This study aims to examine the relationship between Ramadan and social capital, that is, social solidarity and philanthropy, in Muslim communities in Indonesia. The data waere collected through a questionnaire that was distributed to 600 respondents in six districts or cities in two provinces. Respondents were randomly selected at the village level. The results showed that social solidarity during Ramadan was high with values of the spirit of togetherness, collective consciousness and cooperation. In addition, philanthropy was included in a high (...) category with different values of alms, infaq and waqf. Therefore, it can be concluded that Ramadan contributes positively to the social solidarity of Muslim communities in Indonesia. The result can be used to develop a model of social solidarity in overcoming the problem of disintegration. Furthermore, it improves Muslim philanthropy for social welfare and to overcome the problem of poverty.Contribution: This article contributes to the sustainable development goal of poverty alleviation. It focuses on a multidisplinary religious perspective from textual and hermeneutical studies within the paradigm of Qur’an studies. (shrink)

Autor ovog članka uspoređuje Kantov pojam kozmopolitskog prava sa suvremenim liberalnim kozmopolitanizmom teoretičara poput James Bohmana i Davida Helda . Ova dva teoretičara uzimaju Kantovo kozmopolitsko pravo i preoblikuju ga uzimajući u obzir proces globalizacije i činjenicu pluralizma. Nužno je istražiti koliko su duboko ovi autori promijenili uvid u Kantovo kozmopolitsko pravo i njegove implikacije te također koliko su ovi autori preoblikovali klasični liberalno-politički vokabular.

tom 1. Ujęcie humanistyczne -- tom 2. Ujęcie teologiczne.

Više začuđuje da je Aristip, koji se smatra rodonačelnikom kirenskog hedonizma, sokratovac, nego činjenica da je rodom iz mediteranske Kirene. Grad u kome je rođen, osnovali su nekoliko stoljeća prije grčki koloni, koji su došli s otoka Tere. Po Pindaru, njegova je porodica bila najbogatija i najuzvišenijeg roda u cijeloj Libiji, čime se objašnjava činjenica što je budući hedonist, od malena, bio naviknut na život u raskoši. Nikada ga nisu smatrali sokratovcem u pravom smislu te riječi , što će biti (...) razlogom spora među Sokratovim sljedbenicima. Svijet čulne realnosti kojem je on pripadao, s jedne strane, te Platonov idealni, s druge, implicira pitanje Sokratova izvornog učenja: hedonistički, kirenski ili onaj platonizirani Sokrat, kako sugerira najveći broj istraživača?The fact that Aristippus, considered the founding father of Cyrenaic hedonism, is a Socratic is far more astounding than the fact that he was born in Cyrene on the Mediterranean. His hometown was founded a few centuries earlier by Greek colonists arriving from the Island of Thera. According to Pindar, his family was the richest and of the noblest lineage in the whole of Libya, which says that this future hedonist had been used to a life in luxury ever since he was born. He was never considered a Socratic in the true sense of the word , which was to become the cause of controversy between Socrates’s followers. The world of sensual reality he belonged to on the one hand and Plato’s world of ideas on the other pose the question of Socrates’s original orientation – was he originally a hedonist, a Cyrenaic or a Platonist, which is what most researchers suggest? (shrink)

?lánok sa sústre?uje na Antisthenovo chápanie výchovy, ktoré bolo nepochybne inšpirované Sókratom. K?ú?ový zlomok – „po?iatkom výchovy je skúmanie mien“ – je dokladom o úzkom spojení logiky a etiky, aké môžeme nájs? aj v Platónových a Xenofóntových dialógoch. Autor ?lánku porovnáva Antisthenov koncept paideie s Isokratovým rétorickým ideálom a poukazuje na variácie sókratovského modelu výchovy u významných predstavite?ov Sókratovho krúžku . Na rozdiel od Platóna Antisthenés neprejavuje záujem o metafyzické rozvinutie náuky svojho u?ite?a, ale ponúka pozitívny etický ideál, ktorý treba (...) nasledova?. Práve v tomto bode neskôr na sókratovskú tradíciu nadviazali kynici a stoici, pri?om kynici kládli vä?ší dôraz na osobnú etiku, zatia? ?o stoici ju dop??ali aj logickými skúmaniami. (shrink)

Monografija obrađuje probleme matematičke logike i kombinatorike. Tematika se odnosi na oblast između kombinatorike, logike i teorije komutacija. Dalje se razrađuju simetrične funkcije, algoritmi i klasifikacija. Rad je baziran na iskustvima Laboratorije za elektrotehniku u Ibaraki (Japan) i sradnji sa kolegama iz Kanade, DDR, USSR-a, Mađarske.

