U suvremenom svijetu sve je više visoko stresnih zanimanja. Često se među tim zanimanjima izostavlja ili zaboravlja izuzetno stresan posao pomoracā, čiji radni uvjeti posjeduju više izvora stresa. U članku autori sugeriraju dvije ideje koje bi pomorcima mogle pomoći u lakšem svladavanju poslovnih izazova. Prvi prijedlog je antistresni program koji sprječava uzroke nastanka stresa, kako u poslu tako i u ostalim segmentima života. Drugi prijedlog su radionice za kritičko promišljanje pomoću kojih bi se kod pomoraca mogla poboljšati komunikacija, (...) uravnotežiti međuljudski odnosi, povećati motivacija za profesionalne izazove i usavršavanje, olakšati lociranje problema i njegova rješenja, te smanjiti posljedice stresa.In the modern world there are more and more highly stressful occupations. Often among those professions people omit or forget a very stressful job of seafarers, whose work conditions have multiple sources of stress. The authors suggest two ideas which could help seafarers to overcome work challenges more easily. The first proposal is anti-stress program that prevents the causes of stress, both in professional and other parts of life. Other proposal suggests workshops for development of critical thanking with which participants could improve their communication, facilitate locating of the problem and its solutions, and reduce the effects of stress. (shrink)

Prva Međunarodna filozofska olimpijada održana je 1993. godine u Bugarskoj na inicijativu Odjela za filozofiju Sveučilišta u Sofiji. Otad se neprekidno održava svake godine u mjesecu svibnju u jednoj od država sudionica. Olimpijada se održava pod patronatom najveće međunarodne asocijacije filozofskih društava FISP, uz suradnju s UNESCO-ovim Odjelom za humanističke znanosti, filozofiju i etiku znanosti i tehnologije. Osim same popularizacije filozofije, ciljevi IPO-a su poticanje na kritičko, radoznalo i kreativno mišljenje, promicanje filozofskog mišljenja u znanosti, umjetnosti i društvenom životu, (...) promišljanje o etičkim problemima u modernom svijetu te poticanje intelektualne razmjene među mladim ljudima iz različitih zemalja u svrhu promoviranja kulture mira. Odlukom Upravnog odbora Hrvatskoga filozofskog društva i u suradnji s Agencijom za školstvo, Republika Hrvatska na filozofskoj olimpijadi sudjeluje od 2007. godine. Olimpijada je potaknula niz nacionalnih natjecanja iz filozofije diljem svijeta. Ovo međunarodno natjecanje dobar je način za popularizaciju filozofije među srednjoškolskom populacijom.The first International Philosophy Olympiad was held in 1993 in Bulgaria. It was initiated by the Department of Philosophy at the University of Sofia, Bulgaria. It is held annually in the month of May in one of the participating countries. The Olympiad is endorsed by the International Federation of Philosophical Societies , the largest international association of its kind, in collaboration with UNESCO. In addition to popularising philosophy, the aims of IPO are encouraging critical, inquisitive and creative thinking, promoting philosophical thinking in science, art and social life, reflecting on the ethical problems of today’s world, and encouraging intellectual exchanges amongst the young people of different countries with the purpose of promoting the culture of peace. The Republic of Croatia has been participating in IPO since 2007 . The Olympiad has inspired a whole series of national competitions in philosophy around the world. This international competition is an excellent way to popularise philosophy amongst high school students. (shrink)

U sadržaju ovog elaborata autorica želi propitati pojam umjetnosti orijentirajući se na Gadamerovo shvaćanje umjetnosti kao »aktualnost lijepoga«, a kao polazišnu točku autorica uzima Gadamerovo krucijalno pitanje: »Je li umjetnost moderne ono što uistinu razumijevamo kao umjetnost?« Ono što autorica smatra pregnantnim pri određivanju polazišta ovog elaborata, čiji sadržaj tendira obrazložiti i pojasniti razumijevanje umjetnosti kao »aktualnost lijepoga«, na temelju fenomenološki impostiranog i hermeneutički oblikovanog mišljenja u djelu naslovljenom Ogledi o filozofiji umjetnosti, tiče se tumačenja Gadamerova stava spram vrednovanja kriterija (...) umjetnosti, odnosno umjetničkog djela. Odakle Gadamer preuzima te kriterije? On ih preuzima iz dvaju, može se reći, sadržajno dijametralno suprotnih, a formom identičnih kulturno povijesnih epohalnih razdoblja, od kojih prvo, ujedno i važnije, predstavlja izvor iz kojega ono drugo crpi svoje impulse, snagu, uzore i nadahnuća: antika i moderna. Međutim, prije nego li prijeđemo na bît problema, valja propitati razloge koji su naveli filozofiju, a time i sâmog Gadamera, da se počne zanimati/baviti pitanje umjetnosti. Imajući na umu prethodno izložene reference, u sadržaju ovog elaborata spomenuta će se tema obrazložiti slojevito, tj. u tri dijela: prvi dio elaborata baviti će se općim značajkama Gadamerova fundiranja problematike umjetnosti, tj. umjetničkog djela općenito i to s naglaskom na značaj, smisao, svrhu i ulogu moderne umjetnost. U drugom će se dijelu više pažnje posvetiti razumijevanju estetske dimenzije umjetnosti: iskustvo lijepoga. Treći dio elaborata orijentiran je na razumijevanje umjetnosti kao igre, simbola i svetkovine.The author’s intent in this paper consists into inquire Gadamer’s notion of art as »actuality of beauty«. As a starting point for it author takes Gadamer’s crucial question: »Is the art of modernity what we really understand as art?«. That what the author wants to explain from the phenomenological and hermeneutical view in defining stand point of this elaborate which tend to clarify understanding of art as »actuality of beauty« and what is considered as pregnant too, is Gadamer’s stand related to evaluation of criteria of art and work of art particularly presented in his philosophical work »Essays about Philosophy of Art«. Where does Gadamer find the criteria presents a question of fundamental significance for this essay. Namely, he finds them in two essentially different but formally very identical cultural and historical areas: in ancient Greek and in modernity. The first step we take in this paper goes toward an explanation of the motifs that stimulated philosophy in general and Gadamer in particular to examine the issue of art as a philosophical theme. The argument of this paper will be presented on several levels. In the first part of it we will argue about general meanings of Gadamer’s understanding and explaining the aim and the roll of the art of modernity. In the second part of it we will be oriented toward understanding of aesthetical dimension of the art, such as an experience of the beauty. In the last part of this paper we will discuss the art as a game, symbol and festival. (shrink)

The paper presents the results of a preliminary study aimed at examining the validity and reliability of the newly constructed questionnaire Questionnaire on teaching for critical thinking. Conceptually, the paper is based on the generic model of teaching for critical thinking and its key dimensions. 209 teachers and educators (formal and non-formal education) in the Republic of Croatia participated in the study. The research participants were asked to complete an online survey questionnaire. The design of the questionnaire items followed the (...) mentioned generic model. The initial version of the survey questionnaire contained 46 items, and after the analyses, 36 items were retained. Factor analysis was performed and 6 factors were extracted (and 6 scales were constructed). Reliability of all scales is satisfactory – the coefficients of the internal consistency type Cronbach alpha range from.73 to.92. Through the conducted validation, the first research steps were taken in the confirmation of the validity and reliability of the questionnaire on teaching for critical thinking. In conclusion, the application of the questionnaire on teaching for critical thinking in further research can contribute to the improvement of teaching for critical thinking in the Republic of Croatia, and can thus contribute to the development of students’ critical thinking competency. (shrink)

Cilj je ovog rada prikazati i vrednovati doprinos Josefa Seiferta promišljanju odnosa ćudorednosti i besmrtnosti, tj. filozofijskom utemeljenju besmrtnosti. Iako su racionalni razlozi za besmrtnost u okviru metafizike duše uvjerljivi, Seifert polazi od onog što je bliže, uvjerljivije za čovjeka, od antropološko-moralnih dokaza. U radu se nastoji odgovoriti na pitanje zašto Seifert klasične argumente za besmrtnost iz jednostavnosti duše ne smatra dostatnim, te zašto mu se čine dubljim argumenti iz smisla personalne egzistencije. U tu svrhu analiziraju se premise Seifertova dokaza (...) za besmrtnost: prva, prema kojoj ćudoredni život postavlja smislene zahtjeve za besmrtnošću, i druga, prema kojoj takvi zahtjevi moraju biti ispunjeni.Ziel und Zweck der vorliegenden Arbeit liegen in dem Versuch, den Beitrag Josef Seiferts zur Untersuchung der Beziehungen zwischen Sittlichkeit und Unsterblichkeit bzw. zur philosophischen Begründung der Unsterblichkeit aus dem Sinn des Sittlichen darzustellen. Dabei versucht man auf die Frage beantworten, warum Seifert das Argument aus der Einfachheit der Seele nicht als ein ausreichendes Argument für Unsterblichkeit findet und warum unserem Autor jene Argumente die auf dem spezifisch personalen Wesen des Menschen beruhen, bzw. moralische Argumente aus dem Sinn personaler Existenz tiefer scheinen. Um auf diese Frage zu beantworten werden zwei Prämissen Seieferts Unsterblichkeitsbeweises analysiert: erstens, die Prämisse, dass das menschliche sittliche Leben eine Sinnforderung auf Unsterblichkeit stellt, und zweitens, die Prämisse, dass solche ethische Sinnforderungen erfüllt werden müssen. (shrink)

