Ovaj rad započinje konstatacijom da u sklopu relativno kratke povijesti moderne filozofske kulture u Bugarskoj postoji dovoljno osnova za razlikovanje nekoliko zasebnih razdoblja, svako od kojih uključuje specifične razvojne etape. Svako razdoblje stoga zaslužuje ozbiljnu analizu. No istraživanje povijesti moderne bugarske filozofije mora se temeljiti na jasnim metodološkim premisama. Kada objašnjavamo fenomene i procese filozofskog života u ovoj zemlji, polazimo od pojma filozofske kulture, shvaćenoga kao kompleksni sustav koji uključuje elemente i idealne prirode i ne-idealnog karaktera. Svi čimbenici socio-kulturne naravi (...) u životima profesionalnih filozofa – aktivnosti, institucije znanja, filozofska tijela, formalne i neformalne organizacije, filozofski forumi i filozofski tisak – obuhvaćeni su pojmom filozofska javnost. Korištenjem ovoga termina omogućuje se provođenje fenomenološke analize različitih manifestacija filozofije izvan stratuma intrinzičnih ideja.This study begins with the ascertainment that within the comparatively short history of modern philosophical culture in Bulgaria, there are enough grounds to distinguish several relatively independent periods, each with its specific stages. Each of these periods deserves serious analysis. But the study of the history of modern Bulgarian philosophy has to be based on clear methodological premises. When we explain the phenomena and processes of philosophical life in this country, we proceed from the concept of philosophical culture, understood as a complex system incorporating both elements of ideal nature and of non-ideal character. All factors of socio-cultural nature in the lives of the professional philosophers – activities, institutions of knowledge, body of philosophers, formal and non-formal organizations, forums of philosophers and philosophical press – are specified by the term philosophical publicity. Using this term makes it possible to carry out a phenomenological analysis of the different manifestations of philosophy outside its stratum of intrinsic ideas.Cette étude commence par la constatation qu’il existe, dans le cadre de la relativement courte histoire de la culture philosophique moderne en Bulgarie, suffisamment de raisons pour distinguer plusieurs périodes relativement séparées, chacune comportant des phases spécifiques. Chaque période mérite ainsi une analyse sérieuse. Mais l’étude de l’histoire de la philosophie bulgare moderne doit être fondée sur des prémisses méthodologiques claires. Lorsque nous expliquons les phénomènes et les processus de la vie philosophique dans ce pays, nous partons du concept de culture philosophique, entendue comme un système complexe incorporant à la fois des éléments de nature idéale et de caractère non-idéal. Tous les facteurs de nature socioculturelle dans la vie des philosophes professionnels – activités, institutions du savoir, corps des philosophes, organisations formelles et non formelles, forums des philosophes et presse philosophique – sont indiqués par le terme de publicité philosophique. L’emploi de ce terme permet d’effectuer une analyse phénoménologique des différentes manifestations de la philosophie à l’extérieur de son strate d’idées intrinsèques.Der vorliegende Traité beginnt mit der Feststellung, im Bereich der verhältnismäßig kurzen Geschichte der zeitgenössischen philosophischen Kultur in Bulgarien gebe es zureichend Unterbau, um mehrere relativ eigenständige Zeitabschnitte samt deren dazugehörigen spezifischen Entwicklungsetappen voneinander abgrenzen zu können. Jeder einzelnen dieser Perioden gebührt eine eingehende Analyse. Jedoch sollte die Studie der Historie der modernen Philosophie Bulgariens auf eindeutigen methodologischen Prämissen fußen. Wenn wir Phänomene und Prozesse des philosophischen Lebens in diesem Land erläutern, heben wir mit dem Begriff der philosophischen Kultur an, der Elemente der idealen Natur sowie des nicht idealen Charakters innehat und als komplexes Gefüge ausgelegt wird. Alle Faktoren soziokultureller Natur aus den Leben der professionellen Philosophen – Aktivitäten, Institutionen des Wissens, philosophische Gremien, formelle und informelle Organisationen, philosophische Foren und philosophische Presse – sind im Begriff philosophische Öffentlichkeit gebündelt. Die Benutzung der angesprochenen Bezeichnung ermöglicht die Umsetzung der phänomenologischen Analyse diverser Offenbarungen der Philosophie abseits des Stratums deren intrinsischer Ideen. (shrink)

The crucial problem in the philosophy of psychiatry is to determine under which conditions certain behaviors, mental states, and personality traits should be regarded as symptoms of mental illnesses. Participants in the debate can be placed on a continuum of positions. On the one side of the continuum, there are naturalists who maintain that the concept of mental illness can be explained by relying on the conceptual apparatus of the natural sciences, such as biology and neuroscience. On the other side (...) of the continuum, there are normativists who maintain that the appropriate characterization of the concept of mental illness cannot avoid reference to epistemic, moral and other social values. Although, this article is primarily an introduction to the debate, we stress the importance of the normativist positions. (shrink)

