In many ways, questionable epidemiological measures by which the authorities restricted civic and private life during the COVID-19 pandemic have challenged many implied notions of the inviolability of citizens’ rights and freedoms, as well as obedience to state authority. It is a problem of the incommensurability between freedom and law seen through the conflict between personal rights and the demands of the common good. This article examines how a state of emergency, such as a pandemic, affects the perception of the (...) legitimacy of the State. In this, it relies on some key concepts from Carl Schmitt’s political theology, such as the “exception”, “the sociology of legal concepts”, the “nature of sovereignty”, the formal criterion of the political as a specific way of thinking, and acting and “stasiological” nature of the political. (shrink)

The paper begins with analysing Schmitt’s essential work Political Theology, 100 years after its publication. In it, the German legal philosopher formulated the concept of political theology, which indicates the relationship between the state of exception and decisionism as a form of legal-political thinking. The contribution of the paper is reflected in its emphasis on the importance of a twofold understanding of the concept of the state of exception: in the first place, as a notion of the exception that funds (...) the philosophy of law and legal theory, and in the second as the state of exception that marks the constitutional category of the state of emergency. Schmitt will insist that the question of the state of exception is not a question of a mere state of necessity or emergency but a broader philosophical-legal concept based on the metaphysical origin of voluntary decision. The sovereign is not the one who decides “in” but “on” the state of exception, which means that, according to the decisionist model, he is just establishing it. Schmitt’s controversial book rarely left anyone indifferent, so it was supported by both right-wing and left-wing political theorists and philosophers, and it must be reconsidered today as a warning about the danger of the concept of the state of exception (state of emergency), which is increasingly becoming a political issue. (shrink)

