The history of the idea of biological progress shows that it is not a selfexplanatory category, so a clear definition is required. Biological progress exists if: “more progressive” is defined as “more complex” – in that case evolution is synonymous with progress, i.e. development from simple to complex, from homogeneous to heterogeneous; we perceive the expression “more progressive” as more successful in relation to the environment, in these terms some groups in the history of life were more progressive because/so that (...) they survived, while others were retrogressive or less progressive because/so that they died out; on the other hand, within their ecological niches, certain forms of life are perfectly adapted to their environment as long as it is stable ; we take the span or reach of a potential adaptation of populations as a measure . However, there is no active, innovative problem solving in relation to the environment either with plants or animals – only the variability mechanism / selection is in place, automatism, instinct. In the light of the above-mentioned biological criteria, man is the most complex living creature by his constitution , he is the least dependent on the environment and can be innovative in relation to the environment. Man is the only living creature capable of establishing an active relationship with the environment through his special tool – culture. Considering the level of organization and quantity of information, the mammal genome is more progressive than the bacterium genome, while the human genome comprises most information which makes man the most progressive living thing. We can talk about biological progress if we define progressiveness as advancement toward complexity of organisation, but sometimes thesimplification of structure enables survival. It seems that we can talk about progressivenessin biology only if we accept the anthropic principle – that is why only cultural progress is possible. Information is the link between biological and cultural-anthropological successfulness . Biological information is a “complete” piece of information to an animal . To a human being, it is only a condicio sine qua non for the reality of human spirit which receives, keeps and generates information. Progress can be measured according to the capability ofestablishing an active and innovative relationship with the environment, but only within some sort of anthropocentric outlook which is a criterion of value. It is not possible to talk about progressiveness of life if man is not the measure of all things.Povijest ideje biološkog napretka pokazuje kako to nije samorazumljiva kategorija, pa se traži jasna definicija. Biološki progres postoji ukoliko: “naprednije” definiramo kao “složenije” – evolucija je tada sinonim napretka, tj. prelaženja iz jednostavnijeg u složenije, iz homogenog u heterogeno; “naprednije” shvatimo kao “uspješnije” s obzirom na okoliš; u tom smislu neke skupine u povijesti života bile su naprednije jer/pa su opstale, dok su druge bile nazadnije ili manje napredne pa/jer su izumrle; s druge strane unutar svojih ekoloških niša pojedini oblici života savršeno su prilagođeni svojem okolišu dokle god je on stabilan ; kao mjerilo uzmemo raspon ili širinu moguće prilagodbe populacija jer tada postoje razlike; ipak ni u biljaka ni u životinja tu nema aktivnog inovatorskog rješavanja problema okoliša, nego djeluje samo mehanizam varijabilnost/selekcija, automatizam, nagon. U svjetlu gore navedenih bioloških mjerila čovjek je svojim ustrojstvom najsloženije biće , najmanje je ovisan u odnosu na okolinu, može se novativno nositi spram okoline. Čovjek je jedini kadar za pravi aktivni odnos prema svom okolišu putem specifičnog oruđa kulture. S obzirom na stupanj organizacije i količinu informacija, genom sisavca je napredniji od genoma bakterije, a genom čovjeka raspolažes najviše informacija, pa je on po tome najprogresivnije biće u prirodi. O biološkom progresu možemo govoriti ako progresivnost definiramo kao porast složenosti organizacije, no ponekad pojednostavljenje građe omogućava preživljavanje. Čini se da o progresivnosti u biologiji možemo govoriti samo usvajajući princip antropičnosti, zato je u svijetu moguć samo kulturni progres. Posjedovanje informacije je veza između biološke i kulturno-antropološke uspješnosti . Posjedovanje biologijske informacije za životinju je “potpuna informacija” , dok je za Čovjeka samo condicio sine qua non za zbiljnost ljudskog duha koji dobiva, posjeduje i stvara informaciju. Progres je moguće mjeriti prema sposobnosti aktivnog i inovativnog odnosa spram okoliša jedino u nekoj vrsti antropocentričnog obzora koji u središtu ima mjerilo vrijednosti. Nemoguće je govoriti o progresivnosti života ako svemu nije mjera sam čovjek. (shrink)

U radu se nudi prikaz su-roditeljstva prema kojem su su-roditelji jedno drugom i roditelj i dijete. Rad započinje pregledom postojećih teorija o vrijednosti roditeljstva kako bi se vidjelo može li se vrijednost su-roditeljstva svesti na to. Utvrdivši da se ne može, ukratko elaboriram teoriju roditeljstva po kojoj su roditelji ti koji stvaraju osobe. Koristeći Aristotelova četiri uzroka kao korisnu prizmu, ocrtavam kako su roditelji uzrok svog djeteta i kako u stvaranju djeteta zajedno su-roditelji postaju roditelji i dijete jedno drugome. Na (...) primjer, s obzirom na to da roditelji stvaraju djecu kao modele koje treba kopirati, su-roditelji bi trebali uživati u najboljoj vrsti prijateljstva jedni s drugima, tretirajući procvat onog drugog kao ljudske osobe kao svoj cilj. Predlažem da su-roditeljstvo sadrži roditeljstvo virtualno, da je ljubav su-roditelja prema djetetu manifestacija njihove ljubavi jednih prema drugima te da teleološki ispunjeno stanje prijateljstva između roditelja i djeteta postoji u prijateljstvu su-roditelja. (shrink)

Religija se vratila na mjesto političkog i kulturnog čimbenika. Nakon što su političke ideologije, čija su sekularna i svjetovna obećanja spasenja utjecala na povijest 20. stoljeća na radikalan način, obesnažena, ponovna pojava religije na globalnom nivou ne može biti zanemarena: kao žarišna sila po pitanju vođenja vlastitog života, kao jamac kulturnom identitetu i kao religijsko-politička kreativnost. Ne možemo više razumjeti trenutno stanje u svijetu, njegove krize, konflikte i ratove, ali također i samopercepciju i samosvjesnost izvaneuropskih kultura i naroda, ako isto (...) tako ne shvatimo da se religija kao »moć života« vratila. U dodatku skice ovog procesa ovaj članak postavlja pitanje: koji su kulturni i politički izazovi s kojima se posebno suočavaju sekularna društva Zapada? (shrink)

Delineation of the subthalamic nuclei on MRI is critical for deep brain stimulation surgery in patients with Parkinson’s disease. We propose this retrospective cohort study for quantitative analysis of MR signal-to-noise ratio, contrast, and signal difference-to-noise ratio of the STN on pre-operative three-dimensional stereotactic MRI in patients with medication-refractory PD. Forty-five consecutive patients with medication-refractory PD who underwent STN-DBS surgery in our hospital from January 2018 to June 2021 were included in this study. All patients had whole-brain 3D MRI, including (...) T2-weighted imaging, T2-weighted fluid-attenuated inversion recovery, and susceptibility-weighted imaging, at 3.0 T scanner for stereotactic navigation. The signal intensities of the STN, corona radiata, and background noise were obtained after placing regions of interest on corresponding structures. Quantitative comparisons of SNR, contrast, and SDNR of the STN between MR pulse sequences, including the T2WI, FLAIR, and SWI. Subgroup analysis regarding patients’ sex, age, and duration of treatment. We used one-way repeated measures analysis of variance for quantitative comparisons of SNR, contrast, and SDNR of the STN between different MR pulse sequences, and we also used the dependent t-test for the post hoc tests. In addition, we used Mann–Whitney U test for subgroup analyses. Both the contrast and SDNR were highest on FLAIR. The SNR was highest on SWI, and both the SNR and SDNR were lowest on T2WI. Subgroup analyses demonstrated significantly lower SDNR on SWI for patients receiving medication treatment for ≥13 years. In conclusion, on 3D stereotactic MRI of medication-refractory PD patients, the contrast and SDNR for the STN are highest on FLAIR, suggesting the optimal delineation of STN on FLAIR. (shrink)