The history of the idea of biological progress shows that it is not a selfexplanatory category, so a clear definition is required. Biological progress exists if: “more progressive” is defined as “more complex” – in that case evolution is synonymous with progress, i.e. development from simple to complex, from homogeneous to heterogeneous; we perceive the expression “more progressive” as more successful in relation to the environment, in these terms some groups in the history of life were more progressive because/so that (...) they survived, while others were retrogressive or less progressive because/so that they died out; on the other hand, within their ecological niches, certain forms of life are perfectly adapted to their environment as long as it is stable ; we take the span or reach of a potential adaptation of populations as a measure . However, there is no active, innovative problem solving in relation to the environment either with plants or animals – only the variability mechanism / selection is in place, automatism, instinct. In the light of the above-mentioned biological criteria, man is the most complex living creature by his constitution , he is the least dependent on the environment and can be innovative in relation to the environment. Man is the only living creature capable of establishing an active relationship with the environment through his special tool – culture. Considering the level of organization and quantity of information, the mammal genome is more progressive than the bacterium genome, while the human genome comprises most information which makes man the most progressive living thing. We can talk about biological progress if we define progressiveness as advancement toward complexity of organisation, but sometimes thesimplification of structure enables survival. It seems that we can talk about progressivenessin biology only if we accept the anthropic principle – that is why only cultural progress is possible. Information is the link between biological and cultural-anthropological successfulness . Biological information is a “complete” piece of information to an animal . To a human being, it is only a condicio sine qua non for the reality of human spirit which receives, keeps and generates information. Progress can be measured according to the capability ofestablishing an active and innovative relationship with the environment, but only within some sort of anthropocentric outlook which is a criterion of value. It is not possible to talk about progressiveness of life if man is not the measure of all things.Povijest ideje biološkog napretka pokazuje kako to nije samorazumljiva kategorija, pa se traži jasna definicija. Biološki progres postoji ukoliko: “naprednije” definiramo kao “složenije” – evolucija je tada sinonim napretka, tj. prelaženja iz jednostavnijeg u složenije, iz homogenog u heterogeno; “naprednije” shvatimo kao “uspješnije” s obzirom na okoliš; u tom smislu neke skupine u povijesti života bile su naprednije jer/pa su opstale, dok su druge bile nazadnije ili manje napredne pa/jer su izumrle; s druge strane unutar svojih ekoloških niša pojedini oblici života savršeno su prilagođeni svojem okolišu dokle god je on stabilan ; kao mjerilo uzmemo raspon ili širinu moguće prilagodbe populacija jer tada postoje razlike; ipak ni u biljaka ni u životinja tu nema aktivnog inovatorskog rješavanja problema okoliša, nego djeluje samo mehanizam varijabilnost/selekcija, automatizam, nagon. U svjetlu gore navedenih bioloških mjerila čovjek je svojim ustrojstvom najsloženije biće , najmanje je ovisan u odnosu na okolinu, može se novativno nositi spram okoline. Čovjek je jedini kadar za pravi aktivni odnos prema svom okolišu putem specifičnog oruđa kulture. S obzirom na stupanj organizacije i količinu informacija, genom sisavca je napredniji od genoma bakterije, a genom čovjeka raspolažes najviše informacija, pa je on po tome najprogresivnije biće u prirodi. O biološkom progresu možemo govoriti ako progresivnost definiramo kao porast složenosti organizacije, no ponekad pojednostavljenje građe omogućava preživljavanje. Čini se da o progresivnosti u biologiji možemo govoriti samo usvajajući princip antropičnosti, zato je u svijetu moguć samo kulturni progres. Posjedovanje informacije je veza između biološke i kulturno-antropološke uspješnosti . Posjedovanje biologijske informacije za životinju je “potpuna informacija” , dok je za Čovjeka samo condicio sine qua non za zbiljnost ljudskog duha koji dobiva, posjeduje i stvara informaciju. Progres je moguće mjeriti prema sposobnosti aktivnog i inovativnog odnosa spram okoliša jedino u nekoj vrsti antropocentričnog obzora koji u središtu ima mjerilo vrijednosti. Nemoguće je govoriti o progresivnosti života ako svemu nije mjera sam čovjek. (shrink)

Polazeći od uvjerenja da je Kangrgina knjiga Praksa, vrijeme, svijet jedno od najznačajnijih djela suvremene hrvatske filozofske literature, koja su hrvatskoj filozofiji otvarala prostor mogućnosti dijaloga na ravnoj nozi s najtemeljnijim orijentacijama suvremene filozofije u svijetu, autor se u svom prilogu koncentrira na analizu Kangrgina pojma vremena. Odabir toga pojma, kao mogućeg predmeta tematske analitičke pozornosti, određen je, s jedne strane, shvaćanjem da je problem vremena središnji topos svih temeljnih filozofskih tematizacija u modernoj filozofiji, te, s druge strane, vodećom tezom (...) da Kangrgina filozofska djelatnost svoju najvišu razinu i samosvojnost postiže i održava upravo u raspravama o problemu vremena i kritičkom dijalogu o problemu vremena s najznačajnijim misaonim likovima moderne filozofije.Von der Überzeugung ausgehend, dass Kangrgas Buch Praxis, Zeit, Welt eines der bedeutendsten Werke der zeitgenössischen kroatischen philosophischen Literatur ist, das der kroatischen Philosophie einen gleichrangigen Dialog mit den fundamentalen Orientierungen der zeitgenössischen Philosophie in der ganzen Welt ermöglichten, konzentriert sich der Autor in diesem Beitrag auf die Analyse seines Zeit-Begriffs. Die Wahl dieses Begriffs als des potentiellen Gegenstands der thematischen analytischen Konzentration ist einerseits durch die Auffassung bestimmt, dass der Zeit-Begriff der zentrale Topos aller fundamentalen philosophischen Thematisierungen in der modernen Philosophie ist, und andererseits durch die Hauptthese, dass Kangrgas philosophische Tätigkeit ihren höchsten Rang und ihre Eigentümlichkeit gerade in den Auseinandersetzungen über das Zeit-Problem und in dem kritischen Dialog über das Zeit-Problem mit den bedeutendsten denkenden Persönlichkeiten der modernen Philosophie erreicht und aufrechterhält. (shrink)

The law is an extremely complex phenomenon. It is very difficult to determine it precisely as the complete comprehension and ultimate definition of the law are beyond human capabilities. Also, the law never coincides with its concept, nor does the concept of the law coincide with its definition. This fact shows that the real human capabilities for the comprehension, determination and definition of the law are very limited and the limits are unreliable. The concept of the law is relative as (...) well, which is why all the definitions of the law are also relative. The concept and the definition of the law are also relative because they are of necessity subjective. It is for this reason that they are never truthful. However, even when they are not truthful, they are always useful. Because of these essential cognitive shortcomings and limitations, the law is determined and defined realistically – in a conventional and operative manner – whenever it is possible to do so. Additional difficulties are created by the fact that the number of conventional concepts and definitions of the law is almost limitless. Fortunately, only a number of them, considered operative, are used in the law. And all this because of a possible usefulness. Should the law be useful, then its realistic concept can be determined by the establishment of its common characteristics. On the basis of having at its disposal the mentioned common characteristics, the concept of the law can be operationally determined in both the expanded sense and the restricted sense. Also, it is possible to tell the difference between the three main layers in the concept of the law: complete , incomplete and unfinished law. Obviously, the realistically determined concept of the law is not one-sided, nor is it monolithic, but complex, detailed and as a whole composed of layers of different degrees of being legal. They are used to finely tune the ordering of the relationships between different importance and the degree of the conflict and, which is also important, to legally regulate even those social areas that would otherwise be exclusively regulated with the state or with the social norms. Otherwise, even the Ten Commandments alone would be insufficient to regulate all human relationships. However, the law did not come into being out of leisure time, but out of dire human need to protect the society from self-destruction. Contrary to the realistic concept of the law, there also exist its idealistic, idealized and ideal concepts. However, the idealistic concept of the law is inoperative, the idealized concept of the law is not correct, while the ideal concept of the law is out of human reach.Das Recht stellt ein immens vielfältiges Phänomen dar. Ihn präzise festzulegen entpuppt sich als unsäglich schwierig, denn eine lückenlose Erkenntnis sowie endgültige Definition des Rechts liegt jenseits des menschlichen Vermögens. Zudem geht weder das Recht mit dessen Begriff konform, noch tut es der Begriff des Rechts mit eigener Bestimmung. Dieser Tatbestand lässt durchblicken, die wahre menschliche Befähigung zum Erkennen, Determinieren sowie Definieren des Rechts sei höchst begrenzt, wobei sich ebendiese Schranken als unzuverlässig erzeigen. Die Notion des Rechts ist ebenso relativ, weswegen hiernach sämtliche Begriffsbestimmungen des Rechts relativ sind. Der Begriff einschließlich der Definition des Rechts ist auch aufgrund der ihnen notwendigerweise innewohnenden Subjektivität relativ. Aus diesem Grund sind sie niemals wahrheitsgetreu. Allerdings, auch wenn sie der Wahrheit nicht entsprechen, sind sie stets von Nützlichkeit. Wegen der angebrachten essenziellen erkenntnismäßigen Unzulänglichkeiten und Limitierungen wird das Recht realistisch bestimmt und definiert – in einer konventionellen bzw. operativen Manier – wann immer dies durchführbar ist. Zusätzliche Erschwernisse werden von der Tatsache geschaffen, dass die Zahl der gebräuchlichen Begriffe und Definitionen des Rechts schier unermesslich ist. Glücklicherweise werden lediglich etliche, als operativ angesehene, im Bereich von Recht eingesetzt. Und all dies der denkbaren Nützlichkeit halber. Sollte das Recht nützlich sein, dann lässt sich dessen realistischer Begriff per Gründung seiner gemeinsamen Wesenszüge festsetzen. Auf der Basis der vorhin angeschnittenen, ihm zu Gebote stehenden angehörigen Merkmale, kann der Begriff des Rechts operational determiniert werden, sowohl im erweiterten als auch im engeren Sinne. Ebenfalls ist der Unterschied erkennbar zwischen drei Hauptschichten in dem Begriff des Rechts: vollständiges Recht , unvollständiges Recht und unvollendetes Recht . Augenscheinlich ist der realistischerweise bestimmte Begriff des Rechts weder einseitig noch monolithisch, stattdessen ist er komplex, detailliert und als Ganzes aus Schichten von ungleichem Rechtlichkeitsgrad zusammengestellt. Man gebraucht sie zur Feinabstimmung der Beziehungsordnung zwischen der unterschiedlichen Wichtigkeit und dem Grad des Konflikts, und, was genauso Gewicht hat, um sogar jene Gesellschaftszonen rechtmäßig zu regeln, die anderenfalls ausschließlich seitens der staatlichen bzw. gesellschaftlichen Normen geregelt würden. Ansonsten würden selbst die Zehn Gebote nicht genügen, um menschliche Verhältnisse in ihrer Gänze zu ordnen. Jedoch ist das Recht nicht als Freizeitaktivität entstanden, sondern im Gegenteil als unentbehrliches menschliches Bedürfnis nach Bewahrung der Menschheit vor Selbstauflösung. Der realistischen Notion des Rechts entgegengesetzt existieren parallel dessen idealistische, idealisierte und ideale Begriffe. Dabei gilt der idealistische Begriff als inoperativ, der idealisierte als inkorrekt, während der ideale Begriff außerhalb der menschlichen Reichweite liegt. (shrink)