istovremeno otkriva Božje tragove. Štoviše, po njemu je upravo pomoću prirodnih znanosti moguće uhvatiti i shvatiti Božju za-misao. Ovakvo gledanje na prirodu u XVIII. stoljeću je sačinjavalo sukus »prirodne teologije«. No, Einsteinov život i djelo se smještaju cijela dva stoljeća kasnije. Stoga je sasvim na mjestu istraživanje nekih teoloških implikacija Einsteinove fizikalne slike svijeta. Jer upravo je Einstein svojim najvažnijim prirodoznanstvenim otkrićima, točnije specijalnom teorijom relativnosti i općom teorijom relativnosti istovremeno »pokopao« dva i pol stoljeća dugu vladavinu newtonovske slike svemira, (...) bazirane na fizikalnim postulatima klasične mehanike, i postavio solidne temelje za uspostavu nove slike svemira, bazirane na fizikalnim postulatima kvantne mehanike i na načelu neodređenosti. Tom je epohalnom obratu, u smislu znanstvene revolucije i smjene paradigme , kumovao Einstein, koji je doslovno potkopao tradicionalne temelje poimanja stvarnosti, svodeći takoreći sav problem na jednu konstataciju: »Jedina stvar koja je neshvatljiva o svijetu jest ta da je on shvatljiv« . A ta je činjenica uvjetovala burnu filozofsku i teološku raspravu koja traje do danas. No, na pitanje canterburyjskog nadbiskupa R. Th. Davidsona: »Kakav bi učinak relativnost mogla imati na religiju?«, Einstein je bez oklijevanja odgovorio: »Nikakav. Relativnost je čisto znanstvena stvar i nema ništa s religijom.« Istina, direktno ne baš, ali indirektno veoma kompleksan i izazovan učinak. Stoga su u istraživanjima teoloških implikacija Einsteinove fizikalne slike svijeta dva teološka pitanjaneizbježna. Prvo, što točno znači riječ ‘Bog’ za Einsteina? Drugo, koje implikacije ima priziv na Boga za Einsteinovu matematiku i fiziku? Budući da, nasuprot uvjerenju mnogih u Einsteinov ateizam, postoji također uvjerenje mnogih u njegovo duboko religiozno iskustvo koje se temeljilo na štovanju »misterija« svemira, nameće se i treće, najzahtjevnije teološko pitanje, čiji odgovor doduše ne ovisi o odgovorima na prethodna dva pitanja, ali itekako može baciti dragocjeno svjetlo na njihov smisao i značenje. Naime, i židovska i kršćanska i islamska teologija polaze od vjere u jednoga Boga kao Stvoritelja svijeta. Svijet je, stoga, eminentno stvorenje, tj. učinak Božje stvarateljske volje, dakako, misleći pritom pod pojmomsvijeta cjelokupnu materijalnu stvarnost, a ne samo ljudski svijet. Teologija, dakle, govori o svijetu kao stvorenju, dok prirodne znanosti govore o svijetu kao prirodi, tj. govore o prirodnom svijetu. To je razlog zašto kršćanska teologija ne može ostati postrance glede načina prirodoznanstvenog opisivanja svijeta, budući da je u samu narav teologije upisan zahtjev za neprestanim preispitivanjem uvjeta i mogućnosti usklađivanja tih opisivanja s pretpostavljenomvjerom u Bog kao Stvoritelja svijeta. Židovska i kršćanska vjera u stvaranje svijeta potvrđuje da ama baš ništa ne postoji što ne bi bilo stvoreno od Boga, pa tako ni materija. Dakle, treće teološko pitanje možemo formulirati ovako: Kakav je odnos realno moguć između Boga i njegova stvorenja u kontekstu nove – prirodoznanstvene – slike svijeta?The research of religious experience of great minds since ever represents demanded, but yetprovocative and controversial enterprise. And when that research is focused on one of the mostrenowned physicists of the twentieth century, which could also mean of all times, Albert Einstein, than the subject obtains in weight, but no doubt also in attractiveness. Thisfactis due to the pureevidence of Einstein’svery often mentions of religionand God in hisscientificand popular writings. Maybe often mentions of Einstein’spersonal views of religionandGod arefar moresignificant in his private letters and various public meetings with people.For example, Max Jammer,a philosopher,physicist, and former Rector of the Bar-IlanUniversityof Jerusalem in Israel, illuminating meticulously Einstein’sintimate, e.g. personal,andprofessional,e.g. scientific, relationto religion,affirms that his physical cognitions andhis understanding of religion are profoundly bound. For Einstein, in such supposed complex ofrelations, the cognition of nature simultaneously reveals Divine traces. Moreover, according tohim precisely by means of natural sciences becomes possible to capture and comprehend Divinethought. Indeed, such view of nature in eighteenth century formed a core of natural theology.However, Einstein’s life and work find place two and a half centuries later. Therefore it is aright place to research some theological implications of Einstein’s physical, e.g. scientific, viewof world, because just Einstein by his most important scientific discoveries, more exactly byspecial and general theory of relativity, simultaneously “buried” two anda half centuries dominated Newtonean mechanistic worldview, based on physical postulates ofclassical mechanics, and placed solid foundations for later establishing a new worldview, basedon physical postulates of quantum mechanics and the uncertainty principle. Behind this epochmakingturn, in terms of scientific revolutionand paradigm shift , was Einstein wholiterallyundermined the traditional foundations of comprehensionsof reality,reducing,so tospeak,a whole issue at one sentence: “The only thing that is incomprehensibleabout the worldisthat it is comprehensible”. This whole story has stipulated tempestuous philosophicaland theological debates, and these debates aregoing on up to nowadays. On the quest ofRandallThomas Davidson, the Archbishopof Canterbury: “What effect relativitywould haveonreligion?”Einstein without hesitation replied:“None. Relativity is a purelyscientific matterandhas nothing to do with religion”.Is this true? Indeed, none could be true for directeffects,butthose indirectprovokedvery complex and defiant challenges for theological explanations ofthecreatedreality.Thereforetwo theological questions seem to be unavoidable within researchoftheological implications of Einstein’sworldview.First, what exactly means a word‘God’forEinstein?Second, what implications have an appeal to God for Einstein’smathematics andphysics?Since vis-à-vis conviction of many in Einstein’satheism, thereis also conviction ofmanyin his deep religiousexperience originally based on devotion of “mystery” of the universe,than raises the thirdand the most demanded theological question, whose answer to be suredoesn’tdepend upon answers on previoustwo, but can cast some light on their true meaning.Namely,Jewish, Christian, and Islamic theology is presupposinga faith in one God as Creatorofthe world. Thereforethe world is eminently creationor directeffect of the agency of Divinecreativewill. The word‘world’embraces herean entirematerial reality,and not only the worldofman. Consequently,theology speaks about world as creation,while natural sciences speakaboutworld as naturethat is as natural world. This is the motive why Christian theology cannotremainat a distance fromfashion of natural-scientific description of the world, since it is inscribedin the same coreof theology a demand for continuous reexaminationof conditions andpossibilitiesfor harmonizing of those descriptions with supposed faith in one God as Creatorofthe world. Jewish and Christian faith in the creationof the world confirms that just nothingexists,neither matter as well, without Divine creativewill. Now the thirdtheological questionsoundslike this: What a relationis reallypossible between God and His creationin the contextofa new – natural-scientific – worldview? (shrink)

