The paper presents the results of a preliminary study aimed at examining the validity and reliability of the newly constructed questionnaire Questionnaire on teaching for critical thinking. Conceptually, the paper is based on the generic model of teaching for critical thinking and its key dimensions. 209 teachers and educators (formal and non-formal education) in the Republic of Croatia participated in the study. The research participants were asked to complete an online survey questionnaire. The design of the questionnaire items followed the (...) mentioned generic model. The initial version of the survey questionnaire contained 46 items, and after the analyses, 36 items were retained. Factor analysis was performed and 6 factors were extracted (and 6 scales were constructed). Reliability of all scales is satisfactory – the coefficients of the internal consistency type Cronbach alpha range from.73 to.92. Through the conducted validation, the first research steps were taken in the confirmation of the validity and reliability of the questionnaire on teaching for critical thinking. In conclusion, the application of the questionnaire on teaching for critical thinking in further research can contribute to the improvement of teaching for critical thinking in the Republic of Croatia, and can thus contribute to the development of students’ critical thinking competency. (shrink)

The aim of this paper is to present how an innovative approach to teaching philosophy can effectively meet the requirements of the prescribed curriculum, and contribute to achieving the expected learning outcomes, interdisciplinary teaching and learning links, formative monitoring and evaluation of student achievements, to achieve educational subject goals. In this paper, the authors, considering comics as a kind of teaching medium, i.e., the application of the comic method in teaching, on the example of a scenario for a philosophy lesson (...) in high school show how it is possible to combine a comics approach to teaching philosophy with philosophy for children. Philosophy for children as well as the comic book approach to teaching philosophy are extremely complementary (they are provocative and dialogical, stimulate students' intellectual curiosity, develop critical and creative thinking, create a positive and stimulating learning environment), which allows them to be combined effectively. (shrink)

Svrha ovog rada bila je utvrditi učestalost sudjelovanja učitelja Glazbene kulture u različitim aktivnostima informalnog cjeloživotnog učenja te saznati njihovo mišljenje o važnosti i doprinosu navedenog razvoju vlastitih kompetencija potrebnih za poučavanje Glazbene kulture. Utvrđeno je da učitelji najviše sudjeluju u informalnim aktivnostima učenja koje ne zahtijevaju dodatno izdvajanje vremena te shodno tome rjeđe sudjeluju u aktivnostima koje zahtijevaju veću njihovu pažnju. Osjećaju se kompetentnima u izvođenju svih glazbenih aktivnosti koje se provode u nastavi Glazbene kulture. Nadalje, vide (...) doprinos i važnost sudjelovanja u aktivnostima informalnog učenja, no podijeljeni su u razmišljaju trebaju li posvetiti više dodatnog vremena aktivnostima informalnog učenja te kada razmišljaju o tome bi li njihova nastava bila jednako kvalitetna da ne primjenjuju nova znanja stečena informalnim učenjem. (shrink)

Prva Međunarodna filozofska olimpijada održana je 1993. godine u Bugarskoj na inicijativu Odjela za filozofiju Sveučilišta u Sofiji. Otad se neprekidno održava svake godine u mjesecu svibnju u jednoj od država sudionica. Olimpijada se održava pod patronatom najveće međunarodne asocijacije filozofskih društava FISP, uz suradnju s UNESCO-ovim Odjelom za humanističke znanosti, filozofiju i etiku znanosti i tehnologije. Osim same popularizacije filozofije, ciljevi IPO-a su poticanje na kritičko, radoznalo i kreativno mišljenje, promicanje filozofskog mišljenja u znanosti, umjetnosti i društvenom (...) životu, promišljanje o etičkim problemima u modernom svijetu te poticanje intelektualne razmjene među mladim ljudima iz različitih zemalja u svrhu promoviranja kulture mira. Odlukom Upravnog odbora Hrvatskoga filozofskog društva i u suradnji s Agencijom za školstvo, Republika Hrvatska na filozofskoj olimpijadi sudjeluje od 2007. godine. Olimpijada je potaknula niz nacionalnih natjecanja iz filozofije diljem svijeta. Ovo međunarodno natjecanje dobar je način za popularizaciju filozofije među srednjoškolskom populacijom.The first International Philosophy Olympiad was held in 1993 in Bulgaria. It was initiated by the Department of Philosophy at the University of Sofia, Bulgaria. It is held annually in the month of May in one of the participating countries. The Olympiad is endorsed by the International Federation of Philosophical Societies , the largest international association of its kind, in collaboration with UNESCO. In addition to popularising philosophy, the aims of IPO are encouraging critical, inquisitive and creative thinking, promoting philosophical thinking in science, art and social life, reflecting on the ethical problems of today’s world, and encouraging intellectual exchanges amongst the young people of different countries with the purpose of promoting the culture of peace. The Republic of Croatia has been participating in IPO since 2007 . The Olympiad has inspired a whole series of national competitions in philosophy around the world. This international competition is an excellent way to popularise philosophy amongst high school students. (shrink)

Aristotel na samem zaključku Druge analitike zapiše: »nič ne more biti skladno z resnico bolj od znanstvenega razumevanja, razen mišljenja «. Ta trditev bi lahko bila problematična, če upoštevamo aristotelsko načelo izključenega tretjega, ki pravi, da med resnico in zmoto ne obstajajo vmesne stopnje. Dejansko Aristotelova logika ne pušča prostora za naraščajoče resnice, tako da je treba to domnevno višjo resnico razumeti na bolj posreden način. Po kritični obravnavi nekaj zadevne literature bo pomen Aristotelovega izraza alēthésteron razumljen na naslednje načine: (...) natančneje zaradi njegovega enotnega predmeta; bolj gotovo in prepričljivo; bolj orientacijsko in vodeče; pojmovno predhodno; in končno bolj vzročno za resnico. Mišljenje bo razumljeno kot ne-inferencialen način razumevanja, katerega pozitivna resničnostna vrednost je vedno enaka tisti, ki jo zagotavlja znanstveno vedenje. (shrink)

U suvremenom svijetu sve je više visoko stresnih zanimanja. Često se među tim zanimanjima izostavlja ili zaboravlja izuzetno stresan posao pomoracā, čiji radni uvjeti posjeduju više izvora stresa. U članku autori sugeriraju dvije ideje koje bi pomorcima mogle pomoći u lakšem svladavanju poslovnih izazova. Prvi prijedlog je antistresni program koji sprječava uzroke nastanka stresa, kako u poslu tako i u ostalim segmentima života. Drugi prijedlog su radionice za kritičko promišljanje pomoću kojih bi se kod pomoraca mogla poboljšati komunikacija, uravnotežiti (...) međuljudski odnosi, povećati motivacija za profesionalne izazove i usavršavanje, olakšati lociranje problema i njegova rješenja, te smanjiti posljedice stresa.In the modern world there are more and more highly stressful occupations. Often among those professions people omit or forget a very stressful job of seafarers, whose work conditions have multiple sources of stress. The authors suggest two ideas which could help seafarers to overcome work challenges more easily. The first proposal is anti-stress program that prevents the causes of stress, both in professional and other parts of life. Other proposal suggests workshops for development of critical thanking with which participants could improve their communication, facilitate locating of the problem and its solutions, and reduce the effects of stress. (shrink)

Due to a pandemic caused by a coronavirus, teaching in Croatian schools in the second half of the school year 2019/2020 and at Croatian universities in the summer semester of the same academic year took place online. It has introduced various synonymous, paronymous or insufficiently precise terms into the public and professional discourse, which motivates us to re-examine their meaning and the scope of the concept to which they refer. This paper focuses on defining seven selected terms, aiming to contribute (...) to a more precise usage of e-teaching terminology. Furthermore, after searching web pages in the Croatian language by keywords, we single out examples of their use. These are the following terms: e-learning, e- teaching, e-classes, web-based teaching, online teaching, virtual teaching and distance education. (shrink)