Autor u ovom doprinosu podastire rezultate istraživanja ideje i korijena mediteranske bioetike. Postoji li uopće jedna regionalna, upravo mediteranska bioetika? Ako postoji, nameće se pitanje o njezinim teorijskim korijenima. Ako njezini teorijski korijeni uistinu počivaju na sveobuhvatnome kulturnom tlu mediteranskoga kompleksa, onda nije beznačajno pitanje o njezinu odnosu prema drugim regionalnim bioetikama. Međutim, odgovor na pitanje o teorijskim korijenima mediteranske bioetike podrazumijeva također odgovor na pitanje o njezinim praktičkim – upravo etičkim – korijenima. Drugim riječima, koja etika može stajati i (...) stvarno stoji u temeljima mediteranske bioetike, kao njezin odlučujući raison d’être regionalne bioetike? Pritom regionalno određenje bioetike kao mediteranske ne označava puko zemljopisno razgraničenje nego podrazumijeva i uključuje bitne elemente historijske realizacije jednoga kulturnoga kruga koji je pokazao i pokazuje svoje enormne teorijske i praktičke učinkovitosti na razini stvaranja jedne zasebne, upravo Zapadne civilizacije. I upravo kao što kompleks Zapadne civilizacije, svojom misaonom prodornošću i praktičkom učinkovitošću, probija i nadilazi okvire zemljopisnoga ograničenja, to se isto razložno može očekivati od regionalne mediteranske boetike u kojoj ono regionalno ima značenje začeća, kolijevke i izvora ideje koja određuje, karakterizira i uvjetuje ljudsko istraživanje smisla i sreće iz jedne metapovijesne perspektive. Izvanjsko, tj. civilizacijsko istraživanje smisla i značenja korijena mediteranske bioetike u slijedećem koraku treba ustupiti mjesto unutrašnjem, tj. filozofijskom istraživanju smisla i značenja njezinih korijena. Autor upravo u ovom doprinosu podastire neke rezultate istraživanja korijena mediteranske bioetike te nekih njezinih idejnih određenja i usmjerenja.The paper presents the results of the author’s research of the idea and roots of Mediterranean bioethics. Is there such a thing as regional, Mediterranean bioethics at all? If it does exist, we must ask about its theoretical fountainhead. If, furthermore, its theoretical source truly rests on the all-embracing cultural soil of the Mediterranean complex, then the question of its relation to other regional bioethics is not inconsequential. However, the answer to the question of the theoretical roots of Mediterranean bioethics assumes an answer to the question of its practical – i.e. ethical – fountainhead. In other words, which ethics can be and indeed is the very bedrock of Mediterranean bioethics as its decisive raison d’être of regional bioethics? It must, however, be noted that defining bioethics as Mediterranean is not some mere geographical demarcation, but rather implies and involves the vital elements of the historical realisation of a cultural circle that has demonstrated its superlative theoretical and practical efficiencies at the level of creating a distinctive, namely the Western, civilisation. Just as the complex of Western civilisation transcends and exceeds the limits of geographical boundaries with its reflective penetration and practical efficiency, the same can reasonably be expected from regional Mediterranean bioethics, in which the regional determines the conception, the cradle and source of the idea that determines, characterises and conditions the human research of meaning and happiness from a meta-historical perspective. The external, i.e. civilisational, research of the meaning and significance of the roots of Mediterranean bioethics is to be followed by the internal, i.e. philosophical, research of the meaning and significance of its roots. This paper presents some of the results of the author’s research of the source of Mediterranean bioethics and a number of its ideaistic determinations and orientations. (shrink)

In this document, the objective is to identify organisational management under an approach that includes Risk Prevention in the College of Sciences and Humanities (CCH) of the Universidad Juárez del Estado de Durango (UJED), emphasising the actions and priority of offering certainty to students and their families, extending the commitment to risk-free facilities and contexts.