The German-Jewish philosophers Hermann Cohen and Franz Rosenzweig, have - both in their own ways - produced systems of philosophy at a time that was supposed to be the time after systems. With their respective systems they - both in their own ways - transcended the apologetic stance of Jewish thought by placing the Jewishness of their thinking at a methodologically central point for?general philosophy.? However, the link between Cohen?s system and the Star of Redemption, is hard to find. Looking (...) back from the perspective of a?return of religion? in late twentieth century, the essay proposes to see the link between both systems in Cohen?s notion of compassion. Nemacko-jevrejski filozofi Herman Koen i Franc Rozencvajg su - svaki na svoj nacin - produkovali sisteme filozofije u vremenu koje je trebalo da vazi kao vreme posle sistema. Svojim sistemima su - takodje svaki na svoj nacin, prevazilazili apologetsko stanoviste jevrejske misli uspostavljajuci jevrejstvo svoje misli kao centralnu metodsku tacku?opste filozofije?. Medjutim, tesko je naci vezu izmedju Koenovog sistema i Zvezde iskupljenja. Gledajuci unazad, iz perspektive?povratka religije? u kasnom dvadesetom veku, rad pokusava da nedje vezu izmedju pomenuta dva sistema u Koenovom pojmu saosecanja. (shrink)

Članak razmatra pojam demokracije Johna Deweya u odnosu na ranije i suvremene radikalno ljevičarske ideje. Ističu se slična epistemološka, antropološka i politička stajališta u ovim teorijama. Vrlo je važno odbacivanje ili podcjenjivanje političke demokracije i naglasak na demokratskom životu s ciljem stvaranja novog društva, posve drukčijeg od postojećih društava. Članak je podijeljen u tri dijela. Prvi dio istražuje razumijevanje demokracije kao nepolitičkog fenomena i kao sinonima za novi oblik ljudske egzistencije u mladog Marxa te kasnijim stavovima Marxa i Lenjina (...) o demokraciji kao »hipokriziji«. Drugi dio analizira Deweyev pojam demokracije kao »načina povezanog življenja« i skreće pozornost na neke značajne podudarnosti i, također, razlike spram Marxovih ranih ideja. Treći dio razmatra razumijevanje demokratskog društva kao identičnog s globalnim društvom u kojem komunikacija među ljudima nije ograničena političkim granicama. U ovom se pitanju također prepoznaju značajne podudarnosti u mišljenju Marxa, Deweya i nekih suvremenih mislilaca . Zaključak je da su politička demokracija i demokratsko društvo kompatibilni, no ideja neke vrste novog nepolitičkog demokratskog društva osim globalnog društva se smatra nerealističnom. (shrink)

U vremenu izmedju 1792. i 1805. Johan Gotlib Fihte razvija dva razlicita pojma otkrovenja: 1. Otkrovenje je na Bozjem autoritetu osnovana nauka kojom se unapredjuje moralno delovanje, 2. Otkrovenje je drzanje znanja u bicu i time spas od nihilizma. Sa svojim novim transcendentalno-filozofskim konceptom i u stalnom osvrtu na Jakobijevu kritiku da je idealizam u sustini nihilizam, Fihte daje uverljivu alternativu tradicionalnog pojma otkrovenja. U svojim kasnijim filozofskim radovima Fihte razume transcendentalno otkrovenje kao garanciju realiteta spoznaje, a ne kao proces (...) samosaznanja apsolutnog ili kao Bozje samootu?enje. Tekst se oslanja na Fihteove spise?Versuch einer Kritik aller Offenbarung? te?ErlangerWissenschaftslehre? i?Erlanger Logik?. Na primeru interpretacije koju je dao teolog Emanuel Hirs pokazuje se kako je moguce produktivno transformisati Fihteovu teoriju otkrovenja u danasnje vreme. (shrink)

Pojam globalizacije koristi se u različitim kontekstima i u različitim značenjima; pojam miješa činjenice i fikciju – postojeće i nepostojeće. Pojam globalizacije odnosi se na, primjerice, ekonomske, političke i kulturne procese koji nadilaze granice nacionalnih država. Nema filozofskog, odnosno konceptualnog utemeljenja globalizacije. Zapadni filozofski metanarativi interpretiraju se lokalno; ne postoji globalna interpretacija metanarativa. Etimološki ‘razumijevanje’ znači stajanje između razlika, na primjer između činjenica i fikcije. Logika stručnosti je logika stajanja između nada i realnosti – između nepostojećeg i (...) postojećeg. Logika stručnosti je opća teorija razumijevanja. Kao istinski opća teorija, logika stručnosti globalno nadilazi granice. Prema tome, logika stručnosti oblikuje temelj za filozofiju globalizacije. (shrink)