Suvremene bioetičke rasprave reaktualizirale su pitanje smjene epoha. Bioetika je nastala upravo kao moralna i civilizacijska reakcija u novostvorenoj povijesnoj situaciji. U tom kontekstu, potrebno je analizirati, s jedne strane, promišljanje prijeloma epoha i predviđanje »novog srednjovjekovlja« u djelu ruskog filozofa N. A. Berdjajeva te, s druge strane, pojavu bioetike. Hoćemo li zaista zakoračiti u novu epohu, kakva će ona biti te što ćemo i u kojem obliku prenijeti iz sadašnje epohe – najviše ovisi o tome kakvog će duha (...) biti čovjek. Stanje čovjekova duha možemo iščitati iz čovjekova odnosa prema tehnici, odnosno s obzirom na snažnu interaktivnu ulogu tehnike u našem životu. Kako je pitanje odnosa čovjeka i stroja jedno od ključnih bioetičkih pitanja, problem tehnike nužno je analizirati iz perspektive Berdjajevljeva odnosa čovjeka i stroja, ali i u sklopu Heideggerova promišljanja biti tehnike. Jednako kao i Berdjajev, Heidegger smatra da ne treba poricati tehniku, već tražiti izmjenu uloge tehnike i podlaganje čovjekovu duhu na kojem leži zadatak dokučiti ono spasonosno. Duh današnjeg čovjeka duh je bogolikog čovjeka koji, uz pomoć uznapredovalog stroja, izaziva prirodu , ali taj isti stroj, koji njemu služi kao sredstvo, toliko je uznapredovao da je sada u mogućnosti izazivati njega. U tom je kontekstu nužno okrenuti se bioetici. Upravo je bioetika sa svojom pluriperspektivnom metodologijom zaslužna za pokušaj okupljanja različitih sustava vrijednosti kako bi se zajedno usmjerio sadašnji sustav vrijednosti i zaštitio budući, ali i budućnost uopće. No, hoće li bioetika ostati samo na razini rijetkog pozitivnog primjera u nizu negativnih znakova dolaska nove epohe ili ćemo ozbiljno shvatiti princip odgovornosti što nas dovodi na prag bioetičke epohe te hoće li promjena duha sadašnjeg čovjeka, prema kojem nas vodi bioetičko promišljanje, doista dovesti do podvrgavanja tehnike čovjekovom duhu – ostaju otvorena pitanja.The problem of the turn of epochs is debated once more nowadays. Contemporary discussions on bioethics once again pose this very question. Bioethics as such was created as a moral and civilisational response to the new historical situation. In that context one needs to analyze, on the one hand, both the problem of the turn of epochs and the prediction of the new Middle Ages proposed by Russian philosopher N. A. Berdyayev and, on the other hand, the emergence of bioethics which raised the question of the turn of epochs for the second time. Will we really reach the new epoch, what will it look like, what and in which form shall we transmit from the present epoch? These questions ultimately depend on the state of the human spirit which can be deciphered from man’s relation to technology, taking into account the strong interactive role which technology plays in our daily lives. Bearing in mind that the relation between the man and the machine is one of the crucial bioethical issues, this question of technology should be analyzed from Berdyayev’s relation between the man and the machine, but also within Heidegger’s analysis of the essence of technology. Similarly to Berdyayev, Heidegger states that technology must not be contradicted or denied, but rather, changed in a way to serve the human spirit – which is entrusted with the task of understanding the saving elements. The spirit of the modern man is the spirit of the divine-like creature . It is the spirit of a man who, with the help of a developed machine can challenge nature , but this same machine, which serves him as a means, has evolved to the point that it can challenge the man. In this context it seems essential to turn to bioethics. It is precisely bioethics which, thanks to its pluri-perspective methodology, takes credit for covering different systems of values to direct the present system in the right way and protect the future system and the future in general. However, the questions remain whether bioethics will stay the only positive example among the multitude of negative signs and predictions, whether it will lead us to a new, yet unknown, epoch and whether we will take seriously the principle of responsibility which leads us to the threshold of the bioethical epoch and whether the change in the spirit of the present-day man, triggered by the bioethical thinking, can change technology to make it subordinate to the human spirit. (shrink)

Kritičko čitanje Alchourrónove i Bulyginove skupovnoteorijske defnicije normativnoga sustava pokazuje da njegova deduktivna zatvorenost nije neizbježno svojstvo. Slijedeći von Wrightovu pretpostavku da aksiomi standardne deontične logike opisuju svojstva savršenoga normativnog sustava, uvodi se algoritam za prevođenje iz modalnoga u skupovnoteorijski jezik. Prijevod nam otkriva da plauzibilnost pojedinih metanormativnih načela leži na različitim osnovama. Koristeći se metodološkim pristupom koji prepoznaje različite aktere u normama upravljanome međudjelovanju, pokazuje se da su metanormativna načela obveze drugoga reda upućene različitim ulogama. Poseban slučaj jest (...) zahtjev koji se odnosi na deduktivnu zatvorenost jer se pokazuje da je upućen ulozi koja primjenjuje, a ne onoj koja izdaje norme. Pristup je primijenjen i na slučaj čiste derogacije, što dovodi do novoga rezultata; svojstvo neovisnosti biva svojstvom savršenoga normativnog sustava u odnosu na moguću derogaciju. Ovaj članak na polemički način dodiruje nekoliko točaka iznesenih u Kristanovome nedavnom članku. (shrink)

U knjizi "Ponovno promišljanje urođenosti" , koja izlaže konektivističko stajalište o razvoju, Jeffrey L. Elman et al. iznose nove pristupe i metode u procesu učenja uopće, s posebnim naglaskom na učenje jezika, odnosno materinskog jezika. Slijede najnoviji argumenti protiv Chomskyeve teze o urođenosti jezika koji, između ostalog, propituju sljedeće pretpostavke: 1. modularnost jezika; 2. kritično vrijeme za učenje jezika; 3. siromaštvo podražaja; 4. genetsku osnovu gramatike; 5. lokalizaciju jezika. Zaključak jest da su argumenti uvjerljivi te da postoji novi pogled (...) na urođenost jezika.In the book "Rethinking Innateness, a connectionist perspective on development" Jeffrey L. Elman et al. present new approaches and methods in the learning process in general, with special stress on the acquisition of language or mother tongue. Here are the most recent arguments against Chomskyan thesis about the innateness of language which questions, among other things, the following presuppositions: 1. language modularity; 2. critical period for the acquisition of language; 3. poverty of the stimulus; 4. genetical basis of grammar; 5. language localization. The conclusion is that the arguments are convincing and that there is a new way of looking at the innateness of language. (shrink)

Članak je kritičko preispitivanje krize u vladavini zakona u kontekstu suvremene politike u SAD. Tekst navodi neke primjere američke nacionalne i vanjske politike u svezi s tzv. ‘kultom demokracije’. Članak je podijeljen na dva dijela. Prvi se dio bavi izvješćem, koje se bavi, redom, službenim odnosima SAD prema međunarodnom zakonodavstvu; zatim prema moći institucije predsjedništva; te glede uloge Vrhovnoga Suda. Drugi dio ispituje neke filozofijske implikacije američke politike, a u svezi s pitanjima demokracije i vladavine zakona.