U ovom radu predstavljena su mišljenja i stavovi nastavnika matematike o ispitima iz matematike na Državnoj maturi u Hrvatskoj. Cilj rada bio je ispitati mišljenja nastavnika o prikladnosti srednjoškolskih udžbenika matematike za pripremu učenika za ispite državne mature, općim zahtjevima ispita, ocjenjivanju i bodovanju na ispitima te o uspjehu učenika. Istraživanje je provedeno putem upitnika na prigodnom uzorku od 308 nastavnika matematike koji poučavaju u srednjim školama u Hrvatskoj. Rezultati pokazuju da nastavnici matematike školske udžbenike ne smatraju prikladnima za pripremu (...) učenika za ispit više razine. Nastavnici smatraju da je vrijeme predviđeno za ispit više razine nedovoljno. Većinom su zadovoljni rezultatima svojih učenika, no neopredijeljeni su po pitanju kriterija i bodovanja na maturi. Nastavnici strukovnih škola u većoj su mjeri nezadovoljni zahtjevima i postavkama državne mature u odnosu na gimnazijske nastavnike. Rezultati ovog empirijskog istraživanja mogu poslužiti kao polazište za ponovno razmatranje općih zahtjeva državne mature iz matematike nakon više od deset godina nakon njezina uvođenja. (shrink)

There is no doubt that Africa today is confronted with many economic, political, social, and developmental problems. The big question and the basic challenge is therefore how best we can tackle these problems especially as we begin and forge ahead in the third millennium. This paper attempts to elucidate a fundamental role that philosophy can play in this regard. It holds that philosophy, as a discipline in the humanities, can help shape fresh ideas that are humanistic in nature in the (...) sense that they encourage free enquiry and social agreement which are vital pillars for a fair and prosperous society; for a society without such genuine humanistic values will show many of the symptoms which are present in contemporary African societies. Nema sumnje da je danas Afrika suocena s mnostvom ekonomskih, politickih, drustvenih i razvojnih problema. Veliko pitanje i osnovni izazov, otud, jesu koji je najbolji nacin da se uhvatimo u kostac s tim problemima, posebno kako sve dublje zalazimo u treci milenijum. Ovaj clanak pokusava da osvetli temeljnu ulogu koju filozofija moze igrati s obzirom na pomenuto. On zastupa stanoviste da filozofija, kao humanisticka disciplina, moze pomoci u oblikovanju svezih ideja koje su po svojoj prirodi humanisticke u smislu da podsticu slobodno istrazivanje i drustveni sporazum koji su vitalni oslonci za jedno pravedno i napredno drustvo; jer, drustvo bez takvih genunih humanistickih vrednosti pokazivace mnoge simptome koji su prisutni u savremenim africkim drustvima. (shrink)

Predmet su rada rasprave o odnosu determinizma i slobode volje (tj. problem kompatibilnosti), odnosno implikacije koje imaju po moralnu odgovornost. Problemu se pristupa iz naturalističke perspektive iako se ne nudi odgovor na pitanje istine kauzalnog determinizma. Međutim, s ciljem da se ispita perspektiva za moralnu odgovornost, pretpostavlja se da je kauzalni determinizam potkrijepljen znanošću. Razmatra se pojam kauzalnog determinizma, a potom se ispituju izazovi koje argument konzekvenci postavlja pred slobodu volje shvaćenu kao mogućnost da se učini drugačije. Cilj je rada (...) pokazati da su u osnovi svakodnevne upotrebe pojma moralne odgovornosti slabiji uvjeti od slobode shvaćene kao mogućnosti da se učini drugačije. Na tim temeljima branimo zaključak da je moralna odgovornost kompatibilna s kauzalnim determinizmom. (shrink)

Ovaj je zbornik nastao kao rezultat istraživanja provedenog unutar istoimenoga znanstveno-istraživačkoga projekta na kojemu su urednici istovremeno bili i glavni istraživači, a ostali autori članovi istraživačke skupine. Kao svjedoci različitih vrsta otklona od prevladavajućeg, uobičajenoga, normalnoga, pozitivnog ili ponašanja koje se karakterizira kao asocijalno, zapitali smo se – što postojeće čini normom, treba li odstupanje od norme nužno smatrati devijacijom i kakvi su poželjni društveni odgovori na odstupanja od normi. Često se smatra ispravnim upravo ono što je prevladavajuće, a ono (...) što predstavlja otklon označava se kao devijacija u negativnome značenju onoga što nije ispravno, nije posve ispravno, ili čak onoga što treba sankcionirati. Naš je početni stav bio da ono što prevladava ne smije biti neupitna norma, kao što ni ono što je otklon nije po automatizmu devijacija. Međutim, ne smatramo ni da prevladavajuću normu, samom tom činjenicom što je prevladavajuća, nužno treba kritizirati te da je svaki otklon po sebi poželjan. Cilj našeg istraživanja bio je istražiti različite oblike deficita i devijacijau u domeni formiranja vjerovanja individualnih, grupnih, kolektivnih i institucijskih epistemičkih aktera (socijalna epistemologija) i u domeni društvenog i institucijskoga djelovanja (filozofija politike i filozofija psihijatrije). Nastavno na to, pokušali smo identificirati vrijednosti postojećih normi, koliko odgovaraju poželjnim vrijednostima te koji su poželjni društveni odgovori na otklone od normi. (shrink)

Krizu moderne kao krizu politickog, autor vidi, pre svega kao krizu "mere" kriterija politickog odlucivanja i delovanja. Ta kriza se u prvom redu shvata kao kriza samosaznanja i prakse obicajnosti. Ovaj problem prvi je pokusao je da resi Makijaveli uvodeci pojam virtus, koji je postao temeljni princip moderne politicke filozofije. Medjutim, mnogi moderni i savremeni tumaci Makijavelijevog ucenja cesto zanemaruju socijalni i politicki konteksta u kojem je nastalo politicko ucenje Firentinskog mislioca. Naime, Makijavelijevo nastojanje da pronadje autenticnu formu politickog cina (...) kojim bi bila omogucena harmonizacija i stabilizacija tadasnjih dramaticnih politickih prilika koje su vladale u italijanskim gradovima, zahtevala je pouzdanu dijagnozu i adekvatna sredstva za uspesnu terapiju obolelog organizma zajednice. Epohalni novum u Makijavelijevoj politickoj teoriji predstavlja prelazak sa anticke teoretizacije vrline na njenu modernu operacionalizaciju. Medjutim, ova promena cesto se tumaci kao radikalno suprotstavljanje grckog pojma arete i rimske virtus, koja se grubo svodi samo na srcanosot i snagu koje su neophodne za osvajanje i ocuvanje politicke vlasti. Vazan deo puta u svojoj filozofiji politike Hegel - vise nesvesno nego svesno - ide s Makijavelijem i Selingom - posebno kad je u pitanju shvatanje neophodnosti snage i srcanosti u procesu operacionalizacije duha slobode u istoriji posredstvom "negacije" kao "moci zla". Posredovanje subjektivnosti i supstancijaliteta zbiva se, po Hegelu, u drzavi surovim krocenjem svetskog duha u kojem on zrtvuje ne samo pojedinca, vec i citave narode - prema slobodi, odnosno njenom ostvarenju u obicajnosnoj zajednici. "Nevolja vremena" posledica je razdvajanja ja i sveta (Entzweiung), i proistice iz redukovanog politickog uma koji za politicko delovanje i odlucivanje nema kriterijuma obicajnosnog totaliteta. Ovaj se um rutinizira razdvajanjem obicajnosti koja redukuje politicko delanje na ogoljenu tehniku osvajanja i zadrzavanja politicke moci. Autor na kraju razmatra krizu politickog odlucivanja i ukazuje u cemu je njen globalni i supstancijalni smisao za povesnu stvarnost na kraju XX veka. (shrink)

