The pluralistic philosophy of religion of Abdolkarim Soroush, whose neo-rationalist thought represents a genuine epistemological turn within Muslim reform discourse, is the central issue in this paper. Abdolkarim Soroush, as a contemporary Muslim thinker, brings a completely new understanding of the issue of religious pluralism and by incorporating analytical philosophy, contemporary hermeneutic tradition and Sufi metaphysics, contributes to the creation of a characteristically distinct philosophy of religion within the Muslim intellectual circle. Issues of expansion and contraction of religious knowledge, as (...) well as the expansion of prophetic experience, are inseparable elements of his philosophy of religion. (shrink)

Za razliku od marginalnog značenja kritike religije u hrvatskoj filozofiji prakse, Branko Bošnjak je, u prvoj, »marksističkoj« fazi svojega teorijskog djelovanja, znatan dio vlastita interesa i opusa posvetio kritici religije. Zanimljiv je njegov razvojan put: od doktrinarnog antiteista lenjinističke inspiracije do otvorenog marksista sklonog dijalogu s nasuprotnim kršćanskim stajalištem. Cjelovit i radikalan obrat u odnosu prema marksističkoj kritici religije ili, bolje kazano, prema važnosti te kritike, Bošnjak je mogao izvesti upravo zato što po svojemu habitusu i temeljnom (...) svjetonazoru u bîti i nije bio marksist. Potpuno u suprotnosti s marksovskim postulatom nadilaženja filozofije, Bošnjak je tijekom narednih decenija izradio impresivan i vrstan filozofski opus, te još za života stekao neupitan ugled izvornog mislioca, istinskog filozofa, odnosno pronositelja one nepatvorene drevne filozofske i životne mudrosti.Contrary to the marginal significance of the criticism of religion in the Croatian philosophy ofpraxis, during the first, “Marxist” phase of his theorical activities, Branko Bošnjak dedicateda substantial part of his interests and opus to the criticism of religion. His path of developmentwas interesting: from a doctrinaire antitheist of a Leninist inspiration to an open Marxist in­clined to the dialogue with the opposing Christian position.Bošnjak was able to perform an integral and radical turn regarding his relation to the Marxistcriticism of religion or, rather, regarding the importance of this criticism, precisely becauseaccording to his habitus and basic world-view he, in essence, was not a Marxist. Completelycontrary to the Marxian postulate of surpassing philosophy, over the following decades Bošnjakcreated an impressive and excellent philosophical opus, and during his lifetime he earned anunquestionable reputation of an authentic thinker, a true philosopher, i.e. a propagator of thegenuine ancient philosophical and life wisdom. (shrink)

Sve do 20. stoljeća filozofija religije na Zapadu bila je zaokupljena religijskim konceptima koji su proizlazili iz judeo-kršćanske ili islamske tradicije. No, danas je jasno kako filozofija religije nema teologijskih i konfesionalnih granica te kako mora uzeti u obzir najširi mogući spektar religijskih fenomena. Pritom se kao jedan od centralnih problema pokazuje upravo pluralizam religija: može li filozofija religije ravnopravno pristupiti svih religijskim tradicijama i ponuditi zadovoljavajuću analizu? Jedan od najznačajnijih živućih filozofa religije, (...) John Hick, želi dati jednu novu »interpretaciju religije« i to ograničavajući je kako od naturalističkih tako i konfesionalnih interpretacija. Naziva je »filozofijom religijskog pluralizma« te je smješta u širi kontekst filozofije religije nastojeći pritom uvažiti fenomen religije u »pluralizmu njegovih formi«. Takva »pluralistička hipoteza« želi biti prihvatljiva »globalno-mislećim vjernicima svih tradicija«.Until the 20th century Western philosophy of religion was solely preoccupied with Judeo-Christian and Islamic religious traditions. However, it is clear today that philosophy of religion has no theological and confessional boundaries and that it is bound to consider religious phenomena in variety of its forms. One of its central problems is in fact religious pluralism: can philosophy of religion approach to all religious traditions on equal terms and offer an acceptable analysis? One of the greatest living philosophers of religion, John Hick, proposes a new “interpretation of religion” free of naturalist and confessional interpretations. Hick calls it “philosophy of religious pluralism” and sets it in broader context of philosophy of religion. His main concern is to encompass religious phenomenon in “pluralism of its forms”. This “pluralistic hypothesis” tends to be acceptable for the “global-thinking believers of all traditions”. (shrink)

Jaspers odbija vulgarno shvaćanje odnosa teologije i filozofije, koje se temelji na suprotnosti vjere i znanja, objave i uma. Vjera nije iracionalna. Polarnost racionalnog i iracionalnog može voditi samo k smetenosti egzistencije. Filozofijska vjera kao vjera misaonog čovjeka, u svako je doba povezana sa znanjem. Iako su znanost i filozofija jedna za drugu vezane, među njima postoji razlika. Smisao znanosti nije znanstveno dokaziv, njega može samo filozofija osvijetliti.

Ovaj prilog je nastavak autorovog teksta iz proslog broja casopisa 'Filozofija i drustvo'. U prilogu autor razmatra evoluciju religijske svesti ruskog stanovnistva i medjusobni odnos drustva, religije i crkve predstavljajuci je u vidu svojevrsnog religijskog klatna. Ispitujuci kretanje pomenutog klatna autor analizira religijsku situaciju i vernicku strukturu carske, sovjetske i savremene Rusije. U tom dugom vremenskom periodu mogu se postulirati tri tipa vernicke strukture: stabilna vernicku strukturu dorevolucionarne Rusije, destabilizovana vernicka strukture u sovjetsko vreme, restabilizovana struktura tokom 90-ih (...) godina proslog veka i nova stabilizovana vernicka struktura poslednjih godina. (shrink)