Yugoslav anti-war contention has remained an under-theorised topic almost twenty years after the end of the wars of Yugoslav succession. Rather than focusing on the?ontogenesis? of individual pacifist enterprises, this paper examines the reasons for which Yugoslav anti-war activisms have been marginalised in recent East European sociological scholarship. I argue that a thorough appreciation of these phenomena requires a Yugoslav/regional approach which has not been favoured by post-Yugoslav social science scholars. This article also offers a critical reading of the existing (...) attempts to theorise Yugoslav anti-war activisms. It criticises their failure to draw upon the rich conceptual ap?paratus of social movement theories developed within Western political sociology over the last couple of decades. In spite of the fact that the concept of?social movement? may be contested in the context of post-Yugoslav anti-war engagement on the basis of its quantitative marginality, this should not deter Yugoslav social scientists from applying and refining Anglo-Saxon social movement theories in a culturally sensitive manner. Specific dynamics of anti-war activism occurring within an armed conflict has not been sufficiently studied. This is an important knowledge lacuna where regional sociologists could offer a substantive contribution. jugoslovenski antiratni angazman je ostao nedovoljno teorijski obradjena tema i posle skoro dvadeset godina od kraja ratova za jugoslovensko nasledje. U ovom radu se ne fokusiram na?ontogenezu? individualnih mirovnih poduhvata, vec ispitujem razloge zbog kojih su jugoslovenski antiratni aktivizmi marginalizovani u skorasnjoj istocnoevropskoj socioloskoj literaturi. Tvrdim da razumevanje ovih fenomena zahteva jugoslovenski/regionalni pristup kojem do sada nije bila posvecena adekvatna paznja. Ovaj rad takodje donosi i jedno kriticko citanje postojecih napora da se teorijski pristupi jugoslovenskim antiratnim aktivizmima. Kritikujem propust istrazivaca da se posluze bogatim konceptualnim aparatom razvijenim u proteklih nekoliko decenija u okviru zapadne politicke sociologije. Iako koncept?drustvenog pokreta? moze biti diskutabilan u kontekstu jugoslovenskog antiratnog angazmana u smislu njegove kvantitativne marginalnosti, to ne bi trebalo da spreci primenu anglosaksonskih teorija drustvenih pokreta na kulturoloski senzitivan nacin. Specificna dinamika antiratnog organizovanja za vreme i na prostoru ratnog konflikta nije u dovoljnoj meri istrazena, pa bi ovdasnji istrazivaci na tom polju mogli dati bitan doprinos. (shrink)

Dans cet article l?auteur situe le sujet de sa recherche et donne un aper?u des th?ories dominantes qui examinent le processus de la transformation du champ acad?mique dans les pays ayant adh?r?? la D?claration de Bologne, aussi bien que des th?ories qui peuvent contribuer? expliquer l??tat actuel du champ de l?enseignement sup?rieur. L??laboration de ce sujet a pour son but principal la construction d?un instrument analytique ad?quat pour la conceptualisation et la recherche sur la r?forme du syst?me de l?enseignement sup?rieur. (...) Une attention particuli?re sera consacr?e? l?analyse du champ acad?mique en Serbie. U ovom clanku autorka daje obrazlozenje svoje istrazivacke teme i pregled dominantnih teorija koje se bave transformacijom akademskog polja u zemljama koje su se obavezale na primenu Bolonjske deklaracije, ali i teorija koje mogu doprineti objasnjenju aktuelnog stanja polja visokog obrazovanja. Glavni cilj realizacije ove teme jeste konstruisanje adekvatnog analitickog instrumenta za promisljanje i istrazivanje reforme sistema visokog obrazovanja. Posebna paznja bice posvecena analizi akademskog polja u Srbiji. (shrink)

U članku se nastoji pokazati na koji način francuski filozof Paul Ricœur »prisvaja« neke od Augustinovih koncepcija – prvi grijeh, vrijeme, »nutarnji učitelj« i pamćenje – i uključuje ih u svoje promišljanje o razumijevanju i samorazumijevanju ljudskog »bitka u svijetu« posredstvom interpretacije teksta. Ricœurovo »prisvajanje« tekstova koji hrane i obogaćuju njegovo vlastito promišljanje, kompleksno je i slojevito. Pojedini stručnjaci, međutim, upućuju ovakvom »prisvajanju« kritike. Tako Isabelle Bochet u knjizi Augustin dans la pensée de Paul Ricœur , u preciznoj (...) analizi Augustinova utjecaja na Ricœura, zamjera Ricœuru proizvoljan pristup kakav privilegira jedne, a zanemaruje druge aspekte Augustinove misli. Ona mu, zapravo, prigovara da ne prisvaja teološke argumente Augustinove rasprave, nju samu time lišavajući bitne dimenzije. Da bi se odgovorilo na pitanje: na čemu se ovakva kritika, zapravo, temelji, valjalo bi se ponovno pitati što uopće jest hermeneutičko »prisvajanje« te kakva je priroda veze između teologije i filozofije.Dans cet article on essaye de montrer comment le philosophe français Paul Ricœur « approprie » certaines conceptions d’Augustin – péché originel, temps, « maître interieur », mémoire – et les inclue dans sa propre pensée sur la comphrension et autocomprehension « d’être dans le monde » par intermédiare de l’interprétation. « L’appropriation » des textes qui nourissent et enrichissent la pensée de Ricœur est complexe et elle a plusieurs couches. Certains experts, cependant, adressent à tel « appropriation » ses critiques. Isabelle Bochet , dans son analyse précis de l’influence d’Augustin sur Ricœur, reproche à Ricœur son appropriation provisoire qui privilège les uns et néglige les autres aspects de la pensée d’Augustin. Elle lui rapproche, en effet, qu’il n’aproprie pas les arguments théologiques de la discussion d’Augustin en la dépouillant de sa dimension essentielle. Pour qu’on puisse répondre sur la question: sur quoi se fonde telle critique, il faut se demander de nouveau qu’est que c’est que « l’appropriation » hérméneutique et quelle est la nature da la relation entre la théologie et la philosophie. (shrink)

Osnovna namjera ovog rada je ukazati na Heideggerovo povijesno osvještavanje metafizičkog mišljenja istine kod Platona. Povijesno osvještavanje približava iskonsko iskustvo istine i čini jasnima razloge gubitka tog iskustva u metafizici. Promišljanje biti istine preko povijesnog osvještavanja Platonova mišljenja otkriva u njemu početak zaborava izvornog iskustva bitka. Pri interpretaciji Platonove Politeje Heidegger se zaustavlja na problemu zaborava bitka i s njim povezanim svođenjem neskrivenosti na neskrivenost bića. Polazeći od vlastitosti egzistencije on čini izričitom diferenciju bitka i bića te na taj (...) način otklanja zaborav bitka i dovodi u blizinu izvorno iskustvo istine.Die vorliegende Arbeit ist eine Untersuchung der geschischtlichen Besinnung Heideggers über das metaphysische Denken der Wahrheit bei Platon. Durch die Verwindung der Platonischen Auslegung des Seins als Idee entdeckt Heidegger das grundlegende metaphysische Prägung des Wesens der Wahrheit in ihrer ursprünglichen Gewesenheit. Indem Heidegger die anfängliche Gestalt der Seinsvergessenheit betrachtet, bereitet er ihre Überwindung vor. In der Interpretation des Höhlengleichnisses aus der Politeia konzentriert Heidegger seine Aufmerksamkeit besonders auf das Problem der Differenz zwischen dem Seienden und dem Sein, Beseitigung der Seinsvergessenheit und des damit verbundenen Problems der Eigentlichkeit. (shrink)

Ovaj je rad osmišljen kao analiza dijela mišljenja američkoga filozofa Fredrica Jamesona. Opus tog autora obuhvaća desetine naslova od kojih će u elaboraciji teme tri biti fragmentarno obrađena, odnosno u svakoj od njih ću posvetiti pozornost jednom poglavlju . Riječ je o sljedećim trima knjigama i pripadajućim poglavljima: The Signatures of the Visible , Postmodernism, or, The Cultural Logic of Late Capitalism i A Singular Modernity . Namjera je rada tekstove ovih poglavlja istaknuti kao momente jednog zamišljenog ekskursa o opsegu (...) i dubini pitanja o identitetu suvremenosti, odnosno njegovih suvremenih transfiguracija izraženih Jamesonovim tezama. Protežući se u daljnjim razradama onkraj čvrsto utvrđenih definicija i neprestanog preispitivanja metode istraživanja, ta pitanja nalaze svoju pozadinu u promišljanju koncepata i pojmova narativa i povijesnosti. Očito je da uvođenje koncepta i pojma narativa u relaciji prema povijesti evocira klasični pristup tom problemu, no ovdje je riječ upravo o njegovim suvremenim transfiguracijama koje su izražene u tim poglavljima.Namjera rada je, stoga, uz očigledne analitičke momente spomenutih tekstova, istaknuti i kritičku ulogu takve analize, s jedne strane. No, s druge strane, namjera je ukazati i na istraživanja čiji je smisao daljnje kritičko i analitičko propitivanje i utvrđivanje teorijskih polazišta koja ne ustrajavaju samo na spekulativnim postulatima vezanim uz spomenute probleme, koja ne teže tek jednoj novoj metadiskurzivnosti, već teže propitivanju mogućih istraživačkih putova koji se neizbježno pojavljuju u spomenutim transfiguracijama, kako teorije tako i neizbježnih praksa koje ih obilježavaju.This paper is generally conceived as an analysis of some fragmentary parts concerning the thought of American philosopher Fredric Jameson. The opus of this author includes tens of titles but only three of them will be elaborated here in some fragments . The books in question are the following: The Signatures of the Visible , Postmodernism, or, The Cultural Logic of Late Capitalism and at the end there is A Singular Modernity . My intention in this paper is to propound texts from those chapters as moments of one imagined digression about scope and depth of question which is asked about identity of contemporaneity, or rather, its contemporary transfigurations expressed through Jameson’s theses. In further elaborations this issues spreads beyond firmly set definitions and continuous examination of the method of research, and finds its foundation in reflecting concepts and notions of narrative and historicity. It is obvious that introducing concepts and notion of the narrative in relation to history evokes classical approaches to this problem, but the point here is precisely its contemporary transfigurations which are couched in these chapters.The intention of this paper is therefore also, beside obvious analytical moments in mentioned texts, to point out critical role of such analysis, on the one hand. But, on the other hand, the intention that lies in it is to indicate research point of which is further critical and analytical questioning and ascertaining theoretical starting points that do not hold on only to speculative postulates related to mentioned problems, and which do not tend only to one new meta-discursiveness, but tend to question up possible research paths that unavoidably show up in mentioned transfigurations, concerning both theory and unavoidable practices that mark them as well. (shrink)