U radu se nastoji prikazati kako se vjera i teologija mogu iskoristiti za testiranje uspješnosti velikih jezičnih modela (LLM–ova) i automatiziranih programa za čavrljanje (chatbotova) pogonjenima na takvim modelima, mjerenjem njihovih filozofskih vještina. Predstavljaju se rezultati testiranja četiriju odabranih chatbotova: ChatGPT, Bing, Bard i Llama2. Za potrebe testiranja uzeta su tri moguća izvora iz područja vjere i teologije: 1) teorija četiri smisla Svetog pisma, 2) apstraktne teološke izjave, 3) apstraktna logička formula izvedena iz vjerskog teksta kako bi se pokazalo (...) da su ovi izvori korisni u zadacima koji učinkovito mjere filozofske vještine kao što su npr. interpretacija danog isječka, kreativna dedukcija te prepoznavanje ontoloških ograničenja. Ovakav pristup omogućuje ispitivanje osjetljivosti kojom se otkrivaju razlike u uspješnosti četiriju chatbotova. Također je dan primjer kako odrediti referentne vrijednosti za ocjenu i usporedbu vještina, koristeći kriterije za procjenu te pojednostavljene skale za ocjenjivanje svakog korištenog chatbota u pogledu ispunjenja pojedinog kriterija. (shrink)

Kako se danas može zamisliti plodonosan dijalog između kršćanske teologije i psihologije? Autor pokušava odgovoriti na to pitanje iz teološkoga motrišta. Povijest odnosa između teologije i psihologije vidi se unutar širega konteksta stoljetne rasprave o odnosima između vjere i znanosti, o načinu znanstvene i teološke spoznaje.Rad je podijeljen u tri dijela. U prvom dijelu članka autor predstavlja dva načelno različita oblika ili modela odnosa između teologije i psihologije, a to su: model isključivosti i model poistovjećivanja.U drugom dijelu rada dijalogu teologije (...) i psihologije pristupa se iz perspektive integralne antropologije, u kojoj se čovjek promatra kao tjelesno-psihičko-društveno-duhovno biće. Teološka antropologija, za razliku od filozofijske, medicinske, psihologijske ili biologijske antropologije, bavi se definitivnim osmišljavanjem čovjeka.U završnom dijelu članka autor nabraja neke izazove interdisciplinarnoga dijaloga teologije i psihologije za pastoralni rad, gdje svaka od dviju disciplina unosi u međusobnu razmjenu svoju vlastitu praksu – dušobrižništvo, odnosno psihoterapiju.How to conceive a fruitful dialogue between Christian theology and psychology? The author is trying to answer the question from theological point of view. The history of relationship between theology and psychology is evident in a wider context of centuries old dispute on the relations between faith and science and on the method of scientific and theological cognition.The work consists of three parts. In the first part the author presents two in principle different possibilities of determining the relationship between theology and psychology, and these are: “the model of exclusiveness”, and “the model of identification”.In the second part of the work the relation between theology and psychology is viewed from the perspective of integral anthropology in which man is observed as a physical-psychicalsocial- spiritual being. The theological anthropology, as different from philosophical, medical or biological anthropology, deals with definite. In the final part, the author counts some challenges of interdisciplinary dialogue between theology and psychology for pastoral work, where each of the two disciplines brings its own praxis into mutual exchange – spiritual charge, i. e. psychotherapy. (shrink)

The author starts from the hypothesis that it is essential for the countries of the region to critically assess the synergy established between systemic, political corruption and a selectively weak,?devious? nature of the state. Moreover, the key dilemma is whether the expanded practice of political rent seeking supports the conclusion that the root of all corruption is in the very existence of the state - particularly in excessive, selective and deforming state interventions and benefits that create a fertile ground for (...) corruption? The author argues that the destructive combination of weak government and rampant political corruption is based on scattered state intervention, while also rule the parties cartel in the executive branch subordinate to parliament, the judiciary and the police. Corrupt exchange takes place with the absence of strong institutional framework and the precise rules of the political and electoral games, control of public finances and effective political and anti-monopoly legislation and practice included. Exit from the current situation can be seen in the realization of effective anti?corruption strategy that integrates preventive and repressive measures and activities and lead to the establishment of principles of good governance. (shrink)