Rad se bavi umiješanošću promatrača kao ograničenjem u racionalnom spoznavanju svijeta i otvaranjem prostora za druge oblike spoznaje. U velikoj mjeri ta se problematika tiče odnosa znanosti i vjere, pa se u uvodnom dijelu rada polazi od odnosa vjere i znanosti, a koji je kroz povijest prolazio kroz različite faze. U prvom poglavlju analiziraju se upravo etape kroz koje je prolazio odnos vjere, odnosno religije i znanosti: jedinstvo u srednjovjekovnoj sintezi, razilaženje i sukob, dijalog i komplementarnost. Za ostvarenje dijaloga (...) između vjere i znanosti ponajprije je zaslužan papa Pio XII. svojom enciklikom Humani generis . Ipak, najveći doprinos dijaloškom odnosu vjere i znanosti dao je papa Ivan Pavao II. koji je smatrao da jedna drugoj može biti od velike koristi te da samo dinamički odnos između teologije i znanosti može otkriti granice koje čuvaju cjelovitost obiju disciplina. Na jednak način, veliki doprinos uspostavi dijaloga vjere i znanosti dali su i znanstvenici, kako sa strane teološko-filozofske misli, tako i sa strane prirodoslovnih znanosti, osobito fizičari.U ovom radu se čini jedan iskorak u pogledu određenosti i konkretnog sadržaja granice koju znanosti ne mogu prijeći i preko koje se nalazi prostor za druge oblike spoznaje i za vjeru. Polazi se od stava da je za proučavanje bilo koga predmeta taj predmet potrebno odvojiti od promatrača, kako bi ga ovaj mogao podvrgnuti objektivnom proučavanju. Sam po sebi, taj je stav opće prihvaćen u svim znanostima i filozofiji, ali je suviše uopćen da bi eliminirao sve oblike umiješanosti i rafinirane pogreške pri zaključivanju.Pokazuje se da se u termodinamici i u Newtonovoj mehanici može točno definirati takvo stajalište promatrača, kojim je on potpuno odvojen od pojave koju promatra i iz kojega je u stanju da promatranu pojavu objektivno ispita. Takvo se stajalište onda količinski razlikuje od drugih stajališta s kojima bi bio »umiješan« u pojavu koju proučava. U znanostima u kojima se to može učiniti eksperimentalno se osnivaju, nalaze i koriste zakoni koji se mogu zvati »objektivnima«. No i u takvim znanostima ima oblika umiješanosti koji mogu ostati skriveni desetljećima i duže. U radu se ukazuje na tri takva oblika diskretne umiješanosti u termodinamici i mehanici. Za znanosti u kojima se točno količinsko razdvajanje objektivnih i umiješanih stajališta promatrača nije moglo učiniti, ili se načelno ne može učiniti, ne može biti ni sigurnosti od umiješanosti i time od rafiniranih pogrešaka u racionalnom zaključivanju. Odatle se sa znatnom heurističkom snagom izvodi zaključak da se u područjima spoznaje kojima se bave znanosti i filozofija racionalnim zaključivanjem može učiniti rafinirana pogreška i da postoji prostor za druge oblike spoznaje i vjeru.The introductory part of the work deals with the relation between science and other forms of cognition which has undergone various phases throughout history. The first chapter analyses the stages through which the relation between faith, i.e. religion, and science has passed: unity in medieval synthesis, divergence and conflict, dialogue and complementarity. Much credit goes to Pope Pius XII with his encyclical Humani Generis for the development of dialogue between religion and science. However, Pope John Paul II made the greatest contribution to the dialogical relation between faith and science. He believed that their relation could be of great value and that only the dynamic relation between religion and science could discover the limits that hold the integrity of both disciplines. In the same way, scientists, those of the theological-philosophical thought as well as those of natural sciences, especially physicists, have made a great contribution to setting up a dialogue between religion and science.This work is a step forward regarding the determinateness and concrete content of the limit that sciences cannot cross and beyond which is a space for other forms of cognition and for faith. The starting point is a standpoint that if one wants to study a subject, that subject has to be set apart from the observer, so that it can be objectively studied. In itself, that standpoint has been universally accepted in all sciences and in philosophy too, but it is too generalized to eliminate all the forms of interference and refined errors when drawing conclusions.It is established that in thermodynamics and in Newton’s mechanics one can precisely define such a standpoint of the observer, by which he/she is completely detached from the phenomenon he/she is observing and from which he/she is able to research the observed phenomenon objectively. Such a standpoint quantitatively differs from other standpoints, by which he/she would be “involved” with the phenomenon he/she is investigating. In the sciences in which it is possible to do that, laws that can be called “objective” are experimentally passed and adopted. But even in such sciences there are forms of involvement that may remain hidden for decades and longer. This work points at such three forms of discrete involvement in thermodynamics and mechanics. For the sciences in which a precise quantitative separation between the observer’s objective and involved standpoints was not possible, or is not principally possible, there cannot be safety of involvement and consequently of refined errors in rational concluding. Hence, with considerable heuristic strength, the following conclusion is drawn: All sciences, including philosophy, should explicitly take and put forward a view that, by rational conclusions, it is possible to make a refined mistake in their areas of cognition and that there is room for other forms of cognition and for religion. (shrink)

U ovom clanku prezentovane su osnovne informacije o islamskim predstavnickim institucijama na prostoru bivse Jugoslavije. Raspadom SFR Jugoslavije i stvaranjem novih nacionalnih drzava, jedinstvena Islamska zajednica u SFR Jugoslaviji transformisala se u nekoliko samostalnih islamskih zajednica. Autor se u ovom tekstu bavi samo promenama organizacionih struktura islamskih zajednica i pruza osnovu za dalja analiziranja i istrazivanja tih promena, svestan da su institucionalne promene deo sireg procesa transformacije balkanskih drustava, odnosno etnicke homogenizacije, revitalizacije religije, politizacije religije, religizacije politike, demografskih (...) kretanja itd. Situacija je najslozenija u Srbiji gde su muslimani organizovani u nekoliko islamskih zajednica. Medjusobno osporavanje legitimiteta predstavnickih tela islamskih zajednica predstavlja veliki problem u zastupanju verskih prava i interesa muslimana i nepostojanje jedinstvene verske organizacije u velikoj meri otezava njihov polozaj. (shrink)