U ovome se članku kritički prikazuje i valorizira hrvatski prijevod Hegelove "Znanosti logike" . Radi se o vrlo dobrom prijevodu , koji je važan naročito zato što je danas sve manji broj mladih filozofa u stanju čitati djela na njemačkom jeziku. Nadalje, promišljaju se najvažnije dimenzije Hegelove "Znanosti logike", s posebnim osvrtom na pitanje o dokidanju metafizike. "Znanost logike" trebala bi služiti kao priručnik za postmetafizičko mišljenje.In diesem Aufsatz wird die kroatische Übersetzung von der Hegels Wissenschaft der Logik kritischdargestellt (...) und valorisiert. Es geht um eine sehr gute Übersetzung , die deswegen besonders wichtig ist, weil heute immer wenigen Anzahl jungenPhilosophen in der Lage ist, auf Deutsch zu lesen. Weiter werden die wichstige Dimensionen HegelscherLogik nachgedacht mit besonderen Aufmerksamkeit auf die Frage über die Aufhebung derMetaphysik. Die Wissenschaft der Logik sollte als Handbuch für nachmetaphysiches Denken dienen. (shrink)

Critical thinking is important for each individual and for society: in the context of gaining knowledge, using the obtained knowledge, and in the context of preserving mental health. This makes it clear that the issue of critical thinking is complex and should be viewed multi-dimensionally and interdisciplinary. Therefore, this research (1) establishes the fundamental characteristics of critical thinking, that is, it talks about the nature of critical thinking. Then, (2) it explores the possibilities or the so-called strategies for the development (...) of critical thinking, and (3) looks at the development of critical thinking in relation to the real aspects of human development. The aim of this paper is to help conceptually resolve controversial issues that concern the nature of critical thinking and its development to, in the end, improve the level of asset and use of obtained knowledge, and to improve the preservation of the mental health of individuals and communities. (shrink)

Kritičko čitanje Alchourrónove i Bulyginove skupovnoteorijske defnicije normativnoga sustava pokazuje da njegova deduktivna zatvorenost nije neizbježno svojstvo. Slijedeći von Wrightovu pretpostavku da aksiomi standardne deontične logike opisuju svojstva savršenoga normativnog sustava, uvodi se algoritam za prevođenje iz modalnoga u skupovnoteorijski jezik. Prijevod nam otkriva da plauzibilnost pojedinih metanormativnih načela leži na različitim osnovama. Koristeći se metodološkim pristupom koji prepoznaje različite aktere u normama upravljanome međudjelovanju, pokazuje se da su metanormativna načela obveze drugoga reda upućene različitim ulogama. Poseban slučaj jest (...) zahtjev koji se odnosi na deduktivnu zatvorenost jer se pokazuje da je upućen ulozi koja primjenjuje, a ne onoj koja izdaje norme. Pristup je primijenjen i na slučaj čiste derogacije, što dovodi do novoga rezultata; svojstvo neovisnosti biva svojstvom savršenoga normativnog sustava u odnosu na moguću derogaciju. Ovaj članak na polemički način dodiruje nekoliko točaka iznesenih u Kristanovome nedavnom članku. (shrink)

Normativni teoretičari pogreške nastoje braniti teoriju pogreške koja kaže da normativni sudovi pripisuju normativna svojstva, a takva svojstva, uključujući razloge za vjerovanje, nikada nisu instancirana. Mnogi filozofi su iznijeli prigovore obrani teorije koja podrazumijeva da ne možemo imati razloga vjerovati u nju. Spencer Case prigovara da teoretičari pogreške jednostavno ne mogu izbjeći samopobijanje. S druge strane, Bart Streumer tvrdi da ne možemo vjerovati u normativnu teoriju pogreške, ali da to, pomalo iznenađujuće, pomaže njenim zagovornicima da je obrane od ovih prigovora. (...) Smatram da, ako je Streumerov argument uspješan, on omogućuje teoretičarima pogreške izbjegavanje Caseovog prigovora o samopobijanju. Međutim, nadograđujem i poboljšavam Caseov argument kako bih pokazao da nikada ne bismo mogli uspješno obraniti normativnu teoriju pogreške, bez obzira na to možemo li vjerovati u nju ili ne. Dakle, samopobijanje ostaje. Rad zaključujem nudeći neke razloge za mišljenje da naša nesposobnost da obranimo normativnu teoriju pogreške znači da bismo je trebali odbaciti, što bi posljedično značilo da je ona neistinita. (shrink)

Od grčkog pojma sophia do Potterovih pojmova mudrosti i biološkog znanja, autor analizira različite filozofske i znanstvene koncepte znanja. Autor se slaže s Jaspersom u stavu da ono što je »iz filozofije prevodivo u zajedničko mišljenje, to na koncu odlučuje o njezinoj vrijednosti «. Autor zaključuje da novoj epohi i bioetičkoj perspektivi odgovara zahtjev za orijentacijskim znanjem, te ga nastoji definirati ne samo iz povijesti filozofije, nego i u suprotnosti s tradicionalnim stajalištima , te iz zahtjeva nove epohe.From the (...) Greek term sophia to the Potter’s terms wisdom and biological knowledge, author analyses different philosophical and scientific concepts of knowledge. The author agrees with Jaspers on the notion that what is “transferable from philosophy into the common reasoning is what at the end decides on its worthiness”. The author concludes that the demand for an orientational knowledge corresponds with the new epoch and bioethical perspective, and is trying to define this demand not only from the history of philosophy, but in its contrast to the traditional views represented by Descartes and Bacon, and also from the demands of the new epoch itself. (shrink)

Cilj je studije bio utvrditi učiteljsku procjenu znanja o simptomima, etiologiji i tretmanu ADHD-a te njenu povezanost sa sociodemografskim obilježjima učitelja, obilježjima škole i učiteljevoj samoprocjeni općeg znanja o ADHD-u. Prigodan uzorak činilo je 233 učitelja. Primijenjen je Upitnik učiteljskih znanja o ADHD-u trofaktorske strukture: Simptomi, Etiologija i Tretman ADHD-a, odgovarajuće pouzdanosti. Učitelji poznaju važnost tretmana za akademske i socijalne ishode učenika s ADHD-om te simptome ADHD-a, dok iskazuju nedovoljno poznavanje etiologije ADHD-a. Prisutne su zablude u identificiranju uzroka ADHD-a u (...) obiteljskim stresnim okolnostima. Učiteljska procjena općeg znanja o ADHD-u povezana je s višom razinom znanja o simptomima i tretmanu, radnim mjestom učitelja razredne nastave, dok je viša razina znanja o tretmanu povezana s nižom kronološkom dobi učitelja. Implikacije dobivenih nalaza ukazuju na značaj stjecanja kompetencija učitelja za poučavanje učenika s ADHD-om tijekom inicijalnog obrazovanja i trajnog profesionalnog razvoja, kao i osiguravanja podrške stručnjaka edukacijskih rehabilitatora. The aim of this study was to determine the teachers’ level of their perceived knowledge about ADHD and the connection between the teachers’ perceived knowledge and their sociodemographic characteristics, characteristics of the school they are affiliated with and their self-assessment of their general knowledge about ADHD. The sample was convenient and included 233 teachers. We used the Questionnaire of Teachers’ Knowledge of ADHD with three factored structure: Symptoms, Etiology of ADHD and Treatment of ADHD, with the adequate internal consistency. Teachers are aware of the importance of the treatment for the academic and social outcomes of students with ADHD. They also recognize the symptoms of ADHD. Their knowledge of the etiology of ADHD is insufficient. There are misconceptions related to identifying the cause of ADHD in family stressful circumstances. The teachers’ assessment of their general knowledge of ADHD is connected to higher level of knowledge about the symptoms and treatment, and position of primary school teacher. Higher level of knowledge about the treatment is connected to lower age of the teachers. Implications of these findings point out to the importance of obtaining the relevant competences during the initial study of the teachers as well as during their further professional development. The importance of professional support provided by educational rehabilitators is also highlighted. (shrink)