Pojam politicke zajednice spada medju nedovoljno tematizovane pojmove u tradiciji politicke filozofije, a narocito liberalisticke teorije. Ovaj teorijski nedostatak nadoknadjivanja u poslednje dve decenije, kada su u sirokom opsegu istrazivani problemi odredjenja, znacaja, konstituisanja i mogucnosti politicke zajednice. U prvom delu ovog rada pokusao sam da ukazem na razloge za tematizovanje ovog pojma, kao i njegovu relevantnost u analizi savremenih zbivanja na ovim prostorima. U drugom delu nastojao sam da blize odredim pojam politicke zajednice. Treci deo posvecen je (...) sporovima koji su se vodili oko ovog pojma u okviru razlicitih teorija, a koji su ostali do danas aktuelni. U cetvrtom delu ovog rada pokusao sam da razmotrim perspektive politicke zajednice u savremenim uslovima pluralizma posebnih zajednica i etnokulturne heterogenosti. (shrink)

Ako pojam identiteta shvatimo u hegelijanskom smislu kao iskustvo što ga svijest stječe o sebi, onda se taj pojam nameće kao ključan u razmatranju umjetnosti XX. stoljeća. Prema Hegelu, moderna umjetnost transcendira mogućnost adekvatnog izražavanja svoga duhovnog sadržaja pukom osjetilnom reprezentacijom te stoga zahtijeva pojmovnu refleksiju. Budući da je umjetnost uvijek i dio stvarnosti i o stvarnosti, propitivanje njezina vlastita pojma ide ruku pod ruku s ontološkom problematikom. Epistemološke promjene koje konstituiraju i modernu i postmodernu odražavaju se tako (...) u dijalektici pojma moderne i postmoderne umjetnosti. Prema nekim autorima ta je dijalektika određena značajnim promjenama u teoriji subjekta, kulturalnim razlikama i tehnologiji.If the notion of identity is considered in the Hegelian sense as the experience of the consciousness about itself, then this notion becomes of key importance in reflecting upon the 20th-century art. Modern art, in Hegel’s view, transcends the possibility of an adequate expression of its spiritual content by its merely sensuous representation and hence calls for a reflection on its notion. Since art has always been both part of and about reality, the questioning of its own notion goes hand in hand with the ontological problematics. The epistemological changes that constitute both Modernism and Postmodernism thus reflect themselves in the dialectics of the notion of modern and postmodern art. According to some authors, such dialectics is determined by important changes which took place in the theory of the subject, in cultural differences as well as in technology. (shrink)

Pojam svjetovnosti kod Arendt nalazi se u osnovi intenzivne rasprave s Heideggerom. Filozofi pokušali su političko područje obuhvatiti kategorijama koje su njemu u bîti bile strane. Arendt uviđa da ono političko svoje puno dostojanstvo može dostići samo onda ako se ne promatra kao što je tradicionalno uobičajeno, s pozicije filozofa, nego s pozicije svijeta i pluraliteta, koje političkom području po naravi pripada. Dok je filozofija stoljećima svjetovnost promatrala samo iz perspektive mišljenja, Arendt mijenja vidokrug i prosuđuje mišljenje iz perspektive (...) svijeta. Bitna razlika između Arendt i Heideggera pokazuje se u vrednovanju političkog djelovanja.Arendts Begriff der Weltlichkeit liegt eine intensive Auseinandersetzung mit Heidegger zugrun­de. Die Philosophen versuchen das Politische mit Kategorien zu erfassen, dieihm wesenfremd sind. Arendt sieht das Politische nur dann seine volle Würde erlangen kann,wenn es nicht, wie in Tradition üblich, vom Standpunkt des Philosophen, sondern vom Stand­punkt der Welt und der Pluralität betrachtet wird, dem das Politische natürlicherweise zugehört.Während die Philosophie jahrhundertlang der Weltlichkeit nur aus der Perspektive des Denkensbetrachtete wechselt Arendt die Blickrichtung und beurteilt das Denken vom Standpunkt derWelt. Die wesentliche Differenz zwischen Arendt und Heidegger erweist sich in der Bewertungdes politischen Handelns. (shrink)

Veliko interesovanje za metafizički pojam utemeljivanja poslednjih desetak godina na savremenoj metafizičkoj sceni dovelo je do pojave onih autora koji ne dele isti entuzijazam kao i njegovi zagovornici. U ovom radu osvrnućemo se na skeptičku poziciju koju zastupa Kris Dejli. Osnovni prigovori njegove kritike zasnovani su na ideji da sam koncept utemeljivanja nije razumljiv, odnosno da zagovornici te koncepcije nisu uspeli da to pokažu. U prvom delu rada iznećemo opšti pregled temeljnih karakteristika pojma utemeljivanja i njegove teorijske funkcije, dok (...) ćemo u drugom delu sagledati glavne Dejlijeve prigovore i pokušati da na njih odgovorimo. Na kraju, u zaključnim razmatranjima sumiraćemo glavne poente do kojih smo prethodnim uvidima došli. Pokazaće se da Dejlijevi prigovori nisu dovoljno jaki da dovedu u pitanje razumljivost govora o utemeljivanju. (shrink)

Knʹ. 1. Pojam drzhave, drzhavne funkt︠s︡ije. -- knʹ. 2. Drzhavna organizat︠s︡ija, poratha drzhava.

Izvorni pojam obrazovanja kao centralni pojam pedagogije ne razumijeva se kao znanje o nekom biću, ili pak o nekom procesu ili činjenju, već kao sebeznanje ovog bića ili činjenja u slobodnom subjektu. Tek refleksija znanja u sebe samo jest ono što može istinski obrazovati, za razliku od svakog funkcionalnog, heteronomnog »obrazovanja« za izvanjske svrhe. Slobodan subjekt jest tek onaj subjekt koji je u punom smislu autonoman, tj. u mogućnosti samoodređivanja iz slobode. Rad će pokušati razmotriti odnos pojma obrazovanja (...) spram pojma »slobodnog vremena« kao vremenovanja istinskog subjekta te razvidjeti mogućnosti sprege i razilaženja ovih pojmova u njihovoj biti, te na fenomenalnoj razini u području sustava odgoja i obrazovanja. Namjeravano izlazište rada utoliko nije »obrazovanje u slobodnom vremenu« u kontekstu pretpostavljene dihotomije slobodno-radno vrijeme, kao niti »obrazovanje za slobodno vrijeme«, već »obrazovanje kao obrazovanje slobodnog subjekta u za taj proces primjerenim ustanovama«. (shrink)