Riječ je o socijalno-epistemologijskoj kritici globalizacije koja funkcionira kao povlaštena slika svijeta, povlaštena znanstvena paradigma. Odnos između globalizacije i moći, globalizacije i politike znanja, u radu se analizira polazeći od krize legitimiteta znanja – krize smisla, uloge i društvene funkcije univerziteta kao najviše institucije znanja. Na početku modernosti znanje je označeno kao moć. Na kraju modernosti, u globalnom društvu znanja, sama moć – moć nametanja znanja u liku tehnoznanosti – određuje što može biti tretirano, testirano i priznato kao znanje. Jedanaest (...) ključnih stavova o globalizaciji iskazuju se u obliku gramatologijski nadopunjujućih antiteza o proturječnoj dinamici stvorenoj međusobnim preplitanjem politike znanja, moći i ideologije tržišnog fundamentalizma. Većina antiteza nastaje iz promišljenog suprotstavljanja hiperkapitalističkoj ideologiji tržišnog fundamentalizma. Ta ideologija nalazi se u osnovi dominantne ekonomske predstave o globalizaciji. Cilj rada je kritički preispitati raširenu popularnost pozitivističke naracije o globalizaciji, posebno o ‘globalnom društvu znanja’ i ‘novoj ekonomiji znanja’ . Problem je što dominantna ekonomimetička koncepcija globalizacije potpuno nekritički pretpostavlja da je pozitivirajuća upotreba pojma globalizacije samorazumljiva, koherentna, neproblematična, legitimna i opravdana. Suprotno tomu, pokazuje se da ‘globalizacija’ nije jasan nego da je veoma nejasan »pojam« , »koncept« , »paradigma « itd. Rad nastaje iz uvjerenja da globalizaciju nije moguće znanstveno legitimirati kao novu znanstvenu paradigmu. Činjenica da globalizacija unutar glavnih tokova znanosti ima ogromnu snagu, predstavlja stoga svojevrsni autoreferencijalni paradoks. Današnja ekonomska globalizacija rezultat je udruženog djelovanja znanstvene, tehničko-tehnološke, simboličke i realne nadmoći ekonomiziranog globalizacijskog diskursa, globaliziranih institucija znanja i drugih mehanizama. Ti mehanizmi globalizaciju i tržišni fundamentalizam nameću, promiču, kreiraju, rekreiraju i podržavaju kao jedinstven projekt koji se provodi u ime stvaranja novog »globalnog društva znanja«. This work is about social and epistemological criticism of globalization that functions as a privileged image of the world or a privileged paradigm. The relationship between globalization and power, and/or globalization and knowledge policy is analyzed in this work by proceeding from the crisis of knowledge legitimacy – the crisis of the purpose, role and social function of university as the highest institution of knowledge. At the beginning of modernity, knowledge was designated as power. At the end of modernity, in the global society of knowledge, the very power – the power of imposing knowledge in the form of technical science – prescribes what is to be treated, tested and acknowledged as knowledge itself. Eleven crucial statements on globalization are expressed in the form of grammatologically supplementing antitheses on the contradictory dynamics created by mutual interweaving of the knowledge policy, power and the market fundamentalism ideology. Most of these antitheses result from a deliberate opposition to the hyper capitalist ideology of market fundamentalism. This ideology is settled in the very basis of the predominant economical notion on globalization. The aim of this work is to re-examine critically the widespread popularity of the positivist narration on globalization, especially when related to “global society of knowledge” and “new economy of knowledge”. The problem is that the dominant economic-mimetic conception of globalization presumes in a highly uncritical way that the positivist use of the term globalization is self-understandable, coherent, uncomplicated, legitimate and justified. On the contrary, globalization does not appear as a clear, but a very ambiguous “term”, “concept”, “paradigm” etc. Our work results from the conviction that it is not possible to legitimate globalization scientifically as a new scientific paradigm. Therefore, the fact that globalization gathers enormous power within the main streams of science represents a special auto-referential paradox. The contemporary economical globalization is a result of mutual activities in the form of a scientific, technical-technological, symbolical and real predominance of a certain commercializing and globalizing discourse, globalizes institutions of knowledge and other mechanisms. These mechanisms impose, promote, create, re-create and support globalization as a unique project carried out in the name of establishing a new “global society of knowledge”. (shrink)

W artykule podjęto próbę syntetycznego uję- cia doświadczeń indyjskich reform gospodarczych zapoczątkowanych w 1991 r. Punktem wyjścia do rozważań nad sukcesami i porażkami trwających od piętnastu lat reform jest niepowodzenie wcześniejszej strategii gospodarczej – prób znalezienia „trzeciej drogi” rozwoju pomiędzy kapitalizmem a socjalizmem. Doprowadziło to do zwrotu ku reformom rynkowym. Następnie skoncentrowano się na trzech istotnych zagadnieniach: programie naprawczym sektora przedsiębiorstw państwowych, liberalizacji handlu i otwarciu na kapitał zagraniczny oraz wpływie podjętych reform na rolnictwo.

