njene ili njegove nacionalne kulture, uključujući i zajedničku ključnu riječ ovih tradicija – nacionalnu filozofiju. Moj rad nudi povijesnu rekonstrukciju pojma nacionalne filozofije na temelju mađarskih primjera. U prvome dijelu opisat ću nekoliko suvremenih dilema o upotrebi toga pojma. Glavni dio rada povezuje ovaj pojam s transformacijom javne sfere znanstvenika u kantijanskom razdoblju, uključujući Kantova osobna razmišljanja, kao i narativ mađarske »Rasprave o Kantu«. (...) Analizom ove rasprave nastojat ću pokazati da se taj pojam ne može u plauzibilnom obliku interpretirati niti u europskom niti u nacionalnom okviru, nego samo kao dio jedne moguće srednjoeuropske komparativne povijesti filozofije.An important task of a Central-European historian of philosophy was in the last decades to interpret the suddenly reappeared elements of her or his own national culture, including the common key word of these traditions – national philosophy. My paper offers a historical reconstruction of the concept of national philosophy, based on Hungarian examples. In the first part I will outline several contemporary dilemmas about the use of this term. The main part of my paper links this concept with the transformation of the public sphere of the scholars in the age of Kantianism, including Kant’s personal reflections, and the narrative of the Hungarian “Debate on Kant”. I will try to demonstrate, by the analysis of this debate, that it cannot be interpreted in a plausible form in a European, nor in a national framework, but just as a part of a would-be Central-European comparative history of philosophy.Une tâche importante pour un historien ou une historienne de la philosophie d’Europe centrale a été, ces dernières décennies, d’interpréter les éléments de sa propre culture nationale soudainement réapparus, y compris le mot-clé commun de ces traditions : la philosophie nationale. Mon article propose une reconstruction historique du concept de philosophie nationale, fondée sur des exemples hongrois. Dans la première partie, je ferai un aperçu de plusieurs dilemmes contemporains quant à l’emploi de ce terme. La partie principale de mon article relie ce concept à la transformation de la sphère publique des chercheurs à l’époque kantienne, y compris les réflexions personnelles de Kant, ainsi que le récit hongrois du « Débat sur Kant ». En analysant ce débat, j’essaierai de démontrer que ce concept ne peut être interprété sous une forme plausible dans un cadre européen ni dans un cadre national, mais seulement comme partie d’une éventuelle histoire comparative de la philosophie d’Europe centrale.Die bedeutungsvolle Mission des zentraleuropäischen Philosophiehistorikers oder der – historikerin in den vergangenen Dezennien hieß, die jählings wiederkehrenden Elemente seiner bzw. ihrer eigenen Nationalkultur zu explizieren, unter Einschluss des gemeinsamen Schlüsselwortes dieser Traditionen – der nationalen Philosophie. Meine Arbeit bietet eine historische Rekonstruktion der Notion der nationalen Philosophie auf der Grundlage der ungarischen Beispiele. Im Anfangsteil umreiße ich etliche gegenwärtige Dilemmas über den Gebrauch des angeschnittenen Begriffs. Der Hauptteil meines Papers verknüpft diesen Begriff mit der Umwandlung der öffentlichen Sphäre der Gelehrten zu Zeiten des Kantianismus, samt Kants persönlichen Überlegungen, wie auch dem Narrativ der ungarischen „Debatte über Kant“. Anhand der Analyse dieser Debatte versuche ich auszumalen, der Begriff lasse sich weder im europäischen noch im nationalen Milieu plausibel interpretieren, sondern ausschließlich als Baustein einer denkbaren zentraleuropäischen vergleichenden Philosophiegeschichte. (shrink)

The author is using a series of examples from her three-year research on social perception of the European Union in Croatia in order to pose several critical questions regarding the current application of the Balkanist criticism in the region and beyond. The research was conducted with three groups of interviewees who were, in different ways, related to the EU. Various notions of Europe and the Balkans, which appeared throughout these interviews, differed from the predominant discourse of the 1990s. The article (...) also indicates the decline of the importance of symbolic geography in the interpretation of notions associated with the EU. In the questioning of metatheoretical level, the author suggests several new paths of research in Balkanist and other, closely related fields of study: admitting the importance of economy, which has been, in the past twenty years, secondary to the examination of questions related to culture and history, and also the production and flow of knowledge. In conclusion, the author proposes examining the approaches which would also enable the inclusion of the enriching, non-repressive and useful encounters between the center and periphery. Autorica koristi primjere iz visegodisnjeg istrazivanja drustvene percepcije Europske unije u Hrvatskoj kako bi postavila niz pitanja o primjeni balkanisticke kritike u recentnoj akademskoj produkciji. Kroz intervjue s pripadnicima triju skupina, koje su na razlicite nacine povezane s Unijom, na vidjelo izlaze predodzbe o Europi i o Balkanu koje nisu u skladu s prevladavajucim diskursom devedesetih godina proslog stoljeca. U radu se naznacuje i opadanje vaznosti simbolicke geografije u tumacenju predodzbi o EU. Propitujuci metateorijsku razinu, autorica predlaze nekoliko novih smjerova za balkanisticka i srodna istrazivanja: priznavanje vaznosti ekonomije, koja je posljednjih dvadesetak godina bila u drugom planu u odnosu na tumacenja kulture i povijesti, te preispitivanje pitanja proizvodnje i slobode proto?ka znanja. Posvajajuci terminologiju Europske unije, autorica u zakljucku ispostavlja prijedlog uvodjenja?varijabilne kriticnosti? u odnosu na srediste kontinenta. Rijec je o pokusaju uzimanja u obzir i svakog ravnopravnog, ne?represivnog i korisnog susreta sredista i periferije. (shrink)