Ratovi u bivsoj Jugoslaviji devedesetih godina proslog veka doveli su ovaj region u centar medijske paznje i probudili odgovarajuce interesovanje i u akademskoj teoriji Zapada. Posto su poslednjem "otkrivanju Balkana" posredovali upravo ratovi, navijacki, povrsni ili egzoticni pristup pitanjima raspada SFRJ kao akademskoj temi nije neocekivan. S druge strane, u tematizovanju pitanja svoje savremenosti i najblize proslosti akademska javnost Srbije nije bila ni priblizno aktivna; iz najrazlicitijih razloga ali pre svega zbog nesklonosti sistematskim istrazivanjima, formiranje znanja i predstava o ovim (...) temama uglavnom je ostavljala medijima, publicistima kolegama izvan svoje akademske zajednice ili nekom kasnijem vremenu. Uprkos tome sto su predstave o poslednjim ratovima neretko pocivale na stereotipima i propagandi, kao i cinjenici da formirano znanje o ovoj problematici pati od grubog pojednostavljivanja, ova pitanja su retko bila podsticajna za domace istrazivace. Posebno su izbegavane teme velikog nasilja, pa su izvan akademske paznje ostali i najmarkantniji ratni dogadjaji, mozda i zato sto se smatralo da bi ono po cemu su region i Srbija postali poznati najbolje bilo sto pre zaboraviti. U retrospektivi, pak, savremeno akademsko cutanje o poslednjim ratovima tesko je posmatrati izvan kontinuiteta sa cutanjem iz vremena socijalizma i rata koji mu je prethodio. Zato se ovim tekstom ne pokrecu samo pitanja razloga netematizovanja najblize proslosti i uticaja cutanja u socijalizmu na ono sto je doslo posle njega, vec se podstice istrazivanje semantike i funkcija cutanja i precutkivanja u poslednjim ratovima, kao i uzajamni odnos izmedju cutanja i konstrukcija drustvenog pamcenja. (shrink)

Mediteransko nasljeđe kulture, filozofije, povijesti i umjetnosti nepregledan je univerzum procesa, informacija, sinteza i imaginacija. Sam po sebi, Mediteran se predstavlja kao jedna opća imenica takvog opsega da predstavlja rod u kojem je velik dio opće europske kulture uvijek jedna od njegovih vrsta. No, ipak, riječ je o dojmu koji ne može težiti precizno utvrđenoj konstataciji već jednoj općoj opservaciji koja samo pokazuje da zamisao o zahvaćanju u smisao Mediterana kao nasljeđa ili suvremenosti predstavlja jedan ogroman, ali nikad dokraja dovršen (...) posao.Kao opće i široko obuhvatno ime, mediteranski prostor, onaj virtualni i onaj stvarni, otvorio je prostor mnogim iznimnim osobnostima. koje ukazuju na pojedinačni značaj svake od njih. Neizbježno, one ne mogu u kontekstu mediteranskog prostora predstavljati više od pojedinačnog slučaja koji nikad ne može obuhvatiti cjelokupni doseg pojma mediteranskog. Ali ono što mogu jest obznaniti one vlastite dosege koji ukazuju na vrijednost onoga što im je u mediteranskom prostoru otvoreno da misle, stvaraju i žive. U kontekstu Mediterana tu je uvijek prisutna jedna dimenzija napetosti između općeg i pojedinačnog, između napora da se izrazi duh vremena i nasljeđa, vlastito slaganje i neslaganje s njim, ali i promišljanje koje može probiti duh danog. Jedan od takvih filozofskih i umjetničkih osobnosti jest Albert Camus. Kao jedna od danas gotovo zaboravljenih figura mišljenja i umjetnosti, njegovo propitivanje humaniteta u djelima kao što su Mit o Sizifu i Pobunjeni čovjek svojevremeno su ostavili dubok trag iza sebe. Iako on nije napisao svoje pismo o humanizmu kao što je to učinio Heidegger , njegovo se djelo čini kao poseban slučaj jednog općeg govora o humanizmu suprotstavljen i zasigurno najpoznatijem intelektualcu svog doba, Jeanu Paulu Sartreu, intelektualnom hegemonu onoga doba. Postoji iskušenje da se Camusa u toj konstelaciji dovede u vezu s, recimo, stoicizmom, no time bismo promašili bit u odgovaranju na pitanje koliko bi njegov humanizam imao snage biti suvremeni humanizam, a koliko nova tehnika interpretiranja istog. Stoga mi je namjera propitati, suvremenu mogućnost tvorbi Camusovih promišljanja o povijesti, humanizmu, politici i umjetnosti, kao i danas uočljivi pomak u odnosu na prijašnje dosege u propitivanju etičnosti, politike i umjetnosti na mediteranskom prostoru.The cultural, philosophical, historical and artistic heritage of the Mediterranean is a measureless universe of processes, information, syntheses and imaginations. In itself, the Mediterranean portrays a general noun of such scope that it represents a kind in which a large part of general European culture is always but one of its sub varieties. However, this is but an impression, which cannot aspire to become a precisely verifiable or verified statement, or a general observation, which only demonstrates that the idea of penetrating the meaning of the Mediterranean as a heritage or contemporaneity represents an enormous yet never fully completed task.The Mediterranean space – both the virtual and actual – as a general and widely inclusive toponym has opened its doors to countless exceptional individuals, who point to the particular significance of each. Inevitably, within the context of the Mediterranean space they cannot exemplify more than a particular case that can never embrace the range of the Mediterranean concept as a whole. Yet, what they can do is disclose their own reaches that point to the value of that which is open to them in the Mediterranean realm to be thought, created and lived. A dimension of tension between the general and the particular, between the effort to express thespirit of time and heritage, one’s agreement and disagreement with it, as well as one’s reflections capable of penetrating the spirit of the given – are invariably present within the context of the Mediterranean. One such philosophical and artistic individual is Albert Camus. As one of the almost forgotten figures of thought and art today, his questioning humanity in The Myth of Sisyphus and The Rebel once left a profound trace. Although he never wrote a letter on humanism as Heidegger did , his work appears to be a special case of a general speech on humanism opposed to even surely the most famed intellectual of his time, Jean-Paul Sartre, the intellectual hegemon of his time. Within this constellation one can easily be tempted to compare Camus with, for example, Stoicism, but by doing so one would fail to answer the question of whether his humanism has the strength to be a contemporary humanism or just a novel interpretation technique of the same. This paper intends to examine the contemporary possibilities of constructing Camus’s reflections on history, humanism, politics and art, as well as the today distinct shift in relation to the earlier reaches of the studies into ethicality, politics and art within the space of the Mediterranean. (shrink)