Godišnjice su dobar povod da se vidi dokle se stiglo i, što je još važnije, da se preispita koje su posljedice toga. U ovom se povodu može zaključiti da Društvo koje obilježava svojupedesetu obljetnicu s pravom slavi.Ulazeći u filozofiju u vrijeme opterećeno dnevno-političkim uputstvima, zamijetio sam da se Hrvatsko filozofsko društvo izdvaja po tome što je i onda kad je bilo pritisnuto režimskim zahtjevima uspijevalo ispuniti osnovnu dužnost – poštovati individualni svjetonazor i poticati njegovo razvijanje u svakoga, potvrđujući time svoju (...) etičku utemeljenost. Držeći ovu liniju prava pojedinca da proširuje svoj svjetonazor interiozirajući ponuđene filozofske sustave, ali na način koji ne uvjetuje mišljenje, Hrvatsko filozofsko društvo ispunjava ulogu etičkog korektora, što nam daje za pravo govoriti o tome da je HFD uzor za svako filozofsko društvo i za način na koje bi ono trebalo širiti svoj utjecaj i izvan užeg područja u kojem djeluje.Anniversary is an occasion good enough to take a look at where we have arrived, and, evenmore importantly, to analyze the resulting consequences.Entering the philosophy at the times burdened by daily-political rules, I have noticed that the Croatian Philosophical Society is detached from the regime, and that it succeeded in its basic mission – respecting individual worldviews and stimulating the wide development thereof, so confirming its ethical foundations. Keeping this line of individual’s right to his/her worldview, by interiorizing given philosophical systems, but without being conditioned by them, the Croatian Philosophical Society plays the role of an ethical guide, which makes it a model to be followed by every philosophical association, as well as the model for how to spread one’s influence outside the scope of one’s natural environment. (shrink)

Pregledujem sedanje slepe ulice zahodne filozofije in predlagam nov začetek. V sedanjem trenutku prevladujejo tri najmočnejše pojmovne opcije; skepticizem, kognitivni privilegij in historicizem. Prvi je škandal, drugega zavračajo vse strani, tretji pa je trenutno dokaj zanemarjen. Historicizem ali zgodovinskost - pojem, daje mišljenje notranje historizirano, da je mišljenje zgodovina - je edini velik nov prispevek moderne filozofije k glavnim pojmovnim virom zahodne tradicije. Sodobna filozofija, posebno angloameriška analitična filozofija, je v bistvu nadaljevanje filozofije 17. stoletja in predkantovske filozofije (...) 18. stoletja, ki ju begajo »nepomembnosti« 19. stoletja; kontinentalna filozofija, v glavnem francoska in nemška, pa se je zdaj pripravljena prilagoditi ahistoricizmu analitične filozofije. Predlagam ponovno odkritje historicizma in prepoznam številne različne strategije, ki dajejo prednost taki politiki, za katero napovedujem, da bo še enkrat prišla na vrsto v naslednjem stoletju. Še posebej skrbno raziskujem vidike prve filozofije, zaprtih sistemov, rešitev problemov reference in predikacije, odnos med naravo in kulturo, odnos med realizmom in idealizmom in naravo ter funkcijo osebe ali sebstva. Ugotavljam, da se sodobna filozofija mora spoprijeti s prispevki Kantovega konstruktivizma in Heglove simbioze in iti preko obeh. Med dokazovanjem orišem splošno krivuljo zahodne filozofije vse do današnjih časov. (shrink)

U radu se raspravlja o pojmu i povijesti utopije, pri čemu se naglasak stavlja na moderne oblike utopija rodne tematike. Iako bi se moglo reći da je utopijsko mišljenje imanentno čovjeku, danas se riječ ‘utopija’ koristi mahom u pejorativnom značenju tlapnje i/ili političke zamisli čije ostvarenje nužno vodi u neki oblik totalitarizma. Takva su određenja utopije iznikla iz etimoloških, povijesnih i idejnih nedoumica vezanih uz utopijske teorijske i praktične tvorevine. Opisujući utopiju pojmovima kritike, nade i mašte te ju vezujući (...) uz pojam Mannheimove aktivne utopije, u njoj je moguće pronaći elemente za suočavanje s modernim rodnim i ekološkim problemima. Kao primjer su dane feminističke utopije u kojima su testirane razne rodne teorije i prakse te su predložena rješenja za stvaranje ne idealnih i dovršenih, već poboljšanih svjetova, odnosno svjetova koji dopuštaju poboljšanje.This article discusses the concept and history of utopia with an emphasis on the modern forms of gender utopias. Although it can be said that utopian thought is inherent to humans, today the word ‘utopia’ is generally used in a pejorative meaning of an illusion and/or political concept whose actualization necessarily leads to some form of totalitarianism. These assumptions originated from etymological, historical and conceptional dilemmas associated with utopian theoretical and practical realizations. Describing utopia in terms of critique, hope and imagination as well as linking it with the concept of Mannheim’s active utopia it is possible to find in it elements that can be used for dealing with modern gender and ecological problems. As an example are given feminist utopias in which were tested different gender theories and practices and were suggested solutions for creating not ideal or completed but improved worlds, that is, worlds that allow improvement. (shrink)

Ovaj tekst nastoji da nijansira dihotomiju izmedju pojmova istorije i pravde koja je uobicajena u interpretaciji Hobzovog misljenja. Hobzov kriticki stav prema istoriji objasnjava se njegovom polemikom protiv nasledja klasicne antike, koja stoji u vezi s njegovim projektom stroge nauke o moralu i politici. Medjutim, Hobzovo shvatanje pravde ne moze se zasnovati bez izvesnih faktickih, empirijskih elemenata; ono se ne svodi na neku cisto racionalnu konstrukciju. Ovi elementi otvaraju Hobzovo misljenje prema problematici stvarne istorije; za Hobza, najvazniji predstavnici takve vrste (...) istorije su Tukidid i Tacit. Konacno, istorijska dimenzija Hobzovog misljenja dopusta nam da kod njega prepoznamo i jedan siri pojam pravde, koji probija granice pravde koja proizlazi iz ugovora. (shrink)

Kako bismo utvrdili značajke učinkovitog stručnog usavršavanja učitelja prirodoslovne grupe predmeta, na temelju sustavnog pregleda literature izabrali smo i proveli analizu devet učinkovitih eksperimentalnih i kvazi eksperimentalnih istraživanja. Utvrdili smo kako bi stručno usavršavanje bilo dobro započeti inicijalnim radionicama koje je potrebno nastaviti kroz susrete zajednica učenja za vrijeme ostvarivanja promjena. Uz to je važno osigurati potporu i vođenje učitelja te nastavne materijale za učitelje i učenike. Stručno usavršavanje može biti učinkovito samo ako doprinese boljim učeničkim rezultatima, a to je (...) moguće postići promjenama u nastavi koja bi trebala polaziti od jasno postavljenih ciljeva u skladu s kojima učitelji pripremaju nastavne aktivnosti koje učenike potiču na istraživanje, rješavanje životnih problema, aktivno i suradničko učenje te znanstveno i metakognitivno mišljenje. In order to affirm the characteristics of efficient professional training of teachers in the natural sciences, on the basis of a systematic overview of the literature, we chose and implemented an analysis of nine efficient experimental and quasi-experimental research designs. We affirmed that professional training should begin with initial workshops, which should continue through meetings of learning cummunities during these changes. Additionally, it is important to ensure support and guidance for teachers, as well as teaching materials for teachers and students. Professional training can be considered efficient only if it contributes to improved academic performance; this can be attained through changes in teaching, which should be founded on clearly established goals in accordance with which teachers may prepare teaching activities that inspire students to research, solve everyday problems, take part in active and cooperative learning, and think scientifically and metacognitively. (shrink)