Avtor v prispevku predstavi okoliščine korespondence med teologom in klasicistom Richardom Bentleyem in filozofom Isaacom Newtonom. Bentley je v svojih osmih Boylovih predavanjih, naslovljenih Ovržba ateizma, uporabil številne misli in ugotovitve, ali pa njihove izpeljave, iz Newtonovih Matematičnih principov filozofije narave, ker pa ni pa bil povsem prepričan, ali jih dovolj dobro razume, se je obrnil na Newtona s prošnjo za dodatna pojasnila. Newton v svojih odgovorih pojasnjuje nekatere temeljne elemente svoje filozofske teologije ali metafizike in filozofije narave, predvsem o (...) vlogi in delovanju Boga pri stvarjenju in ureditvi sveta. Tako Bentley kot Newton sta prepričana, je svet ustvaril »umni dejavnik«. Drugi pomemben vidik korespondence predstavljajo Newtonova razmišljanja o gravitaciji ali, povedano drugače, vprašanje, ali je gravitacija materiji vrojena ali ne, in o možnosti delovanja teles na daljavo. (shrink)

Rather than being just abstract notions scholars write about, patriotism and cosmopolitanism are used by social actors in ongoing social life. Whether employed to name?us? and exalt the values of one?s own group, or to name?them? and stigmatize what the opponents stand for, the two terms have long served as potent discursive weapons in the struggle for various kinds of power in Serbia. While they retain some significance to this day, the peak of their intensive and consequential employment in public (...) discourse occurred between 2005 and 2010. In this paper we aim to reconstruct the symbolic battles over the foundations of Serbian political community, based on critical discourse analysis of the discursive material produced by intellectuals and made public via Pescanik and Nova srpska politicka misao media outlets. (shrink)

Politická reflexia uskutočňovaná v akademických kruhoch predstavuje rad vlastných charakteristík v porovnaní s inými druhmi intelektuálnej činnosti. Nejde len o j e j viac-menej prirodzené preniknutie do domácich mocenských vzťahov, ale o mimoriadnu citlivosť j e j obsahu a rozvoja na spoločenské a politické podmienky inštitucionálneho kontextu. O politickej kultúre krajiny sa môžeme naučiť veľa práve na základe analýzy toho, o čom j e j intelektuáli diskutujú - a o čom nediskutujú, ako aj o teoretických nástrojoch, ktoré pritom využívajú.

Politicka istorija druge Jugoslavije neprekidno je bila sakralna, a domen sekularizacije obuhvatao je mahom samo umetnost. Informbiro i razlaz sa SSSR-om otvorio je put ka vecoj slobodi u stvaralastvu, napustajuci ideju o kontroli umetnosti u vidu socrealizma. Trece stanoviste o knjizevnosti zastupao je Vladan Desnica.

Článek se zabývá problematickou politické korektnosti ve vztahu k feministické filosofii vědy. Zaměřuje pozornost na užší pojem politické korektnosti - hodnotově motivovanou nekorektní práci s fakty. Konstatuje, že navzdory explicitnímu soustředění feministických autorek a autorů na význam hodnot v projektu vědy nelze chápat feministickou filosofii vědy jako politicky korektní nebo jako vybízení k politicky korektní vědě. Naopak se politicky korektní argumentace v tomto užším smyslu mohou dopouštět i práce vystupující proti feministické či politicky korektní agendě ve vědě.

Ruso i Marks predstavljaju dve paradigmaticne varijante radikalnog suprotstavljanja svetu. Bez sumnje, postoje znacajni momenti konvergencije izmedju ovih mislilaca, primera radi u pogledu podele rada, ili u pogledu samoprinude. Medjutim, nasa je tvrdnja da su uprkos odredjenim tendencijama u strucnoj literaturi divergencije jace nego konvergencije, odnosno, tvrdimo da ovi mislioci predstavljaju dve razlicite varijante radikalnog misljenja. Osnove ovih razlike nailazimo u citanju Rusoa koga opisujemo iz perspektive kolektivne autenticnosti, pravednosti, samoprezentnosti naroda i protesta protiv zavisti. A Marks se ne moze (...) citati iz perspektive krize zbog intenzivirane neuatenticnosti, njegova kritika politicka ekonomije stvara refleksivno polje koje je duboko divergentno u odnosu na Rusoa. (shrink)