Mediteransko nasljeđe kulture, filozofije, povijesti i umjetnosti nepregledan je univerzum procesa, informacija, sinteza i imaginacija. Sam po sebi, Mediteran se predstavlja kao jedna opća imenica takvog opsega da predstavlja rod u kojem je velik dio opće europske kulture uvijek jedna od njegovih vrsta. No, ipak, riječ je o dojmu koji ne može težiti precizno utvrđenoj konstataciji već jednoj općoj opservaciji koja samo pokazuje da zamisao o zahvaćanju u smisao Mediterana kao nasljeđa ili suvremenosti predstavlja jedan ogroman, ali nikad dokraja dovršen (...) posao.Kao opće i široko obuhvatno ime, mediteranski prostor, onaj virtualni i onaj stvarni, otvorio je prostor mnogim iznimnim osobnostima. koje ukazuju na pojedinačni značaj svake od njih. Neizbježno, one ne mogu u kontekstu mediteranskog prostora predstavljati više od pojedinačnog slučaja koji nikad ne može obuhvatiti cjelokupni doseg pojma mediteranskog. Ali ono što mogu jest obznaniti one vlastite dosege koji ukazuju na vrijednost onoga što im je u mediteranskom prostoru otvoreno da misle, stvaraju i žive. U kontekstu Mediterana tu je uvijek prisutna jedna dimenzija napetosti između općeg i pojedinačnog, između napora da se izrazi duh vremena i nasljeđa, vlastito slaganje i neslaganje s njim, ali i promišljanje koje može probiti duh danog. Jedan od takvih filozofskih i umjetničkih osobnosti jest Albert Camus. Kao jedna od danas gotovo zaboravljenih figura mišljenja i umjetnosti, njegovo propitivanje humaniteta u djelima kao što su Mit o Sizifu i Pobunjeni čovjek svojevremeno su ostavili dubok trag iza sebe. Iako on nije napisao svoje pismo o humanizmu kao što je to učinio Heidegger , njegovo se djelo čini kao poseban slučaj jednog općeg govora o humanizmu suprotstavljen i zasigurno najpoznatijem intelektualcu svog doba, Jeanu Paulu Sartreu, intelektualnom hegemonu onoga doba. Postoji iskušenje da se Camusa u toj konstelaciji dovede u vezu s, recimo, stoicizmom, no time bismo promašili bit u odgovaranju na pitanje koliko bi njegov humanizam imao snage biti suvremeni humanizam, a koliko nova tehnika interpretiranja istog. Stoga mi je namjera propitati, suvremenu mogućnost tvorbi Camusovih promišljanja o povijesti, humanizmu, politici i umjetnosti, kao i danas uočljivi pomak u odnosu na prijašnje dosege u propitivanju etičnosti, politike i umjetnosti na mediteranskom prostoru.The cultural, philosophical, historical and artistic heritage of the Mediterranean is a measureless universe of processes, information, syntheses and imaginations. In itself, the Mediterranean portrays a general noun of such scope that it represents a kind in which a large part of general European culture is always but one of its sub varieties. However, this is but an impression, which cannot aspire to become a precisely verifiable or verified statement, or a general observation, which only demonstrates that the idea of penetrating the meaning of the Mediterranean as a heritage or contemporaneity represents an enormous yet never fully completed task.The Mediterranean space – both the virtual and actual – as a general and widely inclusive toponym has opened its doors to countless exceptional individuals, who point to the particular significance of each. Inevitably, within the context of the Mediterranean space they cannot exemplify more than a particular case that can never embrace the range of the Mediterranean concept as a whole. Yet, what they can do is disclose their own reaches that point to the value of that which is open to them in the Mediterranean realm to be thought, created and lived. A dimension of tension between the general and the particular, between the effort to express thespirit of time and heritage, one’s agreement and disagreement with it, as well as one’s reflections capable of penetrating the spirit of the given – are invariably present within the context of the Mediterranean. One such philosophical and artistic individual is Albert Camus. As one of the almost forgotten figures of thought and art today, his questioning humanity in The Myth of Sisyphus and The Rebel once left a profound trace. Although he never wrote a letter on humanism as Heidegger did , his work appears to be a special case of a general speech on humanism opposed to even surely the most famed intellectual of his time, Jean-Paul Sartre, the intellectual hegemon of his time. Within this constellation one can easily be tempted to compare Camus with, for example, Stoicism, but by doing so one would fail to answer the question of whether his humanism has the strength to be a contemporary humanism or just a novel interpretation technique of the same. This paper intends to examine the contemporary possibilities of constructing Camus’s reflections on history, humanism, politics and art, as well as the today distinct shift in relation to the earlier reaches of the studies into ethicality, politics and art within the space of the Mediterranean. (shrink)

U suvremenom decentraliziranom društvu mnoštva, ‘novi mediji’ operiraju kao indeksni nomadski termin kojim ukazujemo na mnogostruke i različite prakse konstruiranja, izvođenja i konstituiranja procedura suvremenog življenja, odnosno scenu njegova ispisivanja. Uvođenjem termina ‘novomedijsko pismo’ nastojim identificirati dominantne mehanizme održavanja hegemonije: mitifikaciju i naturalizaciju, prevođenje i uključivanje, djelomičnu propustljivost itd. Pitanja o/oko opstanka umjetničkog djelovanja danas tako postaju pitanja njegove nečitkosti, a mjesta njegovog intencionalnog opiranja protokolima novomedijskog pisma svojevrsna prilika za potencijalno subverzivno djelovanje u kontekstu trenutnog, tehnološki visoko razvijenog društva (...) i njegovih imperativa. Je li moguće temeljnim redefiniranjem statusa umjetnosti izvesti platformu koja će omogućiti kritičko djelovanje?In the contemporary decentralized society of the multitude ‘new media’ operates as an index nomadic term that points at numerous and various practices of constructive, performative, and constitutive procedures of contemporary living, that is, its scene of writing. Through introducing the term newmedia writing I attempt to identify its mechanisms of maintaining hegemony: mythification and naturalization, translation and inclusion, partial permeability, etc. The questions concerning the survival of art practices today are thus becoming the questions of its unreadability, while their intentional resistance to the protocols of the newmedia writing reveals a unique chance to potentially act subversively in the context of present society and its imperatives. Is it possible to, through thorough redefinition of the status of art, perform a platform that will enable critical action? (shrink)

Ovaj tematski blok sadrži izbor priloga sa simpozija Suvremena hrvatska filozofija, organiziranoga prigodom obilježavanja 50. obljetnice Hrvatskog filozofskog društva. Taj povod za predstavljanje i promišljanje teme simpozija nipošto nije formalne naravi, budući da je u okrilju bogatog i raznovrsnog polustoljetnog djelovanja ove stožerne filozofske ustanove u najvećoj mjeri nastalo ono što možemo nazvati reprezentativnim sadržajem i najvišim dometima suvremenog filozofskog mišljenja u Hrvatskoj.This thematic bloc contains a selection of contributions presented at symposium ContemporaryCroatian Philosophy, organized on the occasion of (...) the 50th anniversary of the Croatian Philosophical Society. Such a reason in the background of the presented topic is by no means merely formal, due to the fact that the representative and advanced contemporary philosophical thought in Croatia has mainly developed under the auspices of the ample and diversified fiftyyear-long activity of this pivot philosophical institution. (shrink)