Rad se bavi umiješanošću promatrača kao ograničenjem u racionalnom spoznavanju svijeta i otvaranjem prostora za druge oblike spoznaje. U velikoj mjeri ta se problematika tiče odnosa znanosti i vjere, pa se u uvodnom dijelu rada polazi od odnosa vjere i znanosti, a koji je kroz povijest prolazio kroz različite faze. U prvom poglavlju analiziraju se upravo etape kroz koje je prolazio odnos vjere, odnosno religije i znanosti: jedinstvo u srednjovjekovnoj sintezi, razilaženje i sukob, dijalog i komplementarnost. Za ostvarenje dijaloga između (...) vjere i znanosti ponajprije je zaslužan papa Pio XII. svojom enciklikom Humani generis . Ipak, najveći doprinos dijaloškom odnosu vjere i znanosti dao je papa Ivan Pavao II. koji je smatrao da jedna drugoj može biti od velike koristi te da samo dinamički odnos između teologije i znanosti može otkriti granice koje čuvaju cjelovitost obiju disciplina. Na jednak način, veliki doprinos uspostavi dijaloga vjere i znanosti dali su i znanstvenici, kako sa strane teološko-filozofske misli, tako i sa strane prirodoslovnih znanosti, osobito fizičari.U ovom radu se čini jedan iskorak u pogledu određenosti i konkretnog sadržaja granice koju znanosti ne mogu prijeći i preko koje se nalazi prostor za druge oblike spoznaje i za vjeru. Polazi se od stava da je za proučavanje bilo koga predmeta taj predmet potrebno odvojiti od promatrača, kako bi ga ovaj mogao podvrgnuti objektivnom proučavanju. Sam po sebi, taj je stav opće prihvaćen u svim znanostima i filozofiji, ali je suviše uopćen da bi eliminirao sve oblike umiješanosti i rafinirane pogreške pri zaključivanju.Pokazuje se da se u termodinamici i u Newtonovoj mehanici može točno definirati takvo stajalište promatrača, kojim je on potpuno odvojen od pojave koju promatra i iz kojega je u stanju da promatranu pojavu objektivno ispita. Takvo se stajalište onda količinski razlikuje od drugih stajališta s kojima bi bio »umiješan« u pojavu koju proučava. U znanostima u kojima se to može učiniti eksperimentalno se osnivaju, nalaze i koriste zakoni koji se mogu zvati »objektivnima«. No i u takvim znanostima ima oblika umiješanosti koji mogu ostati skriveni desetljećima i duže. U radu se ukazuje na tri takva oblika diskretne umiješanosti u termodinamici i mehanici. Za znanosti u kojima se točno količinsko razdvajanje objektivnih i umiješanih stajališta promatrača nije moglo učiniti, ili se načelno ne može učiniti, ne može biti ni sigurnosti od umiješanosti i time od rafiniranih pogrešaka u racionalnom zaključivanju. Odatle se sa znatnom heurističkom snagom izvodi zaključak da se u područjima spoznaje kojima se bave znanosti i filozofija racionalnim zaključivanjem može učiniti rafinirana pogreška i da postoji prostor za druge oblike spoznaje i vjeru.The introductory part of the work deals with the relation between science and other forms of cognition which has undergone various phases throughout history. The first chapter analyses the stages through which the relation between faith, i.e. religion, and science has passed: unity in medieval synthesis, divergence and conflict, dialogue and complementarity. Much credit goes to Pope Pius XII with his encyclical Humani Generis for the development of dialogue between religion and science. However, Pope John Paul II made the greatest contribution to the dialogical relation between faith and science. He believed that their relation could be of great value and that only the dynamic relation between religion and science could discover the limits that hold the integrity of both disciplines. In the same way, scientists, those of the theological-philosophical thought as well as those of natural sciences, especially physicists, have made a great contribution to setting up a dialogue between religion and science.This work is a step forward regarding the determinateness and concrete content of the limit that sciences cannot cross and beyond which is a space for other forms of cognition and for faith. The starting point is a standpoint that if one wants to study a subject, that subject has to be set apart from the observer, so that it can be objectively studied. In itself, that standpoint has been universally accepted in all sciences and in philosophy too, but it is too generalized to eliminate all the forms of interference and refined errors when drawing conclusions.It is established that in thermodynamics and in Newton’s mechanics one can precisely define such a standpoint of the observer, by which he/she is completely detached from the phenomenon he/she is observing and from which he/she is able to research the observed phenomenon objectively. Such a standpoint quantitatively differs from other standpoints, by which he/she would be “involved” with the phenomenon he/she is investigating. In the sciences in which it is possible to do that, laws that can be called “objective” are experimentally passed and adopted. But even in such sciences there are forms of involvement that may remain hidden for decades and longer. This work points at such three forms of discrete involvement in thermodynamics and mechanics. For the sciences in which a precise quantitative separation between the observer’s objective and involved standpoints was not possible, or is not principally possible, there cannot be safety of involvement and consequently of refined errors in rational concluding. Hence, with considerable heuristic strength, the following conclusion is drawn: All sciences, including philosophy, should explicitly take and put forward a view that, by rational conclusions, it is possible to make a refined mistake in their areas of cognition and that there is room for other forms of cognition and for religion. (shrink)

U ovom radu izlaze se kratak pregled Vincovog poimanja drustvenih nauka kao neodvojivih od filozofije i Vitgenstajnovog uticaja na ovakvo shvatanje. Autor ukazuje da su brojne primedbe kriticara za subjektivizam i relativizam uzrokovane nedovoljnom razradom i generalizacijama koje nalazimo u ranim Vincovim tekstovima, a koji su bili predmet njegove samokritike u kasnijem periodu. Osim tematizovanja standardno prihvacenog znacaja Vitgenstajnovih pojmova jezickih igara, zivotnih formi i sledjenja pravila po drustvenu teoriju, u tekstu se naglasava znacaj manje tematizovanih koncepata preglednog prikaza i (...) aspektnog sagledavanja po Vincovo poimanje mogucnosti razumevanja drugih kultura. (shrink)