Osim intuitivnih spoznaja kojima svijest neposredno zna sebe kao postojeće, sve su ostale spoznaje višestruko posredovane. A da bi uopće bile moguće, moraju biti zasnovane na vjerovanju iz kojega jedino mogu proizići čak i najskromnije spoznajne pretpostavke. No iako je snažna vjera ili bar kakvo-takvo vjerovanje u valjanost pretpostavki nužno ishodište svake umske spoznaje, ipak je tek sumnja ta po kojoj se iz tih pretpostavki može doprijeti do znanja. Jer vjera koja nije otvorena za sumnju i provjeru, spoznajno je jalova. (...) Štoviše ona je istinogubna.Stoga upravo sumnja čini mišljenje kritičkim, a filozofiju kao filo-sofiju razgraničava od arogantnog dogmatizma, zdravorazumske ograničenosti i ideološke lažnosti.Pa ako umska spoznaja bez vjere ili bar vjerovanja nije moguća, vjera koja ne uvažava ili čak negira umsku spoznaju nedostojna je življenja.Except for intuitive cognitions by which consciousness is immediately aware of itself as existing, all other cognitions are mediated in multiple ways. To make this possible in the first place they need to be based on the belief from which even the most modest hypotheses can stem. Although firm faith or at least some kind of similar belief in the validity of the hypotheses is the necessary origin of every mental-rational cognition, doubt is the only thing that can lead to knowledge from those hypotheses. Faith which is not open to doubt and verification is cognitively futile. Furthermore, it is truth-evasive.Bearing that in mind doubt is that what makes thinking critical and draws the boundary between philosophy as philo-sophia and arrogant dogmatism, pure-sense limitation and ideological falseness.So if mental-rational cognition without faith or at least belief is not possible, the faith which does not respect or which even negates mental-rational cognition is unworthy of living. (shrink)

Prijateljstvo prati čovjeka od njegovih samih početaka, a očituje se u trajnoj dvostrukoj raspoloženosti: biti s drugim i biti netko drugome. U izlaganju se analizira Aristotelova filozofska refleksija o prijateljstvu. Osobita važnost posvećuje se trima različitim motivacijama koje ljude potiču na stupanje u različite oblike druženja ili prijateljevanja, a to su: zbog koristi, užitka ili, pak, zbog kreposti. Pokazuje se kako prijateljstvo vođeno kriterijem koristi nije istinsko prijateljstvo, jer se njime ne ostvaruje dobro osobe, nego neko korisno dobro koje osoba (...) ima, a koje drugoj osobi treba. Takvo je prijateljstvo, prijateljstvo reciprociteta u kojem se nešto dobiva, umjesto da se netko susretne radi njega samoga. Ovom tipu prijateljstva slično je prijateljstvo iz užitka, budući da ni jedan ni drugi tip prijateljstva ne počiva na bitnom principu zasnovanom na vrijednosti i dostojanstvu ljudske osobe, nego na principu ugode ili koristi kojim se ostvaruje isključivo simbiotsko-egoistični odnos.Posebno se apostrofira kako je pravo, istinsko prijateljstvo ono koje svoje utemeljenje pronalazi u sličnosti prema kreposti, te se stoga ostvaruje u blagotvornoj sličnosti prema dobroti. Naime, samo dobri mogu dobro željeti onom drugom prijatelju koji je također dobar. Prijateljstvo koje počiva na temeljima dobrote biva više prijateljstvo ukoliko se širi horizont dobrote, prave, istinske, nesebične dobrote, u kojoj se prijatelju želi dobro radi njega samoga, a ne zbog možebitne koristi koju očekujemo od njega. Kritički se propituje Aristotelovo mišljenje da nije potrebno doći samo do kreposti na osobnom planu, nego je potrebno postići i krepost na području zajednice, te je stoga za prijateljstvo od presudne važnosti, kao svojevrstan poligon kreposnog djelovanja, kakvi će odnosi vladati u društvu.Freundschaft begleitet den Menschen von Anfang an, und diese offenbart sich in einer dauerhaften zweifachen Verfügbarkeit: mit jemandem sein und für jemanden da sein. In dem Aufsatz wird Aristoteles’ philosophische Reflektierung der Freundschaft analysiert. Besondere Aufmerksamkeit gilt dabei dreierlei Motivationen, die die Menschen zu verschiedenen Freundschaftsbeziehungen anregen. Die Gründe dieser Beziehungen können Eigennutz, Vergnügen oder auch Tugend sein. Es wird gezeigt, dass die auf Eigennutz basierende Freundschaft keine wahre Freundschaft ist, weil dadurch nicht das Gute der Person verwirklicht, sondern das Gute, das eine Person hat, von einer anderen Person ausgenutzt wird. Eine solche Freundschaft nennt man Reziprozitätsfreundschaft, da man von dem anderen etwas erwartet, statt mit ihm seiner selbst wegen Umgang zu pflegen. Diesem Freundschaftstyp ähnelt die zum Vergnügen geschlossenen Freundschaft. Weder der erste noch der zweite Freundschaftstyp lehnen sich an das wesentliche, auf dem Wert und der Würde des Menschen basierende Prinzip an, sondern an das Prinzip des Eigennutzes bzw. des Vergnügens, womit ausschließlich eine symbiotisch-egoistische Beziehung verwirklicht wird.Besonders betont wird die einzig wahre Freundschaft, die sich auf der Tugend gründet und daher ihren Höhepunkt im Guten erreicht. Nur derjenige, der gut ist, kann gut zu dem anderen sein, der auch gut ist. Die auf dem Guten basierende Freundschaft ist ein erhabener Freundschaftstyp, da sich dabei der Horizont des wahrhaftigen Guten und der Selbstlosigkeit weitet und man dem Freund seiner selbst wegen das Gute gönnt und nicht, weil man von ihm etwaserwartet. Auf kritische Weise wird der Standpunkt Aristoteles’ ausgelegt, dem zufolge Tugend auf dem persönlichen Plan allein nicht ausreicht, sondern auch auf dem Plan des Gemeinwesens angestrebt werden muss. Deshalb hängt von der Freundschaft als einem Ausübungsplatz tugendhaften Handelns ab, wie sich die zwischenmenschlichen Beziehungen in der Gesellschaft gestalten. (shrink)

Rad se sastoji od dva dijela. U prvom dijelu, tragom prethodnih istraživanja, prvenstveno Petrovićevih i Marottijevih, ispitujem sadržaj i primjenu temeljnog filozofijskog pojmovlja zasnovanoga na riječi i pojmu biti, pri čemu je glavna primijenjena strategija filozofijsko tumačenje mišljenja tvorenog putem mehanizama hrvatskoga jezika. U drugom dijelu, tragom Veljakovih istraživanja o metafizičkim utvarama, ispitujem opasnosti usvajanja moguće nepotpuno razumljenog pojmovlja pomoću kojega oblikujemo predodžbe o (društvenoj) zbilji i po njoj djelujemo. Sidrište je razmatranja problem hipostaze jednoga, a u dijalogu s Veljakovim (...) razmatranjima hipostaziranja partikularnih bića nastojim raščistiti polazišno mjesto za mišljenje promjena u odnosu prema zbilji opstojanja. (shrink)