Moj rad u vezi s Vicovom misli polazi od stajališta da sveukupna zapadna filozofska misao – kao uostalom i religija i moderna znanost – predstavlja proizvod čovjekovog obrambenog mehanizma protiv straha od smrti kao sveopćeg ništavila, odnosno kao obrana od evidentnosti da stvari izlaze iz ničega u kojem se, na kraju egzistencijalnog ciklusa, neminovno i vraćaju. Riječ je o evidentnosti koju je starogrčka filozofija prva evocirala i prikazala.U sklopu tog općeg filozofskog obrambenog mehanizma i Vicova »Nova znanost« promatrana je (...) kao još jedan pokušaj da se u kaotičnost još neuređenih društvenih činjenica uvede određeni epistemski red, tako da se fenomenološka zbilja obuhvati u jednom racionalnom totalitetu koji će ljudskom biću pružati sigurnost.U tom smislu, Vicova filozofija, a posebice njegovo glavno djelo Načela nove znanosti, zauzima posebno mjesto unutar zapadne filozofske tradicije, jer u sebi sadržava i ujedinjuje dvije važne komponente europske misli koje će se u moderno doba razvijati u različitim pravcima. Misli se, s jedne strane, na filozofsku misao koja će svoj vrhunac dostići u Hegelovoj sistematizaciji zapadne filozofske misli i, s druge strane, na modernu znanost koja će, u svojoj sve većoj specijalizaciji u sve partikularnije znanstvene discipline i parcijalizaciji same stvarnosti, istinu identificirati s djelotvornošću proučavanih činjenica, ostavljajući po strani apstraktnu, epistemsku istinu filozofije.My report on G. B. Vico’s thought moves from the assumption that all Western philosophy – just as religion and modern science – represents the product of the defence mechanism human beings use against the fear of death seen as absolute nothingness, that is defence from the evidence that things come from the nothingness to which, at the end of their existence, they imminently return. It is the obviousness that Greek philosophy has evoked and showed first.Within this general philosophical defence mechanism Vico’s “New Science” is also seen as an attempt to introduce a kind of epistemic order in the chaos of social facts not yet systemised according to reason, trying in this way to understand the phenomenological reality inside a rational whole capable of granting security to human beings.In this sense Vico’s philosophy and especially his main work, Modern Science, holds an important position in the Western philosophical tradition, as it contains and combines two important constituents of Western thought which in the modern age will develop in various directions. We are referring to the philosophical thought which will reach its climax in Hegel’s systematisation of Western philosophy and on the other hand, to the modern science that, considered its ever increasing specialisation into always more detailed scientific disciplines and the fragmentation of reality itself, will identify truth with the fulfilling efficacy of tested facts, leaving behind the abstract epistemic truth of philosophy. (shrink)

Cilj ovoga istraživanja bio je ispitati povezanost između usredotočene svjesnosti u roditeljstvu, kognitivne roditeljske svjesnosti i subjektivne dobrobiti adolescenata. U istraživanju je sudjelovala 101 obitelj koju su činili majka, otac i dijete adolescentne dobi, u rasponu od 10 do 17 godina, i to 69 adolescentica i 32 adolescenta. Primijenjeni su upitnici općih podataka za adolescente i roditelje, upitnik usredotočene svjesnosti u roditeljstvu i upitnik kognitivne roditeljske svjesnosti, dok su adolescenti ispunili skale usamljenosti, zadovoljstva životom i obitelji te općeg samopoštovanja. Rezultati (...) su pokazali da su adolescenti zadovoljniji životom i iskazuju više samopoštovanje u odnosu na adolescentice. Također, utvrđena je značajna povezanost između majki i očeva u većini mjera roditeljstva. Rezultati upućuju na zaključak da su usredotočena svjesnost u roditeljstvu i kognitivna roditeljska svjesnost značajni korelati subjektivne dobrobiti adolescenata kada je riječ o očevima, no ne i majkama. (shrink)

The article provides a critical review of the books Rijec je o slici by Jagor Bucan and Slika i rec by the Serbian Society for Aesthetics. From the titles it is already evident that they share the same topic. The paper points out the similarities between the two texts on both what is present and what is absent in them, which also seems important for understanding the theoretical problems they deal with.

Ovaj se rad bavi problematikom tijela u filozofiji Jean-Luc Nancya. Za razliku od Husserla i Merleau-Pontya, Nancyeva je namjera govoriti o pluralnoj tjelesnosti kao temelju političke zajednice. Nije više riječ o fenomenološkoj, već o ontološkoj dimenziji razmatranja tjelesnosti. U osnovi naše egzistencije stoje tijela i dodir kao temelj našeg su-bivstovanja, a tjelesnost se shvaća kao stanovito su-bivstvovanje, jer pretpostavlja pluralitet i mnoštvenost.This article deals with problematic of body in Jean-Luc Nancy’s philosophy. In contrast to Husserl and Merlau-Ponty, Nancy’s intention (...) is to speak about plurality of corporeality as the basis of a political community. It is no longer about phenomenological, but ontological dimension of considering corporeality. In our existence’s foundation bodies and touch are the bases of our co-existence, and the corporeality is understood as a certain co-existence since it presupposes plurality and multitude. (shrink)

Ovaj je rad osmišljen kao analiza dijela mišljenja američkoga filozofa Fredrica Jamesona. Opus tog autora obuhvaća desetine naslova od kojih će u elaboraciji teme tri biti fragmentarno obrađena, odnosno u svakoj od njih ću posvetiti pozornost jednom poglavlju . Riječ je o sljedećim trima knjigama i pripadajućim poglavljima: The Signatures of the Visible , Postmodernism, or, The Cultural Logic of Late Capitalism i A Singular Modernity . Namjera je rada tekstove ovih poglavlja istaknuti kao momente jednog zamišljenog ekskursa o (...) opsegu i dubini pitanja o identitetu suvremenosti, odnosno njegovih suvremenih transfiguracija izraženih Jamesonovim tezama. Protežući se u daljnjim razradama onkraj čvrsto utvrđenih definicija i neprestanog preispitivanja metode istraživanja, ta pitanja nalaze svoju pozadinu u promišljanju koncepata i pojmova narativa i povijesnosti. Očito je da uvođenje koncepta i pojma narativa u relaciji prema povijesti evocira klasični pristup tom problemu, no ovdje je riječ upravo o njegovim suvremenim transfiguracijama koje su izražene u tim poglavljima.Namjera rada je, stoga, uz očigledne analitičke momente spomenutih tekstova, istaknuti i kritičku ulogu takve analize, s jedne strane. No, s druge strane, namjera je ukazati i na istraživanja čiji je smisao daljnje kritičko i analitičko propitivanje i utvrđivanje teorijskih polazišta koja ne ustrajavaju samo na spekulativnim postulatima vezanim uz spomenute probleme, koja ne teže tek jednoj novoj metadiskurzivnosti, već teže propitivanju mogućih istraživačkih putova koji se neizbježno pojavljuju u spomenutim transfiguracijama, kako teorije tako i neizbježnih praksa koje ih obilježavaju.This paper is generally conceived as an analysis of some fragmentary parts concerning the thought of American philosopher Fredric Jameson. The opus of this author includes tens of titles but only three of them will be elaborated here in some fragments . The books in question are the following: The Signatures of the Visible , Postmodernism, or, The Cultural Logic of Late Capitalism and at the end there is A Singular Modernity . My intention in this paper is to propound texts from those chapters as moments of one imagined digression about scope and depth of question which is asked about identity of contemporaneity, or rather, its contemporary transfigurations expressed through Jameson’s theses. In further elaborations this issues spreads beyond firmly set definitions and continuous examination of the method of research, and finds its foundation in reflecting concepts and notions of narrative and historicity. It is obvious that introducing concepts and notion of the narrative in relation to history evokes classical approaches to this problem, but the point here is precisely its contemporary transfigurations which are couched in these chapters.The intention of this paper is therefore also, beside obvious analytical moments in mentioned texts, to point out critical role of such analysis, on the one hand. But, on the other hand, the intention that lies in it is to indicate research point of which is further critical and analytical questioning and ascertaining theoretical starting points that do not hold on only to speculative postulates related to mentioned problems, and which do not tend only to one new meta-discursiveness, but tend to question up possible research paths that unavoidably show up in mentioned transfigurations, concerning both theory and unavoidable practices that mark them as well. (shrink)

