Delo se loteva vprašanja aktualnosti pojma subjekta v filozofiji in politiki skozi analizo tistih avtorjev, ki so ga domnevno najbolj radikalno pokopali: pokaže, da vznik radikalno novega in problematika subjekta zavzema osrednje mesto v Deleuzovi filozofiji, kakor tudi v Lyotardovi pozni misli posvečeni praznini, v Foucaultovi obravnavi biopolitike in biooblasti, v delu Negrija in Hardta o Imperiju, ter nazadnje v Badioujevi predelavi temeljnih filozofskih kategorij biti, resnice in subjekta, na osnovi katerih je dandanes znova možna renesansa filozofije. Ta ima po (...) Badiouju štiri razsežnosti, ki se v delu Vznik subjekta nenehno prepletajo: »V osnovi želja filozofije implicira razsežnost upora: ni filozofije brez nezadovoljstva mišljenja v njegovem soočenju s svetom, kakršen je. Pa vendar želja filozofije vključuje tudi logiko: to je, prepričanje v moč argumenta in uma.«. (shrink)

U radu se komentiraju neki aspekti filozofske relevancije Bhagavadgîte povodom novog izdanja u hrvatskom prijevodu Gorana Kardaša s kritičkim aparatom i intertekstualnom studijom: s jedne strane, intertekstualnost se, kao imanentnije načelo analize, prikazuje kao legitimni nastavak logike komparativizma u historijama ideja i ujedno kao nužni supstitut komparativne metode; s druge strane, intertekstualnost se kao načelo analize prevodi sa filološke i sadržajno-historijske razine analize u model sinkronijskog poretka različitih diskursâ. Takva zamjena filološke razine konceptualnom i diskurzivnom omogućuje da se na Bhagavadgîti (...) uoče kako »postmoderne« forme iskaza tako i neki temeljni sadržajni koncepti koji se tradicionalno pripisuju »modernosti« od Kantove ideje »moralnosti« i njezine kritike u Hegelovoj ideji »običajnosti«; završno se komentiraju još jednom razlozi poznatog zaokreta u Hegelovu stavu prema »isključenju filozofije Istočnjaka« iz povijesti filozofije nakon pojave Gîte u prijevodu Wilhelma von Humboldta, čiji jezično-teorijski rad predstavlja ishodište suprotne, nietzscheovske linije suvremene filozofije.This paper comments on some of the aspects of the philosophical relevance of Bhagavad-Gîtâ inview of the fact that a new edition was published in Croatian translation by Goran Kardaš with acritical review and an intertextual study: on the one hand, intertextuality – as a more immanentprinciple of analysis – is disclosed as the legitimate extension of the logic of comparativism inthe histories of ideas and, at the same time, as the necessary substitute for the comparative met­hod; on the other hand, however, intertextuality – as a principle of analysis – is transposed fromthe philological and content-historical level of analysis into a model of a synchronic system ofdiverse discourses. Such substitutions of the philological level with a conceptual and discursivelevel enable one to recognise both “postmodern” forms of expression and a number of fundamental content concepts inBhagavad-Gîtâ, concepts which have traditionally been ascribed to “modernism” from Kant’sidea of “reflective morality” and its critique in Hegel’s idea of “morality” as custom. Finally,the author comments on the reasons behind the famous change in Hegel’s attitude towards “theexclusion of Eastern philosophy” from the history of philosophy as a result of the publicationof Gîtâ in Wilhelm von Humboldt’s translation, whose linguistic-theoretical work represents theorigin of the opposite, Nietzschean line of contemporary philosophy. (shrink)

Šiuo metu vykstančio fenomenologinės psichopatologijos atsinaujinimo kontekste straipsnyje pristatoma viena esminių fenomenologinės psichopatologijos prielaidų – poreikis prasmingai inkorporuoti su patologija susidūrusio subjekto potyrius į jo gyvenimo naratyvą. Aptariama, kaip psichozei progresuojant subjektas palaipsniui praranda agentiškumą savo dėmesio bei prasmių kūrimo atžvilgiu. Pasitelkiant W. Gombrowicziaus romaną Kosmosas rekonstruojamas aktyviosios psichozės stadijos epizodas – subjekto dėmesį ir prasmę struktūruojantys centrai įsisteigia tarytum nepriklausomai nuo jo, jų pagrindu besikuriantiems kliedesiams plečiantis tampa vis sunkiau išlaikyti ryšį su supančiu pasauliu. Naratyvo kūrimas tokioje situacijoje (...) pasirodo kaip savigydos pastanga – mėginimas pakitusio patyrimo epizodus prasmingai inkorporuoti atgal į savo agentiškumo sritį. Dėl šios priežasties pabrėžiama, kad psichoterapijoje svarbu ne mėginti pakeisti subjekto naratyvą racionalizuotu terapeuto kuriamu naratyvu, o įtraukti subjektą į kooperatyvų dialogą apie asmeninę jo potyrių prasmę. (shrink)

Straipsnyje svarstomas teorinis judesys, kuriuo Emmanuelis Levinas grindë savàjà asmens tapatumosampratà, prieðingà Vakarø filosofijos klasikiniame racionalizme ir fenomenologijoje susiklosèiusiossavimonës kaip sàmonës tapatumo sau prielaidai. Kanto asmens tapatumo koncepcija taip pat liekaðioje „antileviniðkoje“ paradigmoje, taèiau Levinas pasitelkia ketvirtàjà Kanto antinomijà kaip iðlaisvinanèià subjektyvumà ið laiko spàstø. Straipsnyje keliamas klausimas, kaip Levinas perðoka nuo dinamiðko laiko sekmens problemos prie subjekto tapatumo kaip jo socialumo klausimo. Koká vaidmenáðioje naujoje asmens tapatumo sampratoje vaidina Fiodoro Dostojevskio romanø kai kuriø veikëjøvertybinëms prielaidoms labai artima Levino subjekto (...) pasyvumo, paþeidþiamumo ir apsëstumo samprata? Kaip ji iðplaukia ið ketvirtosios Kanto antinomijos pamokø? Vieniðas filosofinis subjektas negalikito momento kitybës aptikti pats savyje. Levino filosofinis subjektas kito momento kitybæ randa kitame asmenyje. Taip laikas sukuriamas. Levinas, susiedamas asmens tapatumà su nauja laiko samprata,suteikia jam socialumo matmená. Autorë straipsnyje árodinëja tezæ, kad Levino subjekto tapatumosteigèiai didþiausià átakà turëjo Dostojevskio romanuose suformuluota þmogiðkosios brolybës samprata. Jos paveiktas Levinas formuluoja naujà asmens tapatumo savimonæ, todël jo filosofijoje pasyvusapsëstasis kitu subjektas yra amþinas Odisëjas, niekada nebegráþtantis pats á save ir nebesutampantissu savimi. Toks teorinis judesys, autorës manymu, tampa galimas, kai Levinas, sekdamas Kanto ketvirtàja antinomija, savo subjektà iðlaisvina ið dinaminës laiko tëkmës panèiø.Pagrindiniai þodþiai: ketvirtoji Kanto antinomija, Levinas, Dostojevskis, subjekto tapatumas. (shrink)