Svojim kritickim filozofskim stavovima i idejama Kant je cesto izazivao burne reakcije ne samo filozofske vec i najsire kulturne javnosti svoga vremena. Medju njegovim idejama koje su pokrenule ostre filozofske sporove i kontroverze, najpoznatije su: sto ne vredi u teoriji, to ne vredi ni u praksi; o toboznjem pravu da se laze iz covekoljublja; protiv prava gradjana na pobunu i dr. Ipak, najvise paznje u evropskoj kulturnoj javnosti izazvala je Kantova ideja o radikalnom zlu, koja se u svom konacnom obliku (...) pojavila u njegovim poznim spisima o filozofiji religije. Negativne reakcije i osude Kantovih savremenika zamenili su, u XX veku, nista manje zbunjujuci prigovori savremenih Kantovih tumaca koji tvrde da Kantovo shvatanje radikalnog zla nije dovoljno radikalno. Pokusacemo da u ovom kratkom razmatranju ukazemo na glavne tacke tog filozofskog spora i Kantov pojam radikalnog zla ucinimo jasnijim. PR Projekat Ministarstva nauke Republike Srbije, br. 43007. (shrink)

In the last decade and a half the process of desecularization has been undoubtedly verified in Serbia. Not only that the changes have been verified in the religious complex in general, but in traditional religious groups in particular as well. The revival of religiousness and people?s attachment to religion and church have been clearly proved in all aspects of religious life: in the areas of religious identification, doctrinaire religious beliefs and ritual religious practices. It should also be noted that in (...) times of extremely turbulent political and social changes in the Balkans, all traditional religious complexes, orthodox, catholic and Muslim, began forming close ties with political and state, public and binding domains, which was absolutely unthinkable of a decade and a half ago. Which leads us to the crucial question: can religion make a contribution to the process of integration coming form the surrounding countries as the imperative of foreign powers on one hand, and as the striving of the majority of population in all the post socialist countries in the Balkans on the other hand, or will it only cause damage and interfere with the process of integration of those societies into the European commonwealth of nations? This article discusses different opinions that view the traditional complexes of religion, language and nation as disruptive factors of modernization of the Balkan countries, as well as completely opposite opinions based on the experiences of traditional Islamic societies in which religion is not a factor that hinders their rapid modernization. U poslednjih petnaestak godina proces desekularizacije je u Srbiji nedvosmisleno empirijski verifikovan. Verifikovane su promene u religijskom kompleksu uopste, a posebno kod tradicionalnih religijskih zajednica. Revitalizacija religioznosti i vezanosti ljudi za religiju i crkvu jasno je dokazana u svim podrucjima religijskog zivota: u podrucju konfesionalnog religijskog identifikovanja, zatim doktrinarnih religijskih verovanja i u podrucju obredne religijske prakse. Takodje, u vremenu izuzetno burnih politickih i socijalnih promena na Balkanu, tradicionalni religijski kompleks, bilo pravoslavni, katolicki ili islamski, poceo je da stupa u tesnu vezu sa politickim i drzavnim, javnim i obavezujucim, sto je pre jedne i po decenije bilo potpuno nezamislivo. Odatle, presudno pitanje: moze li religija u tom vidu da doprinese integrativnim procesima koji dolaze iz okruzenja, sa jedne strane kao strani imperativi, sa druge strane kao teznja preteznog dela stanovnistva ovih balkanskih post socijalistickih drzava, ili ce samo da steti i presudno da ometa proces ulaska ovih drustava u evropsku porodicu naroda? Ovaj projekat treba da odgovori na pitanje: da li tradicionalni kompleks religije, jezika i nacije u balkanskim uslovima predstavlja otezavajucu okolnost za integraciju balkanskih drustava u Evropu ili ovaj tradicionalni kompleks nece biti tome smetnja, kao sto pokazuju neka iskustva tradicionalnih islamskih drustava u kojima religija nije faktor koji ometa njihovu ubrzanu modernizaciju. (shrink)

The German-Jewish philosophers Hermann Cohen and Franz Rosenzweig, have - both in their own ways - produced systems of philosophy at a time that was supposed to be the time after systems. With their respective systems they - both in their own ways - transcended the apologetic stance of Jewish thought by placing the Jewishness of their thinking at a methodologically central point for?general philosophy.? However, the link between Cohen?s system and the Star of Redemption, is hard to find. Looking (...) back from the perspective of a?return of religion? in late twentieth century, the essay proposes to see the link between both systems in Cohen?s notion of compassion. Nemacko-jevrejski filozofi Herman Koen i Franc Rozencvajg su - svaki na svoj nacin - produkovali sisteme filozofije u vremenu koje je trebalo da vazi kao vreme posle sistema. Svojim sistemima su - takodje svaki na svoj nacin, prevazilazili apologetsko stanoviste jevrejske misli uspostavljajuci jevrejstvo svoje misli kao centralnu metodsku tacku?opste filozofije?. Medjutim, tesko je naci vezu izmedju Koenovog sistema i Zvezde iskupljenja. Gledajuci unazad, iz perspektive?povratka religije? u kasnom dvadesetom veku, rad pokusava da nedje vezu izmedju pomenuta dva sistema u Koenovom pojmu saosecanja. (shrink)

For the contemporary Serbian sociology of religion it is evident that the process of desecularization has been present on the social scene of Serbia in the last fifteen years. Sociologists have provided arguments for this claim based on data gathered in Serbia during this period. The religious changes in question have been empirically recorded in all aspects of attachment to religion and the church, that is, in aspects of religious identification, doctrinal beliefs and religious behavior. Certain political subjects and social (...) scientists feel that social life in Serbia is getting increasingly, and that religion and church are exerting influence within social fields they are not supposed to, if Serbia is to become a secular, democratic state. The paper analyzes some major conditions of the clericalization of the Serbian society. U savremenoj srpskoj sociologiji religije nije sporno da je u poslednjih petnaestak godina na drustvenoj sceni proces desekularizacije. Sociolozi su taj proces argumentovali pozivajuci se na iskustvenu evidenciju koja je za to vreme stvorena u Srbiji. Navedene religijske promene empirijski su evidentirane u svim segmentima vezanosti za religiju i crkvu, dakle: u segmentu religijskog identifikovanja, doktrinarnog verovanja i religijsko-obrednog ponasanja. Postoji misljenje nekih politickih subjekata i drustvenih naucnika da se drustveni zivot u Srbiji sve vise klerikalizuje i da religija i crkva ispoljavaju svoj uticaj tamo gde ne bi smelo da ga bude ukoliko Srbija treba da bude laicka, demokratksa drzava. U tekstu se analiziraju neki od vaznih uslova klerikalizacije drustva. (shrink)