Mediteransko nasljeđe kulture, filozofije, povijesti i umjetnosti nepregledan je univerzum procesa, informacija, sinteza i imaginacija. Sam po sebi, Mediteran se predstavlja kao jedna opća imenica takvog opsega da predstavlja rod u kojem je velik dio opće europske kulture uvijek jedna od njegovih vrsta. No, ipak, riječ je o dojmu koji ne može težiti precizno utvrđenoj konstataciji već jednoj općoj opservaciji koja samo pokazuje da zamisao o zahvaćanju u smisao Mediterana kao nasljeđa ili suvremenosti predstavlja jedan ogroman, ali nikad dokraja (...) dovršen posao.Kao opće i široko obuhvatno ime, mediteranski prostor, onaj virtualni i onaj stvarni, otvorio je prostor mnogim iznimnim osobnostima. koje ukazuju na pojedinačni značaj svake od njih. Neizbježno, one ne mogu u kontekstu mediteranskog prostora predstavljati više od pojedinačnog slučaja koji nikad ne može obuhvatiti cjelokupni doseg pojma mediteranskog. Ali ono što mogu jest obznaniti one vlastite dosege koji ukazuju na vrijednost onoga što im je u mediteranskom prostoru otvoreno da misle, stvaraju i žive. U kontekstu Mediterana tu je uvijek prisutna jedna dimenzija napetosti između općeg i pojedinačnog, između napora da se izrazi duh vremena i nasljeđa, vlastito slaganje i neslaganje s njim, ali i promišljanje koje može probiti duh danog. Jedan od takvih filozofskih i umjetničkih osobnosti jest Albert Camus. Kao jedna od danas gotovo zaboravljenih figura mišljenja i umjetnosti, njegovo propitivanje humaniteta u djelima kao što su Mit o Sizifu i Pobunjeni čovjek svojevremeno su ostavili dubok trag iza sebe. Iako on nije napisao svoje pismo o humanizmu kao što je to učinio Heidegger , njegovo se djelo čini kao poseban slučaj jednog općeg govora o humanizmu suprotstavljen i zasigurno najpoznatijem intelektualcu svog doba, Jeanu Paulu Sartreu, intelektualnom hegemonu onoga doba. Postoji iskušenje da se Camusa u toj konstelaciji dovede u vezu s, recimo, stoicizmom, no time bismo promašili bit u odgovaranju na pitanje koliko bi njegov humanizam imao snage biti suvremeni humanizam, a koliko nova tehnika interpretiranja istog. Stoga mi je namjera propitati, suvremenu mogućnost tvorbi Camusovih promišljanja o povijesti, humanizmu, politici i umjetnosti, kao i danas uočljivi pomak u odnosu na prijašnje dosege u propitivanju etičnosti, politike i umjetnosti na mediteranskom prostoru.The cultural, philosophical, historical and artistic heritage of the Mediterranean is a measureless universe of processes, information, syntheses and imaginations. In itself, the Mediterranean portrays a general noun of such scope that it represents a kind in which a large part of general European culture is always but one of its sub varieties. However, this is but an impression, which cannot aspire to become a precisely verifiable or verified statement, or a general observation, which only demonstrates that the idea of penetrating the meaning of the Mediterranean as a heritage or contemporaneity represents an enormous yet never fully completed task.The Mediterranean space – both the virtual and actual – as a general and widely inclusive toponym has opened its doors to countless exceptional individuals, who point to the particular significance of each. Inevitably, within the context of the Mediterranean space they cannot exemplify more than a particular case that can never embrace the range of the Mediterranean concept as a whole. Yet, what they can do is disclose their own reaches that point to the value of that which is open to them in the Mediterranean realm to be thought, created and lived. A dimension of tension between the general and the particular, between the effort to express thespirit of time and heritage, one’s agreement and disagreement with it, as well as one’s reflections capable of penetrating the spirit of the given – are invariably present within the context of the Mediterranean. One such philosophical and artistic individual is Albert Camus. As one of the almost forgotten figures of thought and art today, his questioning humanity in The Myth of Sisyphus and The Rebel once left a profound trace. Although he never wrote a letter on humanism as Heidegger did , his work appears to be a special case of a general speech on humanism opposed to even surely the most famed intellectual of his time, Jean-Paul Sartre, the intellectual hegemon of his time. Within this constellation one can easily be tempted to compare Camus with, for example, Stoicism, but by doing so one would fail to answer the question of whether his humanism has the strength to be a contemporary humanism or just a novel interpretation technique of the same. This paper intends to examine the contemporary possibilities of constructing Camus’s reflections on history, humanism, politics and art, as well as the today distinct shift in relation to the earlier reaches of the studies into ethicality, politics and art within the space of the Mediterranean. (shrink)