Nakon uvodnoga poglavlja, koje sažeto predstavlja temeljne teze Derridaovih ranih čitanja Freuda i Lacana, ovaj tekst nastoji ukazati na ulogu što su ju u njegovu kasnijem radu imali Nicolas Abraham i Maria Torok. Introjekcija/inkorporacija, kripta, kriptonimija, transgeneracijska sablast – ključni pojmovi njihove psihoanalize, nastali detaljnom revizijom Freudova koncepta tugovanja – predstavljaju temelj Derridaovim promišljanjima odnosa sablasnoga i tekstualnoga, te tugovanja kao etičkoga problema. Završno poglavlje, na primjerima tekstova o smrtima Rolanda Barthesa i Paula de Mana, demonstrira način kojim Derrida razrađuje (...) i prevladava opreku introjekcije i inkorporacije, odnosno normalnog i patološkog; aporije postfreudovskoga mišljenja tugovanja kao temeljnog oblika odnošenja prema drugome navode na ponovno promišljanje cjelokupnoga koncepta subjekta.This article’s introductory chapter summarizes the basic outlines of Derrida’s early readingsof Freud and Lacan, and the following chapters analyse the impact of Nicolas Abraham andMaria Torok on his later work. Introjection/incorporation, crypt, cryptonymy, transgenerationalphantom – the key ideas of their psychoanalysis, developed in a detailed revision of Freud’sconcept of mourning – provide the foundation for Derrida’s thinking on spectrality and text, aswell as for reconsidering mourning as an ethical problem. The concluding chapter demonstratesDerrida’s elaboration and overcoming of the opposition between introjection and incorporation in his writings on the deaths of Roland Barthes and Paul deMan: the post-Freudian aporias of mourning as a fundamental way of relating to the otherdemand a thorough rethinking of the concept of subject. (shrink)

Izhajajoč iz dveh slavnih Kantovih tekstov skuša pričujoči spis pokazati na notranjo zvezo med avtonomijo uma in subjektivno svobodo na eni strani ter nujnim pokoravanjem arbitrarni avtoriteti na drugi. V Kantovem načrtu za organizacijo Univerze se ta povezanost kaže kot delitev na zgornje in spodnje fakultete, pri čemer se morajo prve podrejati samovoljnim ukazom zunanje oblasti, druga pa naj se ravna le po načelih uma. Obe plati spadata skupaj v skladu s Kantovim paradoksnim stališčem, da samo omejitev osvobaja, medtem ko (...) bi neposredno sovpadanje obojega privedlo do nevarnosti totalitarizma. Toda ta bistvena zveza med umom in ne-umno arbitrarnostjo naposled meri drugam: subjekt, ki si v svoji radikalni avtonomiji in samoopredelitvi postavlja svoj lastni notranji Zakon, je prav v svojem jedru soočen z radikalno heteronomijo. Moralni Zakon, kategorični imperativ, subjekta šele zares oropa njegove iluzorne avtonomije, konec koncev je še manj umno utemeljen kot njegov objektivni protipol. Od subjekta zahteva nemogoče, ne da se ga zadovoljiti, a prav skozi to nemožnost, skozi to bistveno nezadovoljnost vznikne subjekt razsvetljenstva. Zadnji del skuša pokazati, kako Fou-caultova reaktualizacija kantovske pozicije zatre njene radikalne konsekvence. Foucault zvaja Kantovega subjekta na pred-kantovsko etično držo in tako zgreši tisto zastavitev subjektivnosti, ki je položena v temelje psihoanalize. (shrink)

Avtor skuša pokazati nezadostnost Althusserjevega pojma interpelacije in zagovarja psihoanalitični koncept subjekta. Ta subjekt vznika natanko tam, kjer interpelacija spodleti in temelji na delu ireduktibilne eksteriornosti v samem jedru konstruirane interiornosti, je ostanek, ki ne more preiti v simbolni red in ki je ne-zamisljiv znotraj althusserjanske perspektive. Avtor ilustrira svoje stališče z več zgledi, ki segajo od melodramatskih zapletov do funkcioniranja transfera v psihoanalizi in od heglovskega pojma duha do »stalinističnega načina subjektivacije«, in zaključuje, da je vsaka ideologija nemožno prizadevanje, (...) da bi se spoprijeli s tem ostankom in da bi združili interiorno in eksteriorno, da pa je njeno pravo gorivo — užitek, ki ga izmikajoče nudi ta ostanek — tudi njena eksplozivna moč. (shrink)

Šios analizės tikslas yra trilypis. Visų pirma, bandoma nustatyti pagrindinius Nietzsche’s subjekto kritikos aspektus. Visų antra, bandoma identifikuoti centrinę šios kritikos funkciją. Visų trečia, bandoma interpretuoti Nietzsche’s ginamą subjektą kaip kūnišką stimulų, instinktų, ir reikmių daugialypumą. Esėje parodoma, kad standartinis subjekto problematikos Nietzsche‘s kūriniuose svarstymas nėra adekvatus. Pasak tokio svarstymo, Nietzsche atsisako subjektyvistinių mąstymo kontūrų ir pakeičia juos radikaliai nauja paaiškinamąja schema. Esėje taip pat parodoma, kad Nietzsche niekad nesiekė pateisinti atomistinės ar anarchiškos subjekto sampratos. Nietzsche siekė suprasti subjektyvybę dvigubo (...) patvirtinimo būdu – kaip valdančio stimulo ir subjekto tapsmo patvirtinimą. Tokio dvigubo patvirtinimo dėka, savastis atsiskleidžia kaip tekstas ir jo interpretacija.Esminiai žodžiai: ego, kūnas, Nietzsche, savastis, subjektas.The following analysis has a threefold task. First, it aims to identify the central aspects of Nietzsche’s critique of the subject. Secondly, it aims to identify the main function that this critique serves. And thirdly, it aims to interpret the subject Nietzsche defends and endorses in terms of a bodily multiplicity of drives, instincts and needs. The paper argues against the standard interpretation of the problematic of the subject in Nietzsche, according to which Nietzsche abandons the subjectivistic approach in favor of an entirely different explanatory framework. The paper shows that far from supporting an atomistic or an anarchic view of the subject, Nietzsche’s narrative endorses a notion of subjectivity that entails a double affirmation: the affirmation of the ruling drive of the body and of the style of the subject’s becoming. In virtue of such a double affirmation, the self discloses itself as both the text and its interpretation.Key words: body, ego, Nietzsche, multiplicity, self, subject. (shrink)

Karl Marx u Njemačkoj ideologiji i Kapitalu uvodi optičku metaforu ljudskog oka kroz koju tumači problematiku ideologije i robnog fetišizma. U radu se razmatraju mogućnosti interpretacija ovih Marxovih metafora. U svjetlu se tih interpretacija razmatra jedna od središnjih postavki vizualnih studija da se vizualna kultura moderniteta gradi na potkopavanju epistemološke prevlasti viđenja. Rad problematizira koncepciju modernističkog utjelovljenog promatrača koju uvodi američki povjesničar umjetnosti Jonathan Crary. Prema Craryju, ova drugačija ideja promatračkog subjekta potkopava klasičnu filozofijsku ideju o rastjelovljenosti spoznajnog subjekta. Prema (...) Craryjevoj argumentaciji takva se klasična ideja subjektivnosti s modernitetom ne zamišlja više kao temelj spoznaje, nego kao figura ideologije. Međutim, preokretanje Marxova odnosa između optičkih metafora i pojmova ideologije te fetišističkog karaktera robe baca potpuno drugačije svjetlo na pitanje promatračke subjektivnosti. Završna je postavka rada da se camera obscura i ljudsko oko ne trebaju isključivo shvaćati kao puke metafore koje je Marx u Njemačkoj ideologiji i Kapitalu upotrebljavao kao analogije preko kojih je tumačio pojmove kao što su ideologija ili fetišizam robe. Postupak čitanja može isto tako ići i u obrnutom smjeru: camera obscura i ljudsko oko su pojmovi koji su objašnjeni posredstvom već definiranih pojmova ideologije i fetišizma robe. Ako se perspektiva čitanja zamijeni na taj način postaje jasno da iz postavke o utjelovljenom promatraču ne proizlazi nužno i postavka o utjelovljenom karakteru doživljajā viđenja.Camera obscura and human eye were key metaphors engaged in the interpretation of the concepts of ideology and commodity fetishism in Karl Marx’s fundamental texts German ideology and Capital . The aim of this paper is to reconsider interpretative strategies that Marx used while he was proposing his main thesis on ideology and commodity fetishism. In the light of these considerations the paper addresses one of the central propositions of the contemporary visual studies that modern visual culture undermines epistemological privileging of the vision. The paper critically discusses the concept of the embodied observer that American art historian Jonathan Crary introduced in the philosophy, art history, cultural history and visual studies. According to Crary the idea of vision as primarily rooted in the corporeality of the observer undercuts Cartesian idea about vision as primarily disembodied event. Crary claims that with the rise of the modernity disembodied subjectivity turns from the site of the knowledge into the figure of ideology. However, reversing the Marx’s relation between optical metaphors and concepts of the ideology and commodity fetishism poses the problem of the observing subjectivity in the quite different terms. Final proposal of this paper is that camera obscura and human eye should not only be considered as optical metaphors that Marx used in German ideology and Capital as mere analogies for explaining concepts such as ideology or commodity fetishism. Reading procedure could well go into the opposite direction: the camera obscura and the human eye are the concepts explained via the already defined concepts of the ideology and commodity fetishism. If the reading perspective is switched in that way it is clear that the thesis of the embodied observer does not necessarily entail the embodied character of the visual sensations. (shrink)