U članku se promatraju osnovne karakteristike razvojne dinamike hrvatskoga logičkoga nazivlja od izlazka Pacelove Logike za gimnazije, prve sustavne logike na hrvatskome jeziku, 1868. godine, pa sve do Petrovićeve Logike, također za srednja učilišta, iz 1964., koja je još uviek u uporabi. Nazivlje je u tu svrhu razvrstano u nekoliko tipičih skupina. Općenito, uočava se porast zastupljenosti latinizama (i grecizama) na štetu hrvatskih naziva. U analizi nazivlja autor se ograničuje na knjige namienjene nastavi logike bilo na srednjim učilištima, bilo na (...) sveučilištu, i to na nazivlje tradicionalne logike. Mjestimice su pridodane i napomene o nazivlju moderne (matematičke) logike. (shrink)

Ovaj rad pokazuje kako pojam mjere, koji je jedan od najmnogoznačnijih filozofijskih pojmova, počinje dobivati etički smisao tijekom povijesnog razvoja grčke filozofije. U prvom dijelu pokazuje se kako se u Homerovim epovima riječ ‘mjera’ i srodne riječi odnose isključivo na konkretno mjerljive količine. Drugi se dio bavi mijenom značenja, koja se zbiva u pitagorovskom mišljenju. Tu se najviše pažnje poklanja povijesnim okolnostima nastanka grčkog polisa, za što je vrlina umjerenosti bila neophodno potrebna. U tom kontekstu pobliže se razmatraju Filolajevi (...) i Arhitini fragmenti, budući da oni ukazuju na političku važnost mjere i mjerenja. Treći dio posvećen je analizi relevantnog odjeljka iz Platonova Državnika u kojem Platon razlikuje dvije vrste mjerenja: brojčano i drugo, koje se može nazvati ‘deontičkim’, koje mjeri ono više i manje u odnosu na ‘pravu mjeru’ . Druga vrsta mjerenja je također i etičko mjerenje utoliko što uključuje različite prosudbe svrhe, ciljeva i prirode čovjeka.The aim of this article is to show how the concept of »measure«, which is one of the most intricate and manifold philosophical concepts, started acquiring ethical meanings in the course of Greek philosophical thought. In the first part it is discussed how the word »measure« and its cognates refer exclusively to concretely measurable quantities in Homer’s epics. The second part deals with the switch of meaning that started happening in the Pythagorean thought. In this part more attention is paid to historical references of emergence of the Greek polis for which the virtue of temperance was indispensable. In this context fragments of Philolaus and Archytas are more closely observed because they point to political importance of measure and measurement. The third part is dedicated to analysis of the relevant passage in Plato’s Statesman in which Plato distinguishes between two concepts of measurement: one numerical and the other, which can be called »deontic«, which measures more and less with respect to the »right measure« . The second kind of measurement is also ethical because it includes various judgments of purpose, goals, and human nature. (shrink)

Predmet su rada rasprave o odnosu determinizma i slobode volje (tj. problem kompatibilnosti), odnosno implikacije koje imaju po moralnu odgovornost. Problemu se pristupa iz naturalističke perspektive iako se ne nudi odgovor na pitanje istine kauzalnog determinizma. Međutim, s ciljem da se ispita perspektiva za moralnu odgovornost, pretpostavlja se da je kauzalni determinizam potkrijepljen znanošću. Razmatra se pojam kauzalnog determinizma, a potom se ispituju izazovi koje argument konzekvenci postavlja pred slobodu volje shvaćenu kao mogućnost da se učini drugačije. Cilj je (...) rada pokazati da su u osnovi svakodnevne upotrebe pojma moralne odgovornosti slabiji uvjeti od slobode shvaćene kao mogućnosti da se učini drugačije. Na tim temeljima branimo zaključak da je moralna odgovornost kompatibilna s kauzalnim determinizmom. (shrink)

Ovaj rad odgovara na argument modalnog kolapsa protiv božanske jednostavnosti ili klasičnog teizma koji nude neoklasični ili kompleksni teisti. Argument modalnog kolapsa tvrdi da ako je Bog apsolutno jednostavan i apsolutno neophodan, tada je Božji čin stvaranja apsolutno neophodan, pa je stoga postojanje stvorenog svijeta također apsolutno neophodno. To znači da se Bog i njegova kreacija urušavaju u jednu modalnu kategoriju apsolutne nužnosti bez ikakvih kontingentnih bića. Moj odgovor je utemeljen na islamskoj neoplatonstičkoj filozofiji Ibn Sine i islamskoj tradiciji. Nudim (...) četiri argumenta koji dopuštaju muslimanskom neoplatoničaru da apsorbira modalni kolaps u modalitetu mogućih svjetova koji istovremeno može negira modalni kolaps unutar avicenovskog modaliteta: Prvo, prigovor modalnog kolapsa temelji se na okviru mogućih svjetova čiji je pojam nužnosti preširok; ovaj okvir ne uspijeva napraviti razliku između Boga kao ontološki nužnog po sebi, stvorenog bića kao nužno ovisnog o drugome i puke logičke nužnosti, kao što to čine Ibn Sina i islamski mislioci. Drugo, argumenti modalnog kolapsa samo pokazuju da je kreacija neophodna kroz drugost, ali ne uspijevaju dokazati da kreacija ima ontološku nužnost ili aseity––što se odnosi samo na Boga; prema tome, ne dolazi do posljedičnog modalnog kolapsa kada nečiji modalitet prepozna kreaciju kao "ovisno nužno biće" unatoč tome što je modalno nužno. Treće, islamski filozofi imaju nelibertarijanski pojam Božje volje i slobode koji je imun na prigovore modalnog kolapsa. Konačno, tvrdim da svi klasični i neoklasični teisti moraju prihvatiti modalno nužnu kreaciju jer libertarijanski modeli Božje volje za sobom povlače neuzrokovane i primitivno kontingentne učinke. (shrink)

Nova globalna politika – koja, između ostaloga, obuhvaća i multibirokracijsko donošenje odluka, unutar i između vladine i međunarodne birokracije, politiku što je pokreću transnacionalne snage i agencije, te nove oblike multinacionalne integracije među državama – stvorila je međunarodni »nadnacionalni« okvir, u kojem i preko kojega se redefiniraju prava i obveze, ovlasti i moći država. U tom slučaju liberalna država štiti, a ne propisuje, ona je neutralna. Državno je miješanje opravdano samo ukoliko ona treba zaštititi pojedince jedne od drugih, ili od (...) same vlasti. U svim drugim slučajevima država nelegitimno uzurpira prava pojedinaca i ograničava njihove slobode. Društvo slobodne konkurencije i »prisvajanja vlasništva« temelj je liberalizma, koji će u novijoj varijanti preuzeti neo-liberalizam pozicioniranjem kapitalističkog sustava ekonomije. Drugim riječima, minimalna država osigurava stabilni zakonski i regulativni okvir, tako da se pojedinci mogu baviti svojim poslom bez prekomjernoga uplitanja politike, što, dakako u globalnim okvirima, ima svoje posljedice.New global politics – which, among others, encompasses multibureaucratic decision making,within and between government and international bureaucracy, politics steered by transna­tional powers and agencies, as well as new forms of multinational integration between states– has created an international “above-national” frame, in which and through which, rightsand obligations are redefined, jurisdictions and rights of states. In this case the liberal stateprotects, but does not stipulate, she is neutral. Involvement of the state is justified only if sheneeds to protect individuals from each other or from the government itself. In all other casesthe state illegitimately usurps the rights of individuals and limits their freedoms. A society offree competition “seizing of ownership” is the foundation of liberalism that will in its newerform take over neo-liberalism by positioning the capitalist economic system. In other words,the minimal state secures a stable legal and regulative frame, so that individuals can deal withtheir business without excessive interference of politics, which, of course in the global frame,has its consequences. (shrink)