Problem određenja ženskog identiteta u doba postmoderne glavna je tema ovog rada. Uzimajući kao okvir trostruko objašnjenje termina avatar, ovdje se nastoji prikazati u kojoj je mjeri ženski identitet i dalje pod utjecajem patrijarhalnog obrasca. Ako avatar iskoristimo kao ono što nas upućuje na utopijsko, virtualno i božansko, postavlja se pitanje kreira li se danas slika žene u procijepima pluralističkog pristupa te određuje li se ženski identitet po uzorima za koje se smatralo da su nadiđeni i dokinuti. Paralelno s porastom (...) broja feminističkih koncepcija i jačanjem ženskog organiziranja vidljivo je ponovno uspostavljenje vladavine maskulinog u novim oblicima, a što možemo ilustrirati na primjerima iz područja popularne kulture, medija, institucionalnog djelovanja.The main topic of this paper is the problem of female identity in the postmodern era. In a framework of threefold explanation of the term avatar, author is trying to show the extent to which female identity is still under the influence of the patriarchal pattern. If we use avatar as something which refer us to the utopian, virtual, and divine, the question is whether the present gaps in the pluralistic approach create a picture of a woman and determine the identity of the female according to models that are thought to have been overcome and eradicated. In parallel with the increase in the number of feminist concepts and strengthening of women’s organizing, one can see once again the establishing of the rule of the masculine in new forms, which we illustrate by examples from the areas of popular culture, media, institutional action. (shrink)

Povijest je u Hölderlina prije svega mišljena kao povijest iskona. Iskon bitka u Hölderlina jest o sebi vječno, sebe u sebi samom razlučujuće jedno, koje se nužno u vremenu razvija u slijedu svojih stanja ili doba. Povijest je ono doba iskona koje slijedi nakon pretpovijesnog, a prethodi budućem dobu koje ima doći s dovršenjem povijesti. No povijest je ujedno i povijest svijeta ukoliko je povijest prisutnosti i odsutnosti iskona u svijetu. U svom pretpovijesnom dobu iskon se pojavljuje kao prirodno jedinstvo (...) ili jedinstvo prirode koja u sebi obuhvaća nerazvijeno umijeće. To se iskonsko jedinstvo zatim gubi u povijesnom razdvajanju umijeća i prirode, da bi se na koncu povijesti uspostavilo ponovno jedinstvo koje, međutim, nije istovjetno prvotnom jedinstvu onih suprotnih, već je jedinstvo njihova jedinstva i razdvajanja. U tom se savršenom sjedinjenju pomiruju vječnost i vrijeme, tj. ono o sebi vječno jedno ozbiljuje se kao iskonski svijet.Povijesno udvajanje iskonskog jedinstva na prirodu i umijeće Hölderlin također promatra pod vidom suprotstavljenosti dvaju temeljnih suprotnih »životnih težnji« i njima pripadajućih suprotnih ugođaja – strastvenosti i trezvenosti. Hölderlin objašnjava kako se te suprotstavljene težnje života ili temeljni ugođaji povijesno očituju i na temelju toga međusobno uspoređuje grčku i hesperijsku umjetnost. Povijest obrazuje slijed razdoblja, koji je određen smjenom sklada i suprotstavljenosti temeljnih ugođaja.Tijekom povijesti, iskonsko je sjedinjenje prirode i umijeća moguće samo na način tragedije. U onom tragičkom iskon više ne djeluje samo posredno u razvoju svojih odvojenih dijelova nego se objavljuje neposredno. Ali tragičko je sjedinjenje nesavršeno i privremeno. Povijest je tako određena nizom tragičkih sjedinjenja, iz kojih nužno proizlazi novi oblik razdvajanja. Kao što je tragedija u sredini između starog i novog perioda svijeta, tako je i povijest u cjelini tragička sredina između dvaju doba iskona u kojima je on sjedinjen.Die Geschichte ist bei Hölderlin vor allem als die Geschichte des Ursprungs gedacht. DerUrsprung des Seins bei Hölderlin ist das an sich ewige, sich in sich selbst unterscheidendeEine, das sich notwendig in der Zeit im Verlauf seiner Zustände oder Perioden entwickelt. DieGeschichte ist diejenige Periode des Ursprungs, die nach der vorgeschichtlichen Periode folgtund einer künftigen Periode vorausgeht, die mit der Vollendung der Geschichte zu kommenhat. Die Geschichte ist aber zugleich die Geschichte der Welt, insofern sie die Geschichte derAnwesenheit und Abwesenheit des Ursprungs in der Welt ist. In seiner vorgeschichtlichen Pe­riode erscheint der Ursprung als die natürliche Einheit oder die Einheit der Natur, welche dieunentwickelte Kunst in sich umfasst. Diese ursprüngliche Einheit geht dann in der geschicht­lichen Trennung der Kunst und der Natur verloren, damit am Ende der Geschichte die Einheitwiederhergestellt wird, welche aber nicht mit der anfänglichen Einheit des Gegensätzlichengleichzusetzen ist, sondern die Einheit ihrer Einheit und Trennung ist. In dieser vollkommenenVereinigung werden die Ewigkeit und die Zeit versöhnt, d.h. das an sich ewige Eine wird als dieursprüngliche Welt verwirklicht.Die geschichtliche Entzweiung der ursprünglichen Einheit in Natur und Kunst wird von Hölder­lin auch unter dem Gesichtspunkt der Entgegensetzung von zwei „Grundtendenzen des Lebens”und ihnen zugehörenden Stimmungen – Leidenschaft und Nüchternheit, betrachtet. Hölderlin erklärt wie diese Grundstimmungen sich geschichtlich manifestieren und im Zusammenhangdamit vergleicht miteinander die griechische und hesperische Kunst. Die Geschichte bildet dieFolge der Perioden, die durch den Wechsel der Harmonie und der Entgegensetzung der Grund­stimmungen bestimmt ist.Im Laufe der Geschichte ist die ursprüngliche Vereinigung der Natur und Kunst nur als Tragö­die möglich. Im Tragischen wirkt der Ursprung nicht nur mittelbar, in der Entwicklung seinerentgegengesetzten Teile, sondern offenbart sich unmittelbar. Aber die tragische Vereinigung istunvollkommen und temporär. Die Geschichte ist so durch eine Reihe von tragischen Vereinigungenbestimmt,aus denen eine neue Gestalt der Trennung notwendig hervorgeht. So wie dieTragödie in der Mitte zwischen der alten und neuen Weltperiode steht, ebenso ist auch die Ge­schichte im Ganzen die tragische Mitte zwischen zwei Perioden des vereinigten Ursprungs. (shrink)