Posmatrajuci pravdu ne kao pravnopoliticki pojam niti kao moralnu ideju, niti kao predmet posebnih drustvenih institucija, vec kao oznacitelj koji ulazi u simbolicku i imaginarnu konstrukciju individualne i kolektivne subjektivnosti, ovaj clanak postavlja problem specificne "strukture trazenja" koja je sposobna da odredi takav oznacitelj. Hipoteza koju ovde predlazemo i diskutujemo je dvostruka: s jedne strane, ta struktura moze se opisati polazeci od svojih preteranih, patoloskih slucajeva u onome sto je psihijatrija s pocetka 20. veka nazvala "delirijumom trazenja pravde" "zahtevanja pravde" (...) ili "strasti za pravdom"; s druge strane, ovaj delirantni oblik moze i sam postati predmet analiticke etiologije kada se stavi u odnos sa ekonomskim i strukturnim uslovima koje je Frojd utvrdio za patolosku tugu i melanholiju, ciji bi se pokusaj psihickog razresenja sastojao u strasnom zahtevanju pravde. Teza koja odatle proizlazi jeste da, u melanholiji kao i u trazenju pravde, cvorisna tacka problematike koja motivise oznacitelj pravde jeste corsokak, u obliku dvostruke veze, u odnosu subjekta prema vremenu - corsokak koji je amblematski otelovljen u Hamletovom liku. (shrink)

Autor u radu, pod vidom egzistencijalnog razvoja subjekta, tematizira značaj slobode u filozofiji Cornelia Fabra. Egzistencijalno djelovanje se radikalizira na način usmjeravanja ljudskog interesa prema stanovitom identitetu bitka i slobode, da bi se u konačnici došlo do dobra, vlastitog objekta volje. Putem integrativnog pristupa, propituje se mogućnost govora slobode kao ljudskog govora u kojemu dolazi do dijalektičkog prevladavanja unutarnjih tenzija i istovremenog pozitivnog odnosa između slobode, volje i razuma. Na koncu se pokazuje kako bitak pridonosi aktualizaciji ljudskog bića, dok sloboda (...) čovjeka stavlja pred izazov samoaktualizacije.Diese wissenschaftliche Arbeit diskutiert die Bedeutung der Freiheit unter dem Deckmantel der Existenzphilosophie in der Entwicklung des Subjekts von C. Fabro. Existentielle Wirkung wird in der Art und Weise des menschlichen Interesses durch gezielte eine bestimmte Identität vom Wesen und der Freiheit radikalisiert, um letzendlich das Gute zu finden und eigenen Willen durchzusetzen. Durch integrative Ansätze, stellt man die Möglichkeit der Redefreiheit, wie die menschliche Sprache, bei der es zur dialektischen Überwindung der internen Spannungen kommt und gleichzeitig positive Beziehung zwischen der Freiheit, dem Willen und der Vernunft in Frage. Schließlich wird gezeigt, wie das Wesen zur Verwirklichung des Menschen beiträgt und die Freiheit des Menschen stellt die Herausforderung für die Selbstverwirklichung. (shrink)

Prema Foucaultovom razumijevanju posve specifični, ali svakodnevni, kontekst čini da jezik, život i rad određuju bit modernoga čovjeka, a u konsekvencijama uvjeta tako shvaćene ontologije i »znanost o čovjeku«. Habermas će pak, posve se koncentrirajući na komunikativni potencijal jezika, shvatiti antropologiju svakodnevlja posve različito Foucaultovoj poststrukturalističkoj kritici metafizike i tradicionalnom poimanju uzročnosti, identiteta, subjekta i istine. Ovdje bismo otvorili debatu Foucault/Habermas da bismo ispitali u kojem je odnosu praksa svakodnevlja s jezikom. Tvrdimo da je veza jezika, epistemologije i društvenopolitičkoga svakodnevlja (...) temeljna kad je u pitanju teza da čovjek u političkom smislu postoji kao jezično biće. To ćemo pokušati utvrditi na nekim Habermasovim točkama racionalizacije društva i komunikativnosti za koja ćemo ponuditi i tri kritička mjesta: poststrukturalističko i postmoderno, feminističko, i mediološko.According to Foucault’s understanding quite specific but the everyday context makes it possible that language, life and work define the essence of modern man, and in consequences in terms of such understood ontology also the “science of man”. Habermas would, however, completely concentrating himself on the communicative potential of language understand the anthropology of everyday life quite different from Foucault’s poststructuralist critique of metaphysics and traditional notions of causality, identity, subject and truth. We would like to open the Foucault/Habermas debate in order to examine the relation between practice of everyday life and language. We claim that the relationship nature of language, epistemology and sociopolitical everyday life is fundamental when it comes to the thesis that in the political sense human exists as a linguistic being. We will try to determine that thesis with few points of Habermas’ rationalization of society and communication for which we offer three critical places: poststructuralist and postmodern, feminist, and perspective of mediology. (shrink)

Izravni interes ove studije tiče se uvriježene opozicije između virtualnosti i materijalnosti kao razlikovno označenih pojmova u jeziku. Raspravlja se o virtualnosti odnosno materijalnosti jezičnoga medija i njegove podatnosti daljnjim remedijacijskim preobrazbama, o oblicima i modusima tekstualizacije virtualnog i materijalnog, a u tome kontekstu – oprimjerenu kroz različite vidove jezične uporabe – i o suodnosima virtualnog i materijalnog u kontekstu čovjekova spoznajnog funkcioniranja. Pritom se propituju modusi i razine združivanja i/ili razdruživanja subjekta, objekta i medija, da bi se uputilo na (...) fenomene predmedijacije , medijacije i remedijacije koji se u svojoj ilustriranoj raznolikosti svode na uvijek iste sastavnice – materijalne i virtualne – povezane sa samim činom spoznavanja, razvidne i u proizvodima ljudske spoznaje.The direct interest of this study is to evaluate relations between material and virtual phenomena weighed against the linguistic dichotomy which suggests these terms to be mutually excluding opposites. From such a point of view, the processing of language at the levels of pre-mediation , mediation and remediation is being discussed. Special focus is on forms and modes of textualization of language, reflecting both the virtual and the material sides of the medium, which is shown through examples ranging from everyday use of language to the literary one. The adopted perspective is cognitive, aiming to unveil the correlation between the virtual and the material at all levels of the cognitive process. (shrink)

Paul Ricoeur dovodi u pitanje filozofiju subjekta. Njegove knjige Temps et récit i Soi-même comme un autre prožete su s barem tri filozofijske intencije: sebstvo ukoliko se suprotstavlja »ja« i odgovara na pitanje identiteta; identitet definiran kao idem-identitet i ipse-identitet, čija dijalektika upućuje na dva načina na koji se osobni identitet odnosi prema vremenu i tvori pojam sebstva; te drugi koji mnoštvom svojih figura obnavlja tradicionalnu dijalektiku Istoga i Drugoga. Autorica nastoji pokazati Ricoeurovo promišljanje u dijalogu s autorima kao što (...) su H. Arendt, E. Lévinas, J. Nabert, J. Greisch i dr.Paul Ricoeur met en question les philosophies du sujet. Ses livres Temps et récit et Soi-même comme un autre sont traversées par au moins trois intentions philosophiques: le soi, en tant qu’il s’oppose au « je » et qu’il répond à la question de son identité, l’identité narrative qui se définit par l’identité-idem et l’identité-ipse renvoyant aux deux manières dont l’identité personnelle se rapporte au temps et fonde la notion de soi; l’autre qui par ses multiples figures renouvelle la traditionnelle dialectique du Même et de l’Autre. L’auteur essaye de montrer la penseé du Ricoeur en dialogue avec H. Arendt, E. Lévinas, J. Nabert, J. Greisch etc. (shrink)