Osim intuitivnih spoznaja kojima svijest neposredno zna sebe kao postojeće, sve su ostale spoznaje višestruko posredovane. A da bi uopće bile moguće, moraju biti zasnovane na vjerovanju iz kojega jedino mogu proizići čak i najskromnije spoznajne pretpostavke. No iako je snažna vjera ili bar kakvo-takvo vjerovanje u valjanost pretpostavki nužno ishodište svake umske spoznaje, ipak je tek sumnja ta po kojoj se iz tih pretpostavki može doprijeti do znanja. Jer vjera koja nije otvorena za sumnju i provjeru, spoznajno je jalova. (...) Štoviše ona je istinogubna.Stoga upravo sumnja čini mišljenje kritičkim, a filozofiju kao filo-sofiju razgraničava od arogantnog dogmatizma, zdravorazumske ograničenosti i ideološke lažnosti.Pa ako umska spoznaja bez vjere ili bar vjerovanja nije moguća, vjera koja ne uvažava ili čak negira umsku spoznaju nedostojna je življenja.Except for intuitive cognitions by which consciousness is immediately aware of itself as existing, all other cognitions are mediated in multiple ways. To make this possible in the first place they need to be based on the belief from which even the most modest hypotheses can stem. Although firm faith or at least some kind of similar belief in the validity of the hypotheses is the necessary origin of every mental-rational cognition, doubt is the only thing that can lead to knowledge from those hypotheses. Faith which is not open to doubt and verification is cognitively futile. Furthermore, it is truth-evasive.Bearing that in mind doubt is that what makes thinking critical and draws the boundary between philosophy as philo-sophia and arrogant dogmatism, pure-sense limitation and ideological falseness.So if mental-rational cognition without faith or at least belief is not possible, the faith which does not respect or which even negates mental-rational cognition is unworthy of living. (shrink)

Ugledni mislitelji hermeneutičke filozofije Wilhelm Dilthey i Hans-Georg Gadamer okarakterizirali su Matiju Vlačića Ilirika kao klasika hermeneutičkog pristupa filozofiji. Taj sud dodatno dobiva na snazi jer su Dilthey i Gadamer okarakterizirani kao pristaše relativističke hermeneutike, dok je Vlačić inzistirao na adekvatnom razumijevanju i interpretiranju teksta. Uzevši u obzir da je za Vlačića ključno pravilo bilo da tekst treba tumačiti sukladno njegovu imanentnom smislu, razradio je dvije interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, presudne za daljnji razvoj i konstituiranje hermeneutike kao metode (...) razumijevanja, dok ga se po našemu sudu istodobno može smatrati i anticipatorom načela blagonaklonosti. Za objašnjenje složenog hermeneutičkog odnosa cjeline i dijelova teksta, Vlačić je kombinirao induktivno-sintetičku i deduktivnu metodu. Taj odnos predstavlja zahtjevan proces provedbe hermeneutičkog kruga u kojem je na djelu primjena modela koherentnosti istine u heurističkom postupku razumijevanja. Drugim riječima, radi se o postupnoj rekonstrukciji smisla teksta. Tijekom tog eksplanativnoga procesa postaje razvidno da je značenje pojedinih dijelova i manjih tematskih cjelina razumljivo tek iz strukture i kompozicije cjeline teksta i da postupna induktivno-sintetička rekonstrukcija smisla teksta pretpostavlja primjenu deduktivne analize. Nadalje, u heurističkom procesu iščitavanja teksta nužno je provjeriti kako se konzistentnost pojedinih odlomaka i cjelina teksta koherentno uklapa u širu cjelinu, a interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, pritom se ispostavljaju kao pouzdan organon u heurističkom procesu razumijevanja i objašnjenja teksta. U tom kontekstu je Vlačićev hermeneutički zahtjev za adekvatnom rekonstrukcijom smisla usporediv s načelom blagonaklonosti kako ga razumijeva Donald Davidson, postavljajući ga kao jedan od osnovnih pojmova svoje filozofije. Naime, Vlačić polazi od pretpostavke razložnosti govora i argumentacije, što podrazumijeva mogućnost hermeneutičke rekonstrukcije teksta i njegovog adekvatnog razumijevanja. Davidson je također, pomoću teorije triangulacije, pokušao pokazati kako objektivni svijet u jeziku komunikacije postaje intersubjektivni svijet razumijevanja i uvažavanja, čime zapravo želi pokazati da je naše razumijevanje izvanjskog svijeta uvjetovano zajedničkim sustavom znanja i modelom komuniciranja koji nikada ne može imati individualistička obilježja jer, jednostavno, participiramo u zajedničkom svijetu. Davidsonov koncept triangulacije na novi način je obilježio model hermeneutičke čestitosti koji je već zagovarao predstavnik prosvjetiteljske hermeneutike Georg Friedrich Meier. S obzirom na to da se problem antirealističkog pristupa ne može riješiti pozivanjem na kruti hermeneutički realizam ili objektivizam, ono što tekstom želimo pokazati jest da bi hermeneutiku, za razliku od npr. Rortyja, trebalo shvatiti kao interpretacijski konsenzus struke koji je uspostavljen u okvirima akademske zajednice. To je u skladu sa stavovima Paula Lorenzena, koje je u, pogledu akademskog konsenzusa s obzirom na interpretativnost, slijedio i Jürgen Habermas u izradi svoje teorije komunikativnog djelovanja. (shrink)

In the article the author is following the development of Alfred Rosenberg?s social and political theory. Special attention is given to the anti-Christian attitude of the so-called "chief ideologist of Third Reich". Although one among the creators of the apocalyptic anti-Semitist ideology he opposed Nazi "Eastern politics" during the World War II. Instead of atrocities against the eastern peoples he was prepared to give them certain autonomy and to treat them as some kind of racially inferior allies. For him, only (...) Jews deserved extermination and it was this ultimate goal he expected to shape not only German foreign policy but also war itself. U clanku autor prati razvoj socijalne i politicke teorije Alfreda Rosenberga Posebna paznja je posvecena antihriscanskom stavu takozvanog "glavnog ideologa Treceg rajha". Iako jedan od stvaralaca apokalipticne antisemitske ideologije, on je osporavao nacisticku "istocnu politiku" tokom Drugog svetskog rata. Umesto zverstava prema istocnim narodima, on je bio spreman da im da izvesnu autonomiju i da ih tretira kao svojevrsne rasno inferiorne saveznike. Za njega, samo su Jevreji zasluzivali istrebljenje i taj vrhovni cilj je po njegovom misljenju trebalo da oblikuje ne samo nemacku spoljnu politiku, nego i sam rat. (shrink)

U ovom radu nastojim da čitaoce uvedem u problemsku oblast konceptualne analize pravnih pojmova i njene metodologije. Pokušavam da, na prilično bazičnom nivou, objasnim šta je konceptualna analiza, na koji način se ona obavlja i zašto je ona važna za teoriju prava. Takođe nastojim i da objasnim na koji način je konceptualna analiza povezana sa drugim oblastima filozofije, kao što su metafizika i epistemologija. Zatim, objašnjavam poduhvat u koji se konceptualna jurisprudencija upušta – da opiše ona svojstva po kojima se (...) stvari koje jesu pravo razlikuju od stvari koje nisu pravo, koja svojstva prvopomenute stvari čine pravom. Pritom sam to objašnjenje ilustrovao, nadam se, jasnim primerima. Takođe sam dao objašnjenje i procenu tri različita metodološka pristupa. Na kraju sam razmotrio praktički značaj konceptualne jurisprudencije. | Ovaj je prijevod izvorno objavljen u knjizi Bojan Spaić i Damir Banović, Problemi savremene pravne i političke filozofije. (shrink)