Ljudski se mozak polako otvara znanstvenoj spoznaji. Novi uvidi u način rada ovog vrhunski sofisticiranog ljudskog/digitalnog »stroja« bacaju povratno svjetlo na načine »aktiviranja « ljudske osjetilnosti, načine doživljavanja i spoznavanja svijeta.Cilj je ovog rada istražiti moguću povezanost tehničkih naprava kao ljudskih ekstenzija i procesa u mozgu koji povratno određuju načine percepcije svijeta. Istovremeno riječ je o promišljanju zanimljive i u znanosti prisutne teze o podijeljenosti hemisfera ljudskoga mozga kao oblika podijeljenosti temeljnih ljudskih sposobnosti.U tom kontekstu želimo propitati bioetičku dimenziju McLuhanovog (...) razmišljanja o paraleli podijeljenosti hemisfera ljudskoga mozga i hemisfera civilizacija nastanjenih na istočnoj odnosno zapadnoj strani zemaljske kugle.Područja istraživanja su dakle sljedeća: tehnologije kao ekstenzije i ljudski mozak; lijeva i desna hemisfera mozga; tehnologije, kultura, mozak; ekstenzije jezika i pisma u predjezičkom i predpismenom; »digitalno« ustrojstvo mozga; mozak kao krajnji korektiv tehnocivilizacijskih zabluda.Postoje poveznice između neurolingvističkih, teoloških, filozofijskih i biologijskih stavova o mozgu. Tragajući za svojim odgovorima o izvorima jezika, o determiniranosti ljudskoga mišljenja, o odnosu potencijalnoga i realiziranoga, o sukobima u čovjeku između utilitarnog i empatije… u konačnici promišljanje želi odgovoriti na pitanje regulativnog karaktera ljudskog mozga u uspostavljanju balansa moći kako pojedinih ljudi tako i civilizacija.Science is slowly revealing secrets of the human brain. Latest discoveries on the functioning of this digital, highly sophisticated human “device” reflect the ways how sensations, experience and understanding of the world are “activated”.The aim of this study is to investigate the eventual link between technical devices as human extensions and brain processes that in return determine the ways of the perception of the world. At the same time it is a reflection on interesting thesis which exists in the science on the split of the human brain hemispheres as a form of a division between basic human abilities.In this context we want to investigate the bioethical dimension of McLuhan’s thought on the parallel between two hemispheres of the human brain and civilisations which exists on Eastern and Western hemisphere of our planet.The areas of investigation are the following: technologies as extensions and human brain; left and right hemisphere of the brain; technologies, culture, brain; extensions of spoken and written language in pre-linguistic and pre-literacy; “digital” configuration of the brain; brain as the final corrective of the techno-civilisations delusions.There are links between neurolinguistical, theological, philosophical and biological standpoints on human brain. Research into the origins of language, determination of human thoughts, relation between potential and realised, the internal conflict between utilitarian and human empathy… at the end the contemplation tries to answer the question on the regulatory nature of the human brain in establishing the balance of power of both individuals and civilizations. (shrink)

U ovom radu autor izlaze Hajdegerovo shvatanje sustine tehnike kao opasnosti i mogucnost umetnosti kao ono-spasonosnog. U tom smislu autor smatra da Hajdeger promislja sustinu tehnike kao i umetnosti polazeci od povesne konstelacije istine bivstvovanja ili udesa razotkrivanja. Ovo povesno promisljanje podrzano je Hajdegerovim etimoloskim analizama pojmova poiesis i techne.

Problem slobode razmatrat će se kako u kontekstu suvremenih filozofijskih rasprava koje uključuju i nove spoznaje neuroznanosti, tako i u kontekstu tradicije. U središtu aktualne rasprave stoji pitanje ima li čovjek slobodu volje shvaćenu u smislu »moći djelovati drukčije« ili nema slobodnu volju. Dok neki renomirani neuroznanstvenici upozoravaju na neopravdano apsolutiziranje neuroznanstvenih rezultata i »uzimaju ozbiljno stvarnost onih fenomena« koji se otvaraju samo u subjektivnoj perspektivi, drugi nove spoznaje neuroznanosti tumače kao dokaz da je sloboda volje samo iluzija.Nakana rada nije (...) konfrontirati filozofijske uvide s rezultatima neuroznanosti. Ovo je promišljanje prije jedan pledoaje za komplementarni pristup. Uz uvažavanje autonomije i metoda vlastitih filozofiji i neuroznanostima, želi se na primjeru rasprave o slobodi volje pokazati da pravi filozofski uvidi ne proturječe empirijskim faktima i obrnuto. S pravom ističe J. Seifert da empirijski rezultati mogu korigirati filozofske konstrukcije, kao što i filozofijski uvidi mogu korigirati pogrešne interpretacije, tj. konstrukcije prirodne znanosti.In diesem Beitrag thematisiert die Autorin das Problem der Freiheit sowohl im Kontext der zeitgenösischen philosophischen Diskussionen, die auch neueu Erkentisse der Neurowissenschaft enthalten, als auch im Kontext der Tradition. Im Mittelpunkt der aktuellen Diskussion steht die Frage ob der Mensch die Willensfreiheit im Sinne der Fähigkeit „anders handeln zu können“ hat oder nicht. Während manche Neurowissenschaftler auf die unberechtigte Absolutisierung der Ergebnissen der Neurowissenschaft hinzuweisen und „die Wirklichkeit jener Phänomene“ die sich uns nur aus der Erste-Person-Perspektive erschliessen, „ernst nehmen“, deuten einige Hirnforscher neueu Ergebnisse der Neurowissenschaft als Beweis, dass der Willensfreiheit nur Illusion ist.Hier handelt es sich um keine Absicht die philosophische Einsichten mit dem Ergebnissen der Neurowissenschaft zu konfrontieren. Es handelt sich mehr um einen Plädoyer zum komplementären Zugang. Am Beispiel der Diskussion der Willensfreiheit versucht die Autorin zu zeigen, dass echte philosophische Einsichten den empiristischen Fakten nicht widersprechen und umgekehrt. Zu Recht betont J. Seifert dass, die empiristische Ergebnisse philosophische Konstruktionen korrigieren können und philosophische Einsichten ihrerseits fehlerhafte Interpretationen bzw. die Konstruktionen der Naturwissenschaft korrigieren können. (shrink)

Myšlení Karla Marxe se stalo základem dialekticko-historicko materialistické filosofie a tak zvaného vědeckého komunismu. Marxův filosofický vývoj byl však složitý a před dialekticko-historicko materialistickou a komunistickou fází Marx prošel fází kritického idealismu a byl jedním z mladohegelovských filosofů hlásících se k určitému způsobu interpretace německého filosofa Hegela, kterou byly ospravedlňovány požadavky na radikální společenské změny. Ve stati je ukázáno, že mezi mladší, kriticko-idealistickou, a starší, dialekticko-historicko materialistickou fází je hlubší vztah než temporálně-kauzální či logický, a tento vztah je nazván implicitní (...) přítomností kriticko-idealistické fáze ve fázi dialekticko-historicko materialistické. V důsledku Marxova a Engelsova zásahu do vývoje komunistického hnutí, ve kterém získali vedoucí ideologickou pozici, se radikálně změnila obhajoba komunismu a na základě Marxova a Engelsova příspěvku vzniká tak zvaný vědecký komunismus a socialismus, který se snaží co nejméně argumentovat morálními důvody, ale budoucí vznik komunismu ospravedlňuje jako nutnost dějin, která vyplývá z vědeckého poznání. Tato transformace komunistického ideálu měla zásadní důsledky pro komunistické hnutí a budoucí vznik socialistických systémů, které se ideologicky dovolávaly Marxova učení. (shrink)

Nakon uvodnoga poglavlja, koje sažeto predstavlja temeljne teze Derridaovih ranih čitanja Freuda i Lacana, ovaj tekst nastoji ukazati na ulogu što su ju u njegovu kasnijem radu imali Nicolas Abraham i Maria Torok. Introjekcija/inkorporacija, kripta, kriptonimija, transgeneracijska sablast – ključni pojmovi njihove psihoanalize, nastali detaljnom revizijom Freudova koncepta tugovanja – predstavljaju temelj Derridaovim promišljanjima odnosa sablasnoga i tekstualnoga, te tugovanja kao etičkoga problema. Završno poglavlje, na primjerima tekstova o smrtima Rolanda Barthesa i Paula de Mana, demonstrira način kojim Derrida razrađuje (...) i prevladava opreku introjekcije i inkorporacije, odnosno normalnog i patološkog; aporije postfreudovskoga mišljenja tugovanja kao temeljnog oblika odnošenja prema drugome navode na ponovno promišljanje cjelokupnoga koncepta subjekta.This article’s introductory chapter summarizes the basic outlines of Derrida’s early readingsof Freud and Lacan, and the following chapters analyse the impact of Nicolas Abraham andMaria Torok on his later work. Introjection/incorporation, crypt, cryptonymy, transgenerationalphantom – the key ideas of their psychoanalysis, developed in a detailed revision of Freud’sconcept of mourning – provide the foundation for Derrida’s thinking on spectrality and text, aswell as for reconsidering mourning as an ethical problem. The concluding chapter demonstratesDerrida’s elaboration and overcoming of the opposition between introjection and incorporation in his writings on the deaths of Roland Barthes and Paul deMan: the post-Freudian aporias of mourning as a fundamental way of relating to the otherdemand a thorough rethinking of the concept of subject. (shrink)

