T. Kuhn opposes in his articles on history of science the union of the philosophy and history of science. He is defending an interdisciplinary dialog between both sciences. A given problem would be explained there from the point of view od the philosophy of science and of the history of science but not by a unified point of view. However, Kuhn gave with his theory of scientific revolutions the basis for a new science: the theory of the development of science. (...) This science unifies even the analysis of the historical development of science with the rational reconstruction of the development of science. (shrink)

Riječ je o socijalno-epistemologijskoj kritici globalizacije koja funkcionira kao povlaštena slika svijeta, povlaštena znanstvena paradigma. Odnos između globalizacije i moći, globalizacije i politike znanja, u radu se analizira polazeći od krize legitimiteta znanja – krize smisla, uloge i društvene funkcije univerziteta kao najviše institucije znanja. Na početku modernosti znanje je označeno kao moć. Na kraju modernosti, u globalnom društvu znanja, sama moć – moć nametanja znanja u liku tehnoznanosti – određuje što može biti tretirano, testirano i priznato kao znanje. (...) Jedanaest ključnih stavova o globalizaciji iskazuju se u obliku gramatologijski nadopunjujućih antiteza o proturječnoj dinamici stvorenoj međusobnim preplitanjem politike znanja, moći i ideologije tržišnog fundamentalizma. Većina antiteza nastaje iz promišljenog suprotstavljanja hiperkapitalističkoj ideologiji tržišnog fundamentalizma. Ta ideologija nalazi se u osnovi dominantne ekonomske predstave o globalizaciji. Cilj rada je kritički preispitati raširenu popularnost pozitivističke naracije o globalizaciji, posebno o ‘globalnom društvu znanja’ i ‘novoj ekonomiji znanja’ . Problem je što dominantna ekonomimetička koncepcija globalizacije potpuno nekritički pretpostavlja da je pozitivirajuća upotreba pojma globalizacije samorazumljiva, koherentna, neproblematična, legitimna i opravdana. Suprotno tomu, pokazuje se da ‘globalizacija’ nije jasan nego da je veoma nejasan »pojam« , »koncept« , »paradigma « itd. Rad nastaje iz uvjerenja da globalizaciju nije moguće znanstveno legitimirati kao novu znanstvenu paradigmu. Činjenica da globalizacija unutar glavnih tokova znanosti ima ogromnu snagu, predstavlja stoga svojevrsni autoreferencijalni paradoks. Današnja ekonomska globalizacija rezultat je udruženog djelovanja znanstvene, tehničko-tehnološke, simboličke i realne nadmoći ekonomiziranog globalizacijskog diskursa, globaliziranih institucija znanja i drugih mehanizama. Ti mehanizmi globalizaciju i tržišni fundamentalizam nameću, promiču, kreiraju, rekreiraju i podržavaju kao jedinstven projekt koji se provodi u ime stvaranja novog »globalnog društva znanja«. This work is about social and epistemological criticism of globalization that functions as a privileged image of the world or a privileged paradigm. The relationship between globalization and power, and/or globalization and knowledge policy is analyzed in this work by proceeding from the crisis of knowledge legitimacy – the crisis of the purpose, role and social function of university as the highest institution of knowledge. At the beginning of modernity, knowledge was designated as power. At the end of modernity, in the global society of knowledge, the very power – the power of imposing knowledge in the form of technical science – prescribes what is to be treated, tested and acknowledged as knowledge itself. Eleven crucial statements on globalization are expressed in the form of grammatologically supplementing antitheses on the contradictory dynamics created by mutual interweaving of the knowledge policy, power and the market fundamentalism ideology. Most of these antitheses result from a deliberate opposition to the hyper capitalist ideology of market fundamentalism. This ideology is settled in the very basis of the predominant economical notion on globalization. The aim of this work is to re-examine critically the widespread popularity of the positivist narration on globalization, especially when related to “global society of knowledge” and “new economy of knowledge”. The problem is that the dominant economic-mimetic conception of globalization presumes in a highly uncritical way that the positivist use of the term globalization is self-understandable, coherent, uncomplicated, legitimate and justified. On the contrary, globalization does not appear as a clear, but a very ambiguous “term”, “concept”, “paradigm” etc. Our work results from the conviction that it is not possible to legitimate globalization scientifically as a new scientific paradigm. Therefore, the fact that globalization gathers enormous power within the main streams of science represents a special auto-referential paradox. The contemporary economical globalization is a result of mutual activities in the form of a scientific, technical-technological, symbolical and real predominance of a certain commercializing and globalizing discourse, globalizes institutions of knowledge and other mechanisms. These mechanisms impose, promote, create, re-create and support globalization as a unique project carried out in the name of establishing a new “global society of knowledge”. (shrink)

Jaspers odbija vulgarno shvaćanje odnosa teologije i filozofije, koje se temelji na suprotnosti vjere i znanja, objave i uma. Vjera nije iracionalna. Polarnost racionalnog i iracionalnog može voditi samo k smetenosti egzistencije. Filozofijska vjera kao vjera misaonog čovjeka, u svako je doba povezana sa znanjem. Iako su znanost i filozofija jedna za drugu vezane, među njima postoji razlika. Smisao znanosti nije znanstveno dokaziv, njega može samo filozofija osvijetliti.