Da je etika – kakvom je poimaju i prakticiraju u našoj zapadnjačkoj kulturi – neopozivo zašla u slijepu ulicu, previđaju samo još oni akademski filozofi za koje je ona i nadalje ezoterična i samodostatna stvar valjanog argumentiranja po pitanju moralnosti. Zakazale su kako religiozno, tako i sekularno koncipirane teorije etike. To je osobito razvidno u okolnosti da o etici nikada nismo toliko umovali kao danas, a istodobno se tako rijetko povodili za moralnim načelima. Etička refleksija i moralno postupanje već su (...) poodavno postali oprečni svjetovi i egzistiraju u međusobno obrnuto proporcionalnom odnosu. Uz takvu se pozadinu iznova aktualizira vječito pitanje: Mogu li se unutar jedinstvene etičko-moralne sheme prebroditi neslaganja između etičkog mišljenja i moralnog djelovanja s jedne strane te sekularnih i religioznih polazišta s druge strane? U članku će se pokušati istražiti postsekularna etika te uzroci i mogućnosti grupiranja poticajnih uvjerenja s kritičkim, odgovornim i na osobnoj autonomiji zasnovanim mišljenjem u okviru neproturječne, iskušane i paralelno refleksivne konstelacije. (shrink)

Petrić, koji na Pletonovu tragu spise poznate pod naslovom Kaldejska proroštva pripisuje Zoroastru, »suvremeniku Abrahamovu, prvom otkrivaču astrologije i magije tj. mudrosti«, objavljuje te spise u »Dodatku« svoje Nove sveopće filozofije 1591. te 1593. godine pod naslovom Zoroaster et eius CCCXX Oracula Chaldaica, eius opera e tenebris eruta et latine reddita . Spisi će 1593. godine kao zasebno izdanje biti objavljeni u Hamburgu pod naslovom Magia philosophica hoc est Zoroaster et eius CCCXX Oracula chaldaica .Zoroastru pripisanu filozofiju Petrić zajedno sa (...) svojom vlastitom i s još tri filozofije, kao jednu »pobožnu filozofiju« podastire papi Grguru XIV. u zamjenu za Aristotelovu »bezbožnu « filozofiju što se »posvuda predaje po školama«.Prema njegovim vlastitim riječima, Petrić ulaže »nemali trud« u prikupljanje 324 stiha Kaldejskih proroštava, raspršenih po djelima različitih autora poglavito novoplatoničke orijentacije, sakupljajući ih u jedan cjelovit spis, koji raspoređuje u nekoliko tematskih cjelina i prevodi na latinski.U tekstu se nastoje sagledati Petrićevi motivi izdavanja Zoroastru pripisanih Oracula chaldaica, što se povezuje prije svega s pitanjem o tome jesu li i, ako jesu, kako su učenja iz Oracula prisutna u njegovoj vlastitoj filozofiji izloženoj u Novoj sveopćoj filozofiji.Svoj načelni stav o tome kako Proroštva funkcioniraju u njegovoj filozofiji iznosi Petrić u šestoj knjizi »Panarchije« Nove sveopće filozofije gdje kaže: »Ali mi filozofiramo pozivajući se na autoritete [pri čemu misli prije svega na Zoroastra] više kao na ures nego kao na temelj. Pozabavimo se stoga dokazima!« Premda, naime, Zoroastra priznaje kao autoritet, Petrić njegove izrijeke ne smatra filozofskim dokazima!Analizom Nove sveopće filozofije pokušava se u tekstu doći do odgovora na pitanje stoji li ova Petrićeva tvrdnja o pozivanju na autoritete kao na ures. Ujedno se nastoji sagledati specifičnost njegove interpretacije Kaldejskih proroštava, napose interpretacije koncepcije počela u njima izložene.Na kraju su značajke Petrićeve recepcije tih spisa rezimirane u jednoj njegovoj izjavi, vezanoj doduše uz pitanje razuma, no koja se može primijeniti i na sva ostala učenja izložena u Oracula chaldaica. Petrić u njoj znakovito kaže: »Međutim ta [sc. Zoroastrova] povijest o razumu ne čini se da se mnogo tiče naše filozofije, niti se pak mnogo razlikuje od nje.«The article attempts to examine Petrić’s motives for publishing Oracula Chaldaica, attributed to Zoroaster, and relate them primarily with the question of whether the teachings from the Oracles are present, and if so, in what way are they present in Petrić’s philosophy laid out in his Nova de universis philosophia.Petrić introduces his basic position on how Oracles function in his philosophy in the sixth book of “Panarchia” in Nova de universis philosophia, where he says: “But we philosophise by appealing to the authorities [by which he primarily means Zoroaster] more in the sense of an ornament than in the sense a foundation. Let us therefore deal with proofs!” Although, in fact, Petrić recognizes Zoroaster as an authority, he does not regard his sayings as philosophical proofs!Through the analysis of Nova de universis philosophia the article tries to answer the question whether the claim of appealing to the authorities merely as an ornament is justified. At the same time, it tries to expound the particularity of his interpretation of Chaldean Oracles, especially the interpretation of the notion of substance found in Oracles.Finally, the features of Petrić’s reception of these writings are summarized in one of his statements, although connected to the issue of reason, but which can be applied to all of the teachings of Oracula Chaldaica. He indicatively states: “However, this [sc. Zoroaster’s] history of reason does not seem to concern our philosophy very much, nor does it greatly differ from it.”. (shrink)

Autor ovoga clanka bavi se problemom kulturne razlicitosti kroz analizu odnosa Mi - Drugi. On traga za odgovorom na pitanje zasto se kulture drugih naroda ili pojedinaca u mnogim drustvima smatraju inferiornim. Takvim tretmanom dolazi se do krajnosti kojom se pozicija Drugog srozava na nivo?primitivnog?. U tom kontekstu autor analizuje teorijske koncepte prosvetiteljskog racionalizma 18. veka i antropoloskog evolucionizma 19. veka, smatrajuci da se u njima mogu naci zameci negativnog vrednovanja Drugog. Naime, u vecini ovih teorija vrsi se hijerarhizacija kulture (...) po vremenskom i vrednosnom principu, a odatle je moguce razvrstavanje naroda i kultura na?primitivne? i?civilizovane?. Evropski modernizam uprilicio je viziju istorije kao linearnog rasta, cime su savremene kulture a priori proglasavane vrednijim i kulturno uzvisenijim. Ali i savremene kulture razvrstavaju se medju sobom po vrednosnim principima. Diferencijacija kultura vrsi se uz pomoc raznih stereotipa, a ideja progresa kao racionalnog napretka u sferi materijalne kulture, nauke i tehnike ozakonjuje transformaciju razlicitog u primitivno. Iz tih predrasuda, prema misljenju autora, izranja evrocentricna misao o izuzetnosti evropske kulture, cime se latentno opravdava kolonijalizam i druge negativne pojave potekle iz evropske civilizacije. Primitivizam se pokusava predstaviti kao objektivno stanje, a zapravo se radi o socijalnoj konstrukciji kojom se?drugo? zeli proglasiti za?primitivno?. (shrink)