Svaka djelatnost iskazuje identitet djelatnika. U autobiografiji se reprezentira pluralni identitet pisca autobiografije. U njoj otkrivamo ono što je neka osoba. U autobiografiji njen pisac traga za sobom, za svojim osobnim identitetom. U pitanju o identitetu osoba u autobiografiji zapravo pita što je događaj njenog života. Autobiografija je svijest o sebi. Sjećanje i iskustvo izgrađuje i oblikuje osobnu svijest, potvrđuje znanje o vlastitom identitetu, o identitetu koji nije dan nego nastajući, jer tek kroz sjećanje i iskustvo osoba istodobno gradi imaginarnu (...) stvarnost prošlog i postaje ono što jest. U svaku osobnu priču se utka sve što je iskustvo te osobe, iskustvo koje nikako nije samo osobno iskustvo, nego i iskustvo jedne kulture, jezika, obrazovanja, drugih… Autobiografija je tekst u kojem pisac gradi svoj identitet, pokazuje svoju »osobnu kartu« i retušira svoju sliku koju će u njoj priložiti. U pisanju autobiografije pisac ponovo izgrađuje svoj identitet, sebe sama. U svakom djelu stvaralac stvara i sebe samog. U svakoj biografiji je moguće raspoznati mnoga filozofiji relevantna pitanja, od pitanja identiteta do pitanja reprezentiranja subjekta. U onim koje su pisali filozofi posebno. U odluci da piše u prvom licu filozof iskazuje svoju senzibilnost, a iznad svega potvrđuje da je osobno odgovoran za ono što se u njegovom djelu tvrdi, da to nije neka apersonalna, božanska riječ ili kaza anonimnog narodnog mudraca, nego njegova temeljna riječ, filozof sam. Subjekt govori. Presudan je Ego Cogito, koji postaje Osobnost, Ja Pisanja, Autorstvo. Filozofsko djelo je osobna karta filozofa. U autobiografskom tekstu autor otkriva, potvrđuje i definira svoj identitet, ali na kraju ono njegovo uistinu osobno nije njegovo Ja, jer njegovo Ja zapravo postaje junak osobne priče. Pisac autobiografije na kraju postane Ja teksta.Every activity reflects the identity of the person who is engaged in it. In an autobiography a multiple identity of the autobigrapher is displayed. It discloses everything that a person is or was. And no other can do it better than the person in question. In an autobiography, the writer is searching for himself, his own identity. In the identity question of the autobiography , the person asks what has been the crucial event in his or her life. Autobiography is awareness of the self. Memories and experience develop and shape a personal conscience, they attest the awareness of the personal identity, identity which is not a given, but is ever evolving. It is only through remembering and experiencing that a person simultaneously develops the imaginary reality of the past and evolves into what he or she is. Every personal story consists of the experience of that particular person, experience that is not only a personal one, but also experience involving a particular culture, language, education, and contact with others… An autobiography is a text in which a writer develops his own identity, displays his “identity card” and retouches his own image. When writing an autobiography, the writer reinvents his own identity, his own self. In every creative work the creator creates himself, as well. In every biography it is possible to recognize many relevant philosophical issues, from the question of identity to the question of representation of a subject, especially those written by philosophers. By deciding to write in the first person singular, a philosopher expresses his sensitivity, confirming that the philosophy he embodies belongs to him, affirms that he is personally responsible for what he claims in his work, that is certainly not an apersonal, divine sentence or a tale of an anonymous folk sage, but his own quintessential sentence. A subject speaks. This is Ego Cogito that becomes personality, the I of the writing. Authorship. A philosophical work is an identity card of a philosopher. In an autobiographical text, the author discloses, develops, affirms and defines his own identity, but in the end his personal I is not his own I, because his I becomes a protagonist of a personal story. The writer of an autobiography becomes I of the text, in the end. (shrink)

Concerning the differences between Ernst Cassirer and Martin Heidegger with reference to Descartes one must point out their different ideological-historical and phenomenological approach on the one hand and on the other hand their diverging understanding of history, science and subjectivity. Cassirer and Heidegger agree that Cartesian thought is fundamental to both the contemporary understanding of the self in which man features as an autonomous subject and the contemporary understanding of reality in which being is analysed with the help of modern (...) science. Nevertheless, differences are manifest in the diverging representation of the new image of man and the world. While Heidegger in the revolt of man as subject seeks to get at the root of the existing dominant power relations and the implicit scientific discourse that ultimately excludes from that scope all that cannot be mathematically verified, Cassirer emphasises the nurturing of individuality and autonomy of the human mind. In man‘s successive self-liberation he sees the fundamental principle of anthropological ideal. From Descartes onward, and in particular from the Age of Enlightenment, man has been considered as an end in himself; he may maturely decide on his action, but he must also assume responsibility for it. According to Cassirer, these epistemological and ethical principles constitute the real foundation of our culture. According to him, modern-day progress does not necessarily flow into dominating subjectivism, since responsibility for the wrongful developments of the 20th century does not lie with the inherited models of man and reality, but rather with the disregard of the modern principles such as individuality, freedom and rationality.Anhand der unterschiedlichen Bezugnahmen Ernst Cassirers und Martin Heideggers auf Descartes sollen einerseits die Differenzen zwischen einem ideengeschichtlichen und einem phänomenologischen Zugang und andererseits ein divergierendes Verständnis von Geschichte, Wissenschaft und Subjektivität aufgezeigt werden. Cassirer und Heidegger stimmen darin überein, dass das cartesianische Denken sowohl für unser heutiges Selbstverständnis, in dem der Mensch als autonomes Subjekt fungiert, als auch für die gegenwärtige Wirklichkeitsauffassung, in der das Seiende mittels der modernen Naturwissenschaften analysiert wird, grundlegend wirkte. Die Unterschiede manifestieren sich jedoch in den voneinander abweichenden Auslegungen dieses neuen Menschenund Weltbildes. Während Heidegger im Aufstand des Menschen als Subjekt die Wurzel für die bestehenden Herrschaftsverhältnisse und den darin implizierten Wissenschaftsdiskurs, der letztlich alles mathematisch nicht Verifizierbare aus diesem Bereich ausschließt, festzumachen sucht, legt Cassirer den Akzent auf die Ausbildung der Individualität und Autonomie menschlicher Vernunft. In der sukzessiven Selbstbefreiung des Subjekts erblickt er das Grundprinzip der anthropologischen Ideale. Seit Descartes und insbesondere seit der Aufklärung gilt der Mensch als Selbstzweck, der mündig über sein Tun bestimmen kann, aber für dieses auch Verantwortung übernehmen muss. Diese epistemologischen und ethischen Grundsätze bilden für Cassirer das eigentliche Fundament unserer Kultur. Für ihn mündet der moderne Fortschritt nicht zwangsläufig in einen herrschaftlichen Subjektivismus, denn für die Fehlentwicklungen im 20. Jahrhundert sind nicht die überkommenen Modelle von Mensch und Wirklichkeit zur Verantwortung zu ziehen, sondern die Missachtung moderner Grundsätze wie Individualität, Freiheit und Rationalität.Temeljem različitih pozivanja Ernsta Cassirera i Martina Heideggera na Descartesa treba ukazati s jedne strane na razlike između idejno-povijesnog i fenomenološkog pristupa a s druge na divergentno razumijevanje povijesti, znanosti i subjektiviteta. Cassirer i Heidegger suglasni su da je kartezijansko mišljenje temeljno za naše današnje samorazumijevanje, u kojemu čovjek fungira kao autonomni subjekt, jednako kao i sadašnje shvaćanje stvarnosti, u kojem se biće analizira pomoću modernih prirodnih znanosti. Ipak, razlike se manifestiraju u izlaganjima te nove slike čovjeka i svijeta, koja odstupaju jedna od drugih. Dok Heidegger u uspostavljanju čovjeka kao subjekta pokušava ustvrditi korijen postojećih odnosa moći i implicitni znanstveni diskurs, koji naposljetku iz tog područja isključuje sve što se ne može matematički verificirati, Cassirer polaže akcent na izobrazbu individualnosti i autonomije ljudskoga uma. U sukcesivnom samooslobođenju čovjeka uočava on temeljni princip antropološkog ideala. Od Descartesa, a poglavito od prosvjetiteljstva, čovjeka se smatra samosvrhom; on može zrelo određivati svoje djelovanje, no mora na sebe preuzeti i odgovornost za njega. Ta epistemološka i etička načela tvore za Cassirera pravi fundament naše kulture. Za njega se moderni napredak ne ulijeva neizbježno u vladajući subjektivizam, budući da za pogrešan razvoj u 20. st. nisu odgovorni naslijeđeni modeli čovjeka i stvarnosti, nego prezir modernih načela poput individualnosti, slobode i racionalnosti. (shrink)