Michael Oakeshott upućuje kritiku racionalizmu u politici koji isključuje sve što nije utemeljeno u teoriji, odnosno njome opravdano. Teoretsko znanje, prema Oakeshottu, ne može apsorbirati raznolikost svijeta jer rukuje drugačijim kategorijama od onih koje pripadaju realnom svijetu. Posljedično, racionalizam svodi politiku na djelatnost rješavanja problema. Oakeshottova formula za povratak autonomiji političke djelatnosti jest njezina emancipacija u civilnom udruživanju, okviru koji se temelji na priznavanju općih pravila kao takvih, unutar kojeg politička djelatnost zauzima oblik razgovora. Korektiv Oakeshottovu utopijskom projektu nadaje (...) se u misli Michela Foucaulta gdje je najbolje demonstrirana ovisnost zajedničkih institucija, normi i zakona o vrlo kompleksnim odnosima moći. (shrink)

U ovom tekstu izlozene su osnovne teze na temu Politicka misao francuskih egzistencijalista u delima jugoslovenskih praxis-filozofa, te ukratko analiziran jedan reprezentativan primer.

Evidentno je postojanje veceg broja filozofsko politickih paradigmi u savremenoj politickoj teoriji i praksi. Svaka od njih (liberalna, radikalna konzervativna, socijalisticka) poseduje odredjene prednosti, ali je i bremenita - odredjenim opasnostima. Autor je misljenja daje neophodna njihova sinteza u pokusaju da se one primene na aktuelni drustveni trenutak u Srbiji. Proces transformacije drustva u svakoj drzavi je specifican i svaka mora da nadje sopstveni model za pristup pomenutom procesu. Clanak namerava da istrazi mogucu sintezu politickih paradigmi i da predlozi nacin (...) njihovog spajanja. U obzir ce se uzeti. pre svega, liberalna, ali i konzervativna i savremeno-socijalisticka (socijaldemokratska) filozofsko-politicka paradigma i promisljati ce se o mogucnosti njihovog ukrstanja. (shrink)

Članak je pisan sa svrhom upoznavanja čitatelja s temeljnim sadržajem nove knjige R. Gibellinija, Teološke perspektive za XXI. stoljeće. Ta se knjiga tematski nadovezuje na njegovu prethodnu knjigu, Teologija dvadesetog stoljeća. Nakon panorame teološke misli XX. stoljeća, R. Gibellini se pita o zadaćama i perspektivama teološke misli u neposrednoj budućnosti. Budući da je knjigu koju predstavljamo njezin autor R. Gibellini zamislio kao bilancu u perspektivi budućnosti, bilancu koja se oslanja na teologiju XX. stoljeća, u prvom dijelu članka daje se (...) prikaz četiri teološka pravca XX. stoljeća. Ostala tri dijela članka prikazuju teološke perspektive XXI. stoljeća: perspektive teologije korelacije, perspektive teologije u doba mondijalizacije i perspektive teologije ekumenizma i međureligijskog dijaloga. Priloge su napisali međunarodno poznati teolozi. Oni se u razmišljanjima kreću uzduž bitnih linija promišljanja koja su izronila tijekom XX. stoljeća, napose pak u njegovim posljednjim desetljećima, i koje su otvorene daljnjem razvijanju na početku XXI. stoljeća.This article aims to introduce the readership to the basic content of R. Gibellini’s latest book en­titled Theological Perspectives for the 21st Century, which is, thematically speaking, an extensi­on of his previous book, bearing the title Theology of the 20th Century. Following the panoramaof theological thought in the 20th century, R. Gibellini turns to the tasks and perspectives oftheology and its reflections in the near future.Considering that Gibellini conceived the book here presented as a balance from the perspectiveof the future, a balance that draws on the theology of the 20th century, the first section of thearticle brings an overview of the four theological currents of the 20th century. The other threesections centre on the theological prospects of the 21st century: the prospects of the theology ofcorrelation, the prospects of theology in the era of globalisation, and the prospects of the theo­logy of ecumenism and interreligious dialogue. The book was contributed to by internationallyrenowned theologians. Their reflections follow the significant lines of thought that emergedduring the 20th century in general and its last decades in particular, and that are open to furtherdevelopment at the beginning of the 21st century. (shrink)