Stajn Rokan, norveski sociolog koji se bavio procesima nastanka drzava, nacija i demokratije u Evropi, ostavio je za sobom mnostvo pojedinacnih radova u kojima je pokusao da razvije svoj makro model politickog razvoja Evrope. Cilj mu je bio da na osnovu razlicitih istorijskih procesa, koji su uticali na stvaranje drzava i nacija, kao i na demokratizaciju, objasni mnogostranost evropskih drzava. Njegov pristup je, pri tome, antideterministicki i sirok, po cemu se uostalom njegova teorija i razlikuje od vecine drugih koje se (...) takodje bave procesima nastanka drzava i nacija. Zbog te svoje kompleksnosti se Rokanova teorija cini pogodnom za istorijsku komparativnu makrosociologiju kao i za analizu dugorocnih razvojnih puteva. Ovaj clanak ce u prvom delu prikazati Rokanovo shvatanje teorije u nacelu. U drugom delu ce se prikazati s?ma teorija, njene varijable i dimenzije. (shrink)

Avicennino razumijevanje bitka je određeno religijskim kontekstom njegove misli i jezikom u kojem je ta misao ostvarena.Ideja Prvoga počela kao Počela bitka utemeljena je na poimanju da su bića u svijetu kontingentna: biće može postojati, ali može i ne postojati, jer njegovo postojanje ovisi o nekom uzroku. A budući da lanac uzrokâ ne može biti beskonačan, mora postojati neki prvi uzrok, čiji bitak – budući da prvi uzrok nije uzrokovan – mora biti nužan. Taj prvi neuzrokovani uzrok nužnoga bitka jest (...) podarivatelj bitka svemu kontingentnome. Odatle i Avicennina ideja o bitku koji se »pridružuje« bîti.No arapski jezik također upućuje na takovu ideju. Budući da u arapskome nema glagola koji znači ‘biti’, arapski logičari nisu mogli formulirati čisti egzistencijalni iskaz. Zato su umjesto egzistencijalnog iskaza rabili atributivni iskaz koji se po dogovoru smatrao egzistencijalnim. U takovu iskazu bitak uistinu jest »nešto« što se atribuira bîti bića, a ta konceptualizacija bitka osnova je Avicennine ideje o bitku kao svojevrsnom prigodku bîti.Avicennas Seinsverständnis ist durch den religiösen Zusammenhang seiner Gedanken und die Sprache, in der diese Gedanken zum Wort gekommen sind, bestimmt.Die Idee des ersten Prinzips als des Seinsprinzips gründet sich auf der Auffassung, dass das Seiende in der Welt kontingent ist: das Seiende kann existieren, aber auch nicht existieren, weil seine Existenz von einer Ursache abhängt. Da die Kette von Ursachen nicht unendlich sein kann, muss eine erste Ursache existieren, die selbst nicht verursacht ist. Diese erste unverursachte Ursache des notwendigen Seins gibt allem Kontingenten das Sein. Daher stammt Avicennas Idee des dem Wesen „zukommenden“ Seins.Auch die arabische philosophische Terminologie weist auf eine solche Idee hin. Da es im Arabischen kein Verb in der Bedeutung ‘sein’ gibt, konnten die arabischen Logiker nicht die reine existenziale Aussage formulieren. Deshalb haben sie statt der existenzialen Aussage die attributive Aussage in der existenzialen Bedeutung verwendet. In einer solchen Aussage ist das Sein tatsächlich „etwas“ was dem Wesen des Seienden attribuiert wird. Diese Konzeptualisation ist bei Avicenna die Grundlage für die Idee des Seins als des eigenartigen Akzidenz des Wesens. (shrink)

Tekst predstavlja analizu situacije sa ženama filozofkinjama u Hrvatskoj tijekom komunističko-socijalističkog razdoblja (1945. - 1989.). Analiza se usredotočuje na dva aspekta: stjecanje doktorata iz filozofije i publikacije. Naša analiza pokazuje da su filozofkinje tijekom tog razdoblja po oba kriterija, odnosno po broju doktora filozofije i broju publikacija, bile proporcionalno na otprilike istoj razini kao i danas u zapadnim zemljama, uključujući današnju Republiku Hrvatsku. Komunistički socijalizam je bio koristan za filozofkinje na dva načina. Prvo, administrativno, uklonio je prepreke za zapošljavanje žena (...) na sveučilištima i znanstvenim institutima. Drugo, komunizam i socijalizam, sami po sebi filozofske i socio-filozofske doktrine, nudili su niz novih tema, istraživanja i elaboracija za daljnji razvoj. Ti čimbenici omogućili su da u Hrvatskoj, koja je u to vrijeme bila ekonomski i obrazovno mnogo manje razvijena od većine današnjih zapadnih zemalja, proporcionalno isti broj filozofkinja ima akademsku poziciju kao danas u zapadnom svijetu (uključujući današnju Hrvatsku). Također smo analizirali sedam najvažnijih filozofskih časopisa koji su izlazili u to vrijeme i utvrdili da je između 1945. i 1989. godine 15,4% tekstova bilo napisano od strane žena. Omjer ženskog autorstva je 0,2. To je impresivan broj ako uzmemo u obzir da je u to vrijeme omjer ženskog autorstva bio veći nego trenutno na JSTOR-u, uzimajući u obzir razlike u postupcima objavljivanja tada i sada. (shrink)

Karl Smit se obicno smatra teoreticarem totalne drzave, totalnog rata i totalnog neprijateljstva. U clanku, medjutim, autor pokusava da pokaze da je od 1937. do 1944, Smit upozoravao na to da su totalni rat i totalno neprijateljstvo opasni po Nemacku i da se mora zaustaviti perpeturanje svih napora za totalizacijom neprijatelja, koji su zapoceli 1914. U svojim teorijskim radovima iz ovog perioda on je nalazio mesta samo za totalnu drzavu - a pogotovo za onu koja je dovoljno jaka da se (...) odupre iskusenju da objavi totalni rat totalnom neprijatelju. Totalna drzava koju je preporucivao Hitleru i njegovim nacionalsocijalistickim sledbenicima bio je nemacki Rajh, kao deo Evrope uredjenje i podeljene izmedju velikih prostora. Pozicionirana u sredini Evrope, izmedju ostalih sila Nemacka je trebalo da bude dovoljno pazljiva da ratuje samo protiv istocnih neprijatelja i samo za 'pravedne' granice. Zaokruzujuci na taj nacin svoj veliki prostor, Nemacka je trebalo da se okrene zadatku eksploatacije razlicitih naroda, kao sto su Poljaci, Cesi i Slovaci, koji su bili proglaseni kao nesposobni da imaju vlastitu drzavu i osudjeni na to da sluze gospodarsku rasu - Nemce. (shrink)