Američki filozof Stanley Lewis Jaki, analizirajući kreativne momente u povijesti znanosti, zaključuje da staze kreativne znanosti i filozofski putovi prema Bogu sačinjavaju jedinstveni intelektualni pravac. Taj zaključak temelji na činjenicama da znanstvena metoda pretpostavlja koherentnu racionalnost kozmosa, te da je epistemologija svih kreativnih znanstvenika umjereni realizam. Inkorporiranje tih elemenata u filozofsko promatranje, prema našem autoru, nužno vodi ka klasičnim aposteriornim metafizičkim dokazima za Božje postojanje. Posebnu potvrdu te teze vidi u Gödelovim teoremima, čija primjena u kozmologiji dokazuje (...) kontingenciju svemira, temeljni princip svih aposteriornih dokaza za Božje postojanje.American philosopher Stanley Lewis Jaki, analysing creative moments in the history of science concludes that the ways of creative science and philosophical paths to the God consists unique intellectual vector. His conclusion is based on two facts: scientific method proposes coherent rationality of the Cosmos and that moderate realism is epistemology of all creative scientists. Incorporating such elements in philosophical perspective, by author, necessary leads to classical a posteriori metaphysical proofs of existence of God. He finds special confirmation of his thesis in Gödel’s theorems and its application in cosmology that proves contingence of the Universe, which is a basic principle of all a posteriori proofs of God existence. (shrink)

Pregledujem sedanje slepe ulice zahodne filozofije in predlagam nov začetek. V sedanjem trenutku prevladujejo tri najmočnejše pojmovne opcije; skepticizem, kognitivni privilegij in historicizem. Prvi je škandal, drugega zavračajo vse strani, tretji pa je trenutno dokaj zanemarjen. Historicizem ali zgodovinskost - pojem, daje mišljenje notranje historizirano, da je mišljenje zgodovina - je edini velik nov prispevek moderne filozofije k glavnim pojmovnim virom zahodne tradicije. Sodobna filozofija, posebno angloameriška analitična filozofija, je v bistvu nadaljevanje filozofije 17. stoletja in predkantovske (...) filozofije 18. stoletja, ki ju begajo »nepomembnosti« 19. stoletja; kontinentalna filozofija, v glavnem francoska in nemška, pa se je zdaj pripravljena prilagoditi ahistoricizmu analitične filozofije. Predlagam ponovno odkritje historicizma in prepoznam številne različne strategije, ki dajejo prednost taki politiki, za katero napovedujem, da bo še enkrat prišla na vrsto v naslednjem stoletju. Še posebej skrbno raziskujem vidike prve filozofije, zaprtih sistemov, rešitev problemov reference in predikacije, odnos med naravo in kulturo, odnos med realizmom in idealizmom in naravo ter funkcijo osebe ali sebstva. Ugotavljam, da se sodobna filozofija mora spoprijeti s prispevki Kantovega konstruktivizma in Heglove simbioze in iti preko obeh. Med dokazovanjem orišem splošno krivuljo zahodne filozofije vse do današnjih časov. (shrink)

Prikazani su elementi koji olakšavaju orijentaciju u prostoru »kontaminiranom« znanstvenim prisvajanjem istina, vrijednosti, »krunskih« dokaza i konačnih interpretacija. Iz spektra modernih disciplina »izvučena« je molekulska biologija kao model za razumijevanje mehanizama kojim prirodne znanosti privatiziraju sadržaje i područja koja pripadaju široj zajednici, odnosno čitavome društvu. U bogatome arsenalu molekulske biologije posebno se ističe metoda rekombinantne DNK koja je omogućila razvoj GMO-a.GMO-i su »klasična« znanstvena kontroverza u kojoj jedna strana prepoznaje »mutante« kao nepotrebne i defektne izume, dok ih druga (...) strana predstavlja gotovim receptom za rješavanje problema okoliša, prehrane i zdravlja.Razmotrena su četiri prigovora kojima se pokušava demistificirati znanstveni hvalospjev o GMO-u.This manuscript presents elements which enable better orientation in the area “contaminated“ with scientific confiscation of facts, values, crucial evidences, and final interpretations. From the spectrum of modern disciplines, molecular biology is selected as a model for understanding of mechanisms underlying scientific privatization of contents and areas which belong to local community and the whole society as well. The recombinant DNA method, which enabled development of GMO-s, is specifically emphasized in the rich arsenal of molecular biology.GMO-s present “classical” scientific controversy in which one side recognizes these “mutants” as unnecessary and flawed inventions, while the other side introduces them as readymade recipe for solving environment, food and health related problems.Four objections are considered in order to demystify scientific hymn about GMO. (shrink)