Zamisao ovog rada je prikazati sadržaj dvaju dokumenta. Riječ je o Lošinjskoj izjavi – za Hrvatsku bez GMO-a i Manifestu Kršćanskog akademskog kruga naslovljenom U službi čovjeka i zajednice. Prikaz ide smjerom upućivanja na važne točke svakog dokumenta, kao i na neke njihove sličnosti i podudarnosti. U tom procesu potrebno je istaknuti najvažnije probleme i okolnosti u kojima su ti dokumenti nastali. Ovdje je potrebno naznačiti teorijske oslonce za pozicije, te ranije dokumente ili dosege na koje ovi dokumenti referiraju. (...) Možemo istaknuti da svi problemi prikazani u oba dokumenta imaju zajednički nazivnik u problematici razvoja demokracije i civilnog društva, jačanju kojih smjeraju i spomenuti dokumenti.Central idea of this paper is to present the contents of two recent documents which have appeared in Croatia. This documents are Lošinjska izjava – za Hrvatsku bez GMO-a and Manifest of Kršćanski akademski krug titled U službi čovjeka i zajednice. Aim of this review is to point out some important dimensions of each of two documents and to show resemblance and correspondence in some of given dimensions. In this process it is important to emphasize most important problems and circumstances in which these documents were made. We can point out that both of these documents have central position in promoting democracy and growth of civil society. This is probably the most important task in many political activities in contemporary society. (shrink)

Ljudski se mozak polako otvara znanstvenoj spoznaji. Novi uvidi u način rada ovog vrhunski sofisticiranog ljudskog/digitalnog »stroja« bacaju povratno svjetlo na načine »aktiviranja « ljudske osjetilnosti, načine doživljavanja i spoznavanja svijeta.Cilj je ovog rada istražiti moguću povezanost tehničkih naprava kao ljudskih ekstenzija i procesa u mozgu koji povratno određuju načine percepcije svijeta. Istovremeno riječ je o promišljanju zanimljive i u znanosti prisutne teze o podijeljenosti hemisfera ljudskoga mozga kao oblika podijeljenosti temeljnih ljudskih sposobnosti.U tom kontekstu želimo propitati bioetičku dimenziju (...) McLuhanovog razmišljanja o paraleli podijeljenosti hemisfera ljudskoga mozga i hemisfera civilizacija nastanjenih na istočnoj odnosno zapadnoj strani zemaljske kugle.Područja istraživanja su dakle sljedeća: tehnologije kao ekstenzije i ljudski mozak; lijeva i desna hemisfera mozga; tehnologije, kultura, mozak; ekstenzije jezika i pisma u predjezičkom i predpismenom; »digitalno« ustrojstvo mozga; mozak kao krajnji korektiv tehnocivilizacijskih zabluda.Postoje poveznice između neurolingvističkih, teoloških, filozofijskih i biologijskih stavova o mozgu. Tragajući za svojim odgovorima o izvorima jezika, o determiniranosti ljudskoga mišljenja, o odnosu potencijalnoga i realiziranoga, o sukobima u čovjeku između utilitarnog i empatije… u konačnici promišljanje želi odgovoriti na pitanje regulativnog karaktera ljudskog mozga u uspostavljanju balansa moći kako pojedinih ljudi tako i civilizacija.Science is slowly revealing secrets of the human brain. Latest discoveries on the functioning of this digital, highly sophisticated human “device” reflect the ways how sensations, experience and understanding of the world are “activated”.The aim of this study is to investigate the eventual link between technical devices as human extensions and brain processes that in return determine the ways of the perception of the world. At the same time it is a reflection on interesting thesis which exists in the science on the split of the human brain hemispheres as a form of a division between basic human abilities.In this context we want to investigate the bioethical dimension of McLuhan’s thought on the parallel between two hemispheres of the human brain and civilisations which exists on Eastern and Western hemisphere of our planet.The areas of investigation are the following: technologies as extensions and human brain; left and right hemisphere of the brain; technologies, culture, brain; extensions of spoken and written language in pre-linguistic and pre-literacy; “digital” configuration of the brain; brain as the final corrective of the techno-civilisations delusions.There are links between neurolinguistical, theological, philosophical and biological standpoints on human brain. Research into the origins of language, determination of human thoughts, relation between potential and realised, the internal conflict between utilitarian and human empathy… at the end the contemplation tries to answer the question on the regulatory nature of the human brain in establishing the balance of power of both individuals and civilizations. (shrink)

Since the 2020 COVID-19 pandemic, the term virtual has become one of the most used in media and everyday speech. There is an increasing amount of research done on this new reality, and the results are still to be published. However, it is insufficiently known in scientific periodicals that the concept of virtual reality, enabled by information technology, has existed in the sociological literature since the 1990s when Castells introduced it to the theory of network society. Therefore, the paper's primary (...) goal is to consider basic concepts such as virtual reality, real virtuality, virtual communities, virtual sociability, and networked individualism. We will also briefly look at the forgotten classical notion of community as a fundamental form of sociability defined by the sociologist F. Tönnies, which re-enters the focus of scientific interest, without a clear and sociologically known classical definition. Starting from this framework, the paper examines the key question of whether these new virtual communities are indeed communities in the classical sense of the term or whether it is a form of networked individualism. Pojam virtualno je pojavom COVID-19 pandemije 2020., postao jedan od najkorištenijih u medijskom prostoru i u govoru svakodnevice. Sve je više i istraživanja o novoj stvarnosti, čiji rezultati se tek očekuju. Međutim, nedovoljno je poznato u domaćoj znanstvenoj periodici da koncept virtualne stvarnosti koju omogućava informacijska tehnologija, postoji u sociološkoj literaturi od devedesetih godina, kada ga u teoriju umreženog društva uvodi Castells. Stoga je glavni cilj rada prikazati i razmotriti neke osnovne pojmove kao npr. virtualna stvarnost, stvarna virtualnost, virtualne zajednice, virtualna društvenost i umreženi individualizam. Kratko ćemo se osvrnuti i na zaboravljeni klasični pojam zajednice kao temeljne forme društvenosti definirane od sociologa F. Tönniesa, koji ponovo ulazi u fokus znanstvenog interesa, bez jasne a u sociologiji poznate klasične definicije. Polazeći od tog okvira, u radu se propituje ključno pitanje, jesu li te nove virtualne zajednice uistinu zajednice u klasičnom smislu značenja pojma, ili je riječ o nekom obliku umreženog individualizma. (shrink)

U radu se obrazlaže interpretacijski model prepoznavanja, razumijevanja i tumačenja metaforike u pjesničkom tekstu, koji s jedne strane omogućuje sintaktički uvid u tekst, a s druge semantičku analizu, s ciljem cjelovite interpretacije pjesme. Podjela metaforičkih iskaza na razine riječi, rečenice, teksta i jezika metodologijski je aparat usredotočen na kompozicijsko- strukturalni opis pjesničkoga teksta. Čitanje pjesničke metaforike kao konstrukcije i funkcije te dominantnoga poetičkoga obilježja u pojedinim opusima nudi mogućnost izravnoga interpretativnoga povezivanja pojedinačnih pjesama s poetikom autora, književne skupine, stilske formacije (...) i umjetničke epohe. (shrink)