U prvom, nacelnom delu, autor polazi od toga da jedna mala zemlja, kao sto je nasa, ne moze realisticki ocekivati jednakost, pa cak ni punu ravnopravnost u odnosima sa SAD kao planetarno dominantnom silom. Zato se, prema njemu prema SAD moramo odnositi pragmaticno. To za njega ne znaci da nema nikakvih sansi da sa uspehom otvoreno i odlucno postavimo pitanje i nasih nacionalno-drzavnih interesa i prava kad nastojimo da ih sto vise uskladimo sa interesima i pravima te najmerodavnije i najsilodavnije (...) zemlje. Ekstremni pragmaticari kod nas potcenjuju opasnost principijelisticke reakcije dobrog dela naroda ako snishodljivo preteruju sa popustanjem i prilagodjavanjem. Za nas je najrelevantniji slucaj i najbolji primer za ugled Grcka. U nasim odnosima sa SAD, prema autoru, cesto dolazi do nesporazuma izmedju ostalog i zbog sustinskih razlika u shvatanjima nacije i religije kao i njihovog odnosa sa drzavom. Tim razlikama i nesporazumima posvecena su dva preostala dela ovog teksta. (shrink)

The article is devoted to the analysis of the?Pussy riot? case and the peculiarities of Russian postsecularism. Special emphasis is placed on the phenomenon of post-secular hybrids, i.e. the overcoming of the situation of social differentiation between religion and other social subsystems. It is claimed that the materials of the trial against?Pussy riot? make evident the appearance in Russia of at least three post-secular hybrids: 1) the blending of religion and politics; 2) installation of religious norms into the public order (...) of the secular state; 3) significance of confessional legal experts as part of the new?ideological state apparatus?. Slucaj?Pusi rajot? postao je glavni religijski, ako ne i drustveno-politicki dogadjaj u Rusiji u 2012. godini. Autor ce na osnovu analize materijala koji se odnosi na navedeni slucaj i diskusije koje su potom usledile, pokusati da pokaze specificnosti ruskog iskustva desekularizacije i prelaza prema novoj situaciji postsekularizma. Kroz prizmu sudjenja ucesnicima pank molebana bice razmotreni postsekularni hibridi nastali kao rezultat desekularizacije, u kojima su cudnovato isprepleteni religijski i svetovni elementi. Radi se o tri postsekularna hibrida: ukrstanju religijske i sekularne sfere, ukrstanju religije i javnog poretka i pojavi konfesionalnih religiologa - eksperata. (shrink)

Considering this issue to be particularly significant as a research challenge for the sociologies of religion in the so-called post-socialist countries, the subject of this research has been to determine the character, status and direction of religious changes in predominantly orthodox territories of Yugoslavia and Russia that became evident in the last decade of the twentieth century marked by turbulent socio-political changes in those countries. With the subject of the research being defined in that way, the main goal of the (...) research has been to identify and examine basic tendencies in religious changes. Relying on the huge empirical material on the changes in question, an attempt has been made to precisely detect the scope of these changes in the various areas of religious, spiritual and social lives of people in the period of the so-called post-socialist transformation. Therefore, the goal of the research has not been just to determine the scope and direction of changes of religiousness with people, but also to try to set the above mentioned religious changes into the proper social context, which is the starting point in their theoretical explanation. Smatrajuci da je predlozena tema posebno znacajana kao istrazivacki izazov za sociologije religije u zemljama tzv. postsocijalizma, predmet ovog istrazivanja je odredjen kao utvrdjivanje karaktera, stanja i smera religijskih promena na pravoslavno dominantnim prostorima Jugoslavije i Rusije aktuelnim u poslednjem desetlecu burnih socijalno-politickih previranja u njima. U ovako odredjenom predmetu istrazivanja glavni zadatak istrazivanja sastoji se u identifikovanju i preispitivanju osnovnih tendencija u religijskim promenama. Oslanjajuci se na obiman empirijski materijal o pomenutim promenama, u radu treba uciniti pokusaj preciznog detektovanja obima tih promena u razlicitim sferama religijskog, duhovnog i drustvenog zivota mnostva ljudi u tzv. postsocijalistickoj transformaciji drustva. Stoga cilj istrazivanja nije samo utvrdjivanje obima i smera promena religioznosti gradjana, nego je jedan od glavnih ciljeva istrazivanja pokusaj smestanja navedenih religijskih promena u odgovarajuci drustveni kontekst od koga se polazi u njihovoj teorijskoj eksplikaciji. (shrink)

U ovom clanku prezentovane su osnovne informacije o islamskim predstavnickim institucijama na prostoru bivse Jugoslavije. Raspadom SFR Jugoslavije i stvaranjem novih nacionalnih drzava, jedinstvena Islamska zajednica u SFR Jugoslaviji transformisala se u nekoliko samostalnih islamskih zajednica. Autor se u ovom tekstu bavi samo promenama organizacionih struktura islamskih zajednica i pruza osnovu za dalja analiziranja i istrazivanja tih promena, svestan da su institucionalne promene deo sireg procesa transformacije balkanskih drustava, odnosno etnicke homogenizacije, revitalizacije religije, politizacije religije, religizacije politike, demografskih (...) kretanja itd. Situacija je najslozenija u Srbiji gde su muslimani organizovani u nekoliko islamskih zajednica. Medjusobno osporavanje legitimiteta predstavnickih tela islamskih zajednica predstavlja veliki problem u zastupanju verskih prava i interesa muslimana i nepostojanje jedinstvene verske organizacije u velikoj meri otezava njihov polozaj. (shrink)

Ovaj prilog ima tri celine. U prvoj celini autor razmatra dva teorijska okvira tumacenja povratka i revitalizacije religije u Srbiji. Prvi okvir tice se religije kao javne ustanove i podrazumeva logiku medjusobnog podupiranja religijskih i nereligijskih faktora a drugi okvir podrazumeva logiku samostalne, unutrasnje religijske obnove koja izvire iz same srzi religije i crkve kao bozje ustanove i individualne duhovne potrebe vernika za poboznoscu. U drugoj celini autor iznosi dva razlicita tumacenja podataka iz empirijske evidencije koja je (...) poslednjih trideset godina stvorena o vezanosti ljudi za religiju i crkvu u Srbiji. U trecoj celini se uporedjuju socio-demografske karakteristike religioznih ljudi od pre dvadeset i pet godina sa karakteristikama savremenih vernika. (shrink)