Rad nastoji da predstavi filozofsku argumentaciju u prilog hriscanskoj ideji stvaranja sveta izlozenu u delu autora iz VII veka Maksima Ispovednika. Maksim Ispovednik je svoje ucenje o stvaranju razvio prativsi filozofske argumente svojih hriscanskih prethodnika, pre svih Grigorija Niskog, Nemesija Emeskog i Dionisija Areopagita. Srz Maksimove argumentcije slicna je ucenju o stvaranju sveta aleksandrijskog filozofa Jovana Filopona, ali njegovo ucenje obogaceno je i idejama pomenutih hriscanskih autora koje on dodatno razvija. Neke od ideja koje cine strukturu Maksimove filozofije stvaranja jesu: (...) petostruka podela bica, koja se vrhuni u podeli na stvorenu i nestvorenu prirodu, zatim pokret stvorenih bica prema Bogu koji je jedini istinski cilj njihovog kretanja, predvecno postojanje sveta u logosima kao izrazima Bozanske volje, Bozje promisljanje ne samo opstih nacela vec i individualnih bica i obozenje celokupne tvorevine kao prvenstvene svrhe stvaranja. Maksim svoje ideje vesto oblikuje koristeci se podjednako aristotelovskim, stoickim i neoplatonistickim filozofskim vokabularom. (shrink)

This article deals with the analysis of concepts of national identity and ethnicity as the "cluster of ideas" and/or concepts which have similar constitutive elements. This article intends to analyze the relationship between these concepts and the concept of memory culture. Finally, the author is attempting to discuss the concept of memory culture as the segment of cultural identity. U okviru ovog ogleda autorica predlaze utvrdjivanje zajednickih konstitutivnih elemenata pojmova nacionalni identitet i etnicitet, kao i promisljanje odnosa navedenih pojmova i (...) pojma kultura secanja. Ovi pojmovi se mogu analizirati kao " grozdovi ideja " i/ili skupine pojmova koji poseduju izvesne specificne konstitutivne elemente. U ogledu se predlaze razmatranje kulture secanja kao segmenta kulturnog identiteta. (shrink)

Zamah neoplatonističkih koncepcija i oživljavanje ideala antike uz zdušnu potporu petrarkističke lirike, u humanizmu i renesansi uzvisuju ženu na način nepojmljiv za srednjovjekovlje. Dubrovačko zakonodavstvo, već od ranije pod prevladavajućim utjecajem Crkve, bilježi značajne promjene u pozicioniranju žene u društvu, dok nove misaone orijentacije snažno utječu i na kulturni život. Tako se u Dubrovniku pojavljuju i prve pjesnikinje, a konstruira se i prvi mit o ženi, onaj o Cvijeti Zuzorić. Upravo njen suvremenik i dragi prijatelj Nikola Vitov Gučetić, svojim radovima (...) svjedoči novu mogućnost – ženski glas uklopljen u filozofski koncept i promoviran potpisom uglednog Dubrovčanina. Gučetić otvara prostor svog ljetnikovca, zaštićenog mjesta za »časna proučavanja«, dvjema ženama za njihove razgovore o ljepoti i ljubavi, a posvetu objavljenim Dijalozima upućuje još jednoj »vrlo dičnoj i prepoštovanoj gospoji«, Cvijetinoj sestri Niki. Time svojoj supruzi Maruši Gundulić i Cvijeti Zuzorić posredovano daje glas, ali i ime. U stilskom susretu pjesničkog i filozofskog, prožimanju aktera i interpretatora, premošćivanju od bogova do Boga, Gučetić prolazi tragovima autoriteta iz dobro mu znane filozofske tradicije, opredjeljujući se ipak već i samim podnaslovom za promišljanje ljubavi »u Platonovu duhu«. Ovaj rad otkriće žene prezentirano kroz ženski glas dovodi u vezu s Gučetićevim stavovima iznesenim u Upravljanju obitelji, djelu objavljenom desetak godina nakon Dijaloga o ljepoti i Dijaloga o ljubavi. Poseban naglasak stavljen je na Gučetićevo tematiziranje pojma ljubavi i snagu argumenata korištenih u rješavanju zagonetke moći, izvorišta i kompleksnosti ljubavi. (shrink)

The aim of this paper is to present how an innovative approach to teaching philosophy can effectively meet the requirements of the prescribed curriculum, and contribute to achieving the expected learning outcomes, interdisciplinary teaching and learning links, formative monitoring and evaluation of student achievements, to achieve educational subject goals. In this paper, the authors, considering comics as a kind of teaching medium, i.e., the application of the comic method in teaching, on the example of a scenario for a philosophy lesson (...) in high school show how it is possible to combine a comics approach to teaching philosophy with philosophy for children. Philosophy for children as well as the comic book approach to teaching philosophy are extremely complementary (they are provocative and dialogical, stimulate students' intellectual curiosity, develop critical and creative thinking, create a positive and stimulating learning environment), which allows them to be combined effectively. (shrink)

The author examines the character of the changes taking place in contemporary Serbian society. He emphasizes at the same time that contemporary Serbian philosophy is facing these crucial questions as well, which without it cannot be even addressed, let alone solved. The key difference between modern West European and contemporary Serbian societies, seen from the perspective of philosophy, is demonstrated most clearly in the manner of constituting institutions and transforming the modern Serbian society. In the process of building modern institutions (...) philosophy, not just in our country but throughout the Slavic East, has not had the role it played in Europe. Here lies the explanation why natural consciousness and an original ethos, though considerably modified, still remain unadapted and today represent a major obstacle to the establishment of the rule of European law. Without a change in the sense of justice and respect for the law it is impossible to accomplish the transformation of the society in which the law recognized by a democratic state could not be super ordinate to any reason. The crucial role of philosophy in this process is seen by the author not only in establishing modern European institutions and acceptance of the principle of European legislation, but above all in its influence on the transformation of the original ethos and establishment of new criteria on which the reflection, decision making and action of any individual would be based.. Autor u ovom radu nastoji da pokaze u cemu se sastoji sustinski karakter promenama koje se danas ostvaruju u savremenom srpskom drustvu, ukazujuci istovremeno, da i savremena srpska filozofija stoji pred tim sustinskim pitanjima, koja se bez njenog sudelovanja ne mogu na valjan nacin ni predociti, a kamo li da se mogu uvideti putevi njihovog razresenja. Kljucna razlika izmedju modernog zapadnoevropskog i savremenog srpskog drustva, sagledanog iz perspektive filozofije, najjasnije se pokazuje u nacinu konstituisanju institucija i nacina preobrazaja modernog srpskog drustva. U izgradnji modernih institucija filozofija, ne samo u nas, vec i na celom slovenskom istoku nije imala onu ulogu koju je imala u Evropi. U toj cinjenici nalazi se objasnjenje zasto su prirodna svest i izvorna obicajnost, iako znatno izmenjeni, ostali ipak neprilagodjeni i danas predstavljaju jednu od glavnih prepreka u uspostavljanju vladavine evropskog prava. Bez promene osecanja pravednosti i postovanja zakona nije moguce izvrsiti preobrazaj drustva u kojem pravo priznato od demokratske drzave ne bi moglo biti nadredjeno nikakvom umu. Kljucnu ulogu filozofije, autor ne vidi samo u uspostavljanju modernih evropskih institucija i prihvatanju nacela evropskog zakonodavstva, vec pre svega u njenom uticaju na preobrazaj izvornog etosa i uspostavljanje novih merila na kojima ce biti zasnovano promisljanje, odlucivanje i delanje svakog pojedinca.. (shrink)