U članku se etimološki istražuju ključne riječi globalizacije: bios, technē i logos, te se dodatno interpretiraju u kontekstu egzistencijalne fenomenologije. U ovu svrhu se poziva samo na Heideggera, koji je pokrenuo egzistencijalnu interpretaciju antičkih pojmova, nego i na Husserla, Gadamera, Lévinasa i Bakhtina. Predstavljene su tri teze: 1) naše tijelo je neodvojivo od duhovnog okoliša, gdje sazrijeva dobivajući duhovne funkcije, tj. poduhovljenjem, imenovanjem i ostvarivanjem; 2) duhovni okoliš je istovremeno tehnološki, gdje se technē treba interpretirati kao umijeće stvaranja interaktivne komponente (...) okoline kao što je tijelo i duh; 3) logos kao riječ i ime pretpostavlja tekst, tj. knjigu koju piše naš život i kontekst tj. interakcija tekstova kao životnih priča. Tvrdi se da se bios, technē i logos trebaju interpretirati analogno, tj. kao interaktivne komponente egzistencijalnog stvaranja, koji uključuju različite nivoe veza između duhovnog okoliša i životne priče koja se razvija u njemu. Bios je povezan s tjelesnim aspektom egzistencijalnog stvaranja: naš je život od rođenja do smrti nerazdvojiv od uključenosti fenomenâ u tjelesnu vremensku i prostornu cjelinu koja je uključena u duhovni okoliš. Logos odražava lingvističko-skriptualnu narav duhovnog konteksta okoliša. Technē se interpretira istodobno kao čin stvaranja egzistencijalne cjeline i kao čin njezinog zapisa u ovaj kontekst. Kao rezultat toga, bios, technē i logos se interpretiraju alternativno diskursu globalizacije. (shrink)

Razmatranja o stanjima fizičkih odnosa materije, kretanja, prostora i vremena stoje u temelju relativističke fizike i, time, u središtu njezine moderne znanstvene ontologije. To i jest razlog filozofskih ispitivanja polja važenja ovih fundamentalnih, kategorijalnih pojmova teorije relativnosti, kako u znanosti fizike tako i u filozofiji, posebno u znanosti filozofije prirode. Jedno od takvih bitnih istraživanja ide i od pozitivističkih orijentacija u suvremenoj filozofiji, kamo zasigurno pripadaju, između ostalih, Russell, Frank, Bradley, Poincaré, Whitehead, Reichenbach, te pragmatist Bridgman. O nekima od njihovih (...) bitnih, primarno logičkih, epistemoloških i metodoloških stavova o teoriji relativnosti riječ je u ovom sažetom preglednom članku, koji nema pretenzija na sveobuhvatnost niti na iscrpnost izlaganja o ovoj neposrednoj stvari mišljenja.Considerations regarding the conditions of the physical relations among substance, motion and time are based on the physics of relativity and thereby placed in the centre of its modern scientific ontology. This explains the philosophical examinations of the validity of these fundamental categories of the physics of relativity in the science of physics as well as in the science of philosophy of nature. One of such essential investigations originated from the positivist orientation within the contemporary philosophy, to which Russell, Frank, Bradley, Poincaré, Whitehead, Reichenbach, and pragmatist Bridgman, among others, certainly belong. This review article examines some of their essential, mostly logical, epistemological and methodological standpoints. However, the aim of this article is not to comprehensively and in detail interpret this subject. (shrink)

U središtu ovog rada je pokušaj prikaza jednog segmenta zamršenog sklopa utjecaja globalizacijskih procesa na suvremeni svijet. Riječ je o nizu socijalnih, kulurnih, političkih i prije svega ekonomskih događanja. Često se puta u raspravama o globalizaciji ističu njene negativne pojave i to ponajprije kroz prikaz ekonomskih učinaka koji su vidljivi u snažno bipolariziranom svijetu. U ovom radu pokušavamo prikazati vezanost lokalnih zajednica na okoliš i istaknuti kako je njihova kulturna posebnost ujedno izraz okolišne posebnosti. Ukoliko se iz ekonomskih razloga (...) okoliš destruira do mjere biološkog nefunkcioniranja, dolazi i do destruiranja kulturnih koncepata i obrazaca lokalnih zajednica. Glavno pitanje ovog rada ostaje otvoreno: može li filozofija nešto reći o ovim procesima?This paper tries to present a segment of the globalization processes’ complex impact on the modern world. In this assembly are interconnected social, political, cultural and, above all, economical dimensions. Negative components of the globalization are frequently stressed out, especially throughout the economical chain of events which are taking place in strongly two folded world. This paper attempts to analyse relations between a local community and environment by noting that specificity of some indigenous community depends mostly on the environment. If the environment is destroyed in the name of economical reasons, especially if this is done to the extent of inability of biological functioning, it is very likely that the cultural concepts of a certain community will be destroyed, as well. The main question of this paper remains open: can the philosophy say something about these processes? (shrink)