In this article the author has presented several important issues regarding the sociology of religion, but primarily the issue of the sociologically acceptable definition of religion both in theoretical and empirical research. Bearing in mind the sociology of religion in former Yugoslavia the author has first discussed the possibility of a general definition of the sociology of religion, but has stated the opposite view as well. Then he has dealt with the two basic approaches towards religion and two general definitions (...) of sociology, namely substantial and functional ones. Finally the author has tried to define the religiousness in terms of sociological empirical research of human attachment to religion and church in post-socialism. U ovom clanku autor izlaze nekoliko osnovnih problema u sociologiji religije a prvenstveno problem oko socioloski prihvatljive definicije religije, i to ne samo za teorijska nego iza iskustvena istrazivanja. Imajuci na umu sociologiju religije bivse SFRJ, na prvom mestu se razmatra mogucnost opste definicije religije, ali se iznosi i suprotno stanoviste. Potom se diskutuje o dva temeljna pristupa religiji i o dve opste definicije religije supstantivnoj i funkcionalistickoj. Na kraju se definise religioznost u kontekstu socioloskog iskustvenog istrazivanja vezanosti ljudi za religiju i crkvu u post socijalizmu.. (shrink)

The paper analyses the philosophical aspects of the 'religion - national mythology' synthesis. The main directions of the study are as follows: 1. Both on the individual and social plan, the orientation of the transcending universalizing power of religion could vary depending on the macro-social movements a community /or an individual/ is involved in. For the individual as for the community, religion could be a cultural position transcending ego and ethno-centrism, mono-cultural tendencies; in situations of internal differentiation and disintegration of (...) these entities, the universalizing binding role of religion is partialized and determined by various social groups, who are often in opposition to each other due to their economic political, ethnic, psychological features; 2. This process is usually related to the invalidation of universally uniting religious-moral bonds and values and intensification of differences: power, property, doctrinal differences to a shift of the weight center from internal spiritual movements /particularly typical of mysticism, asceticism, priesthood/ on to practical social action - reformist heresies, the various practical theologies of revolution, liberation, the religious-motivated wars; 3. When reduced to an ethnic, political, or state emblem, religious affiliation to Judaism, Islam Orthodoxy, Catholicism, Protestantism has become and still remain a tool for the sacralization of military and political conflicts. In religion-motivated conflict situations, opposing parties de-sacralize their Sacred Books as their acts contradict the books' moral content; 4. The power of historical mythologies is in reverse proportion to the capacity of a nation to periodically renew its social life world - its psychological attitudes labour relations, political stereotypes; 5. In this type of situation religion is usually reduced to 'belonging', as G. Davie put it, at the expense of 'believing' and a corresponding moral behavior. The religious universe becomes thus subordinated to partial group values, instead of standing above them. Ovaj tekst analizira filozofske aspekte sinteze 'religija - nacionalna ideologija'. Sledeci su glavni pravci studije: 1. I na individualnom i na drustvenom planu, usmerenje na transcendiranju, univerzalizaciji moci religije moze varirati u zavisnosti od makrosocijalnih kretanja zajednice koji je u njih ukljucen. Kako za pojedinca tako i za zajednicu, religija bi mogla biti kulturno stanoviste koje transcendira egocentrizam i etnocentrizam, kao i monokulturna kretanja; u situacijama unutrasnjih raslojavanja i dezintegracije tih entiteta, univerzalizujuca uloga religije je parcijalizovana i odredjena od razlicitih drustvenih grupa koje cesto stoje nasuprot jedna drugoj zbog njihovih politickih, ekonomskih etnickih i psiholoskih osobina. 2. Taj je proces obicno povezan s obezvredjivanjem univerzalno ujedinjujucih religijsko-moralnih vrednosti i intenziviranjem razlika: moc, svojina, doktrinalne razlike; 3. Kada su svedeni na etnicke, politicke ili drzavne simbole, religiozna pripadnost judaizmu, islamu, pravoslavlju, katolicanstvu, protestantizmu postaje i ostaje sredstvo za sakralizaciju vojnih i politickih sukoba. U situacijama sukoba koji religijski motivisani, protivnicke strane desakralizuju svete knjige druge strane kako njihova dela protivrece moralnom sadrzaju tih knjiga. 4. Moc istorijskih mitologija je u obrnutoj srazmeri sa sposobnoscu nacije da periodicno obnovi svoj drustveni svet zivota - svoja psiholoska drzanja, radne odnose, politicke stereotipe. 5. U situaciji tog tipa religija je obicno svedena na 'pripadnistvo', kako na to ukazuje G. Dejvi naustrb 'verovanja' i odgovarajuceg moralnog ponasanja. (shrink)

Prvi deo ovog rada predstavlja kraci uvod u sufizam kao osobeni vid ispoljavanja unutrasnje, misticke dimenzije islama. U tom odeljku razmatra se povest, doktrina i ritualna praksa glavnih derviskih redova. U drugom delu, koji se uglavnom temelji na autorovom preliminarnom terenskom istrazivanju postojecih derviskih zajednica u Bosni i Hercegovini, vise paznje posveceno je ozivljavanju islamskog misticizma u savremenom kontekstu. U terminima sociologije religije, revitalizacija sufizma u BiH bi se mogla razumeti u sirim okvirima obnove klasicne religioznosti na Balkanu. Nakon (...) Drugog svetskog rata bila je na snazi dugogodisnja zabrana delatnosti derviskih redova u BiH, cemu je najvise doprinela modernisticki nastrojena Islamska zajednica koja je imala podrsku vladajucih struktura. To, svakako, treba uzeti u obzir kada se razmatra pitanje odnosa izmedju islamske ortodoksije i misticizma. Potpuna obnova sufizma usledila je tek devedesetih godina, po raspadu Jugoslavije i zavrsetku ratova. Tu je, dakle, rec o obnovi klasicne religioznosti, jer se sufizam, jos od osmanskog perioda, razvijao unutar ortodoksnog islama u Bosni. (shrink)