The immediacy of daily encounters with gender roles, as well as the specific features of authoritarian mediation in their social shaping, make an analysis of gendered social interaction indispensable. In this paper the analysis is centered on the concept of social character, with special emphasis on authoritarianism as a continuous determinant of the transformation of natural sex into social construct of gender. It is precisely the authoritarian personality type that is the basis for alienated gender, dominated by sexism, a?natural? belonging (...) to the private or the public sphere of social life, suppression of individual human capacities, and reduction of choice. After a review of the theoretical conceptions of social character and authoritarianism, a historical-comparative analysis of authoritarianism is offered, where the latter is seen as an element of the social character within the perspective of the typology traditional - modern - postmodern society. It is argued in conclusion that, in spite of certain emancipatory achievements, men and women still tend to escape into the security of authoritarian alienation. Feminist theory remains a basic source for reflecting on these processes; therefore the author pleads for a wider acceptance of feminist insights as contributions to establishing a postmodern, interpretive?sociology in a new key?. Analiza drustvene interakcije medju polovima nametnuta je neposrednoscu svakodnevnog susretanja sa polnim ulogama, kao i specificnostima autoritarnog posredovanja u drustvenom uoblicavanju tih uloga. U ovom radu, analiza je organizovana oko pojma drustvenog karaktera, pri cemu se poseban naglasak stavlja na autoritarnost kao kontinuiranu determinantu preobrazaja prirodnog pola u drustveno konstruisanu kategoriju roda. Upravo je autoritarni tip licnosti podloga za otudjenu polnost, u kojoj dominiraju seksizam,?prirodno? pripadanje privatnoj ili javnoj sferi drustvenog zivota, suzbijanje individualnih ljudskih potencijala i suzavanje mogucnosti izbora. Posle pregleda teorijskih koncepcija drustvenog karaktera i pojma autoritarnosti, nudi se istorijsko-uporedna analiza prisustva autoritarnosti kao elementa drustvenog karaktera iz perspektive tipologije tradicionalno - moderno - postmoderno drustvo. Zakljucuje se da, i pored izvesnog ostvarenog emancipacijskog hoda, muskarci i zene jos uvek teze bekstvu u sigurnost autoritarne otudjenosti. Feministicka teorija ostaje nezaobilazna osnova za promisljanje ovih procesa, te se pledira za sire usvajanje feministickih uvida kao doprinosa oblikovanju jedne postmoderne, razumevajuce?sociologije u novome kljucu?. (shrink)

The issue of traditionalism versus modern subjectivism in the light of the conflict of Edmund Burke`s conservatism with the Enlightenment as the ideological basis of the French revolution was not discussed or studied sufficiently in our political and philosophical theory. In this paper we are reconsidering a theoretical debate between arising modern rationalism of Enlightenment and European traditionalism. The text further explains on the reasons for choosing this subject and course the research will take subsequently. An overview is provided of (...) the most important topics as well as a preliminary conception of the problem structure in this research. Considering the importance and overwhelming influence exhorted by French revolution it is only logical that the event of such magnitude met not only with approvals but with challenges and disputes as well, and all of it contributed to the theoretical considerations of the historical sense and purpose of this event. The aim of the project is to provide explanations and evaluations of the origins Enlightenment on one hand side and theoretically reconsidered traditionalism on the other. Looking at the dawn of modern era and evaluating these events would cast sharper light on the spirit of times of this crucial moment of history, and it would provide new basis for reconsideration of the achievements and implications of the fundamental ideas of Moderna. Pitanje odnosa tradicionalizma i moderne subjektivnosti, posebno u konkretnom kontekstu suceljavanja konzervativizma Edmunda Berka i prosvetiteljstva kao idejna osnove Francuske revolucije, i pored svog neospornog znacaja, kod nas ni izdaleka nije dovoljno razmotreno i osvetljeno. Radi se, dakle, o teorijskom suceljavanju starog evropskog tradicionalizma i nastupajuceg modernog prosvetiteljskog racionalizma. U tekstu se obrazlaze zbog cega je ova tema uzeta za predmet istrazivanja, kao i u kom smjeru ce se u osnovi istrazivanje kretati. Takodje, dat je pregled najvaznijih problemskih mjesta, relevantnih parametara, i kako je preliminarno zamisljena problemska struktura ovog istrazivanja. Posto Francuska revolucija predstavlja epohalni dogadjaj koji je opredijelio prelaz iz tradicionalne Evrope u moderno doba, sasvim je prirodno da je dogadjaj od takvog znacaja izazvao ne samo odobravanja, vec i reakciju i osporavanja, koja su sa svoje strane uticala na dalju teoretizaciju svrhe i smisla ovog istorijsko-drustvenog preokreta. Osnovni cilj istrazivanja je da se rasvjetli fundamentalna ravan nastanka kako prosvetiteljstva tako i teoretizovanog tradicionalizma, cime se umnogome doprinosi da se jasnije razaznaju svi slojevi prosvetiteljskog teorijskog koncepta, kao i teorijska utemeljenost konzervativizma, koji je u vidu tradicionalizma veoma dugo i bez razvijene teorijske podloge predstavljao neupitanu vladajucu formu za ukupan drustveni i politicki zivot. Ovakav pristup doprinosi da se jasnije osvjetli duh vremena na prelazu u moderno doba, u kome je doslo do radikalnog preokreta u svim sferama zivota. Neophodno je, dakle, da se i iz ove perspektive reaktualizuje promisljanje dometa i implikacija fundamentalnih ideja moderne. (shrink)

Knjiga jednoga od vodećih suvremenih talijanskih filozofa Giannija Vattima, Ecce komun, s podnaslovom Kako se novo-postaje ono što se bilo, značajna je iz nekoliko razloga. Prvi od njih leži u lucidnoj analizi tzv. »krize demokracije«, njenih institucija, te općenito predstavničkih tijela demokratskog političkog sistema. Povrh toga, ona ukazuje na krizu kapitalizma, koji nije u stanju smanjiti sve veće ekonomske razlike te čiji se razvoj pokazuje ekološki neodrživim. Osobito drugi dio knjige, prikazuje razvoj Vattimovih teoretskih promišljanja i posljedice tog razvoja na (...) njegove praktičko-političke stavove. Djelo ukazuje na ono što je novo u njegovu promišljanju, ali istovremeno i kako su te nove postavke i zaključci proizašli iz dosadašnjeg filozofskog puta autora. Konkretno djelo ukazuje kako promišljanje slabe misli, kritike apsolutnih vrijednosti, u ovom povijesnom trenutku nužno vodi zaključku da treba postati komunist. Isto tako na pitanje zašto čitati Ecce komun moglo bi se odgovoriti: zato da bi se u potpunosti shvatile ne samo praktično-teoretske implikacije Vattimove misli već i njezin razvojni put, pa utoliko i njezine osnove.This article examines Gianni Vattimo’s book-cum-political autobiography Ecce comu. Come si diventa ciò che si era . The principle value of this work lies in its discussion of the current political and theoretical position of the father of weak thought in relation to developments in his philosophical thought and his personal life. Vattimo’s position has been directly influenced by the concrete historical moment of widening economical differences and dominant “economicism”. More than any other previous work, in this book Vattimo calls for the need to think a communist ideal. With regard to the question over whether it is possible to be a communist today, Vattimo responds that not only is it a possibility but an imperative. In other words, if post-metaphysical philosophy of the present world intends to remain non-dogmatic, it must rediscover an anarchistic, libertarian and anti-totalitarian communism. Consequently, one of the goals of this paper is to explore what Vattimo means by being a Communist and his idea of Communism. The paper demonstrates that the Communism Vattimo has in mind is not a model of a perfect society but an ideal to follow in order to realize a truly democratic society. (shrink)

Paul Ricoeur dovodi u pitanje filozofiju subjekta. Njegove knjige Temps et récit i Soi-même comme un autre prožete su s barem tri filozofijske intencije: sebstvo ukoliko se suprotstavlja »ja« i odgovara na pitanje identiteta; identitet definiran kao idem-identitet i ipse-identitet, čija dijalektika upućuje na dva načina na koji se osobni identitet odnosi prema vremenu i tvori pojam sebstva; te drugi koji mnoštvom svojih figura obnavlja tradicionalnu dijalektiku Istoga i Drugoga. Autorica nastoji pokazati Ricoeurovo promišljanje u dijalogu s autorima kao (...) što su H. Arendt, E. Lévinas, J. Nabert, J. Greisch i dr.Paul Ricoeur met en question les philosophies du sujet. Ses livres Temps et récit et Soi-même comme un autre sont traversées par au moins trois intentions philosophiques: le soi, en tant qu’il s’oppose au « je » et qu’il répond à la question de son identité, l’identité narrative qui se définit par l’identité-idem et l’identité-ipse renvoyant aux deux manières dont l’identité personnelle se rapporte au temps et fonde la notion de soi; l’autre qui par ses multiples figures renouvelle la traditionnelle dialectique du Même et de l’Autre. L’auteur essaye de montrer la penseé du Ricoeur en dialogue avec H. Arendt, E. Lévinas, J. Nabert, J. Greisch etc. (shrink)