Tijekom svoje kratke filozofske profesure na Bečkom sveučilištu i u plemićkom zavodu Collegium Theresianum , ali i potom dok je bio profesorom teologije u Beču, isusovac Josip Zanchi, riječki plemić, četiri je puta tiskao svoj udžbenik Physica particularis, koji je sadržavao raspravu iz meteorologije. U svim je tim izdanjima izlaganje o uzroku dúge započeo povijesnom bilješkom, u kojoj je sažeto prikazao de Dominisov, Descartesov i Newtonov doprinos objašnjenju dúge. Potraga za Zanchijevim izvorom u optičkim i prirodnofilozofskim djelima objavljenim nakon Newtonova (...) djela Opticks otkrila je tri newtonovca koji su također spomenuli de Dominisa: Henryja Pembertona, Voltairea i Antonija Genovesija. Njima treba pridodati i četvrtoga: Pietera van Musschenbroeka, koji je de Dominisovu ulogu u povijesti istraživanja dúge opisao pod Genovesijevim utjecajem, ali tek u posmrtno objavljenom djelu Introductio ad philosophiam naturalem .Pri sastavljaju svoje povijesne bilješke o istraživanju dúge Josip Zanchi slijedio je Newtona ili nekog newtonovca. Tvrdio je više od Newtona jer je za njega de Dominis »prvi od svih otkrio pravi uzrok dúge«, pri čem je oprezno dometnuo videtur, a objektivnije je od Newtona i nekih newtonovaca opisao Descartesov doprinos. Kad je pak studentima objašnjavao dúgu, slijedio je posljednju riječ znanosti – Newtona.Uporabom Zanchijeva udžbenika Physica particularis s de Dominisovim optičkim i meteorološkim prinosom mogli su se susresti profesori i studenti filozofije i u Hrvatskoj. Taj su udžbenik posjedovale knjižnice na dvama isusovačkim filozofskim učilištima: u Zagrebačkom kolegiju najkasnije od 1758., a u Požeškom kolegiju najkasnije od 1769. godine.While teaching philosophy at the University of Vienna and the elite school Collegium Theresianum , but also theology in the same city, Josip Zanchi, Jesuit of noble birth from Rijeka, had published four editions of his manual Physica particularis, containing also a most comprehensive meteorological treatise. In each of the four Vienna editions his elaboration on the cause of rainbow opens a historical paragraph comprising a short survey of de Dominis’, Descartes’ and Newton’s contributions to the explanation of rainbow. Search for Zanchi’s source in the works dealing with natural philosophy published after Newton’s Opticks has brought to light three Newtonians who also mentioned de Dominis: Henry Pemberton, Voltaire and Antonio Genovesi. The name of Pieter van Musschenbroek should be added to this list. He described de Dominis’ role in the history of the explanation of rainbow under the influence of Genovesi, published posthumously in his work Introductio ad philosophiam naturalem .While composing his historical paragraph on the explanation of rainbow, Josip Zanchi followed in the footsteps of Newton or a Newtonian. He exceeded Newton by stating that de Dominis was »the first to have discovered the true cause of rainbow,« carefully employing videtur in support of his argument, his description of Descartes’ contribution being more objective than that of Newton or some Newtonians. However, in his academic lectures on rainbow, he followed the latest scientific discoveries – Newton.Through Zanchi’s manual Physica particularis, Croatian professors and students of philosophy could also have become familiar with de Dominis’ optical and meteorological contribution. This manual was available in the libraries of two Jesuit philosophical schools: Zagreb College or Collegium Zagrabiense, not later than 1758, and in Požega College or Collegium Poseganum, from 1769 at the latest. (shrink)

istovremeno otkriva Božje tragove. Štoviše, po njemu je upravo pomoću prirodnih znanosti moguće uhvatiti i shvatiti Božju za-misao. Ovakvo gledanje na prirodu u XVIII. stoljeću je sačinjavalo sukus »prirodne teologije«. No, Einsteinov život i djelo se smještaju cijela dva stoljeća kasnije. Stoga je sasvim na mjestu istraživanje nekih teoloških implikacija Einsteinove fizikalne slike svijeta. Jer upravo je Einstein svojim najvažnijim prirodoznanstvenim otkrićima, točnije specijalnom teorijom relativnosti i općom teorijom relativnosti istovremeno »pokopao« dva i pol stoljeća dugu vladavinu newtonovske slike svemira, (...) bazirane na fizikalnim postulatima klasične mehanike, i postavio solidne temelje za uspostavu nove slike svemira, bazirane na fizikalnim postulatima kvantne mehanike i na načelu neodređenosti. Tom je epohalnom obratu, u smislu znanstvene revolucije i smjene paradigme , kumovao Einstein, koji je doslovno potkopao tradicionalne temelje poimanja stvarnosti, svodeći takoreći sav problem na jednu konstataciju: »Jedina stvar koja je neshvatljiva o svijetu jest ta da je on shvatljiv« . A ta je činjenica uvjetovala burnu filozofsku i teološku raspravu koja traje do danas. No, na pitanje canterburyjskog nadbiskupa R. Th. Davidsona: »Kakav bi učinak relativnost mogla imati na religiju?«, Einstein je bez oklijevanja odgovorio: »Nikakav. Relativnost je čisto znanstvena stvar i nema ništa s religijom.« Istina, direktno ne baš, ali indirektno veoma kompleksan i izazovan učinak. Stoga su u istraživanjima teoloških implikacija Einsteinove fizikalne slike svijeta dva teološka pitanjaneizbježna. Prvo, što točno znači riječ ‘Bog’ za Einsteina? Drugo, koje implikacije ima priziv na Boga za Einsteinovu matematiku i fiziku? Budući da, nasuprot uvjerenju mnogih u Einsteinov ateizam, postoji također uvjerenje mnogih u njegovo duboko religiozno iskustvo koje se temeljilo na štovanju »misterija« svemira, nameće se i treće, najzahtjevnije teološko pitanje, čiji odgovor doduše ne ovisi o odgovorima na prethodna dva pitanja, ali itekako može baciti dragocjeno svjetlo na njihov smisao i značenje. Naime, i židovska i kršćanska i islamska teologija polaze od vjere u jednoga Boga kao Stvoritelja svijeta. Svijet je, stoga, eminentno stvorenje, tj. učinak Božje stvarateljske volje, dakako, misleći pritom pod pojmomsvijeta cjelokupnu materijalnu stvarnost, a ne samo ljudski svijet. Teologija, dakle, govori o svijetu kao stvorenju, dok prirodne znanosti govore o svijetu kao prirodi, tj. govore o prirodnom svijetu. To je razlog zašto kršćanska teologija ne može ostati postrance glede načina prirodoznanstvenog opisivanja svijeta, budući da je u samu narav teologije upisan zahtjev za neprestanim preispitivanjem uvjeta i mogućnosti usklađivanja tih opisivanja s pretpostavljenomvjerom u Bog kao Stvoritelja svijeta. Židovska i kršćanska vjera u stvaranje svijeta potvrđuje da ama baš ništa ne postoji što ne bi bilo stvoreno od Boga, pa tako ni materija. Dakle, treće teološko pitanje možemo formulirati ovako: Kakav je odnos realno moguć između Boga i njegova stvorenja u kontekstu nove – prirodoznanstvene – slike svijeta?The research of religious experience of great minds since ever represents demanded, but yetprovocative and controversial enterprise. And when that research is focused on one of the mostrenowned physicists of the twentieth century, which could also mean of all times, Albert Einstein, than the subject obtains in weight, but no doubt also in attractiveness. Thisfactis due to the pureevidence of Einstein’svery often mentions of religionand God in hisscientificand popular writings. Maybe often mentions of Einstein’spersonal views of religionandGod arefar moresignificant in his private letters and various public meetings with people.For example, Max Jammer,a philosopher,physicist, and former Rector of the Bar-IlanUniversityof Jerusalem in Israel, illuminating meticulously Einstein’sintimate, e.g. personal,andprofessional,e.g. scientific, relationto religion,affirms that his physical cognitions andhis understanding of religion are profoundly bound. For Einstein, in such supposed complex ofrelations, the cognition of nature simultaneously reveals Divine traces. Moreover, according tohim precisely by means of natural sciences becomes possible to capture and comprehend Divinethought. Indeed, such view of nature in eighteenth century formed a core of natural theology.However, Einstein’s life and work find place two and a half centuries later. Therefore it is aright place to research some theological implications of Einstein’s physical, e.g. scientific, viewof world, because just Einstein by his most important scientific discoveries, more exactly byspecial and general theory of relativity, simultaneously “buried” two anda half centuries dominated Newtonean mechanistic worldview, based on physical postulates ofclassical mechanics, and placed solid foundations for later establishing a new worldview, basedon physical postulates of quantum mechanics and the uncertainty principle. Behind this epochmakingturn, in terms of scientific revolutionand paradigm shift , was Einstein wholiterallyundermined the traditional foundations of comprehensionsof reality,reducing,so tospeak,a whole issue at one sentence: “The only thing that is incomprehensibleabout the worldisthat it is comprehensible”. This whole story has stipulated tempestuous philosophicaland theological debates, and these debates aregoing on up to nowadays. On the quest ofRandallThomas Davidson, the Archbishopof Canterbury: “What effect relativitywould haveonreligion?”Einstein without hesitation replied:“None. Relativity is a purelyscientific matterandhas nothing to do with religion”.Is this true? Indeed, none could be true for directeffects,butthose indirectprovokedvery complex and defiant challenges for theological explanations ofthecreatedreality.Thereforetwo theological questions seem to be unavoidable within researchoftheological implications of Einstein’sworldview.First, what exactly means a word‘God’forEinstein?Second, what implications have an appeal to God for Einstein’smathematics andphysics?Since vis-à-vis conviction of many in Einstein’satheism, thereis also conviction ofmanyin his deep religiousexperience originally based on devotion of “mystery” of the universe,than raises the thirdand the most demanded theological question, whose answer to be suredoesn’tdepend upon answers on previoustwo, but can cast some light on their true meaning.Namely,Jewish, Christian, and Islamic theology is presupposinga faith in one God as Creatorofthe world. Thereforethe world is eminently creationor directeffect of the agency of Divinecreativewill. The word‘world’embraces herean entirematerial reality,and not only the worldofman. Consequently,theology speaks about world as creation,while natural sciences speakaboutworld as naturethat is as natural world. This is the motive why Christian theology cannotremainat a distance fromfashion of natural-scientific description of the world, since it is inscribedin the same coreof theology a demand for continuous reexaminationof conditions andpossibilitiesfor harmonizing of those descriptions with supposed faith in one God as Creatorofthe world. Jewish and Christian faith in the creationof the world confirms that just nothingexists,neither matter as well, without Divine creativewill. Now the thirdtheological questionsoundslike this: What a relationis reallypossible between God and His creationin the contextofa new – natural-scientific – worldview? (shrink)