Ako je u antičkom polisu Platona brinulo što se građani samodovoljno oslanjaju na vlastita uvjerenja o vrlinama, ne tragajući za znanjem, današnjeg žitelja globalnog pseudopolisa opčinjavaju simulirane informacije, slike i uvjerenja koja nezamislivim bujanjem kreiraju društvenu svijest. U sjenci masmedijskih pećina uočavaju se obrisi transformirane demokracije koja je sve izloženija silovitim naletima megakorporativnih interesa, dominantnih geopolitičkih utjecaja, kulturnog determinizma i redefiniranog vjerskog fundamentalizma. Usamljenom pojedincu na Agori sve je teže formirati i sačuvati vlastito mišljenje, ideje i vrijednosti. Infoprostor je (...) pokriven globalnom mrežom informacija i podataka, dok čin razmjene simboličkih sadržaja od čovjeka preuzimaju strojevi! Sloboda izražavanja medija je kisik otvorenog, javnog komuniciranja, stup demokratskih građevina, ali problem je u činjenici što čuvari informacijskih ulaza i dalje stražare, ovoga puta pred cyberprostorima.If Plato was upset that people leaned on their own convictions about virtues, without seeking knowledge, present resident of global pseudopolis is obsessed by simulated information, pictures and convictions, which create social consciousness with their hyperproduction. In shadow of massmedia’s caves, contours of transformed democracy can be seen. This democracy is more and more exposed to the interests of megacorporations, dominant geopolitical influence, cultural determinism, and redefined fundamentalism. Under such circumstances, to some lonely individual, “in Athena’s Agora”, is even more difficult to form and keep his or her own opinion, ideas and values. Infospace is covered by global network of information and facts; the process of symbolic exchange is taken off humans by machines. Freedom of speech in media is the air of open, public communication, the pillar of democratic structures, but problem is that watchmen of “information gates” still standing guard, but this time in front of cyber spaces. (shrink)

Johan Huizinga u svojoj knjizi Homo ludens tvrdi kako civilizacija proizlazi i razvija se u igri i kao igra. Ona jest jedna od ljudskih karakteristika, ljudski obred, a služi za rekreaciju, zabavu, ali i učenje. Može li se onda dobro usmjerenom igrom razvijati ljudsko mišljenje? Cilj programa filozofije za djecu jest uvježbavanje multidimenzioniranog mišljenja. Po Mathew Lipmanu multidimenzionirano mišljenje jest cjelina koja se sastoji od kritičkog, kreativnog i skrbnog mišljenja. Program filozofije za djecu usmjeren je i prema predškolskoj (...) i osnovnoškolskoj populaciji. Radi toga je u programu neizbježna igra kao put k razvitku multidimenzioniranog mišljenja. U radu ćemo prikazati i nekoliko igara usmjerenih k uvježbavanju umnih sposobnosti koje se koriste u programu filozofije za djecu.Johan Huizinga, in his book Homo ludens, claims that civilization arises and develops through play and as a play. Playing is a characteristic of humans, a human ritual and yet it is for recreation, fun, but also for learning. Can it be then that well-directed play leads to a development of human thinking? The aim of philosophy for children programme is practising multidimensional thinking. According to Mathew Lipman, multidimensional thinking is the entirety consisted of critical, creative and caring thinking. Philosophy for children programme is directed towards pre-school as well as towards elementary-school population. For that reason this programme considers play as an inevitable way into the development of multidimensional thinking. In this paper we will also present a few games which are being used in philosophy for children programme, and which are also directed towards practising intellectual abilities. (shrink)

For the contemporary Serbian sociology of religion it is evident that the process of desecularization has been present on the social scene of Serbia in the last fifteen years. Sociologists have provided arguments for this claim based on data gathered in Serbia during this period. The religious changes in question have been empirically recorded in all aspects of attachment to religion and the church, that is, in aspects of religious identification, doctrinal beliefs and religious behavior. Certain political subjects and social (...) scientists feel that social life in Serbia is getting increasingly, and that religion and church are exerting influence within social fields they are not supposed to, if Serbia is to become a secular, democratic state. The paper analyzes some major conditions of the clericalization of the Serbian society. U savremenoj srpskoj sociologiji religije nije sporno da je u poslednjih petnaestak godina na drustvenoj sceni proces desekularizacije. Sociolozi su taj proces argumentovali pozivajuci se na iskustvenu evidenciju koja je za to vreme stvorena u Srbiji. Navedene religijske promene empirijski su evidentirane u svim segmentima vezanosti za religiju i crkvu, dakle: u segmentu religijskog identifikovanja, doktrinarnog verovanja i religijsko-obrednog ponasanja. Postoji misljenje nekih politickih subjekata i drustvenih naucnika da se drustveni zivot u Srbiji sve vise klerikalizuje i da religija i crkva ispoljavaju svoj uticaj tamo gde ne bi smelo da ga bude ukoliko Srbija treba da bude laicka, demokratksa drzava. U tekstu se analiziraju neki od vaznih uslova klerikalizacije drustva. (shrink)

Contrary to many attempts to place Heidegger‘s thought back in the tradition of antihumanism, the author points out with particular reference to the Letter on Humanism that Heidegger, by passing through the classical concepts of humanism, hinted at a new and more profound understanding of humanism. In spite of having been subjected to a lot of critical questioning and criticism, the additional lure of Heidegger‘s thought-path – shown herein with reference to the indicated outstanding points – with its philosophical diction (...) lies in the fact that it opened the space for thought beyond the dichotomies of theory and practice, cognition and action, logic and ethics, thought and experience, which is becoming increasingly relevant for the present time, but which primarily because of the normatively induced and/or descriptively established thought style in most cases misses the dimension opened by Heidegger. The question still remains as to whether by way of Heidegger‘s thought‘s attempt one can arrive at a “conversation between worlds”, which is about the future of human encounter and consequently about the “interculturally anchored humanism”. Heidegger must have arrived at the boundaries of east-Asian thought, but he did not believe that a “fruitful interface” between west-European and Asian thought – one that would not entail only an understanding of “fundamental words” but primarily of “fundamental experiences” – was possible yet.Entgegen so manchem Versuch, Heideggers Denken in die Tradition eines Antihumanismus’ zurückzustellen, möchte ich unter besonderer Berücksichtigung seines Humanismusbriefes darlegen, dass Heidegger im Durchgang durch die klassischen Humanismuskonzepte ein neues und vertieftes Verständnis von „Humanismus“ entworfen hat. Der hier diesbezüglich an markanten Punkten nachgezeichnete Denkweg Heideggers besticht – trotz mancher kritischer Anfragen und Einwände – in seiner philosophischen Diktion nach wie vor auch dadurch, dass er einen Denkraum jenseits der Dichotomien von Theorie und Praxis, Erkennen und Handeln, Logik und Ethik, Denken und Erfahrung eröffnet hat, der heute zwar zunehmend wieder an Aktualität gewinnt, der aber aufgrund eines vornehmlich normativ induzierten und/oder deskriptiv angelegten Denkstils die von Heidegger eröffnete Dimension zumeist verfehlt. Gleichwohl bleibt kritisch zu fragen, ob man mit Heideggers Denkansatz bis zu einem „Gespräch zwischen den Welten“ gelangen kann, in dem es um die Zukunft menschlicher Begegnung, mithin einem „interkulturell verankerten Humanismus“ gehen wird. Gewiss ist Heidegger bis an die Grenzen etwa ostasiatischen Denkens gestoßen, allein eine auf Augenhöhe geführte „fruchtbare Auseinandersetzung“ zwischen westlich-europäischem und asiatischem Denken, wozu nicht nur das Erfassen der „Grundworte“, sondern dem voraus der Grunderfahrungen“ gehörte, schien ihm noch keine Möglichkeit zu sein.Nasuprot mnogim pokušajima da se Heideggerovo mišljenje vrati u tradiciju antihumanizma, želio bih u poglavitom osvrtu na njegovo Pismo o humanizmu izložiti da je Heidegger, prolazeći klasične koncepte humanizma, nabacio jedno novo i produbljenije razumijevanje humanizma. Heideggerov misaoni put, ovdje ocrtan u dotičnim markantnim točkama, – usprkos mnogim kritičkim propitivanjima i prigovorima – svojom filozofijskom dikcijom kao i uvijek zavodi također i time što je otvorio misaoni prostor s onu stranu dihotomija teorije i prakse, spoznaje i djelovanja, logike i etike, mišljenja i iskustva, koji danas istina rastuće dobiva na aktualnosti, ali zbog prvenstveno normativno inducirana i/ili deskriptivno postavljena stila mišljenja ponajčešće promašuje dimenziju koju je otvorio Heidegger. Pa ipak ostaje za pitati može li se s Heideggerovim misaonim pokušajem dospjeti do jednog “razgovora između svjetova”, u kojem se radi o budućnosti ljudskoga susreta, a time o “interkulturalno usidrenu humanizmu”. Zacijelo je Heidegger naišao na granice istočnoazijskoga mišljenja, no činilo mu se da još nije moguće “plodno sučeljavanje” između zapadno-europskog i azijskog mišljenja, kojemu ne bi pripadalo samo shvaćanje “temeljnih riječi, nego prije toga shvaćanje “temeljnih iskustava”. (shrink)