Rad se bavi umiješanošću promatrača kao ograničenjem u racionalnom spoznavanju svijeta i otvaranjem prostora za druge oblike spoznaje. U velikoj mjeri ta se problematika tiče odnosa znanosti i vjere, pa se u uvodnom dijelu rada polazi od odnosa vjere i znanosti, a koji je kroz povijest prolazio kroz različite faze. U prvom poglavlju analiziraju se upravo etape kroz koje je prolazio odnos vjere, odnosno religije i znanosti: jedinstvo u srednjovjekovnoj sintezi, razilaženje i sukob, dijalog i komplementarnost. Za (...) ostvarenje dijaloga između vjere i znanosti ponajprije je zaslužan papa Pio XII. svojom enciklikom Humani generis . Ipak, najveći doprinos dijaloškom odnosu vjere i znanosti dao je papa Ivan Pavao II. koji je smatrao da jedna drugoj može biti od velike koristi te da samo dinamički odnos između teologije i znanosti može otkriti granice koje čuvaju cjelovitost obiju disciplina. Na jednak način, veliki doprinos uspostavi dijaloga vjere i znanosti dali su i znanstvenici, kako sa strane teološko-filozofske misli, tako i sa strane prirodoslovnih znanosti, osobito fizičari.U ovom radu se čini jedan iskorak u pogledu određenosti i konkretnog sadržaja granice koju znanosti ne mogu prijeći i preko koje se nalazi prostor za druge oblike spoznaje i za vjeru. Polazi se od stava da je za proučavanje bilo koga predmeta taj predmet potrebno odvojiti od promatrača, kako bi ga ovaj mogao podvrgnuti objektivnom proučavanju. Sam po sebi, taj je stav opće prihvaćen u svim znanostima i filozofiji, ali je suviše uopćen da bi eliminirao sve oblike umiješanosti i rafinirane pogreške pri zaključivanju.Pokazuje se da se u termodinamici i u Newtonovoj mehanici može točno definirati takvo stajalište promatrača, kojim je on potpuno odvojen od pojave koju promatra i iz kojega je u stanju da promatranu pojavu objektivno ispita. Takvo se stajalište onda količinski razlikuje od drugih stajališta s kojima bi bio »umiješan« u pojavu koju proučava. U znanostima u kojima se to može učiniti eksperimentalno se osnivaju, nalaze i koriste zakoni koji se mogu zvati »objektivnima«. No i u takvim znanostima ima oblika umiješanosti koji mogu ostati skriveni desetljećima i duže. U radu se ukazuje na tri takva oblika diskretne umiješanosti u termodinamici i mehanici. Za znanosti u kojima se točno količinsko razdvajanje objektivnih i umiješanih stajališta promatrača nije moglo učiniti, ili se načelno ne može učiniti, ne može biti ni sigurnosti od umiješanosti i time od rafiniranih pogrešaka u racionalnom zaključivanju. Odatle se sa znatnom heurističkom snagom izvodi zaključak da se u područjima spoznaje kojima se bave znanosti i filozofija racionalnim zaključivanjem može učiniti rafinirana pogreška i da postoji prostor za druge oblike spoznaje i vjeru.The introductory part of the work deals with the relation between science and other forms of cognition which has undergone various phases throughout history. The first chapter analyses the stages through which the relation between faith, i.e. religion, and science has passed: unity in medieval synthesis, divergence and conflict, dialogue and complementarity. Much credit goes to Pope Pius XII with his encyclical Humani Generis for the development of dialogue between religion and science. However, Pope John Paul II made the greatest contribution to the dialogical relation between faith and science. He believed that their relation could be of great value and that only the dynamic relation between religion and science could discover the limits that hold the integrity of both disciplines. In the same way, scientists, those of the theological-philosophical thought as well as those of natural sciences, especially physicists, have made a great contribution to setting up a dialogue between religion and science.This work is a step forward regarding the determinateness and concrete content of the limit that sciences cannot cross and beyond which is a space for other forms of cognition and for faith. The starting point is a standpoint that if one wants to study a subject, that subject has to be set apart from the observer, so that it can be objectively studied. In itself, that standpoint has been universally accepted in all sciences and in philosophy too, but it is too generalized to eliminate all the forms of interference and refined errors when drawing conclusions.It is established that in thermodynamics and in Newton’s mechanics one can precisely define such a standpoint of the observer, by which he/she is completely detached from the phenomenon he/she is observing and from which he/she is able to research the observed phenomenon objectively. Such a standpoint quantitatively differs from other standpoints, by which he/she would be “involved” with the phenomenon he/she is investigating. In the sciences in which it is possible to do that, laws that can be called “objective” are experimentally passed and adopted. But even in such sciences there are forms of involvement that may remain hidden for decades and longer. This work points at such three forms of discrete involvement in thermodynamics and mechanics. For the sciences in which a precise quantitative separation between the observer’s objective and involved standpoints was not possible, or is not principally possible, there cannot be safety of involvement and consequently of refined errors in rational concluding. Hence, with considerable heuristic strength, the following conclusion is drawn: All sciences, including philosophy, should explicitly take and put forward a view that, by rational conclusions, it is possible to make a refined mistake in their areas of cognition and that there is room for other forms of cognition and for religion. (shrink)