Od tri velika ideala modernog demokratskog doba, bratstvo je vrlo brzo zasjenjeno drugim dvjema vrijednostima, slobodom i jednakošću. Suvremena politička teorija je skoro jednoglasno zamijenila i sam pojam bratstva pojmom solidarnosti ili društvene pravednosti: u svojoj Teoriji pravednosti, John Rawls izričito izjednačuje bratstvo s »načelom razlike« koje legitimira mehanizme distributivne pravednosti. Ipak, pogrešno prevodeći francusko fraternité kao community, neke angloamerički autori uvode treći republikanski ideal u okoštalu debatu liberala i komunitarijanaca: tamo gdje fraternité shvaćena kao solidarnost omogućuje suopstojnost slobode (...) i jednakosti, fraternité shvaćena kao zajednica postavlja granice izgradnji dobro uređenog demokratskog društva.De trois grands idéaux de l’âge démocratique moderne, la fraternité a été très tôt éclipsée par les deux autres valeurs que sont la liberté et l’égalité. La théorie politique contemporaine a quasi unanimement supplanté la notion même de fraternité par celle de solidarité ou de justice sociale : dans sa Théorie de la justice, John Rawls assimile explicitement la fraternité au « principe de différence » légitimant les dispositifs de justice distributive. Toutefois, par une traduction abusive, certains courants de la pensée politique anglo-saxonne interprètent fraternité comme communauté, en l’introduisant de la sorte dans le débat sclérosé entre libéraux et communautariens : là où la fraternité/solidarité rend compossibles liberté et égalité, fraternité/ communauté pose des limites à la construction d’une société démocratique bien ordonnée. (shrink)

Přes rozšířené používání pojmu společné dobro byla mezi antickými a středověkými mysliteli pozoruhodná nejednota o jeho konkrétním obsahu. Někdy bylo společné dobro chápáno jako dobro zúčastněných jednotlivců, jindy jako dobro společenství jako celku. Jakmile politická filozofie začala být stavěna na individualističtějších základech, společné dobro jako pojem ustoupilo do pozadí. Společné dobro by mělo mít dvě vlastnosti: jde o dobro a navíc společné. Dobro však není vnitřní kvalita o sobě, nýbrž subjektivní hodnocení člověka. Zda považujeme určité jednání či situaci za dobré (...) či špatné, záleží na našem hodnocení. Základní vlastností každého hodnocení je jeho subjektivita. Subjektivita v pojetí dobra je hlavním problémem společného dobra. Společné dobro může být společné pouze, když jde o cíl, který je sdílený všemi rozumnými aktéry uvnitř politického společenství. Má-li společné dobro být cílem regulujícím politické úvahy a zdrojem loajality ke společenství, muselo by být všemi sdíleno. To však v praxi je nesmírně obtížné zaručit. Neutrální hlasovací mechanismus, který by rozhodl, co je společné dobro, neexistuje. Společné dobro je příliš vágní pojetí, aby bylo užitečné v politické teorii a praktické politice. Veřejný zájem musí být posuzován partikulárně a lokálně, vždy s ohledem na zvláštní doby a místa. Co vytváří obecný zájem či "společné dobro", nevyplývá z filozofické teorie, ale praxe. Ačkoli společné dobro může být užitečné v politické i církevní rétorice, jeho vědecký smysl je omezený, nebo dokonce nulový. (shrink)

U ovome tekstu ispituju se odnosi izmedju pojmova drustvenog ugovora, suverenosti i opste volje kod Rusoa. S jedne strane ti pojmovi proizlaze jedan iz drugog i uzajamno se podrzavaju. S druge strane samo pojam suverenosti uspeva da izbegne metafizickim implikacijama koje bi ga ostavile u stanju teorijsko-politicke fikcije. Opsta volja, medjutim, uprkos Rusoovim naporima da je artikulise kroz zakone, ostaje teorijsko-politicka fikcija zbog pretpostavke po kojoj jedinstvo politickog tela ne sme biti naruseno, iznutra, frakcijama ili partijama. Da je dopustio takvu (...) mogucnost, Ruso je morao da odustane od organskog razumevanja zajednice, odnosno morao bi delu da d? prednost nad celinom, za sta nije imao dovoljno pojmovnih sredstava. (shrink)