Naša stvarnost bilježi dramatične promjene u moralnim stavovima ljudi. Kršćanskim i pravno-filozofskim pristupom nastojimo, u svjetlu tih promjena, promišljati pitanje etičkog aspekta zahtjeva kompetentnog pacijenta da umre te odluke liječnika povodom toga zahtjeva. Ovo promišljanje spada u područje ispitivanja osnovnih ljudskih vrijednosti. Ističemo da ljudsko dostojanstvo – kao središnja vrijednost – nije određeno vanjskim uzrocima i ne ovisi o stanju čovjekova zdravlja ili bolesti, ono je nešto unutrašnje, bitno i neotuđivo. Dakle, izvire iz cjelokupne kvalitete čovjekovog života kao osobe, (...) kao duhovno-tjelesnog bića, obdarenog razumom i slobodom, samoodgovornošću i mogućnošću samoodređenja – ukoliko prihvaćamo da je stvoren na sliku Božju . Historijska prizma promatranja ovog problema je zaista šarolika, od potpunog opravdavanja ovakvih zahtjeva, preko jedinstvene osude, sve do danas kada ovo pitanje dovodi do vrlo teških i skoro nerješivih rasprava na područjima morala i prava, uz naglašavanje da dekriminalizacija ovakvih postupaka može dovesti do »klizave nizbrdice«.Naš je polazni stav, s kršćanske pozicije, da ne postoji tako nešto kao što je život bez vrijednosti. Dakle, ističemo kršćanski pristup ljudskom životu i dostojanstvu, koji podrazumijeva postavku da čovjek ne dodjeljuje život te ga samim time niti ne može oduzeti, bez obzira na okolnosti i teškoće koje ga prate.Our reality is facing dramatic changes in the moral attitudes of people. In the light of those changes we are trying to consider the issue of ethical aspect of the competent patient’s request to die and the physician’s decision about it. This elaboration is situated within the field of questioning the basic human values. It is emphasized that the human dignity – being the central value – is not determined by external causes and not dependable on the condition of a person’s health or illnesses. Human dignity is something integral, essential, and inalienable. Thus human dignity springs from the overall quality of human life as of a unique human being, spiritual and physical being gifted with reason and freedom, self-responsibility, and the possibility of self-defining – in case we accept that a man is created in the image and likeness of God . The historical prism of considering this problem comes in varieties of forms, from the complete justifications of these requests, or their condemnation, till the contemporary disputes in the field of morality and law, with an emphasis on the possibility of “slippery slope” argumentation this decriminalization might lead to.Our starting point, from the Christian position, is that something like life without the value does not exist. Therefore we are pointing out the Christian approach to human life and dignity which presupposes the thesis saying that man does not give a life and therefore can not take it away, regardless of the hardship he might be experiencing. (shrink)

Svojom teorijom pravednosti kao pravičnosti američki autor John Rawls ponudio je egalitarnu koncepciju pravednosti za demokratsko društvo. Kao liberal, ostao je dosljedan ideji da realizacija pravednosti podrazumijeva načelo jednakih sloboda i načelo jednakosti mogućnosti. Uz ta dva načela, Rawls drugom načelu pridružuje i načelo razlike koje za zadatak ima uklanjanje svih onih faktora koji su s moralnog stajališta proizvoljni. Specifičnost tog načela, koje traži promišljanje o drugome, izdvaja Rawlsovu teoriju iz korpusa liberalnih koncepcija pravednosti. U Rawlsovom filozofskom razvoju, počevši (...) od Teorije pravednosti, preko Političkog liberalizma, do Prava naroda i »Preispitivanja ideje javnog uma«, može se uočiti posustajanje u obrani tog načela. Čini se da je riječ više o praktičnom posustajanju nego o manjkavosti načela, posebice iz razloga što ga Rawls usko vezuje uz ideju solidarnosti te izgradnju ljudskog samopoštovanja.With his theory of justice as fairness, American philosopher John Rawls has offered an egalitarian conception of justice for a democratic society. As a liberal he assumed that realization of justice in democratic society presupposes the principle of equal liberties and the principle of fair equality of opportunity. In addition to these two principles of justice, Rawls added the difference principle. The main task of this principle is to reduce all factors which are arbitrary from a moral point of view. The specificity of this principle, which requires reflection on the other two, distinguishes Rawls’ theory from the rest of liberal conceptions of justice. In Rawls’ philosophical development beginning with A Theory of Justice, over the Political Liberalism to The Law of Peoples with “The Idea of Public Reason Revisited” we can see a kind of renouncement in defense of the difference principle. It seems to be more of a practical renouncement because John Rawls has showed that the principle of difference is closely associated with the idea of human solidarity and building of self-esteem. (shrink)

Iako opsežan, ovaj članak ima skromnu svrhu: sažeto i što je moguće jasnije iznijeti osnovne Kantove teze za promišljanje odnosa znanosti i religije, te pozvati na pomnjivo iščitavanje njegova opusa, kako bi u promišljanje odnosa znanosti i religije išli s Kantom, a ne mimo njega. Kantov opus nudi intrigantne povode da ga se pokuša isčitavati s ovoga stanovišta. Polazište je dano rezultatima Kritike čistoga uma. U njoj treba potražiti odgovore na pitanja: Kako je moguća priroda, iskustvo, spoznaja prirode (...) i sama prirodna znanost? Nakon toga biti će potrebno u istom djelu vidjeti kako Kant zasniva praktičnu slobodu koja omogućuje moral koji je osnova religije. Konačno, trebat će vidjeti koje posebnosti ima na umu zasnovana religija.Although extensive, this aricle has a modest purpose: to summarise and clearly expose Kant’s theses on relationship between philosophy, science and religion, and to evoke for close reading of his opus. That is all made in purpose of thinking this relation along with Kant, not without him. Kant’s offers intriguing reasons to be read from this standpoint. This standpoint is given with the results of his work Critique of Pure Reason. There should be found the answers to following questions: how nature is possible, how experience is possible, as well as knowledge of nature and natural science in itself? After that, it should be noted in the same work to see how practical freedom is founded by Kant, which enables morality as foundation of religion. Finally, it should be reflected what are the characteristics of religion based on Reason. (shrink)

Ovaj tekst ima za svoj cilj teoretski uvod u rad dvoje postmarksističkih teoretičara politike, Ernesta Laclaua i Chantal Mouffe. Fokus je na njihovu zajedničkom radu Hegemonija i socijalistička strategija, pomoću čije se teze o temeljnoj »nemogućnosti društva« stvaraju epistemološke mogućnosti za lakanovsko promišljanje pojmova ideologije, kao i samog pojma ‘Političkog’ ili pojma i definicije ‘Društva’. Autori pokušavaju kroz koncept hegemonije Antonia Gramscija definirati ključno polje za konstrukciju političke zajednice. Njihova se teorija tako stavlja u kontekst i psihoanalitičkog diskursa, no (...) i diskursa koji je u društvenim znanostima poznat pod nazivom »društveni konstruktivizam«.This paper has for it’s purpose theoretical introduction into the work of two postmarxist theoreticians of politics, Ernesto Lacalau and Chantal Mouffe. We will focus on their collaboratory work, Hegemony and Socialist Strategy, whose theses about the basic “impossibility of society” creates the foundations for the possibility of Lacanian theorizing of ideology, as well the notion of ‘Politics’, or the very notion of ‘Society’. Using Antonio Gramsci’s notion of hegemony, authors try to define the key field for the construction of political community. Their theory is contextualized as a psychoanalitical discourse, as well as discourse known in social sciences by the name of “social constructionism”. (shrink)

Rad se bavi određenim aspektima etičkih istraživanja koja su nastajala u posljednjih pedeset godina u Hrvatskoj, posebno analizom kritičkog preispitivanja temelja etike kao filozofske discipline, njezina značaja i dometa, postignutog u filozofsko-etičkom djelu Milana Kangrge. Pored toga, u radu se razmatra »etički udio« u bioetici, odnosno promišljanje značaja i uloge etike u okviru zasnivanja bioetike u Hrvatskoj.This paper is about certain aspects of ethical researches which have emerged during the last 50 years in Croatia, especially about analysis of critical (...) reexamination of establishing the ethics as a philosophical discipline, its significance and range, which has been done throughout the work of Milan Kangrga. In addition, this paper is considering the part ethics takes in bioethics, in other words reexams the significance and part of ethics within establishing the bioethics in Croatia. (shrink)

Critical thinking is important for each individual and for society: in the context of gaining knowledge, using the obtained knowledge, and in the context of preserving mental health. This makes it clear that the issue of critical thinking is complex and should be viewed multi-dimensionally and interdisciplinary. Therefore, this research (1) establishes the fundamental characteristics of critical thinking, that is, it talks about the nature of critical thinking. Then, (2) it explores the possibilities or the so-called strategies for the development (...) of critical thinking, and (3) looks at the development of critical thinking in relation to the real aspects of human development. The aim of this paper is to help conceptually resolve controversial issues that concern the nature of critical thinking and its development to, in the end, improve the level of asset and use of obtained knowledge, and to improve the preservation of the mental health of individuals and communities. (shrink)