Krizu moderne kao krizu politickog, autor vidi, pre svega kao krizu "mere" kriterija politickog odlucivanja i delovanja. Ta kriza se u prvom redu shvata kao kriza samosaznanja i prakse obicajnosti. Ovaj problem prvi je pokusao je da resi Makijaveli uvodeci pojam virtus, koji je postao temeljni princip moderne politicke filozofije. Medjutim, mnogi moderni i savremeni tumaci Makijavelijevog ucenja cesto zanemaruju socijalni i politicki konteksta u kojem je nastalo politicko ucenje Firentinskog mislioca. Naime, Makijavelijevo nastojanje da pronadje autenticnu formu politickog (...) cina kojim bi bila omogucena harmonizacija i stabilizacija tadasnjih dramaticnih politickih prilika koje su vladale u italijanskim gradovima, zahtevala je pouzdanu dijagnozu i adekvatna sredstva za uspesnu terapiju obolelog organizma zajednice. Epohalni novum u Makijavelijevoj politickoj teoriji predstavlja prelazak sa anticke teoretizacije vrline na njenu modernu operacionalizaciju. Medjutim, ova promena cesto se tumaci kao radikalno suprotstavljanje grckog pojma arete i rimske virtus, koja se grubo svodi samo na srcanosot i snagu koje su neophodne za osvajanje i ocuvanje politicke vlasti. Vazan deo puta u svojoj filozofiji politike Hegel - vise nesvesno nego svesno - ide s Makijavelijem i Selingom - posebno kad je u pitanju shvatanje neophodnosti snage i srcanosti u procesu operacionalizacije duha slobode u istoriji posredstvom "negacije" kao "moci zla". Posredovanje subjektivnosti i supstancijaliteta zbiva se, po Hegelu, u drzavi surovim krocenjem svetskog duha u kojem on zrtvuje ne samo pojedinca, vec i citave narode - prema slobodi, odnosno njenom ostvarenju u obicajnosnoj zajednici. "Nevolja vremena" posledica je razdvajanja ja i sveta (Entzweiung), i proistice iz redukovanog politickog uma koji za politicko delovanje i odlucivanje nema kriterijuma obicajnosnog totaliteta. Ovaj se um rutinizira razdvajanjem obicajnosti koja redukuje politicko delanje na ogoljenu tehniku osvajanja i zadrzavanja politicke moci. Autor na kraju razmatra krizu politickog odlucivanja i ukazuje u cemu je njen globalni i supstancijalni smisao za povesnu stvarnost na kraju XX veka. (shrink)

Ovaj članak ide protiv struje akademskog diskursa odgovarajući na naslovno pitanje negativno. Ovaj suprotni odgovor nije zamišljen da potkopa stav da je ljubaznost dobra stvar; niti je, međutim, primjer puke filozofske sklonosti za igru riječima. Tvrdim da shvaćanje ljubaznosti kao vrline više zamagljuje nego rasvjetljuje, iz razloga što zanemaruje različite razlike koje nam pomažu razumjeti moralni jezik i postići „kreposnu pismenost“. U radu dajem pregled relevantne psihološke literature prije nego što se prebacim na filozofske izvore. Nakon toga ocrtavam alternativne načine (...) na koje dosljedni etičari vrline mogu reći sve što žele reći o ljubaznosti, koristeći mnogo bolje utemeljene i manje nejasne pojmove. Nudim pogled na ljubaznost kao klasterski pojam u istom smislu kao što je Wittgensteinov pojam igre. Na kraju, iznosim neke implikacije ovog stajališta za praktične izazove za razvoj karaktera. (shrink)

U tekstu izlažemo rješenje razlike između Wittgensteinove uporabe modela u TLP i modeliranja u PI, RFM i OC temeljem analize razlike u izboru samih riječi i opisa pojmova fenomena u njegovim napomenama. Metoda je pojmovna analiza Wittgensteinova tretiranja znanstvenih modela i modeliranja. Dodatno, tekstualna raščlamba i poredba korištena je pri istraživanju njegovih glavnih napomena na tu temu. Ako je otkrivena razlika između modela i modeliranja i kontinuitet ovisnosti oba pojma o pojmu slike, pri čemu je razlika slike i oslikavanja uzeta (...) kao zadana, zaključujemo kako je Wittgenstein svoj stari pojam modela nastojao inkorporirati u novi pojam modeliranja. Eksplicirana razlika i inkorporiranje pridonosi pojašnjenju teme Wittgensteinovog posrednog i neposrednog utjecaja na filozofiju znanosti. (shrink)

Centralni problem aktualne ekološko-etičke diskusije je opseg moralne zajednice. U centru ekološko-etičke debate – pored pitanja o moralnom statusu embrija, s jedne strane, te pitanja o ne-ljudskim živim bićima, s druge strane – stoji pojam održivosti. Održivost općenito znači način djelovanja koji budućim generacijama ostavlja uvjete koji su njima dostatni da bi vodili zadovoljavajući život. Utoliko održivost predstavlja princip političke i ekonomske provedbe intergeneracijske pravednosti.

Knjige Predraga Fincija "Poetofilozofski eseji" i "Umjetnost uništenog" – sličnog stila i tematski komplementarne – daju nam jedinstvenu predodžbu o njegovu načinu pisanja. U "Poetozofskim esejima" tretira sam subjekt filozofije na najvišoj razini općenitosti, dok je druga knjiga, "Umjetnost uništenog", izgrađena na njegovoj povezanosti sa konkretnim zadatkom: tema holokausta i nesposobnost čovječanstva suočiti se i razmotriti holokaust na odgovarajući način. Umjetnost koja bi uspjela u takvom zadatku, estetika, kao i kritika, mora rješenja tražiti izvan klasičnih, tradicionalnih kriterija. Pristup »temeljnom pitanju« (...) indirektno se bavi našom sposobnošću za suočavanjem s budućnosti svijeta, svijeta u kojem volja za dominacijom dominira nad demokratskim kvalitetama. Uz središnje teme, autor otvara brojna relevantna pitanja poput stabilnosti identiteta, povezanosti između tradicije i potrebe za prilagodbom, doma i strane zemlje, individue i domovine, raznolikosti i stava prema različitom, ograničenja kulturnih kodova i etičkih vrijednosti i vlasništva nad istinom.Predrag Finci’s books "Poetosophic Essays" and "The Art of the Destroyed" – of similar style and topic complementarity – give us coherent idea of his handwriting. The first one, "Poetosophic Essays", treats the subject of the philosophy itself at the highest generality level, and the second one "The Art of the Destroyed" is built on its relations with concrete task: the theme of holocaust and the incapability of manhood to face it and treat it in the appropriate way. The art which would succeed in such a task, and the aesthetics and the criticism as well, should search for the solutions out of the classical, traditional criteria. Approach to “the basic issue” indirectly treats our qualification to face the future of a world in which the will for domination dominates over democratic quality. Besides central themes, the author opens many relevant issues such as the (in stability of the identity, relationship between the tradition and the need for adaptation, the home and foreign country, the individual and the homeland, diversities and attitude towards the different, the limitations of the cultural codes and ethic values and the property over the truth. (shrink)