Pitanje ovoga članka jest treba li nacionalnu pripadnost uvrstiti na popis primarnih dobara, odnosno, postoji li snažna veza između nacionalne pripadnosti i primarnih dobara o kojima se govori u klasičnoj liberalnoj formulaciji do mjere da njezina zaštita zaslužuje uvrštenje među njih. O ovom pitanju, na izravan ili manje izravan način, raspravljaju vodeći autori liberalne nacionalističke paradigme. U ovom tekstu posebno se raspravlja pretpostavljena veza između zaštite nacionalne pripadnosti i primarnog dobra društvenih osnova samopoštovanja. Unatoč određenoj potrebi javnog priznanja nacionalne pripadnosti, (...) utemeljenje njezine zaštite na razini primarnih dobara, barem kada je riječ o argumentu koji se poziva na društvene osnove samopoštovanja, nije uvjerljivo.The issue regarded in this article is whether we have to include national belonging in the list of primary goods, i.e., whether there is a strong connection between national belonging and primary goods about which the classical liberal theory speaks, such that the protection of national belonging must be included in the list of primary goods. Leading authors in the liberal nationalist paradigm, more or less directly, discuss about this issue. In this paper, the supposed connection between the protection of national belonging and the social bases of selfrespect is specifically discussed. Despite the reasons for some public protection of national belonging, its foundation at the level of primary goods, at least as far as it concerns the argument that relies on the social bases of selfrespect, is not plausible. (shrink)

Ovaj rad pokazuje kako pojam mjere, koji je jedan od najmnogoznačnijih filozofijskih pojmova, počinje dobivati etički smisao tijekom povijesnog razvoja grčke filozofije. U prvom dijelu pokazuje se kako se u Homerovim epovima riječ ‘mjera’ i srodne riječi odnose isključivo na konkretno mjerljive količine. Drugi se dio bavi mijenom značenja, koja se zbiva u pitagorovskom mišljenju. Tu se najviše pažnje poklanja povijesnim okolnostima nastanka grčkog polisa, za što je vrlina umjerenosti bila neophodno potrebna. U tom kontekstu pobliže se razmatraju Filolajevi (...) i Arhitini fragmenti, budući da oni ukazuju na političku važnost mjere i mjerenja. Treći dio posvećen je analizi relevantnog odjeljka iz Platonova Državnika u kojem Platon razlikuje dvije vrste mjerenja: brojčano i drugo, koje se može nazvati ‘deontičkim’, koje mjeri ono više i manje u odnosu na ‘pravu mjeru’ . Druga vrsta mjerenja je također i etičko mjerenje utoliko što uključuje različite prosudbe svrhe, ciljeva i prirode čovjeka.The aim of this article is to show how the concept of »measure«, which is one of the most intricate and manifold philosophical concepts, started acquiring ethical meanings in the course of Greek philosophical thought. In the first part it is discussed how the word »measure« and its cognates refer exclusively to concretely measurable quantities in Homer’s epics. The second part deals with the switch of meaning that started happening in the Pythagorean thought. In this part more attention is paid to historical references of emergence of the Greek polis for which the virtue of temperance was indispensable. In this context fragments of Philolaus and Archytas are more closely observed because they point to political importance of measure and measurement. The third part is dedicated to analysis of the relevant passage in Plato’s Statesman in which Plato distinguishes between two concepts of measurement: one numerical and the other, which can be called »deontic«, which measures more and less with respect to the »right measure« . The second kind of measurement is also ethical because it includes various judgments of purpose, goals, and human nature. (shrink)