Krajem 18. stoljeća, kad je donesen jedan od najpoznatijih političkih dokumenata, Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, nije bilo teško pronaći odgovor na pitanje o onome »što« ljudskih prava, premda se time stupilo na tlo jednog u temelju drugačijega morala. Na ovaj ili onaj način ljudska prava su se izvodila iz uma, što znači iz jedne moći koja bi trebala napisati »Evanđelje čistoga uma«. Stoljeće i pol kasnije, 1948. godine, jedno takvo pitanje ne samo da je bilo manjkavo, nego je (...) u samo nekoliko godina djelovanja Opće deklaracije o ljudskim pravima postalo jasno da traganje za onim »što« ljudskih prava svaki dan iznosi na vidjelo sve brojnije i dublje nesuglasice. Stoga je predložen jedan strateški pomak: proglasimo pitanje o onom »što« prevladanim i posvetimo se onome »kako« ljudskih prava. Umjesto pozitivne zadaće predlažemo negativnu zadaću: Koje mišljenje može naštetiti onome »kako« ljudskih prava? U ovom se prilogu treba pokazati kako se kroz postmodernu uvuklo onto-teološko mišljenje koje djeluje kao leća koja iskrivljuje pogled na ljudska prava i time predstavlja jednu od najvećih suvremenih prijetnji za ljudska prava. (shrink)

Concerning the differences between Ernst Cassirer and Martin Heidegger with reference to Descartes one must point out their different ideological-historical and phenomenological approach on the one hand and on the other hand their diverging understanding of history, science and subjectivity. Cassirer and Heidegger agree that Cartesian thought is fundamental to both the contemporary understanding of the self in which man features as an autonomous subject and the contemporary understanding of reality in which being is analysed with the help of modern (...) science. Nevertheless, differences are manifest in the diverging representation of the new image of man and the world. While Heidegger in the revolt of man as subject seeks to get at the root of the existing dominant power relations and the implicit scientific discourse that ultimately excludes from that scope all that cannot be mathematically verified, Cassirer emphasises the nurturing of individuality and autonomy of the human mind. In man‘s successive self-liberation he sees the fundamental principle of anthropological ideal. From Descartes onward, and in particular from the Age of Enlightenment, man has been considered as an end in himself; he may maturely decide on his action, but he must also assume responsibility for it. According to Cassirer, these epistemological and ethical principles constitute the real foundation of our culture. According to him, modern-day progress does not necessarily flow into dominating subjectivism, since responsibility for the wrongful developments of the 20th century does not lie with the inherited models of man and reality, but rather with the disregard of the modern principles such as individuality, freedom and rationality.Anhand der unterschiedlichen Bezugnahmen Ernst Cassirers und Martin Heideggers auf Descartes sollen einerseits die Differenzen zwischen einem ideengeschichtlichen und einem phänomenologischen Zugang und andererseits ein divergierendes Verständnis von Geschichte, Wissenschaft und Subjektivität aufgezeigt werden. Cassirer und Heidegger stimmen darin überein, dass das cartesianische Denken sowohl für unser heutiges Selbstverständnis, in dem der Mensch als autonomes Subjekt fungiert, als auch für die gegenwärtige Wirklichkeitsauffassung, in der das Seiende mittels der modernen Naturwissenschaften analysiert wird, grundlegend wirkte. Die Unterschiede manifestieren sich jedoch in den voneinander abweichenden Auslegungen dieses neuen Menschenund Weltbildes. Während Heidegger im Aufstand des Menschen als Subjekt die Wurzel für die bestehenden Herrschaftsverhältnisse und den darin implizierten Wissenschaftsdiskurs, der letztlich alles mathematisch nicht Verifizierbare aus diesem Bereich ausschließt, festzumachen sucht, legt Cassirer den Akzent auf die Ausbildung der Individualität und Autonomie menschlicher Vernunft. In der sukzessiven Selbstbefreiung des Subjekts erblickt er das Grundprinzip der anthropologischen Ideale. Seit Descartes und insbesondere seit der Aufklärung gilt der Mensch als Selbstzweck, der mündig über sein Tun bestimmen kann, aber für dieses auch Verantwortung übernehmen muss. Diese epistemologischen und ethischen Grundsätze bilden für Cassirer das eigentliche Fundament unserer Kultur. Für ihn mündet der moderne Fortschritt nicht zwangsläufig in einen herrschaftlichen Subjektivismus, denn für die Fehlentwicklungen im 20. Jahrhundert sind nicht die überkommenen Modelle von Mensch und Wirklichkeit zur Verantwortung zu ziehen, sondern die Missachtung moderner Grundsätze wie Individualität, Freiheit und Rationalität.Temeljem različitih pozivanja Ernsta Cassirera i Martina Heideggera na Descartesa treba ukazati s jedne strane na razlike između idejno-povijesnog i fenomenološkog pristupa a s druge na divergentno razumijevanje povijesti, znanosti i subjektiviteta. Cassirer i Heidegger suglasni su da je kartezijansko mišljenje temeljno za naše današnje samorazumijevanje, u kojemu čovjek fungira kao autonomni subjekt, jednako kao i sadašnje shvaćanje stvarnosti, u kojem se biće analizira pomoću modernih prirodnih znanosti. Ipak, razlike se manifestiraju u izlaganjima te nove slike čovjeka i svijeta, koja odstupaju jedna od drugih. Dok Heidegger u uspostavljanju čovjeka kao subjekta pokušava ustvrditi korijen postojećih odnosa moći i implicitni znanstveni diskurs, koji naposljetku iz tog područja isključuje sve što se ne može matematički verificirati, Cassirer polaže akcent na izobrazbu individualnosti i autonomije ljudskoga uma. U sukcesivnom samooslobođenju čovjeka uočava on temeljni princip antropološkog ideala. Od Descartesa, a poglavito od prosvjetiteljstva, čovjeka se smatra samosvrhom; on može zrelo određivati svoje djelovanje, no mora na sebe preuzeti i odgovornost za njega. Ta epistemološka i etička načela tvore za Cassirera pravi fundament naše kulture. Za njega se moderni napredak ne ulijeva neizbježno u vladajući subjektivizam, budući da za pogrešan razvoj u 20. st. nisu odgovorni naslijeđeni modeli čovjeka i stvarnosti, nego prezir modernih načela poput individualnosti, slobode i racionalnosti. (shrink)