Prvi in drugi del predavanja na splošno obravnavata možnosti in meje medkulturnega sporazumevanja. Pri tem se z vidika temeljnih navad in »globokih razpoloženj« razložijo razlike med kulturnimi svetovi ljudi. Iz tega se poraja razlikovanje med razsežnostjo vsakdanje prakse, ki jo lahko dandanes srečamo kjer koli v svetu in v kateri se ne pojavljajo nikakršne načelne težave medkulturnega sporazumevanja, in razsežnostjo, v kateri je treba premagovati takšne težave in v kateri zaradi tega grozi tako imenovani »clash« kultur. Tretji del predavanja poizkuša (...) na posameznih primerih konkretizirati te splošne predhodne razlage, tako da najprej osvetli pomen družine in demokracije v razvoju zahodnjaškega sveta vse tja do novoveškega gospostva principa subjektivitete in mu nasproti postavi pomen družine v vzhodni Aziji. V nadaljevanju se paradigmatično konfrontira vlogo subiectuma, torej »subjekta« v indoevropski gramatiki in zahodnjaški ontologiji z brezsubjektno strukturo japonskih stavkov in njihovim habitualnim ozadjem. Pri tem se pokaže, da je treba pri premagovanju načelnih težav medkulturnega sporazumevanja izbrati drugačno pot, kot jo ubira naturalistično vračanje k nečemu, kar je biološko skupnega vsem ljudem, ali načelno-teoretsko izpeljevanje domnevno univerzalnih norm človekovih pravic.My presentation consists of three sections. In the title of the lecture, the term “understanding” occurs – in German “Verstehen” – which is embedded in the expression “coming to an understanding,” in German “Verständigung,” i.e., an understanding which includes the effort we need in order to achieve it. Accordingly, in the first section of my reflections, I would like to explain by means of a phenomenologically oriented philosophy why such an effort is required at all, i.e., why the agreement between people does not come to be by itself. In the second section, I will concentrate upon the problem of intercultural coming to an understanding. I intend to show why there are still today fundamental obstacles standing in the way of such an understanding. In the third and final section of my reflections, I would like to explicate these principle difficulties, using the intercultural coming to an understanding between the Eastern and Western hemispheres as an example. I will then close my paper with the question how these difficulties might be overcome. (shrink)

Izvorni pojam obrazovanja kao centralni pojam pedagogije ne razumijeva se kao znanje o nekom biću, ili pak o nekom procesu ili činjenju, već kao sebeznanje ovog bića ili činjenja u slobodnom subjektu. Tek refleksija znanja u sebe samo jest ono što može istinski obrazovati, za razliku od svakog funkcionalnog, heteronomnog »obrazovanja« za izvanjske svrhe. Slobodan subjekt jest tek onaj subjekt koji je u punom smislu autonoman, tj. u mogućnosti samoodređivanja iz slobode. Rad će pokušati razmotriti odnos pojma obrazovanja spram pojma (...) »slobodnog vremena« kao vremenovanja istinskog subjekta te razvidjeti mogućnosti sprege i razilaženja ovih pojmova u njihovoj biti, te na fenomenalnoj razini u području sustava odgoja i obrazovanja. Namjeravano izlazište rada utoliko nije »obrazovanje u slobodnom vremenu« u kontekstu pretpostavljene dihotomije slobodno-radno vrijeme, kao niti »obrazovanje za slobodno vrijeme«, već »obrazovanje kao obrazovanje slobodnog subjekta u za taj proces primjerenim ustanovama«. (shrink)

U ovom tekstu pokusacu da protumacim promene kod Nea, glavnog lika trilogije Matriks, na zaledju Platonovih i Dekartovih ideja, kao i Hegelovih iz Filozofije istorije i Fenomenologije duha. Iako?filozofski?, Matriks nije razvucen niti dosadan film: umesto da beskrajno pricaju, likovi neprestano rade i taj ih rad menja. Suprotno rasirenom misljenju, ova interpretacija ne nalazi Dekartovu radikalnu sumnju u prvom delu trilogije, vec ga vidi kao dosledni platonizam. No, u njemu ima kartezijanskih motiva. Rezultat prvog dela jeste hegelovska nesretna svest. Sve (...) je to tek priprema za kljucni momenat cele trilogije, tj. dijalog Nea i Arhitekte. Neova odluka da odabere spas Triniti protumacena je u Hegelovim kategorijama beskonacnog prava subjekta da zadovolji sebe u onom sto radi; zbog toga je sesti Neo nov. Nakon pokazivanja razlika u ciljevima Nea i Agenta Smita, kao i preobrazaja ciljeva ljudi, treci deo teksta bavi se samim krajem Matriks revolucija i analizira ga koristeci Marksove ideje, s referencama na Platona i Nicea. (shrink)

Ako pojam identiteta shvatimo u hegelijanskom smislu kao iskustvo što ga svijest stječe o sebi, onda se taj pojam nameće kao ključan u razmatranju umjetnosti XX. stoljeća. Prema Hegelu, moderna umjetnost transcendira mogućnost adekvatnog izražavanja svoga duhovnog sadržaja pukom osjetilnom reprezentacijom te stoga zahtijeva pojmovnu refleksiju. Budući da je umjetnost uvijek i dio stvarnosti i o stvarnosti, propitivanje njezina vlastita pojma ide ruku pod ruku s ontološkom problematikom. Epistemološke promjene koje konstituiraju i modernu i postmodernu odražavaju se tako u dijalektici (...) pojma moderne i postmoderne umjetnosti. Prema nekim autorima ta je dijalektika određena značajnim promjenama u teoriji subjekta, kulturalnim razlikama i tehnologiji.If the notion of identity is considered in the Hegelian sense as the experience of the consciousness about itself, then this notion becomes of key importance in reflecting upon the 20th-century art. Modern art, in Hegel’s view, transcends the possibility of an adequate expression of its spiritual content by its merely sensuous representation and hence calls for a reflection on its notion. Since art has always been both part of and about reality, the questioning of its own notion goes hand in hand with the ontological problematics. The epistemological changes that constitute both Modernism and Postmodernism thus reflect themselves in the dialectics of the notion of modern and postmodern art. According to some authors, such dialectics is determined by important changes which took place in the theory of the subject, in cultural differences as well as in technology. (shrink)

Kriza demokratije mogla bi biti kriza misljenja. Moderna metafizika afirmise monolog subjekta u vezi sa problemom racionalnosti isto kao i sa socijalnim podrucjem. Odatle sledi liberalni egoizam. Takva metafizika strukturise modernost kao monolog. Iz toga proizlazi pitanje: kako promisljati demokratiju unutar takvog monologa? Izgleda da je demokratija jedan za ostvarenje nemoguci moderni projekat.