Radikalizam državnog terorizma i terorizma samoubojica u odnosu su frustracijske telerancije. Postoje i mogućnosti međusobnih napada oružjem za masovno uništenje – nuklearnim, biološkim i kemijskim oružjem. Frustracijska tolerancija obaju terorizama – terorom protiv terora – radikalizira njihove međusobne odnose i ostvaruje osvetničke ciljeve, jednake ili veće smrti. Unatoč tome, postoji mogućnost za uljuđenu toleranciju i rješenje sukoba – stabilnu ravnotežu suradnje, mira, sigurnosti i zdravog rivalstva među sukobljenim stranama. Rješenje je u pronalaženju umijeća politike koja pravila ne samo provodi nego (...) ih i mijenja – pronalaženju politike koja nije samo politika političarâ i zadrtih ekstremista koji se orijentiraju na politku sile i dominacije, nego i politika društva koje osuđuje i potiče osudu ekstremističkih tumačenja religija i mitova, koje potiče recepciju svjetskog etosa – čovjeku zajedničkih načela samokontrole, normi i vrijednosti, bez obzira na rasnu, nacionalnu, religijsku i kulturnu pripadnost. Rješenje je i u uvažavanju mnogostrukih identiteta i poticanju mnogostrukog komuniciranja, uključujući i interkulturno komuniciranje među sukobljenim stranama – kao umijeća kretanja kroz kulturne prepreke, ne samo vlada nego i građana – pojedinaca, drušvenih grupa, različitih udruženja i institucija. Izvan svake sumnje, rješenje je i u prevladavanju siromaštva i bijede – najrazornijeg oružja masovnog uništenja. Gospodarstva državnih terorizama i terorizama samoubojica čvrsto su srasla s ‘normalnim gospodarstvima’, pa je nadzor nad njima i financijskim izvorima njihove moći jedna od značajnih pretpostavki prevladavanja terorizama. Na kraju, ali ne manje važno, rješenje je i u snažnoj i nepristrasnoj kritici terorističkih zbivanja mnogih autora i aktivista za ljudska prava. Podsjećamo samo na neka takva imena koja se navode i u ovom tekstu – Yeshayahu Leibowitz, John Rose, Marc Ellis, Jessica Stern, Israel Shahak, Irena Klepfisz, Edward Said, Noam Chomsky, Howard Zinn, Arundhati Roy, Amartya Sen, Amin Maalouf.Radicalism of state terrorism and of suicides terrorism have been keeping some relations of frustrated tolerance. There are and some possibilities of mutual attacks by mass destroing weapon – nuclear, biological and chemical weapon. Frustrated tolerance both of terrorisms – by terror against of terror – radicalizes their mutual relations and realizes of the revengeful purposes, of the equal or the greater death. In spite of, there is a possibility of courtly tolerance and the solution of that conflict – stable balance of cooperation, peace, security and of sound competition between facing sides. The solution is in finding of politics art which some rules not only realises, than of them and changes, too – finding of politics which doesn’t only the politics of politicians and of stubborn extremists that have been closed with politics of power and domination, than and politics of society that doesn’t accept extrem explanations of religions and myths, that keep stimmulatings of reception of world ethos – to man common principles of autocontrol, norms and values, without a consideration to racism, national, religious and cultural appurtenance. The solution is in an accepting of multilateral identities and a stimulating of multilateral communication, including and intercultural communication between conflict sides, too – as an art of movement trough cultural obstacles, not only of some governments, than and of citizens – of individuals, social groups, different civil organisations and institutions. No question of that, the solution is in overcome of a poverty and misery as the most destructive weapon of mass annihilation, too. Economies of state terrorisms and of suicides terrorisms have firm grown with ‘normal economies’. Therefore, a control over them and financial sources of their power is important supposition of overcome of terrorisms. Last but not least, the solution is in strong and impartial critique of terrorism of many authors and activists for human rights, too. We only remember on such names that are adduced in this text – Yeshayahu Leibowitz, John Rose, Marc Ellis, Jessica Stern, Israel Shahak, Irena Klepfisz, Edward Said, Noam Chomsky, Howard Zinn, Arundhati Roy, Amartya Sen, Amin Maalouf. (shrink)