Cosmopolitan liberals would be ready to fight - and to kill and be killed for the sake of restoring international justice or for the abolition of profoundly unjust political institutions. Patriots are ready to do the same for their own country. Sometimes the cosmopolitan liberals and patriots would fight on the same side and sometimes on the opposite sides of the conflict. Thus the former would join the latter in the defense of Serbia against Austria-Hungary but would oppose the white (...) Southerner patriots in the American Civil War. In this paper I argue that fighting and killing for one?s country is, in both of those cases, different from the defense of one?s own life and the lives of those who cannot defend themselves. Killing for one?s country is killing in order to fulfill a particular political preference. The same is the case with fighting for the abolition of a profoundly unjust political institution. It is not amoral or immoral to refuse to kill for any one of these two political preferences because there is no reason to believe that either political preference trumps our moral constraints against killing. Kosmopolitski liberali bi bili spremni da se bore - kao i da ubijaju i budu ubijeni - zarad uspostavljanja medjunarodne pravde ili za ukidanje duboko nepravednih politickih ustanova. Patrioti su spremni da ucine isto za svoju zemlju. Ponekad se kosmopolitski liberali i patrioti bore na istoj strani, a ponekad na suprotnim stranama u sukobu. Tako bi se, na primer, liberali pridruzili patriotima u odbrani Srbije od Austrougarske, ali bi se suprotstavili belim juznjackim patriotima u Americkom gradjanskom ratu. U ovom radu obrazlazem tezu da je borba i ubijanje za svoju zemlju u oba slucaja nesto razlicito od odbrane sopstvenog zivota i zivota onih koji ne mogu da se sami brane. Ubijanje za svoju zemlju jeste ubijanje kako bi se ostvarila odredjena politicka preferencija. Isto vazi za ratovanje zarad ukidanja duboko nepravedne politicke ustanove. Nije amoralno ili imoralno odbiti da ubijamo zbog bilo koje od ovih politickih preferencija, zato sto nema razloga da verujemo kako bilo koja od njih nadjacava moralne uzde koje nas sprecavaju da ubijamo. (shrink)

Článek se zabývá Schmittovou kritikou modernity a jejími antisemitskými přesahy, a to na pozadí způsobu, jimž Schmitt konstruoval centrální pojem své teorie politična  nepřítele. Koncept nepřítele se tak v Schmittově díle postupně vyvíjí. V předvýmarském období, v němž vznikají především významné texty Der Wert des Staates und die Bedeutung des Einzelnen a Theodor Däublers "Nordlicht", je nepřítelem především moderní, individualistický člověk či moderní duch. V období výmarském se pak z nepřítele stává již nepřítel politična, kterého Schmitt bohužel a velmi (...) odpudivým způsobem identifikuje v textech nacistické diktatury s židovským myšlením příliš vázaným na abstraktní zákon. Závěr článku je následující: politická teorie Carla Schmitta je založena na antiindividualistické a téměř úplně negativní antropologii, která je doprovázená teorií sekularizace popisující proces neutralizace a depolitizace lidského života, který tak ztrácí na vážnosti. Tento způsob života postrádajícím jakoukoliv transcendenci a utápějící se pouze v obstarávání je pak pro Schmitta životem velmi bídným a neautentickým. Celou tuto komplexní problematiku pak článek hodnotí na pozadí vývoje německého katolicismu v 19. století, do jehož kontextu Schmitt náležel. (shrink)