Ovaj rad govori o odnosu znanosti i filozofije ili, preciznije, o naturalizaciji filozofije. U prvom dijelu rada namjeravamo predstaviti Quineov teorijski okvir vezan za znanstveni utjecaj na filozofski diskurs i istraživanje. Quine je u svojim filozofskim spisima naglašavao važnost znanosti, u naturaliziranim ili normativnim epistemološkim oblicima. Ideja jedne održivije pozicije znanja utemeljene na znanosti često se smatra središnjom idejom Quineove epistemologije. Daleko od bilo kakvog oblika kozmičkog egzila, i filozofi, prema Quineu, prihvaćaju najbolje znanje koje im je u određenom trenutku (...) dostupno.Sličan fenomen pronalazimo u Descartesovom konceptu životinjskih duhova te se time potvrđuje teza o upotrebi najboljeg dostupnog znanstvenog znanja u određenom trenutku. Quineovu koncepciju, razvijenu u području analitičke filozofije, analiziramo na primjeru Descartesovog pojma životinjskih duhova, gdje se pokazuje utjecaj dominantne znanstvene paradigme na filozofski diskurs. Budući da Quineov okvir smatramo vrlo relevantnim, njegovo smo stajalište usvojili kao svojevrsnu interpretativnu paradigmu koja nam pomaže da bolje razumijemo određeni problem iz domene povijesti filozofije. Drugi dio rada analizira pojam životinjskih duhova koji su u Descartesovoj filozofiji shvaćeni kao posrednički entiteti koji povezuju um i tijelo. Nekoć snažna znanstvena ideja, životinjski duhovi su gotovo iščezli s napretkom znanosti te su zamijenjeni drugim znanstvenim paradigmama. Pojam životinjskih duhova smatran je Descartesovom kritičkom točkom i stoga je često zanemaren u filozofskim analizama. U ovom radu iznosimo hipotezu o tome kako je znanost preobrazila Descartesov filozofski diskurs analizirajući neobičan slučaj životinjskih duhova, pokazujući u isto vrijeme ograničenja i nedostatke novog modusa philosophandi. (shrink)

U radu se polazi od sagledavanja Mekintajerovog pojma?obrazovane javnosti?, najpre, u sklopu njegovog predavanja Ideja obrazovane javnosti, a zatim, i u zakljucnim poglavljima Tri rivalske verzije moralnog istrazivanja, gde ovaj pojam biva konkretizovan na pitanje o mestu univerziteta u savremenom drustvu. Interpretirajuci stavove koje Mekintajer zastupa u ovim radovima kao tematizaciju pitanja o?uslovima mogucnosti? ostvarenja?liberalno-prosvetiteljskog obrazovanog projekta?, kriticki se ispituje njegovo odredjenje?samostalnog misljenja?, pre svega, kroz problematizaciju odredjenja odnosa izmedju?samostalnog misljenja? i?standarda racionalne argumentacije? koje je ponudjeno u navedenim radovima. (...) Teza od koje polazimo jeste da Mekintajerova reafirmacija?ideje obrazovane javnosti? predstavlja ne samo njegov odgovor na pitanje o ciljevima obrazovanja, vec i poziv da humanisticke nauke budu aktivnije ukljucene u raspravu o pitanjima koja su znacajna za drustvo. (shrink)

Since the 2020 COVID-19 pandemic, the term virtual has become one of the most used in media and everyday speech. There is an increasing amount of research done on this new reality, and the results are still to be published. However, it is insufficiently known in scientific periodicals that the concept of virtual reality, enabled by information technology, has existed in the sociological literature since the 1990s when Castells introduced it to the theory of network society. Therefore, the paper's primary (...) goal is to consider basic concepts such as virtual reality, real virtuality, virtual communities, virtual sociability, and networked individualism. We will also briefly look at the forgotten classical notion of community as a fundamental form of sociability defined by the sociologist F. Tönnies, which re-enters the focus of scientific interest, without a clear and sociologically known classical definition. Starting from this framework, the paper examines the key question of whether these new virtual communities are indeed communities in the classical sense of the term or whether it is a form of networked individualism. Pojam virtualno je pojavom COVID-19 pandemije 2020., postao jedan od najkorištenijih u medijskom prostoru i u govoru svakodnevice. Sve je više i istraživanja o novoj stvarnosti, čiji rezultati se tek očekuju. Međutim, nedovoljno je poznato u domaćoj znanstvenoj periodici da koncept virtualne stvarnosti koju omogućava informacijska tehnologija, postoji u sociološkoj literaturi od devedesetih godina, kada ga u teoriju umreženog društva uvodi Castells. Stoga je glavni cilj rada prikazati i razmotriti neke osnovne pojmove kao npr. virtualna stvarnost, stvarna virtualnost, virtualne zajednice, virtualna društvenost i umreženi individualizam. Kratko ćemo se osvrnuti i na zaboravljeni klasični pojam zajednice kao temeljne forme društvenosti definirane od sociologa F. Tönniesa, koji ponovo ulazi u fokus znanstvenog interesa, bez jasne a u sociologiji poznate klasične definicije. Polazeći od tog okvira, u radu se propituje ključno pitanje, jesu li te nove virtualne zajednice uistinu zajednice u klasičnom smislu značenja pojma, ili je riječ o nekom obliku umreženog individualizma. (shrink)