In dieser Arbeit will ich im Rahmen der?erstaunlichen? Aktualit?t der politischen Philosophie Hegels der letzten zwei Jahrzehnte, den Status der zwischenstaatlichen Verh?ltnisse in seiner?Rechtsphilosophie? einer Analyse unterziehen. Ihre?unwirtliche Stelle? innerhalb seines philosophischen Systems kann uns nicht nur die Hegelsche Auffassung von dem Ph?nomen des Politischen erkennen lassen, sondern verweist uns auch auf die Stetigkeit der Entzweiung zwischen dem globalen Feld des politischen Ereignis als empirisch konstitutiv und ihrer?universellen??berwindung. Die Sph?re des Politischen wurde damit f?r das gegenw?rtige philosophische Denken als mit (...) einer?Rest der Negativit?t? bestimmend gezeigt und das Verh?ltnis zwischen der Philosophie und dem Staat wurde fruchtbar f?r eine zuk?nftige Betrachtung ge?ffnet. Namera mi je da u sklopu?iznenadjujuce? aktuelnosti u poslednje dve decenije Hegelove politicke filozofije podvrgnem analizi status medjunarodnih odnosa u Hegelovoj Filozofiji prava. Smatram da nam?negostoljubivo mesto? tog odseka unutar njegovog filozofskog sistema moze osvetliti, ne samo Hegelovo shvatanje fenomena politickog, nego i konstantnost rascepa/ razlike izmedju globalnog polja politickog dogadjaja kao empirijski konstitutivnog i njegovog?univerzalnog? prevladavanja. Sfera politickog ce se na taj nacin pojaviti za savremeno filozofsko misljenje kao sustinski odredjena jednim?ostatkom negativnosti?, a odnos izmedju filozofije i drzave plodno otvoriti za neko buduce razmatranje. (shrink)

»Sve što postoji u onom drugom je drugačije nego u sebi« . Ljudski svijet je posredovani svijet te može biti posve odvojen od onoga što je svijet u sebi, a što se danas naziva neposrednošću, životom, autentičnom egzistencijom. Racionalnost, simboličko mišljenje, jezik, povezuju nas s realnošću, ali prepušteni sebi samima zarobljavaju beskonačnu različitost stvarnosti i supstituiraju bogatstvo života hiperrealnošću i ekstenzijama .Izgubljeni smo u simbolima jer nam nedostaje, kaže Kuzanski, tankoćutnost za razlikovanje simbola od onoga što oni simboliziraju. Kant (...) to proširuje na razlikovanje svijeta za nas od svijeta po sebi, upozoravajući da je naše iskustvo svijeta određeno naočalama kroz koje ga gledamo. Kuzanski nam nudi naočale koje omogućuju spomenutu tankoćutnost. Uspoređuje ih s dragocjenim kamenom berilom kroz koji postaje vidljivo ono što je inače nevidljivo. To je medij tankoćutniji od jezika. Za Platona njegovo poznavanje bijaše uvjet da se uđe u Akademiju.“Whatever exists, exists otherwise in something else than it exist in itself” . The world of man is a mediated indirect world and it can exist completely separate from what the world in itself is, the latter being referred to today as immediacy, Life, authentic existence. Rationality, symbolic thought, and language connect us to the reality, but when they are left to themselves they reduce otherwise infinite variety within the reality and substitute the richness of life with hyperreality ad extensions .We are lost in the world of symbols, according to Cusanus, because we lack the sensibility to differentiate the symbol from the signified symbolized. Kant extends this to the opposition between the worldforus and the worldperse, thereby pointing out that our experience of the world is determined by the spectacles through which we see it. Cusanus on the other hand offers the spectacles that enable us to achieve the before mentioned sensibility, comparing them to the semiprecious stone beryl, which enables otherwise invisible objects to become visible if observed through the stone. The concerned medium is thus more sensible than language. Plato made the cognition of this medium a prerequisite for entry into his Academy. (shrink)

U tekstu se razmatra paradoksalna priroda identiteta koja izvire iz: 1) samog pojma cija apstraktna opstost sazima razlicite, u stvarnosti cak suprotne osobine; 2) procesualne prirode stvarnosti koju je lakse uhvatiti u poetske metafore ili apstraktne principe nego u nedvosmislene pojmovne mreze; 3) odnosa suprotnosti bica i znanja, svesti i stvarnosti, subjekta i objekta, sopstva i licnosti. Zapetljano u lavirintu cije granice izmicu pri pokusaju pojmovnog odredjenja, moderno misljenje identiteta ide ka napustanju ideje?sopstva? u korist?ega? i pogresnom razumevanju identiteta kao (...) identicnosti. To odgovara?vremenu izgubljenog duha?, razapetom istovremenom potrebom za pronalazenjem identiteta i za odustajanjem od njega. (shrink)

Petrić motivira svoj pokušaj deheleniziranja filozofije i kršćanske teologije činjenicom da su oko četiri stotine godina nakon »starih teologa«, koji su bili pod utjecajem Platonove filozofije, skolastički teolozi počeli u teologiju uvoditi Aristotelovu filozofiju i uzimati njegove »bezbožnosti« kao temelje vjere. Ispričava ih što nisu poznavali niti mogli poznavati stare teologe jer nisu znali grčki i stoga su im bili nepoznati Platonovi i Aristotelovi izvorni tekstovi u kojima se ti stari mudraci spominju. Ne oprašta im, međutim, što su pokušali »bezbožnošću (...) poduprijeti pobožnost«. Stoga Petrić nastoji pokazati da je Aristotel našao sve problemske motive svoje metafizike, fizike i etike u prastarih egipatskih i kaldejskih mudraca, i to najvećim dijelom posredovanjem Platona. Isto tako nastoji pokazati kako je spomenute probleme Aristotel preformulirao, pretumačio u duhu starogrčkog jezika i duha, ali djelomično i prešućivao.Heideggerov analogni noviji pokušaj dehelenizacije filozofije i kršćanske teologije polazi od teze o »zaboravu pitanja o bitku«, odnosno o »smislu bitka«. Taj »zaborav« skrivila je tradicionalna metafizika koja je tretirala bitak kao »najopćenitiji« i stoga »najrazumljiviji« pojam i na taj način dispenzirala filozofiju da ponovo promišlja pitanje o bitku. Pitanje o bitku blokirala je metafizika i time što je bitak tretirala kao »biće« i navela teologiju da i Boga tretira kao »biće«, doduše kao »najviše«, ali ipak kao biće. To je omogućilo da se teologija razumije kao »pozitivna« znanost i time se uvrsti među druge »pozitivne« znanosti. Heideggerov motiv da »destruira« tradicionalnu metafiziku jest da usmjeri mišljenje prema njegovoj zaboravljenoj bitnoj zadaći, a time i teologiju da se, oslobođena od tradicionalne metafizike, uputi novim putovima.Najnoviji poticaj kritičkom tematiziranju dehelenizacije kršćanske vjere, i uopće europskog duha, dao je teolog i sadašnji papa Joseph Ratzinger, posebno u svom predavanju na Sveučilištu u Regensburgu, u kojem je desetak puta kritički apostrofirao dehelenizaciju. Podvrgnuo je kritici tri vala dehelenizacijskog programa u kršćanskoj teologiji: od izgona metafizike iz teologije u Reformaciji, preko historiziranja u liberalnoj teologiji 19. i 20. stoljeća, do brisanja tragova helenizacije kršćanske vjere u ideji inkulturacije. Ratzinger podvrgava kritici ograničavanje uma , započeto matematizacijom europske znanosti u renesansnom platonizmu, koje je Kant kanonizirao. Posljedice toga ograničavanja uma nisu relevantne samo za kršćanstvo koje teži suprotnome, tj. proširenju uma , nego i za zapadnoeuropski duh u cjelini.Petrić’s attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology was motivated by the fact that about four centuries after the “ancient theologians”, who were influenced by Plato’s philosophy, scholastic theologians began to introduce Aristotle’s philosophy into theology and adopt his “impieties” as the foundations of faith. He justifies their ignorance and inability to learn about the ancient wise men by the fact that they had no knowledge of Greek and were thus not familiar with the original texts of Plato and Aristotle in which the wise men were mentioned. He does not forgive them, however, for trying to “support piety by impiety”. Thus Petrić attempts to demonstrate how Aristotle found all the problem motives of his metaphysics, physics and ethics in the wise men, drawing mostly upon Plato. He also attempts to show how Aristotle reformulated the mentioned problems, reinterpreted them in the spirit of the old Greek language and thought, but also ignored some of them.Heidegger’s more recent similar attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology is grounded on a thesis of the “neglect of the question of being” – that is, the “meaning of being”. This “neglect” is the result of traditional metaphysics which treated being as “the most general” and thus “the most understandable” notion, and in such a way dispensed philosophy to reconsider the question of being. The question of being was blocked by metaphysics in that it treated being as an “entity”, prompting theology to treat God as an “entity” as well, though “the supreme” but still an entity. This led to the understanding of theology as a “positive” science and its eventual classification among the “positive” sciences. Heidegger’s motive to “destroy” traditional metaphysics is to stream thought towards his forgotten major goal, and thus prompt theology, once freed from traditional metaphysics, to seek new strands.The most recent attempt at critical thematization of dehellenization of Christian faith and European spirit in general has been made by the theologian and present pope, Joseph Ratzinger, particularly in his lecture delivered at the University in Regensburg in which he repeatedly criticized dehellenization. Three stages of dehellenization program in Christian theology are the subject of his criticism: from the banishment of metaphysics from theology in the Reformation, through historization in liberal theology of the nineteenth and twentieth century to the erasing of the traces of Hellenization of Christian faith in the idea of inculturation. He also argues against mind limitation started by mathematization of European science in Renaissance Platonism and canonized by Kant. The consequences of mind limitation are not only relevant to Christianity which strives towards the very opposite – broadening of the mind , but to the Western spirit on the whole. (shrink)