Prijevod Biblije A. Chouraquija, prijevod koji nastoji prevladati granice što odvajaju jezike i kulture eda bi ponovno otkrio simbolički i univerzalni smisao riječi, polazište je za hermeneutičko razmišljanje. Četiri primjera: iš-iša, rehem, JHVH i Deset Besjeda pokazuju rad prijevoda koji je istodobno i hermeneutički rad, blizak misli Paula Ricoeura. Iš-iša riječi su koje otvaraju novu dimenziju značenja Stvaranja: muškarac i žena tek zajedno tvore čovjeka. Hebrejska riječ rehem otkriva novi sloj smisla božanskoga milosrđa i utire mogući put teologiji nježnosti. (...) Ime Božje – JHVH neizgovorljivo je Ime neiskazivosti misterija Bića, Bića koje je u filozofiji neprestano poticalo rasprave, a u Bibliji se pojavljuje unutar opisa božanskih intervencija za dobrobit čovjeka. Deset zapovijedi, izražene u futuru, a ne u imperativu, i nisu zapovijedi u strogom smislu te riječi, nego Besjede koje ukazuju čovjeku na put kojim mu je krenuti – put pomirenja Čovjeka s njegovom ljudskošću, put ljubavi koja nadilazi put pravednosti i obogaćuje je. Učinak biblijskih naracija na čitatelja ponajprije je njegova nova otvorenost svijetu. Postajemo sposobni ponovno uspostaviti smisao riječima.André Chouraqui dans sa traduction de la Bible en français cherche à surmonter les barrièresqui séparent les langues et les cultures en redécouvrent le sens symbolique et universel desmots. Telle traduction pourrait être un bon point de départ pour la réflexion hérmeneutique.Les quatre exemples de la traduction des noms: ish-isha, rehem, JHVH et Dix Paroles montrentbien le travail de la traduction qui est en même temps le travail hérmeneutique proche de lapensée de Paul Ricœur. Ish-isha – sont des mots qui découvrent une nouvelledimension de la signification de la création: ce n’est qu’ensemble que l’homme et la femmesoient l’homme. Le mot hébreu rehem dévoile la signification de la miséricorde divineet s’ouvre sur une théologie de la tendresse. Le nom de Dieu – JHVH est le nom imprononçablequi entend désigner l’ineffable mystère de l’Être, cet Être qui toujours de nouveau réanime unediscussion philosophique. Dans la Bible ce Nom est décrit par des interventions divines en fa­veur de l’homme. Les Dix Commandements, exprimés au futur et pas au impératif, ne sont pasles commandements dans le sens strict du mot, mais les paroles qui montrent à l’Homme versquoi il doit tendre – vers la réconciliation avec l’humain, vers l’amour qui dépasse la justice etl’enrichit. Les effets de la narration biblique sur le lecteur suscitent une nouvelle ouverture au monde, qui nous rend capables à rétablir le sens des mots. (shrink)

Istraživanje demonstriranja »pravde« u Homerovoj Odiseji od strane kraljeva ili sudaca u stvarnim situacijama toga doba, pokazalo je da je riječ o postupcima u partikularnoj formi, a ne o apstraktno pojmljenim principima. Ovi su postupci rješavali uvijek konkretne i specifične ad hoc situacije, a nisu primjenjivali depersonalizirane i općevažeće zakone, te se njihova uloga iscrpljivala u pregovaračkom postupku i nagodbi rivalskih strana. Namjera im je bila da nanovo uspostave destabiliziranu ustaljenost življenja običajnosne zajednice, pa se može reći da je (...) spomenuta procedura de facto predstavljala »pravdu« koja se primjenjivala u danom kontekstu. Zaključak autora jest da ovako shvaćena »pravda« nije bila ništa drugo do odgovarajuća metodologija, tj. pravilo konzerviranja postojećih običaja, ili naprosto korekcija narušenog modusa egzistiranja u nekom polisu.Research of demonstration of “justice” in Homer’s Odyssey by kings or magistrates in actu­al situations of the time, showed that these were particular procedures rather than abstractconcepts, always applied to resolve concrete and specific ad hoc situations and never to thedepersonalized and general laws, so their role was being exhausted in the course of negotiati­ons and settlement of rival parties. Their intention was to reestablish destabilized continuity ofmorality-based community, therefore it can be said that the mentioned procedure de facto repre­sented “justice” applied to a given context. The author concludes that the concept of “justice”in this sense was merely a suitable methodology, i.e. the rule of conservation of existing mores,or simply a correction of a violated mode of existence in a certain polis. (shrink)

U radu se raspravlja o pojmu i povijesti utopije, pri čemu se naglasak stavlja na moderne oblike utopija rodne tematike. Iako bi se moglo reći da je utopijsko mišljenje imanentno čovjeku, danas se riječ ‘utopija’ koristi mahom u pejorativnom značenju tlapnje i/ili političke zamisli čije ostvarenje nužno vodi u neki oblik totalitarizma. Takva su određenja utopije iznikla iz etimoloških, povijesnih i idejnih nedoumica vezanih uz utopijske teorijske i praktične tvorevine. Opisujući utopiju pojmovima kritike, nade i mašte te ju vezujući (...) uz pojam Mannheimove aktivne utopije, u njoj je moguće pronaći elemente za suočavanje s modernim rodnim i ekološkim problemima. Kao primjer su dane feminističke utopije u kojima su testirane razne rodne teorije i prakse te su predložena rješenja za stvaranje ne idealnih i dovršenih, već poboljšanih svjetova, odnosno svjetova koji dopuštaju poboljšanje.This article discusses the concept and history of utopia with an emphasis on the modern forms of gender utopias. Although it can be said that utopian thought is inherent to humans, today the word ‘utopia’ is generally used in a pejorative meaning of an illusion and/or political concept whose actualization necessarily leads to some form of totalitarianism. These assumptions originated from etymological, historical and conceptional dilemmas associated with utopian theoretical and practical realizations. Describing utopia in terms of critique, hope and imagination as well as linking it with the concept of Mannheim’s active utopia it is possible to find in it elements that can be used for dealing with modern gender and ecological problems. As an example are given feminist utopias in which were tested different gender theories and practices and were suggested solutions for creating not ideal or completed but improved worlds, that is, worlds that allow improvement. (shrink)