In light of world globalization, three visions of the world order have been examined. The naive cosmopolitanism has been examined first and then rejected as being unrealistic because it overlooks the reasons for state pluralism in the international order. On this naive view, the world state is the only source of sovereignty and the individual is the only focal point of moral concern. Second subject matter of our investigation were Kantian and Rawlsian views which still defend the state-centered view on (...) international relations with peoples as a major subject of moral concern. However, on Rawls view, the principle of peoples' self-determination should be combined with the principles of universal morality which protect some individuals' fundamental rights thus enabling his theory to be classified into moderate liberal internationalism. Third, the idea of functional sovereignty as a foundation of the system of international sovereignty has been abandoned as being too unrealistic given recent tendencies in the world which associate the identities of individuals with cultures and civilizations rather than with practices and professions. Finally, some reasons have been given for preferring Rawlsian approach. The major reason is that there are close cultural ties between nations and their states and that this fact can contribute greatly to the resolution of coordination problem among states both internally and externally.. Pokusacemo, krecuci se u oblasti politicke normativne teorije, i to pre svega u okviru problema vezanih za analizu pojma suvereniteta drzave i teorije medjunarodnih odnosa, da na adekvatan nacin pojmovno odgovorimo na kulturne, politicke i ekonomske fenomene u svetu koji se u strucnoj literaturi, a i u javnosti uopste, cesto jednim imenom nazivaju "globalizacija". Razmotricemo pre svega klasicno shvacen pojam suvereniteta i ispitacemo kakvu ulogu taj pojam moze da ima u jednoj normativnoj viziji savremenih medjunarodnih odnosa. Branice se teza da uprkos globalizacijskim trendovima u svetu, drzavno shvatanje suvereniteta vezano za pojam nacije-drzave mozda treba i dalje da ima kljucnu ulogu u sistemu medjunarodnih odnosa jer je to najcelishodniji nacin da se ostvare zahtevi za pravdom i mirom na nivou kolektivnog delanja naroda kako unutar drzave tako i na medjunarodnom planu. (shrink)

Autor analizira nacin na koji se argument prvog okupatora, koji je izvorno artikulisan kao argument u prilog privatnog vlasnistva, u medjunarodnim sporovima koristi kao razlog za dobijanje politicke kontrole nad nekom teritorijom. Autor zakljucuje da se u slucaju spora oko Kosova tim argumentom danas moze zahtevati podela suvereniteta na osnovu podele kosovske teritorije.

Insistiranje na tome da ljudska prava i prava coveka nisu jedno i isto, kako bi se u prvi mah moglo zakljuciti na temelju pojma "covek" koji se javlja u oba naziva, predstavlja okosnicu ovog rada. Razvijanjem ovog motiva u tekstu nastojim da pokazem sledece: da je pojam "covek", iako po definiciji inkluzivan i u apstraktnom smislu nediskriminativan, u vreme kada i prakticki ulazi u upotrebu zapravo zasnovan na precutnom iskljucivanju i da je samo na temelju tog iskljucivanja mogao da (...) oznacava "slobodne i jednake". Iako paralelni ili istovremeni nastanak i implementacija prava coveka i nacionalnih prava isprva deluje protivrecno, nastojim da pokazem da je taj paradoks samo prividan, buduci da je sam pojam coveka ogranicen i iskljucujuci, te utoliko kompatibilan s ekskluzivnoscu koja je nuzni uslov pojma nacije. Posledice nacionalizama - svetski ratovi, pre svega - iznele su na videlo nemogucnost opstanka koncepcije slobode i jednakosti zasnovane na bratstvu ljudi, i nemogucnost demokratije koja je samo parcijalna iako hini univerzalnost. Kodifikovanje univerzalnih ljudskih prava predstavlja odgovor na ovu unutrasnju diskrepanciju u jednakoj meri u kojoj je reakcija na razornost svih tipova nacionalizama. Pojam zivota, koji u tekstu obrazlazem, korespondira temeljnom zahtevu na pravo na zivot, koje vise ne pripada "coveku", vec svakome/svakoj. (shrink)

Jedna od istaknutih teorijskih koristi pojma utemeljivanja jeste njegova sposobnost da ujedinjuje različite slučajeve metafizičke zavisnosti i determinacije. To pretpostavlja da je sam ovaj pojam jedinstven. Jedinstvo utemeljivanja uobičajeno se prećutno pretpostavljalo među teoretičarima utemeljivanja, ali je s vremenom postalo predmet diskusije usled različitih skeptičkih izazova. U ovom radu ispitaćemo tri najopštije teorije jedinstva utemeljivanja: 1) singularizam − gledište po kojem je je dinstvo utemeljivanja zasnovano na ideji da postoji samo jedna relacija utemeljivanja; 2) generalizam − gledište po kojem (...) utemeljivanje treba razumeti kao generički pojam; i 3) gledište koje tvrdi da jedinstvo utemeljivanja počiva na objektivnim sličnostima među različitim relacijama utemeljivanja. Posebna pažnja biće posvećena trećoj opciji koja je bila u velikoj meri zanemareno gledište. Naša razmatranja će ukazati da ovo stanovište, zahvaljujući svojim inherentnim teorijskim vrlinama, zaslužuje mnogo oz biljniji tretman u metafizičkim raspravama o utemeljivanju. (shrink)

Udruga Mala filozofija kreirala je i provela projekt »Tko se boji korupcije još?!« u dvanaest škola i dvije knjižnice, s ukupno 122 učenika u školskoj godini 2010./2011. Projekt se sastojao od pet radionica u kojima se s učenicima raspravljalo o korupciji. Cilj je bio prvenstveno razjašnjenje pojma korupcije, ali i ukazivanje na razne načine na koje korupcija uništava neke temeljne vrijednosti poput dostojanstva, ljubavi, prijateljstva, obitelji i društva. Članak donosi evaluacijske rezultate u kojima se pokazuje koliko su učenici 3. i (...) 4. razreda osnovne škole razumjeli pojam korupcije te koliko su promijenili svoje stavove tijekom provođenja projekta.Society Petit Philosophy has created and implemented a project “Who’s Afraid of Corruption?!” in twelve elementary schools and two libraries, with a total of 122 students in the school year 2010/2011. The project consists of five workshops in which students primarily clarified the concept of corruption, but also the ways in which corruption is destroying the society, dignity, love, friendship, and family. Article presents the results of the evaluation, which show how 3rd and 4th graders understood the concept of corruption, and how they changed their views about corruption in the course of the project. (shrink)

Svojim kritickim filozofskim stavovima i idejama Kant je cesto izazivao burne reakcije ne samo filozofske vec i najsire kulturne javnosti svoga vremena. Medju njegovim idejama koje su pokrenule ostre filozofske sporove i kontroverze, najpoznatije su: sto ne vredi u teoriji, to ne vredi ni u praksi; o toboznjem pravu da se laze iz covekoljublja; protiv prava gradjana na pobunu i dr. Ipak, najvise paznje u evropskoj kulturnoj javnosti izazvala je Kantova ideja o radikalnom zlu, koja se u svom konacnom obliku (...) pojavila u njegovim poznim spisima o filozofiji religije. Negativne reakcije i osude Kantovih savremenika zamenili su, u XX veku, nista manje zbunjujuci prigovori savremenih Kantovih tumaca koji tvrde da Kantovo shvatanje radikalnog zla nije dovoljno radikalno. Pokusacemo da u ovom kratkom razmatranju ukazemo na glavne tacke tog filozofskog spora i Kantov pojam radikalnog zla ucinimo jasnijim. PR Projekat Ministarstva nauke Republike Srbije, br. 43007. (shrink)