Yugoslav anti-war contention has remained an under-theorised topic almost twenty years after the end of the wars of Yugoslav succession. Rather than focusing on the?ontogenesis? of individual pacifist enterprises, this paper examines the reasons for which Yugoslav anti-war activisms have been marginalised in recent East European sociological scholarship. I argue that a thorough appreciation of these phenomena requires a Yugoslav/regional approach which has not been favoured by post-Yugoslav social science scholars. This article also offers a critical reading of the existing (...) attempts to theorise Yugoslav anti-war activisms. It criticises their failure to draw upon the rich conceptual ap?paratus of social movement theories developed within Western political sociology over the last couple of decades. In spite of the fact that the concept of?social movement? may be contested in the context of post-Yugoslav anti-war engagement on the basis of its quantitative marginality, this should not deter Yugoslav social scientists from applying and refining Anglo-Saxon social movement theories in a culturally sensitive manner. Specific dynamics of anti-war activism occurring within an armed conflict has not been sufficiently studied. This is an important knowledge lacuna where regional sociologists could offer a substantive contribution. jugoslovenski antiratni angazman je ostao nedovoljno teorijski obradjena tema i posle skoro dvadeset godina od kraja ratova za jugoslovensko nasledje. U ovom radu se ne fokusiram na?ontogenezu? individualnih mirovnih poduhvata, vec ispitujem razloge zbog kojih su jugoslovenski antiratni aktivizmi marginalizovani u skorasnjoj istocnoevropskoj socioloskoj literaturi. Tvrdim da razumevanje ovih fenomena zahteva jugoslovenski/regionalni pristup kojem do sada nije bila posvecena adekvatna paznja. Ovaj rad takodje donosi i jedno kriticko citanje postojecih napora da se teorijski pristupi jugoslovenskim antiratnim aktivizmima. Kritikujem propust istrazivaca da se posluze bogatim konceptualnim aparatom razvijenim u proteklih nekoliko decenija u okviru zapadne politicke sociologije. Iako koncept?drustvenog pokreta? moze biti diskutabilan u kontekstu jugoslovenskog antiratnog angazmana u smislu njegove kvantitativne marginalnosti, to ne bi trebalo da spreci primenu anglosaksonskih teorija drustvenih pokreta na kulturoloski senzitivan nacin. Specificna dinamika antiratnog organizovanja za vreme i na prostoru ratnog konflikta nije u dovoljnoj meri istrazena, pa bi ovdasnji istrazivaci na tom polju mogli dati bitan doprinos. (shrink)

U suvremenom decentraliziranom društvu mnoštva, ‘novi mediji’ operiraju kao indeksni nomadski termin kojim ukazujemo na mnogostruke i različite prakse konstruiranja, izvođenja i konstituiranja procedura suvremenog življenja, odnosno scenu njegova ispisivanja. Uvođenjem termina ‘novomedijsko pismo’ nastojim identificirati dominantne mehanizme održavanja hegemonije: mitifikaciju i naturalizaciju, prevođenje i uključivanje, djelomičnu propustljivost itd. Pitanja o/oko opstanka umjetničkog djelovanja danas tako postaju pitanja njegove nečitkosti, a mjesta njegovog intencionalnog opiranja protokolima novomedijskog pisma svojevrsna prilika za potencijalno subverzivno djelovanje u kontekstu trenutnog, tehnološki visoko razvijenog društva (...) i njegovih imperativa. Je li moguće temeljnim redefiniranjem statusa umjetnosti izvesti platformu koja će omogućiti kritičko djelovanje?In the contemporary decentralized society of the multitude ‘new media’ operates as an index nomadic term that points at numerous and various practices of constructive, performative, and constitutive procedures of contemporary living, that is, its scene of writing. Through introducing the term newmedia writing I attempt to identify its mechanisms of maintaining hegemony: mythification and naturalization, translation and inclusion, partial permeability, etc. The questions concerning the survival of art practices today are thus becoming the questions of its unreadability, while their intentional resistance to the protocols of the newmedia writing reveals a unique chance to potentially act subversively in the context of present society and its imperatives. Is it possible to, through thorough redefinition of the status of art, perform a platform that will enable critical action? (shrink)

Mīr Zāhid's glosses on al-Dawwānī's commentary on al-Suhrawardī's Hayākil al-nūr on Islamic philosophy.

U odnosu filozofije i umjetnosti, metaforičko mišljenje ima poseban status. Od antičke retorike, metafora je bitna jezička figura. U prošlom stoljeću postaje modelom estetičkih i znanstvenih procesa spoznaje i stvaralaštva i teorijskih rasprava u znanosti o književnosti, filozofiji jezika i lingvistici, tj. o hermeneutičkim, jezičkoanalitičkim i strukturalističkim paradigmama. Zanimati će nas Grassijeva hermeneutika metafore. Dok Heidegger drži da je pretpostavka metaforičkog mišljenja tradicionalno razlikovanje osjetilnog i nadosjetilnog bića, tj. da pjesništvo nije metafora, Grassi ide drugim putom, zastupajući tezu da (...) je pjevanje pjesnika i sâmo povijesni bitak zapadnog čovjeka − tumačeći npr. ironički izraz u romantičara novim oblikom mišljenja. Slično Grassiju, i Ricoeur smatra da je Heideggerova upotreba metafore ipak važnija od onoga što usput govori protiv nje. (shrink)

Resumen En este artículo analizaremos, a través de una serie de actividades diseñadas para implementar en el aula, el modo en el que un grupo de jóvenes gallegos co-construyen el conocimiento metalingüístico y metapragmático acerca de las diferentes variedades locales del español y gallego. La exposición de su trayectoria biográfica permite que afloren diversos saberes y conocimientos metalingüísticos que los estudiantes han ido adquiriendo a lo largo de su escolarización y, además, surgen diversas categorizaciones sobre lenguas y variedades que ponen (...) de manifiesto sus ideologías lingüísticas, pp. 157–174). A través del análisis de las prácticas metalingüísticas y metapragmáticas comprobaremos cómo se reproducen las ideologías lingüísticas de estos jóvenes; por una parte, las ideologías de la institución académica y escolar; y por otra, las ideologías lingüísticas de los jóvenes presentes en el aula, en donde etiquetan, clasifican y establecen jerarquizaciones y valoraciones de su repertorio comunicativo. Finalmente, se comprueba cómo las diferentes variedades del español y del gallego actúan como índices de identidad social diferente de la reconocida en el ámbito institucional y académico, con distintos valores en el mercado lingüístico. (shrink)

On the ethics and character of Prophet Muḥammad d. 632.

Islamic ethics. ; Christian ethics. ; Ethics, Comparative.