Ovaj rad predstavlja studiju iz praktičke etike u kojoj se kritizira ne tako davna odluka njemačkog Federalnog ustavnog suda prema kojoj je protuzakonito oboriti oteti avion s taocima koji će se sigurno zabiti u zgradu punu civila. Strategija argumentacije jest da se prvo nabroje okolnosti u kojima se usmrćivanje nevinih ljudi čini opravdanim te da se zatim navedu konzekvencijalistička i deontološka načela koja takvo što pokušavaju opravdati. Nakon toga utvrđuje se u koju od tih vrsta slučajeva spada situacija koja se (...) u radu istražuje, te se analizira što bi o tome reklo svako od navedenih moralnih načela. Zaključak jest da bi se sve uvjerljive moralne teorije, bez obzira na njihova inače mnogobrojna neslaganja, složile oko toga da oteti avion s taocima u takvim okolnostima treba oboriti. Iako nema pokušaja da se izloži opća teorija o ubijanju nevinih, na temelju istraženog slučaja nudi se i ideja o tome kako bi prihvatljiva teorija tog tipa možda mogla izgledati.This work is an exercise in practical ethics that criticizes a decision of the German Federal Constitutional Court according to which it is unlawful to crush down a highjacked plan with hostages, which is certain to hit a building full of civilians. The argumentation strategy is to enumerate circumstances in which killing the innocent seems justified, and then to list consequentialist and deontological principles that try to show that doing this may be the right thing to do. After that it is investigated under which category does the case under the analysis belong and what would all of the listed moral principles say about it. The conclusion is that all convincing moral theories would, despite their otherwise numerous disagreements, agree that the highjacked plane with hostages should be destroyed before it hits the building. Although there is no attempt at a general theory on killing the innocent here, one hint at such a theory is offered on the basis of the present analysis. (shrink)

Kao i sva živa bića, čovjek je djelomično genetski predodređen, tj. određen i prije nego što se u potpunosti razvije kao ljudsko biće. Ali ono što čovjeka bitno razlikuje od svih nam poznatih živih bića, jest upravo to što je, u odnosu na njih, njegova predodređenost bitno manje u-rođena, a znatno više pri-rođena. A to znači da su ljudi u odnosu na druge žive vrste manje predodređeni na genskoj, a više na memskoj, upravo kulturnoj razini. Kulturni, a to znači povijesno (...) oduhovljeni okoliš u koji se djeca rađaju i koji zatiču pri-rođenju bitan je čimbenik njihova daljnjeg razvitka. Stoga se čovjek i ne rađa kao čovjek, nego kao dijete koje čovjekom tek mora postati. Za razliku, naime, od bićâ koja već pri rođenju imaju sve bitne odlike svoje vrste i koja se stoga mogu razvijati i uzgojem, tj. poticanjem na rast i pridizanjem onoga što im je biološki već dano, djeci je za ljudski razvitak potreban odgoj koji će ih tek uvesti u određenu kulturu kao njihov duhovni – i samo takav istinski ljudski – zavičaj. Čitavo čovjekovo biće, dakle i ono tjelesno, raste u duhu određene kulture i izrasta iz njega. Kako i koliko kultura određuje čovjeka – predmet je ove rasprave.As all other living beings, man is partially genetically predisposed, that is, determined even before it completely develops as a human being. However, the thing that differentiates man from all other known living beings is the fact that, compared to them, his predisposition is significantly less natured, and significantly more nurtured. This means that humans compared to other living species are less determined on a genetic, and more on a memetic, cultural level. Cultural, meaning a historically spiritualized environment, children are born into and find with birth, is an important factor of their further development. Thus, humans are not born as humans, but as children that have yet to become human. Namely, unlike the beings that have all the important characteristics of their species at birth, which are thus able to develop through breeding, that is, through encouragement of growth and nurturing of what is biologically given, for human development children need raising that will only introduce them into a specific culture as their spiritual – and truly human – environment. The entire human being, including the physical, grows up in a spirit of a specific culture and springs from it. How and how much culture determines man is the topic of this discussion. (shrink)