U tekstu se razmatra paradoksalna priroda identiteta koja izvire iz: 1) samog pojma cija apstraktna opstost sazima razlicite, u stvarnosti cak suprotne osobine; 2) procesualne prirode stvarnosti koju je lakse uhvatiti u poetske metafore ili apstraktne principe nego u nedvosmislene pojmovne mreze; 3) odnosa suprotnosti bica i znanja, svesti i stvarnosti, subjekta i objekta, sopstva i licnosti. Zapetljano u lavirintu cije granice izmicu pri pokusaju pojmovnog odredjenja, moderno misljenje identiteta ide ka napustanju ideje?sopstva? u korist?ega? i pogresnom razumevanju identiteta kao (...) identicnosti. To odgovara?vremenu izgubljenog duha?, razapetom istovremenom potrebom za pronalazenjem identiteta i za odustajanjem od njega. (shrink)

A lie is neither a false proposition, nor a mistake, nor a mere fiction; it is a type of fiction, an act, and precisely an intentional act. An act calls for a subject, and therefore a lie is inseparable from its subject. Together, they make up a real object: it has to be real, since a lie produces effects, and the cause-effect relationship only holds between real beings. Like every real object, a lie unfolds in a context. But there is (...) more: it identifies a context. Laz nije ni pogresna tvrdnja, ni greska, niti pak puka fikcija; ona predstavlja odredjeni tip fikcije, cin - tacnije - intencionalni cin. Cinu je potreban subjekat, te je stoga laz neodvojiva od svog subjekta. Oni zajedno cine stvaran objekat: on mora biti stvaran,buduci da laz proizvodi posledice, a odnos uzroka i posledice vazi jedino izmedju stvarnih bica. Kao i svaki objekat, laz se obelodanjuje u kontekstu. Ali to nije sve, ona identifikuje kontekst. (shrink)

Feministicka epistemologija je pristup u teoriji saznanja koji u srediste postavlja feministicke probleme. U radu se razmatra savremeni poduhvat u oblasti feministicke epistemologije: feministicki empirizam. Za razliku od drugih feministkinja koje se bave epistemologijom, njihov cilj je da zadrze osnovne pojmove analiticke tradicije, koje posmatraju u svetlu feministickih interesa. Polazeci od Kvajnove naturalisticke epistemologije, feministicke empiristkinje iznose razlicite koncepcije znanja i prirode saznajnog subjekta, stvarajuci nove poglede na odnos sociopolitickih vrednosti i naucnog istrazivanja. Svoje preimucstvo u odnosu na pristupe feministickoj (...) epistemologiji izvan analitickog okvira, empiristkinje pronalaze upravo u prihvatanju naturalistickog i empiristickog pristupa rodnim pristrasnostima. Cilj rada je da proceni koliko su one uspesne u ostvarivanju svojih zamisli i da li je jedan takav pristup prihvatljiv. (shrink)

Osnovni cilj ovog rada jest ukazati na približavanje Freudove redefinicije pojmova subjekta i objekta Heideggerovoj destrukciji objektnog odnosa. U prvome je dijelu izneseno tradicionalno poimanje objektnog odnosa , kako bi bila dana podloga za buduću redefiniciju i destrukciju. Prilikom iznošenja tradicionalnih određenja, dana je i Heideggerova interpretacija tradicionalnih pozicija, te su problematizirane i etičke mogućnosti postavljanja objektnog odnosa. Slijedi izvođenje Freudeove redefinicije subjekta i objekta, koja proizlazi iz određenja želje kao osnovne motivacije djelovanja. Na koncu rada izloženo je Heideggerovo shvaćanje (...) bitka tubitka kao bitka u svijetu, te su pokazane moguće dodirne točke i preklapanja između Freudeovih i Heideggerovih elaboracija.Das grundlegende Ziel dieser Arbeit ist die Annäherung Freuds Redefinition der Begriffe: Subjekt und Objekt nach Heideggers Destruktion der objekten Beziehung. Im ersten Teil wird die traditionelle Auffassung der objekten Beziehung dargelegt, und somit eine Grundlage für die künftige Redefinition und Destruktion geschaffen. Bei der Ausführung traditioneller Bestimmungen wird auch Heideggers Interpretation traditioneller Positionen gegeben; ebenso werden die ethischen Möglichkeiten des Aufstellens der objekten Beziehung problematisiert. Danach folgt die Ausführung der Freudschen Redefinition des Subjekts und Objekts, die aus der Wunschbestimmung als der grundlegenden Motivation für das Wirken hervorgeht. Zuletzt wird Heideggers Verständnis vom Sein des Daseins in der Welt aufgestellt und es werden die möglichen Berührungspunkte und Überlappungen zwischen den Elaborationen von Freud und Heidegger gezeigt. (shrink)

V Kantovi in Longinovi obravnavi vzvišenega naletimo na vzporednice, ki skorajda potrjujejo misel Danka Grliča, da tu ni bilo kakšnega posebnega miselnega napredka. Izkaže se, da modernistična zastavitev potiska v pozabo psihologistično estetiko in njeno obravnavo vzvišenega v francoski in angleški tradiciji. Pri Longinu ni najti modernistične strasti po spreminjanju razmer in izboljšanju človeštva. Pri Longinu nas vzvišeno s svojim učinkom ne pokliče v funkcijo subjekta napredka, ampak nam da čutiti, da smo poklicani v pozicijo opazovalca dovršenega naravnega teatra. Moralni (...) zakon, ki ga zbudi vzvišeno pri Longinu, je »conso-latio philosophiae«, medtem ko gre pri Kantu za »moralni entuziazem«. (shrink)

Clanak raspravlja o odnosu izmedju paradigmatskog statusa filma i upotrebe filmskih analogija u psihoanalitickom diskursu filozofije Slavoja Zizeka koji cini temelj njegovog kritickog diskursa o drustvu i kulturi uopce. U prvom dijelu, polazeci od novijih rasprava medju nekolicinom engleskih i americkih sveucilisnih intelektualaca o kontroverznim vidovima djelovanja Slavoja Zizeka u akademskoj zajednici i na siroj javnoj sceni, u prvom dijelu clanka prikazuju se neki usporedni primjeri i unutrasnji pokretaci kontroverzije sadrzaj-forma u filozofiji i pop-kulturi te Zizekovo razumijevanje te kontroverzije. U (...) drugom dijelu raspravlja se o Zizekovim sporadicnim refleksijama o meta-egzemplifikaciji i obrazlaze teza da kod Zizeka, na pretpostavkama ontologije virtualnog, presutno djeluje dvostruka, paradigmatska i analogijska, koncepcija inherencije u odnosu primjera i principa te zamjena analogije predmet? analogijom analiz?, sto stvara tipican konflikt izmedju metonimijske i metaforicke evazivnosti diskursa. Na toj pozadini vrednuje se ponovo opci prigovor protiv Zizeka o?virtualnom totalitarizmu? lisenom kontingencije smisla i ukazuje na mjesto subjekta izvan diskursa kao druge osnove za analizu uvjeta istinitosti. U trecem dijelu ispituje se i metodoloski vrednuje Zizekovo vlastito razumijevanje njegovog postupka filmske ilustracije i njegovo osebujno performativno razrjesenje epistemoloskog problema filmske interpretacije kroz montazu imaginarne identifikacije ili?empatije? s filmskim objektima, koje s?m naziva?perverzijom? ili?ljubavlju?. U cetvrtom dijelu analizira se ocigledni nesrazmjer izmedju Zizekove primjene doktrinarnih zaliha psihoanalize u kritici kinematografije, s jedne strane, i njegove teorijski oskudno razradjene apoteoze?kinematickog materijalizma?. Argumentira se da taj nerazmjer donosi u rezultatu ono sto Zizek odbija u nacelu: supstituciju materijalizma analize i kontingencije uvjeta u potrazi za istinskom holistickom koncepcijom smisla, sto, u konzekvenciji, izokrece psihoanaliticki diskurs o kinematografiji u hermeneuticki. (shrink)