Procesi globalizacije događali su se mnogo puta u povijesti, daleko prije pojave riječi ‘globalizacija’ u drugoj polovici 20. st. Suvremena globalizacija podrazumijeva društvene, gospodarske i političke procese usmjerene na prelaženje državnih granica i stvaranje globalnog svjetskog poretka. No ona se ne smije svesti samo na to, budući da njeni procesi pogađaju sva područja ljudskog života i djelovanja: medije i komunikacije, gospodarstvo, politiku, pravo, kulturu, ekologiju, etiku, religije i crkve. Posljedice globalizacije jesu nova iskustva na društvenoj, političkoj i gospodarskoj razini (...) – povezivanje i umrežavanje kroz procese internacionalizacije i transnacionalizacije, kroz skupove poput G7 i Međunarodnog gospodarskog foruma u Davosu, ali i brojni društveni lomovi i gospodarska recesija. Globalizacija potiče religije na približavanje, na jačanje suradnje i na zauzimanje zajedničkog stava. Religije to i čine kroz postojeće zajedničke institucije, poput Svjetskog parlamenta religija i Svjetske konferencije religija za mir , tražeći nove oblike približavanja, dijaloga, solidarnosti, suživota, suradnje i ostvarenja etičkog konsenzusa, vodeći računa o zaštiti vlastitog identiteta u vremenu pluralizma i multikulturalnosti. Religije su svjesne da je etičko pitanje postalo pitanje planetarne odgovornosti koje zahtijeva globalnu etiku oko koje se trebaju složiti svi subjekti na svjetskoj razini, a u kojoj će čovjek biti aktivni subjekt. Kršćanske crkve uzimaju u obzir određene pozitivne zakonitosti procesa globalizacije tako da možemo govoriti o »kršćanskoj globalizaciji«. Kršćanstvo je od svojih početaka bilo usmjereno na određenu vrstu globalizacijskih procesa – daleko prije nego li se pojavio naziv ‘globalizacija’. Crkve su svjesne svoje zadaće zajednički braniti u vremenu globalizacije dostojanstvo svakog čovjeka, svake tradicije i kulture. One to čine preko brojnih postojećih međucrkvenih institucija na svjetskoj razini kao što su Ekumensko vijeće crkava , Ekumensko vijeće mladih u Europi . Katolička Crkva je od početka bila globalna i iz te je perspektive kroz stoljeća misijski djelovala. Nakon II. vatikanskog sabora to će djelovanje pojačati osnivanjem Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana koje je nastalo iz Tajništva za jedinstvo kršćana , zatim Svjetskog dana mladih i Caritasa internationalisa.Processes of globalization have been happening numerous times through history, long prior to the appearance of the word ‘globalization’ in the second half of 20th century. Modern globalization includes the social, economic and political processes headed to crossing national boundaries and creating a global world order. However, globalization cannot be attributed simply to that issue, for its processes deal with all dimensions of human life and activity: media and communications, economy, politics, law, culture, ecology, ethics, religions, and churches. The consequences of globalization are new experiences related to social, political and economical sphere – interconnection and networking through processes of internationalization and transnationalization, through the meetings of the members of G7 and International Economic Forum in Davos, and also the numerous social breaks and economic recession. Globalization inspires religions to aim at the approaching, the stronger cooperation and the intercession for the common attitude. For realization of this purpose religions act through the existing common institutions like The World Parliament of Religions and World conference of religions for peace , asking for a new way of approaching, dialogue, solidarity, coexistence, cooperation and realization of ethic consensus, taking into account the protection of its own identity in time of pluralism and multiculture. Religions are aware of how ethic question has become the question of world’s responsibility. That issue requires global ethical principles around which all subjects on the world scale are to agree with. In that global ethic the human being will be respected as an active subject. The Christian Churches take into consideration the certain positive lawfulness of globalization process, thus we can speak of “Christian globalization”. Christianity has been headed to globalization process from the earliest days of the faith – prior to the process has emerged known as globalization. The Churches became aware of its responsibility in order to protect in the time of globalization the dignity of every person, every tradition, and culture. The Churches respond to this phenomenon through numerous existing interchurch institutions on world domain such as The World Council of Churches , Ecumenical Youth Council in Europe . The Catholic Church from the beginning has been global and based on this perspective the Catholic Church through centuries has been carrying out its missionary work. After the Second Vatican Council the Catholic Church has strengthened its activity by establishing Pontifical Council for Christian Unity , which has emerged from Secretariat for Promoting Christian Unity , World Youth Day and Caritas internationalis. (shrink)