Tekst je posvećen tematskom okviru prostor-vremena u teoriji relativnosti nasuprot prostoru i vremenu u klasičnoj filozofiji prirode. Na prvi se pogled čini da su tri protagonista – Šop, Trubar i Montaigne – čiji se život, autobiografija i bibliografija komparativno istražuju – obvezani posve različitim, hrvatskim, slovenskim i francuskim etno-genetskim, a dijelom i udaljenim vremenskim ishodištima. Rasprava će se koncentrirati na određene događaje koji obilježavaju njihovo stvaranje iz kojega proizlazi relativnost životnoga vremena i prostora. Zajedničke crte ovih umjetnika pisane i govorene (...) riječi, kao plod jedne svjetooblikujuće filozofije života, osvjetljavaju se na taj način da opravdaju njihovo zajedničko imenovanje odgovarajućom sintagmom »putnici kroz vrijeme«. Time se ujedno precizira ovaj terminus technicus. Pokazuje se i utvrđuje da su oni, svojim bivanjem i kreativnošću, prekoračivali okvire konvencija i kauzalnosti, koje pripadaju vremensko-prostornim dimenzijama i uvjetima. Svjesna i nesvjesna biblijska polazišta njihova držanja i njihove kozmičke poruke pritom će biti od bitnoga značaja. (shrink)

Široko je rasprostranjeno slaganje da se pozadinska infrastruktura nesvjesno primjenjuje i nije formalno predstavljiva, nego se pogledi razilaze treba li se ta vrsta vještine smatrati znanjem u pravome smislu. U ovome članku pokušavam pokazati da je pozadinska infrastruktura tip stručnog znanja koji služi kao preduvjet umu da bi bio o stvarima u svijetu. Suprotno uobičajenom razumijevanju, da je pozadina prvenstveno mehanička, ovdje predstavljen pogled potvrđuje je kao totalitet znanja preuzet od tijela i pretvoren u implicitno ‘znati-kako’ . On se pojavljuje (...) kao modus umskog ‘posvjetovljenja’, kao i organ potencijalnosti.There is wide agreement that background infrastructure is unconsciously applied and is not formallyrepresentable, but views diverge as to whether this sort of skill should be considered knowledgein the proper sense. In this paper I attempt to show that background infrastructure is a type ofskilled knowledge which serves as a precondition for the mind to be about things in the world. Contraryto the common understanding that background is primarily mechanical, the view presentedhere affirms that it as a totality of knowing taken up by the body and converted into an implicit‘know-how’. It appears as a mode of mind’s ‘enworldment’, as well as an organ of potentiality. (shrink)

Pojam svjetovnosti kod Arendt nalazi se u osnovi intenzivne rasprave s Heideggerom. Filozofi pokušali su političko područje obuhvatiti kategorijama koje su njemu u bîti bile strane. Arendt uviđa da ono političko svoje puno dostojanstvo može dostići samo onda ako se ne promatra kao što je tradicionalno uobičajeno, s pozicije filozofa, nego s pozicije svijeta i pluraliteta, koje političkom području po naravi pripada. Dok je filozofija stoljećima svjetovnost promatrala samo iz perspektive mišljenja, Arendt mijenja vidokrug i prosuđuje mišljenje iz perspektive svijeta. (...) Bitna razlika između Arendt i Heideggera pokazuje se u vrednovanju političkog djelovanja.Arendts Begriff der Weltlichkeit liegt eine intensive Auseinandersetzung mit Heidegger zugrun­de. Die Philosophen versuchen das Politische mit Kategorien zu erfassen, dieihm wesenfremd sind. Arendt sieht das Politische nur dann seine volle Würde erlangen kann,wenn es nicht, wie in Tradition üblich, vom Standpunkt des Philosophen, sondern vom Stand­punkt der Welt und der Pluralität betrachtet wird, dem das Politische natürlicherweise zugehört.Während die Philosophie jahrhundertlang der Weltlichkeit nur aus der Perspektive des Denkensbetrachtete wechselt Arendt die Blickrichtung und beurteilt das Denken vom Standpunkt derWelt. Die wesentliche Differenz zwischen Arendt und Heidegger erweist sich in der Bewertungdes politischen Handelns. (shrink)