Simboličko ishodište za tekst predstavlja Malevičev »Crni kvadrat«, odnosno epistemološki prijelaz u teorijskom razumijevanju spomenutog umjetničkog djela: iz fenomenološko-ontološke perspektive ka psihoanalitičkoj interpretaciji istog. Putem aplikacije Lacanovog koncepta pogleda, povlačimo paralelu između simbolike Malevičevog kvadrata i primjera ekrana kroz opozicijsko sučeljavanje televizijskog i kompjutorskog ekrana. Definiranjem razlika između televizijskog i kompjutorskog ekrana reaktualiziramo i spomenuti Lacanov koncept, te ga u redefiniranoj verziji apliciramo na primjere kompjutorskog virtualnog prostora i identitet tzv. virtualnog subjekta. Tako uspostavljen problemski motiv obrađujemo i preko razmatranja (...) dihotomnog para interaktivnost/interpasivnost, sa naglaskom na modelu HCI , interakciji čovjeka i kompjutora. Paralela između umjetničkog objekta i suvremene medijske tehnologije, a sve u vezi sa subjektom koji se pita i time sebe konstituira, putokaz je prema pitanju koje predstavlja jedan od temeljnih interesa teksta, a ono glasi: o kakvom se konstruktu subjekta, odnosno formi njegova identiteta uspostavljenoj u prostoru virtualnog, zapravo radi?Symbolical starting point of the text is »Black Square« by Kazimir Malevich, or more exactly, an epistemological transition within theoretical understanding of the mentioned artwork: from a phenomenological-ontological perspective toward psychoanalytical interpretation of it. According to application of the concept of regard by Jacques Lacan, and regarding to oppositional distinction between television screen and computer screen, I am searching for a parallel between Malevich’s Square and symbolic of the screen. Process of definition of differences between television screen and computer screen is the way of re-actualization of previously mentioned Lacan’s concept, and I make an application of it on examples of computer virtual space and so-called virtually created identity. Primal theoretical problem of the text is working out through dichotomy interactivity/interpassivity with stress on the model of HCI that is interaction of human with computer. Parallel between an artwork and contemporary media technology, regarding to a human subject under self-questioned and self-created processes, leading us toward the question which is the one of main interests in the text: what is the model of self identity created within virtual space? (shrink)

Simulacija je nova oblika figuracije, ki je prelomila z reprezentacijskimi in prezentacijskimi načini. Čas, ki ga diktira aktivni simulacijski program, ni več memorični čas fotografije, filma ali televizije, za vedno shranjen in pripravljen za to, da ga uporabimo. Čas sinteze je čas, ki nič več ne pripada realnemu času. To je ahroničen čas. Lahko ga pospešimo, upočasnimo, obračamo, pošiljamo nazaj k izviru, da ga še enkrat preberemo. To je hibridni čas, ki združuje čas stroja/ naprave in subjekta.

In this paper, author deals with Heidegger's account of the modern age as the epoch based on Western metaphysics. In the first part of the paper, he shows that, according to Heidegger, modern interpretation of the reality as the world picture, is essentially determined by Descartes' philosophy. Then, author exposes Heidegger's interpretation of the turn which already took place in Plato's metaphysics and which made possible Descartes' metaphysics and modern epoch. In the second part of the paper, author explores Heidegger's (...) interpretation of science and technology as shoots of very metaphysics. Heidegger emphasizes that the essence of technology corresponds to the essence of subjectivity and shows how the metaphysics of subjectivity subsequently finds its end in Nietzsche's metaphysics of the will to power, as the last word of Western philosophy. In the concluding part, author argues that the contemporary processes of globalization can be just understood as processes of completion of metaphysics. They can be identified as a global rule of the essence of technology. On the basis of Heidegger's vision of overcoming metaphysics, author concludes that it opens the possibility of a philosophy of finitude which points to dialogue with the Other as a way of resolving the key practical issues of the contemporary world. U ovom clanku autor se bavi Hajdegerovim shvatanjem moderne kao epohe zasnovane na zapadnjackoj metafizici. U prvom delu rada, autor pokazuje da je, prema Hajdegeru, novovekovno shvatanje stvarnosti kao slike sveta sustinski odredjeno Dekartovom filozofijom. Potom izlaze Hajdegerovu interpretaciju preokreta koji se vec dogodio u Platonovoj metafizici a koji je omogucio Dekartovo utemeljenje moderne filozofije i moderne epohe. U drugom delu rada, autor istrazuje Hajdegerovu interpretaciju nauke i tehnike kao izdanke same metafizike. Hajdeger pokazuje da sustina moderne tehnike odgovara sustini modernog subjekta i pokazuje kako se metafizika subjektivnosti konsekventno dovrsava u Niceovoj metafizici volje za moc, kao poslednjoj reci zapadnjacke filozofije. U poslednjem delu rada, autor ukazuje na to da se savremeni procesi globalizacije mogu razumeti upravo kao procesi dovrsavanja metafizike. Oni se mogu prepoznati kao planetarna vladavina sustine tehnike. Na osnovu Hajdegerovog vidjenja prevladavanja metafizike, autor zakljucuje da ono otvara mogucnost za jednu filozofiju konacnosti koja upucuje na dijalog sa Drugim kao nacin resavanja kljucnih prakticnih pitanja savremenosti. (shrink)

U ovom radu suprotstavljaju se dva moguca citanja Kantove prakticke filozofije olicena u dva razumevanja kategorickog imperativa. Po prvom razumevanju kategoricki imperativ propisuje uslov koji mora da zadovolji maksima delanja da bi cin koji se po njoj vrsi mogao da bude moralan. Takvo shvatanje se pokazuje kao konzervativno utoliko sto cuva vec postojece moralne norme jednog drustva. Obrazlaze se njegova homolognost logici zelje kako je izlaze francuski psihoanaliticar Zak Lakan i pokazuje se kako ono ne moze da obezbedi odgovornost subjekta (...) za njegove cinove. Njemu se suprotstavlja shvatanje po kome kategoricki imperativ propisuje nacin samog htenja jedne maksime; taj se nacin pokazuje kao analogan nagonu smrti i obrazlaze se njegov revolucionalni i eticki karakter. (shrink)

Badioujevo zanimanje za Pascala je posledica načina, kako slednji misli skupaj um in vero, namesto da bi ju preprosto zoperstavljal. Um mora ne le spoznati svoje lastne omejitve, ampak tudi pripoznati presežek, ki deluje hkrati kot ovira in kot poriv njegovega delovanja. Badiou je očitno naklonjen pascalovskemu subjektu, ki veruje, ne da bi bila njegova vera zunanja in zoperstavljena umu. A vseeno se zdi, da Badiou spregleda poseben kontekst Pascalove misli in zato ostaja slep za problematičen značaj pascalovskega, s tem (...) pa tudi svojega lastnega militantnega subjekta. Na kratko rečeno: politični militant zase morda misli, da je subjekt postopka resnice, a da bi to naposled tudi postal, se bo moral izogniti vsaj temu, da postane objekt temačnega, okrutnega in nehvaležnega Boga. Tu nam prav Lacanovo branje Pascala omogoči izdelati bolj rafinirano teorijo subjekta, ki je hkrati svarilo pred krščansko, »perverzno« eksploatacijo tega subjekta. Sodoben primer tovrstne eksploatacije je mogoče videti v neoliberalizmu, ki od nas pričakuje, da dejansko ljubimo sistem, ki nam v zameno ne dolguje ničesar. (shrink)