Ujedinjenje velikih teorija fizike − teorije relativnosti, kvantne mehanike i fizike svemira i čestica − ostaje snom fizike i filozofije znanosti i na početku 21. stoljeća. Sve se one u pogledu konačnih zakona svemira slažu da je početak bio, te da su konačni zakoni oni koji su već vladali u početku evolucije svemira. Početak svemira podrazumijeva njegovo stvaranje i nužno upućuje na Stvoritelja−religijskog Boga, na uspostavljanje mosta između moderne kozmologije i religije. U tome se podudaraju klasične kozmologije s modernim (...) kozmološkim modelima astročestične teorijske fizike, odnosno mišljenja vodećih modernih kozmologa: Einsteina, Weinberga, Penrosea, Hawkinga i drugih. Naglašavamo da su i veliki svjetski kongresi iz povijesti znanosti u 21. stoljeću naročito reafirmirali komplementarni odnos znanosti i religije kao pravog puta za univerzalnim horizontom svijeta u 21. stoljeću. Situaciju odnosa znanosti i religije, Einstein je izvrsno opisao slikom: »Znanost bez religije je kljasta, a religija bez znanosti slijepa« . Stvaranje svijeta u Knjizi postanka , napose u Prvome izvještaju o stvaranju jest Božje stvaranje: Bog stvara riječju ili djelovanjem − trenutačno i u stvarnome vremenu − u fazama stvaranja što se mjere u danima. Knjigu postanka rese svi moderni početni kozmološki uvjeti i parametri: postanak, početak i kraj svemira, vrijeme i prostor, struktura i evolucija svemira, uloga i značenje života u svemiru. Ovakva teološka kozmologija, sa svim živim bićima u njoj i njihovom hijerarhijom s čovjekom kao kraljem, koliko god u znanstvenome pogledu bila jednostavnom i kratkom pričom, može biti uzorom modernim kozmološkim modelima jer svemir što ga je stvorio Bog jest svemir tvari i života. Mogli bismo reći da kozmološke modele i simulacije, kao i velike pokuse u fizici visokih energija, izvodimo da bismo dokučili kako je Bog stvarao. S druge strane, u suvremenoj fizici, pogotovo u modernoj kozmologiji, pojam Boga se često »efektivno« iskorištava u definiranju pojedinih problema ili u interpretacijama računa, što ne valja promatrati kao osiromašenje teološke ili vjerske uzvišenosti toga pojma kakvu nalazimo u Newtona, Petrića, Boškovića, Kanta ili P. Daviesa.U članku se pregledno osvrćemo na principe i tzv. »velike uspjehe« što su nastali na mostu povezivanja suvremene kozmologije i religije: »sudjelujući« svemir i princip antropičnosti, te izazovni teorijski proboji u kozmologiji naših dana u sektoru M–teorije koji govore i o suparničkim scenarijima stanja svemira prije−velikog praska. Upitat ćemo se da li suvremena upućenost fizike i religije proizlazi možda iz karakteristične »eksperimentalne nemoći« moderne kozmologije koja trpi teški tehnički problem: iznalaženje golemih energija za eksperimentalna opažanja čestica kakve fizika Big Banga zahtijeva? To su, primjerice, energije oko 1019 GeV koje odgovaraju trenu od 10−43 sekunde nakon Velikog praska. U članku se, na kraju, na Kantovu tragu, promišlja jesu li suvremeni teorijski proboji što se čine u kvantoj kozmologiji na Planckovoj skali relevantni i za Kantovu kozmološku skalu − onu do koje se dolazi jednostavnim proširenjem kategorija do neuvjetovanog, što sintezu odvodi do stupnja što nadilazi svako moguće iskustvo.Uniting the great theories of physics – i.e. the theory of relativity, quantum mechanics and astroparticle physics – continues to remain a dream of both physics and the philosophy of science even at the beginning of the 21st century. In respect of the ultimate laws of the universe they all agree that there was a beginning and that the ultimate laws are those that have already ruled at the beginning of the evolution of the universe. The beginning of the universe implies its creation and necessarily points to a Creator – a religious God, to building a bridge between modern cosmology and religion. In regard to the above classical cosmologies correspond to the modern cosmological models of astroparticle theoretical physics, i.e. the reflections of the leading modern cosmologists: Einstein, Weinberg, Penrose, Hawking and others. The author highlights that even great international symposia on the history of science keep on reaffirming the complementary relation between science and religion as the true and only path to a universal horizon of the world in the 21st century. Einstein describes the state of affairs of the relation between science and religion exceptionally well with the following words: »Science without religion is lame, religion without science is blind« . The creation of the world described in Genesis, particularly in The Beginning, is God’s creation: God creates by the agency of words or actions – immediately and in real time – in the phases of creation measured in days. Genesis is adorned by all the modern initial cosmological conditions and parameters: creation, the beginning and end of the universe, time and space, the structure and evolution of the universe, the role and meaning of life in the universe. Irrespective of the extent to which, scientifically speaking, it is a simple and short narrative, this theological cosmology – including all the living creatures in it and their hierarchy with man as king – can indeed serve as a role model to the modern cosmological models, since the universe created by God is a universe of matter and life. We can say that we design cosmological models and conduct simulations and great experiments in the high energy physics in order to reach and understand the way in which God created. On the other hand, however, in contemporary physics in general and in modern cosmology in particular, the concept of God is frequently »effectively« used either in defining certain problems or in interpreting scientific calculations, which must not be viewed as the impoverishment of the theological or religious eminence of the concept as can be found in Newton, Petrić, Bošković, Kant or Davies.This paper also surveys the principles and the so-called »great successes« achieved on the bridge that connects contemporary cosmology and religion: ‘participatory’ universe and the anthropic principle, as well as the challenging theoretical advances in today’s cosmology in the field of M−theory which also discuss rival ideas of the pre-big bang scenarios. The author also poses the following question: does the contemporary crossroad of physics and religion perhaps issue from modern cosmology’s peculiar »experimental helplessness« taking shape in a grave technical problem, i.e. finding immense energies for experimental particle observations required by the physics of the Big Bang? These energies are, for example, approximate to 1019 GeV , which corresponds to 10−43 of a second after the Big Bang. A thinking in the paper was finally concluded, on the Kant’s trail, whether the contemporary theoretical advances achieved in quantum cosmology at Planck’s scale are also relevant for Kant’s cosmological scale – the one arrived at by a simple expansion of the categories to the unconditioned, which brings synthesis to a point that surpasses all possible experience. (shrink)

Vježbanje u kršćanstvu posljednje je Kierkegaardovo veliko djelo. Nastalo je kao kompilacija više članaka, a konačno je objavljeno 1849. godine. Njime je Kierkegaard zaokružio svoje tumačenje kršćanske religije. Pitanja kojima možemo sažeti ključne teme kojima se za života bavio su sljedeća: kako postati kršćanin, koje su glavne teze kršćanske doktrine, može li se dokazati Božje postojanje , u kakvom su odnosu vjera i razum, jesu li religiozna vjerovanja racionalno utemeljena i dr. U ovom radu iznijet ćemo Kierkegaardova pojašnjenja kršćanske (...) religije, uspoređujući ih s tezama koje je izložio u ostalim djelima . U tom smislu Vježbanje u kršćanstvu poslužit će nam kao potvrda njegovih ranijih razmišljanja i stavova o kršćanskoj religiji.Practice in Christianity is the last Kierkegaard’s great work. It is made as a collection of several essays and was finally published in 1849. With this book the Danish philosopher completed his interpretation of Christianity. Questions that occupied him during his life were: how to become a Christian, which are the main theses of Christian teaching, can God’s existence be proven , what is the relation between faith and reason, are religious beliefs rationally established, and the like. In this paper we will summarize Kierkegaard’s account of Christian religion comparing it with the theses that he espoused in his other works . In this sense Practice in Christianity will serve as a confirmation of his earlier thoughts and attitudes about Christian religion. (shrink)