U ovom članku autor pokušava razumjeti i pojmiti ulogu Hegelove "Fenomenologije duha". To djelo određuje se kao ključ razumijevanja Hegelove filozofije u cjelini. Kretanje apsolutnog duha iskazuje se kao put kojim se filozofija re-konstruira kao povijesno mišljenje postajanja slobode i kroz koji se put može doći do navlastite bîti filozofije.In diesem Aufsatz der Autor versucht die Rolle der Hegel’schen "Phänomenologie des Geistes" zu verstehen und begreiffen. Phänomenologie wird als Schlüssel für Verständnis der Hegel’schen Philosophie als solche definiert. Die Bewegung des (...) absoluten Geistes zeigt sich als Weg, dadurch die Philosophie zum geschichtlichen Denken des Werdens der Freiheit rekonstruiert wird und zum eigentlichen Wesen der Philosophie kommen kann. (shrink)

Jesu li stvari ovog svijeta nešto što je dano samoj misli? Jesu li stvari tako mišljene da budu spoznatljive, da budu objektivne manifestacije transcendentalno uvjetovanih moći? Zapadna filozofska tradicija prema Francoisu Laruellu pretpostavlja tu transcendentalnu konstituciju realnog. To je pretpostavka koja uzdiže samu filozofiju kao označenu primateljicu transcendentalnog dara. U našem članku o Laruellovom projektu želimo pokazati kako ta pretpostavka kontrolira čak i prividno radikalne kritike filozofske tradicije koje su se umnožile kao posljedice Nietzscheovog i Heideggerovog mišljenja. Zato učinkovita kritika (...) filozofije mora biti ne-filozofska. Ona prema Laruellu mora dokinuti pretpostavke da je drugotnost dana da bi bila spoznata, kao što mora dokinuti pretpostavku kako sama misao ima fundamentalno drugačiju strukturu. Ne-filozofija počinje ne sa razlikom, ne sa subjektom i objektom, nego sa pozicioniranjem Jednog. Od te početne aksiomatske točke, ne-filozofija uzima kao vlastitu materijalnu filozofiju ponovno mišljenje u odnosu na Jedno. Ne-filozofski projekt ne započinje kao što to čini postmoderna filozofija s naviještanjem kraja filozofije. On uzima filozofiju kao prigodu da postavi pitanje drugačije vrste mišljenja – onog koji, umjesto da se diferencirajći odnosi prema svijetu koji pretpostavlja, potvrđuje kako je ultimativno u tijelu s Jednim kojeg nikad ne možemo znati. (shrink)

Nakon uvodnoga poglavlja, koje sažeto predstavlja temeljne teze Derridaovih ranih čitanja Freuda i Lacana, ovaj tekst nastoji ukazati na ulogu što su ju u njegovu kasnijem radu imali Nicolas Abraham i Maria Torok. Introjekcija/inkorporacija, kripta, kriptonimija, transgeneracijska sablast – ključni pojmovi njihove psihoanalize, nastali detaljnom revizijom Freudova koncepta tugovanja – predstavljaju temelj Derridaovim promišljanjima odnosa sablasnoga i tekstualnoga, te tugovanja kao etičkoga problema. Završno poglavlje, na primjerima tekstova o smrtima Rolanda Barthesa i Paula de Mana, demonstrira način kojim Derrida razrađuje (...) i prevladava opreku introjekcije i inkorporacije, odnosno normalnog i patološkog; aporije postfreudovskoga mišljenja tugovanja kao temeljnog oblika odnošenja prema drugome navode na ponovno promišljanje cjelokupnoga koncepta subjekta.This article’s introductory chapter summarizes the basic outlines of Derrida’s early readingsof Freud and Lacan, and the following chapters analyse the impact of Nicolas Abraham andMaria Torok on his later work. Introjection/incorporation, crypt, cryptonymy, transgenerationalphantom – the key ideas of their psychoanalysis, developed in a detailed revision of Freud’sconcept of mourning – provide the foundation for Derrida’s thinking on spectrality and text, aswell as for reconsidering mourning as an ethical problem. The concluding chapter demonstratesDerrida’s elaboration and overcoming of the opposition between introjection and incorporation in his writings on the deaths of Roland Barthes and Paul deMan: the post-Freudian aporias of mourning as a fundamental way of relating to the otherdemand a thorough rethinking of the concept of subject. (shrink)