This essay examines the significance of Kant's transcendental philosophy by focusing on the central metaphors used in his works. The four metaphors singled out here are those of the Copernican turn, the land of truth and the ocean of illusion, the starry heavens and the moral law, and of perpetual peace. The author emphasizes the strong and the weak points of Kant's philosophy that these metaphors reveals, and argues that these central metaphors work together and point toward the two essential (...) concerns of Kant's entire philosophical opus: an active role of the creative subject in all forms of human experience, and the boundaries of the subject's creativity. Further reflection should not only reveal some other metaphors and their role in Kant's philosophy, but also clarify how he himself understand the nature of metaphors: Are metaphors the expression of our creativity, or of the limitations of our creativity?. Ovaj rad ispituje znacaj Kantove transcendentalne filozofije time sto se usmerava na centralne metafore koriscene u njegovim delima. Cetiri metafore su ovde izdvojene kao najvaznije: kopernikanski obrt, postojbina istine i okean iluzije, zvezdano nebo i moralni zakon, i vecni mir. Autor naglasava jake i slabe stane Kantove filozofije koje razotkrivaju te metafore i argumentise da, uzete zajedno, one ukazuju na dve centralne preokupacije citavog Kantovog filozofskog opusa: aktivna uloga kreativnog subjekta u svim formama ljudskog iskustva, i granice ljudske kreativnosti. Dalja refleksija bi trebalo ne samo da ukaze na neke druge metafore i njihovu ulogu u Kantovoj filozofiji, nego takodje i da razjasni kako je on shvatao samu prirodu metafora: Da H su metafore izraz nase kreativnosti, ili pak izraz granica te kreativnosti?. (shrink)

U prvom dijelu ovoga rada ukratko ću izložiti Berčićeva stajališta o moralnoj odgovornosti, pri čemu ću se usredotočiti na njegove prijedloge kriterija koje neki subjekt mora zadovoljiti kako bi mu se mogla pripisati moralna odgovornost. Posebno ću razmotriti njegov prikaz Strawsonova viđenja moralne odgovornosti i teorije prema kojoj moralna odgovornost ovisi o sposobnosti subjekta da bude “osjetljiv na razloge”. Tvrdit ću da skupine prema oba ova kriterija mogu biti subjekti kojima se pripisuje moralna odgovornost. Ovaj stav opravdavam tvrdnjom da skupine (...) imaju sposobnost djelovanja, tj. da skupine mogu biti djelatnici koji donose moralno relevantne odluke i izvršavaju moralno relevantna djelovanja. Posjedujući ove sposobnosti skupni djelatnici su moralni subjekti prikladni da budu moralno odgovorni za djela koja su učinjena u njihovo ime. U svojoj analizi oslanjat ću se na radove Philipa Pettita i Christiana Lista, dvojice filozofa koji su u novije vrijeme ponudili nove uvide na području teorije djelovanja. (shrink)

Članek skozi vrsto filozofskih, družbenokritičnih in znanstvenih toposov raziskuje odnos med realnostjo kot navidez od subjekta neodvisnim poljem ter Realnim kot mestom vpisa subjekta vanjo. Ta odnos se zrcali na mnogih področjih, od variacij na Platonovo votlino, do statusa zavesti v nevroznanosti, do kritike ideologije, pa vse do kvantne mehanike. Povsod se izriše enak vzorec: čeprav nikjer ne moremo predpostaviti izhodiščnega, substancialnega subjekta, pa le subjektivni vpis sploh omogoča vzpostavitev konsistentne realnosti. V tem ima razmerje med realnostjo in Realnim podobo (...) Kleinove steklenice, ki je narejena iz ene same geometrijske površine, a vendarle proizvede svojo lastno notranjost, ki se loči od zunanjosti; subjekt je ime za zavoj te ploskve same vase in ostaja njena slepa pega, ki je potrebna, da bi notranjost nastale steklenice lahko vzbujala iluzijo dovršene in celovite realnosti. (shrink)

This article examines the notions of subject and nature as well as their relationship in F. W. J. Schelling’s naturephilosophy (Naturphilosophie), primarily based on the contemporary interpretation provided by I. H. Grant. It is explained that naturephilosophy, which treats the subject as produced by nature, and nature itself as absolute productivity, at the same time critically reacts against the inclination of I. Kant’s transcendental idealism to hypostasize the subject by separating it from nature. The article argues that naturephilosophy comes close (...) to materialist logic, according to which, the subject, being the product of nature’s productivity, is one of the nature’s moments, and therefore its pretentions to once and for all define nature are doomed to fail. This indeterminacy is not the effect of epistemological lack, but the ontological condition of nature and its products. (shrink)

The study analyses the issues of protection of national minorities from the perspective of international law. The study consists of three parts. In the first part, the author reveals the understanding of a national minority on the basis of objective and subjective features. This part focuses on such problematic issues as national minorities and citizenship, non-dominant position of a national minority. The second part of the study concentrates on international minorities as subjects of international law. The author analyses international legal (...) subjectivity of national minorities. A question is raised whether the rights of national minorities are individual or collective rights. The third part of the study focuses on the analysis of normative basis for the protection of national minorities. The author notes that the monist system exists in the Republic of Lithuania regarding the relation of international and national law. Under this system, the international treaties ratified by the Lithuanian Parliament (Seimas) are seen as an indivisible part of the legal system of the Republic of Lithuania. Therefore, the Convention for the Protection of National Minorities is an international treaty that is directly applicable in the legal system of the Republic of Lithuania. The fourth part of the study focuses on the question whether Lithuania should become a party to the European Charter for Regional or Minority Languages. Although this issue is complex and includes the problems of political, economic, legal and other nature, the author focuses on the legal analysis of the problems related to the participation in the Charter. It is emphasised that the Charter is not the only document that ensures the linguistic rights of national minorities. Under the Law on International Treaties of the Republic of Lithuania, while considering participation in the Charter, the right of treaty initiative should be implemented, and the question of efficiency of the treaty must also be solved. (shrink)

The article analyses the legal, economic and other problems of the legal regulation of supervision of business entities in Lithuania and outlines solutions to these problems. The first chapter describes the present situation of the legal regulation of supervision of businesses in Lithuania. The second chapter analyses the problems of the legal regulation of business supervision that the authors consider the most important. The article concludes by offering solutions to the key issues identified.

The article deals with the application rationae personae of the right to selfdetermination. Relying on the existing international legal framework, decisions of the judicial bodies and doctrine, the author analyses conceivable beneficiaries of the above-mentioned right: the inhabitants of Trust and Non-Self-Governing territories, peoples under foreign occupation, the entire population of a state and subgroups within a state.

By distinguishing between space and place, the article situates and analyses the meaning of the closest place – home – in the philosophy of Emmanuel Levinas. The effort to encounter transcendence, to escape, to leave, to not be attached a particular place, and not to be driven by a nostalgia to return, is dominant in Levinas’s philosophy. This article shows that dwelling in a place, as settling in a home, also has a positive meaning for Levinas. This positive meaning comes, (...) however, not from an ontological but from an ethical relationship with a place. The home is shown as chosen place, warm and human, as opposed to a given or natural place. On the one hand, the home is a necessary condition for security, but also the very condition of interiority and activity, of having the place in the world in contrast to thrownness. On the other hand, it is not a place where I is embodied and rooted in like a vegetable, but a place where I welcome the other. (shrink)

Directive 96/9/EC of the European Parliament and of the Council on the legal protection of databases of 11 March 1996, which was intended to protect the interests of the makers of databases, determined that databases could be protected by double rights: copyright and sui generis right. The article first of all analyses what persons are entitled to be acknowledged as holders of copyright and sui generis right in respect of a newly created database. As the issue of the owner of (...) copyright is not regulated by the 1996 Directive, this is determined by the application of national provisions. Pursuant to the Law on Copyright and Related Rights of the Republic of Lithuania, the owner of copyright may mean, depending on the situation, a natural person – the author of a database or a group of authors, the holder of the right to a collective work, or an employer. The analysis presented in the articleindicates that predominantly it is the author (authors) of a database who is held to be the owner of the copyright. Courts tend to interpret the rule concerning the transfer of copyright to the employer in a restrictive way; besides, in accordance with the specifics of the Lithuanian legal regulation, economic rights are transferred to the employer only for the period of 5 years. The category of collective work is of a subsidiary character and may be applied only in exclusive cases. Therefore, when a database is created upon the commission of another person, including the employer, the customer is expected to form a written agreement where the transfer of economic rights to the customer is clearly defined. (shrink)