U nacrtu ovog projekta raspravlja se o izazovima pred kojim se nalazi nacionalna drzava u dinamicnim procesima globalizacije. Prvo se nastoji odrediti pojam globalizacije kao decentralizovani proces kondenzacije i homogenizacije prostora i vremena a zatim se ukazuje na ambivalentnu strukturu diskursa o globalizaciji - njegovu semanticku i pragmaticku dimenziju. Potom se izlaze neoliberalno glediste o eroziji i slabljenju nacionalne drzave usled premoci globalnog kapitalistickog pogona, kako u pogledu njenih tradicionalnih funkcija tako i u pogledu njenog internog i eksternog suvereniteta. Protiv (...) neoliberalne teze o eroziji nacionalne drzave izneseni su mnogi uglavnom empirijski argumenti. Neki od njih su prezentovani u ovom tekstu. Poenta ove argumentacije sastoji se u generalnom stavu da izmedju erozije nacionalne drzave i procesa globalizacije ne postoji jaka veza. U skladu sa prezentovanom kritickom argumentacijom tvrdi se da u uslovima globalizacionih procesa samo ona drustva iza kojih stoji jaka i stabilna drzava imaju izglede na uspeh. Politika a ne ekonomija i dalje dominira medjunarodnim odnosima. Naglasavanje momenta drzavne politike otvara novu perspektivu u razmatranju procesa globalizacije. Tekuci globalizacioni procesi ne mogu se razumeti nezavisno od geopolitickih interesa i promene balansa svetske moci. Tekst se zavrsava ukazivanjem na ideologicnost neoliberalnog diskursa o globalizaciji propitivanjem druge bazicne i nereflektovane pretpostavke ovog diskursa po kojoj su procesi globalizacije u isto vreme i procesi emancipacije. Osporavanjem nuzne veze izmedju globalizacije i emancipacije gradi se pozicija sa koje je moguca normativna kritika tekucih procesa. (shrink)

U članku se opisuje burna povijest eugenike u Sjedinjenim Državama tijekom cijelog 20. stoljeća. Premda je nacistička eugenika notornija po svojim groznim posljedicama, činjenica je da je većina američkih saveznih država imala zakone koji su dopuštali sterilizaciju “nesposobnih” i da je golem broj ljudi prisilno steriliziran. Neki su zakoni ukinuti tek 1967. ali postoje i naznake zakonodavstva o sterilizaciji koje bi mogle dopustiti zloupotrebe karakteristične za rane godine 20. stoljeća. Međutim, glavnina članka opisuje ideološke izjave najvećih američkih eugeničara poput Davenporta, (...) Laughlina, Estabrooka iz Eugenic Record Officea, Granta, Rossa i drugih, kao i socijalne motive koje su eugeniku činili tako popularnom ideologijom sve do Drugog svjetskog rata. Jedna od sugestija članka jest da su eugeničke ideje i dalje latentne u drukčijim oblicima “znanstvenog rasizma” koji traje i danas.The article describes a troubled history of eugenics in the US, from its beginnings at the end of the 19th century, through the whole of the 20th. It is a part of a larger historical study on eugenics. It focuses on Davenport, Laughlin, Estabrook and the Eugenic Record Office, on the early racist eugenicists like Grant and Ross, and on sterilization legislation in the twenties and thirties. The intention however was to put the historical debate into a contemporary context, or at least to show that some eugenic ideas have lived long after everybody thought they were dead. There are some hints and quotations that show it might still be possible to misuse sterilisation in the US today. (shrink)

Autor u radu analizira predsokratovsko razmatranje φρόνησις-a i αἴσθησις-a, promatrano kroz prizmu Aristotelovog poricanja logoskih sposobnosti životinjama i biljkama. Aristotelov generalni stav je da većina predsokratovaca nije razlučivala um, mišljenje i razboritost od opažanja i drugih aspekata duše. Bitnu aporiju u promišljanju predsokratovaca Stagiranin obrazlaže tvrdnjom da su oni, doduše, istraživali istinu bića, ali polazeći od pretpostavke da su jedina zbiljska bića osjetilne stvari. Predsokratovci, sukladno tomu, shvaćaju umovanje kao nešto tjelesno poput opažanja i često razumiju da se slično sličnim (...) opaža i shvaća. Očekivana konsekvenca ovakvog pristupa tvrdnja je predsokratovaca da ne samo ljudi nego i sva ostala bića imaju svijest, mišljenje i razboritost. Do krajnosti doveden stav nekih od njih izražava se riječima da se biljke pokreću po prirodnoj žudnji, da dišu, osjećaju, da mogu biti tužne i vesele, kao i da imaju moć rasuđivanja, razum i um. Autor je zaključio da je predsokratovac Alkmeon razlikovanjem mišljenja tj. razboritosti od opažanja najjasnije anticipirao Aristotelovo vlastito stajalište. Alkmeonova tvrdnja da se čovjek razlikuje od drugih živih bića po tome što on jedini razumije, dok druga živa bića primaju osjete, ali ne razumiju, na tragu je Stagiraninovog naglašavanja da se logoske sposobnosti mogu pripisivati isključivo ljudima i da čovjek ima ontološki primat u odnosu na druga živa bića. (shrink)

Problem određenja ženskog identiteta u doba postmoderne glavna je tema ovog rada. Uzimajući kao okvir trostruko objašnjenje termina avatar, ovdje se nastoji prikazati u kojoj je mjeri ženski identitet i dalje pod utjecajem patrijarhalnog obrasca. Ako avatar iskoristimo kao ono što nas upućuje na utopijsko, virtualno i božansko, postavlja se pitanje kreira li se danas slika žene u procijepima pluralističkog pristupa te određuje li se ženski identitet po uzorima za koje se smatralo da su nadiđeni i dokinuti. Paralelno s porastom (...) broja feminističkih koncepcija i jačanjem ženskog organiziranja vidljivo je ponovno uspostavljenje vladavine maskulinog u novim oblicima, a što možemo ilustrirati na primjerima iz područja popularne kulture, medija, institucionalnog djelovanja.The main topic of this paper is the problem of female identity in the postmodern era. In a framework of threefold explanation of the term avatar, author is trying to show the extent to which female identity is still under the influence of the patriarchal pattern. If we use avatar as something which refer us to the utopian, virtual, and divine, the question is whether the present gaps in the pluralistic approach create a picture of a woman and determine the identity of the female according to models that are thought to have been overcome and eradicated. In parallel with the increase in the number of feminist concepts and strengthening of women’s organizing, one can see once again the establishing of the rule of the masculine in new forms, which we illustrate by examples from the areas of popular culture, media, institutional action. (shrink)

Pojam svjetovnosti kod Arendt nalazi se u osnovi intenzivne rasprave s Heideggerom. Filozofi pokušali su političko područje obuhvatiti kategorijama koje su njemu u bîti bile strane. Arendt uviđa da ono političko svoje puno dostojanstvo može dostići samo onda ako se ne promatra kao što je tradicionalno uobičajeno, s pozicije filozofa, nego s pozicije svijeta i pluraliteta, koje političkom području po naravi pripada. Dok je filozofija stoljećima svjetovnost promatrala samo iz perspektive mišljenja, Arendt mijenja vidokrug i prosuđuje mišljenje iz perspektive svijeta. (...) Bitna razlika između Arendt i Heideggera pokazuje se u vrednovanju političkog djelovanja.Arendts Begriff der Weltlichkeit liegt eine intensive Auseinandersetzung mit Heidegger zugrun­de. Die Philosophen versuchen das Politische mit Kategorien zu erfassen, dieihm wesenfremd sind. Arendt sieht das Politische nur dann seine volle Würde erlangen kann,wenn es nicht, wie in Tradition üblich, vom Standpunkt des Philosophen, sondern vom Stand­punkt der Welt und der Pluralität betrachtet wird, dem das Politische natürlicherweise zugehört.Während die Philosophie jahrhundertlang der Weltlichkeit nur aus der Perspektive des Denkensbetrachtete wechselt Arendt die Blickrichtung und beurteilt das Denken vom Standpunkt derWelt. Die wesentliche Differenz zwischen Arendt und Heidegger erweist sich in der Bewertungdes politischen Handelns. (shrink)