Petrić motivira svoj pokušaj deheleniziranja filozofije i kršćanske teologije činjenicom da su oko četiri stotine godina nakon »starih teologa«, koji su bili pod utjecajem Platonove filozofije, skolastički teolozi počeli u teologiju uvoditi Aristotelovu filozofiju i uzimati njegove »bezbožnosti« kao temelje vjere. Ispričava ih što nisu poznavali niti mogli poznavati stare teologe jer nisu znali grčki i stoga su im bili nepoznati Platonovi i Aristotelovi izvorni tekstovi u kojima se ti stari mudraci spominju. Ne oprašta im, međutim, što su pokušali »bezbožnošću (...) poduprijeti pobožnost«. Stoga Petrić nastoji pokazati da je Aristotel našao sve problemske motive svoje metafizike, fizike i etike u prastarih egipatskih i kaldejskih mudraca, i to najvećim dijelom posredovanjem Platona. Isto tako nastoji pokazati kako je spomenute probleme Aristotel preformulirao, pretumačio u duhu starogrčkog jezika i duha, ali djelomično i prešućivao.Heideggerov analogni noviji pokušaj dehelenizacije filozofije i kršćanske teologije polazi od teze o »zaboravu pitanja o bitku«, odnosno o »smislu bitka«. Taj »zaborav« skrivila je tradicionalna metafizika koja je tretirala bitak kao »najopćenitiji« i stoga »najrazumljiviji« pojam i na taj način dispenzirala filozofiju da ponovo promišlja pitanje o bitku. Pitanje o bitku blokirala je metafizika i time što je bitak tretirala kao »biće« i navela teologiju da i Boga tretira kao »biće«, doduše kao »najviše«, ali ipak kao biće. To je omogućilo da se teologija razumije kao »pozitivna« znanost i time se uvrsti među druge »pozitivne« znanosti. Heideggerov motiv da »destruira« tradicionalnu metafiziku jest da usmjeri mišljenje prema njegovoj zaboravljenoj bitnoj zadaći, a time i teologiju da se, oslobođena od tradicionalne metafizike, uputi novim putovima.Najnoviji poticaj kritičkom tematiziranju dehelenizacije kršćanske vjere, i uopće europskog duha, dao je teolog i sadašnji papa Joseph Ratzinger, posebno u svom predavanju na Sveučilištu u Regensburgu, u kojem je desetak puta kritički apostrofirao dehelenizaciju. Podvrgnuo je kritici tri vala dehelenizacijskog programa u kršćanskoj teologiji: od izgona metafizike iz teologije u Reformaciji, preko historiziranja u liberalnoj teologiji 19. i 20. stoljeća, do brisanja tragova helenizacije kršćanske vjere u ideji inkulturacije. Ratzinger podvrgava kritici ograničavanje uma , započeto matematizacijom europske znanosti u renesansnom platonizmu, koje je Kant kanonizirao. Posljedice toga ograničavanja uma nisu relevantne samo za kršćanstvo koje teži suprotnome, tj. proširenju uma , nego i za zapadnoeuropski duh u cjelini.Petrić’s attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology was motivated by the fact that about four centuries after the “ancient theologians”, who were influenced by Plato’s philosophy, scholastic theologians began to introduce Aristotle’s philosophy into theology and adopt his “impieties” as the foundations of faith. He justifies their ignorance and inability to learn about the ancient wise men by the fact that they had no knowledge of Greek and were thus not familiar with the original texts of Plato and Aristotle in which the wise men were mentioned. He does not forgive them, however, for trying to “support piety by impiety”. Thus Petrić attempts to demonstrate how Aristotle found all the problem motives of his metaphysics, physics and ethics in the wise men, drawing mostly upon Plato. He also attempts to show how Aristotle reformulated the mentioned problems, reinterpreted them in the spirit of the old Greek language and thought, but also ignored some of them.Heidegger’s more recent similar attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology is grounded on a thesis of the “neglect of the question of being” – that is, the “meaning of being”. This “neglect” is the result of traditional metaphysics which treated being as “the most general” and thus “the most understandable” notion, and in such a way dispensed philosophy to reconsider the question of being. The question of being was blocked by metaphysics in that it treated being as an “entity”, prompting theology to treat God as an “entity” as well, though “the supreme” but still an entity. This led to the understanding of theology as a “positive” science and its eventual classification among the “positive” sciences. Heidegger’s motive to “destroy” traditional metaphysics is to stream thought towards his forgotten major goal, and thus prompt theology, once freed from traditional metaphysics, to seek new strands.The most recent attempt at critical thematization of dehellenization of Christian faith and European spirit in general has been made by the theologian and present pope, Joseph Ratzinger, particularly in his lecture delivered at the University in Regensburg in which he repeatedly criticized dehellenization. Three stages of dehellenization program in Christian theology are the subject of his criticism: from the banishment of metaphysics from theology in the Reformation, through historization in liberal theology of the nineteenth and twentieth century to the erasing of the traces of Hellenization of Christian faith in the idea of inculturation. He also argues against mind limitation started by mathematization of European science in Renaissance Platonism and canonized by Kant. The consequences of mind limitation are not only relevant to Christianity which strives towards the very opposite – broadening of the mind , but to the Western spirit on the whole. (shrink)