Religija se vratila na mjesto političkog i kulturnog čimbenika. Nakon što su političke ideologije, čija su sekularna i svjetovna obećanja spasenja utjecala na povijest 20. stoljeća na radikalan način, obesnažena, ponovna pojava religije na globalnom nivou ne može biti zanemarena: kao žarišna sila po pitanju vođenja vlastitog života, kao jamac kulturnom identitetu i kao religijsko-politička kreativnost. Ne možemo više razumjeti trenutno stanje u svijetu, njegove krize, konflikte i ratove, ali također i samopercepciju i samosvjesnost izvaneuropskih kultura i naroda, ako (...) isto tako ne shvatimo da se religija kao »moć života« vratila. U dodatku skice ovog procesa ovaj članak postavlja pitanje: koji su kulturni i politički izazovi s kojima se posebno suočavaju sekularna društva Zapada? (shrink)

Dinamična filozofija je pomemben nov pristop, ki korenito spreminja naš pogled na filozofijo psihologije, na spoznavno teorijo, ontologijo oziroma metafiziko ter na etiko, pa tudi na vprašanja resnice in nejasnosti. Teza dinamičnega spoznavanja oziroma kognicije zagovarja nesledno bogastvo duševnosti, pri tem pa ohranja strukturo v obliki neklasičnega jezika misli. Na srednji ravni opisa spoznavnih sistemov imamo namesto sledenja pravilom matematični opis. Teza supervenience pripomore k sprejemljivosti neredukcionizma.Spoznavna teorija razširi pojem upravičenosti, opirajoč se na morfološko vsebino kot ozadje spoznavnih sistemov. (...) Ontologija predlaga eno dinamično vesolje brez delov, kjer postavke ne obstajajo. Možno pa je izrekanje posredne korespondenčne resnice. Nejasnost je prevrednotena. V metaetiki se zagovarja irealizem. Intencionalnost je navezana na kvalitativno zavest. Podan je pregled avtorjevega filozofskega popotovanja. Vse pomembne sestavine avtorjevih izkustev avtor vgrajuje v postanalitično dinamično filozofijo, na katero mu je odprlo pogled sodelovanje s Terryjem Horganom. (shrink)

v. 1. Indijska filozofija i odabrani tekstovi -- v. 2. Iran, Islam, Kina, Japan i odabrani tekstovi.

One of the fundamental problems in the philosophy of psychology is to determine the relation between personal and subpersonal explanations of human behavior. The problem of determining the relation between the personal and subpersonal levels is called the “interface problem”. This paper has two goals. The first is to introduce the domestic reader to the interface problem from the perspective of the philosophy of psychology. The second goal is to show that insufficient focus on the interface problem and its potential (...) solutions can lead to uncritical and fallacious reasoning that can have significant consequences for particular debates in philosophy of medicine and philosophy of law. (shrink)

Mišljenje koje ukazuje na značenje posrednika u procesu spoznaje jednim svojim dijelom ulazi u područje gnoseologije. Probijajući se do biti promišljanoga, te odstranjujući ono što pripada posrednicima u procesu spoznaje, ovo je mišljenje dijelom i svojevrsna »proširena hermeneutika «. Proučavajući napredovanje spoznaje o posredovanosti same spoznaje, te napredovanje iskustva u kontekstu medija posredovanja, ovo je mišljenje i svojevrsna fenomenologija. Sabirući u sebi teorijsko, praktičko i poetičko, filozofija medija želi biti mišljenje koje nije određeno slikom, gramatikom, pojmom, kontekstom, performanceom, psihologijom (...) nastupa, tehnologijom – ali sve to želi imati u sebi sačuvano i nadvladano. Transmisija znanja više nije samo stvar riječi. Nakon lingvističkog obrata i ikoničkog obrata, sve smo bliže shvaćanju da je i jednom i drugom obratu u osnovi bio medijski obrat. (shrink)

The Zagreb Royal Academy, the successor of the former Jesuit Neoacademy, was founded in 1776 as the central institution of higher education in Croatia as part of the educational reform in the Austro-Hungarian Empire. After presenting the basic characteristics of the reform concept, the paper deals with the teaching of theoretical philosophy at the Zagreb Academy. Philosophy was taught by E. Raffay, A. Minković, G. Valičić, S. Čučić, S. Pogledić, S. Moyses, and S. Muzler until the abolition of the Academy (...) in 1850. In the transitional period of 1773-1776, theoretical philosophy was taught by V. Kalafatić (ethics by F. Sebastijanović). Philosophy, along with other subjects (primarily mathematics, physics, and history), was studied for two years, including logic, metaphysics, moral philosophy, and empirical psychology. Textual documentation of theoretical (as well as practical) philosophy is represented by printed examination theses that were publicly defended at the Academy. The most significant systematic work of theoretical philosophy, however, is Čučić's "Philosophia critice elaborata". A new, updated bibliography of these theses is also presented in the supplement. [Zagrebačka kraljevska akademija, nasljednica prijašnje isusovačke Neoacademije, osnovana je, u sklopu školske reforme u Austrijskoj Monarhiji, 1776. godine kao središnja visokoškolska ustanova u Hrvatskoj. Nakon izlaganja osnovnih karakteristika reformske koncepcije, rad se bavi nastavom teorijske filozofije na zagrebačkoj akademiji. Filozofiju su do ukinuća Akademije 1850. godine predavali E. Raffay, A. Minković, G. Valičić, S. Čučić, S. Pogledić, S. Moyses i S. Muzler. U prijelaznom razdoblju 1773-76. god. teorijsku je filozofiju predavao V. Kalafatić (etiku F. Sebastijanović). Filozofija se, uz ostale predmete (prvenstveno matematiku, fiziku i povijest), slušala dvije godine i to logika, metafizika i moralna filozofija i empirijska psihologija. Tekstovnu dokumentaciju teorijske (kao i praktičke) filozofije predstavljaju tiskane ispitne teze koje su se na Akademiji javno branile. U dodatku ,se donosi i nova, dopunjena bibliografija tih tezarija. Teorijski je međutim najznačajnije Čučićevo sustavno djelo "Philosophia critice elaborata«.]. (shrink)