Moj rad u vezi s Vicovom misli polazi od stajališta da sveukupna zapadna filozofska misao – kao uostalom i religija i moderna znanost – predstavlja proizvod čovjekovog obrambenog mehanizma protiv straha od smrti kao sveopćeg ništavila, odnosno kao obrana od evidentnosti da stvari izlaze iz ničega u kojem se, na kraju egzistencijalnog ciklusa, neminovno i vraćaju. Riječ je o evidentnosti koju je starogrčka filozofija prva evocirala i prikazala.U sklopu tog općeg filozofskog obrambenog mehanizma i Vicova »Nova znanost« promatrana je (...) kao još jedan pokušaj da se u kaotičnost još neuređenih društvenih činjenica uvede određeni epistemski red, tako da se fenomenološka zbilja obuhvati u jednom racionalnom totalitetu koji će ljudskom biću pružati sigurnost.U tom smislu, Vicova filozofija, a posebice njegovo glavno djelo Načela nove znanosti, zauzima posebno mjesto unutar zapadne filozofske tradicije, jer u sebi sadržava i ujedinjuje dvije važne komponente europske misli koje će se u moderno doba razvijati u različitim pravcima. Misli se, s jedne strane, na filozofsku misao koja će svoj vrhunac dostići u Hegelovoj sistematizaciji zapadne filozofske misli i, s druge strane, na modernu znanost koja će, u svojoj sve većoj specijalizaciji u sve partikularnije znanstvene discipline i parcijalizaciji same stvarnosti, istinu identificirati s djelotvornošću proučavanih činjenica, ostavljajući po strani apstraktnu, epistemsku istinu filozofije.My report on G. B. Vico’s thought moves from the assumption that all Western philosophy – just as religion and modern science – represents the product of the defence mechanism human beings use against the fear of death seen as absolute nothingness, that is defence from the evidence that things come from the nothingness to which, at the end of their existence, they imminently return. It is the obviousness that Greek philosophy has evoked and showed first.Within this general philosophical defence mechanism Vico’s “New Science” is also seen as an attempt to introduce a kind of epistemic order in the chaos of social facts not yet systemised according to reason, trying in this way to understand the phenomenological reality inside a rational whole capable of granting security to human beings.In this sense Vico’s philosophy and especially his main work, Modern Science, holds an important position in the Western philosophical tradition, as it contains and combines two important constituents of Western thought which in the modern age will develop in various directions. We are referring to the philosophical thought which will reach its climax in Hegel’s systematisation of Western philosophy and on the other hand, to the modern science that, considered its ever increasing specialisation into always more detailed scientific disciplines and the fragmentation of reality itself, will identify truth with the fulfilling efficacy of tested facts, leaving behind the abstract epistemic truth of philosophy. (shrink)

Članek obravnava korejsko in japonsko filozofijo v luči njunih filozofskih tradicij in ob prihodu filozofije kot znanosti, kot so jo razvijali v Evropi. Med pomembnimi korejskimi filozofi sta predstavljena Yi I in Yi Hwang. Slednji predvsem zaradi vpliva njegove filozofije Najvišjega Poslednjega in problematizacije neizrekljivega na področju psihofizičnega zavedanja, ki ostaja centralna točka azijskih filozofij. Od začetkov japonske filozofije prehaja članek na skupino tako imenovanih duhovnih intelektualcev, postmoderne filozofije in na teorije kultivacije telesa-duha Yuasa Yasua.

Hrvatsko filozofsko društvo jedan dio svojih aktivnosti usmjeruje prema filozofiji odgoja i problemima nastave. Najbolji primjer za to jest časopis Metodički ogledi, koji je specijaliziran za filozofiju odgoja. Njegov dijapazon obuhvaća i nastavu filozofije, logike i etike, ali i nastavu drugih predmeta, kako u osnovnom i srednjem školstvu tako i na sveučilištima. Časopisi Filozofska istraživanja i Synthesis philosophica redovito objavljuju radove iz odgojno-obrazovnog područja. Neko je vrijeme u izdanju HFD-a izlazio i časopis Logika, koji se bavio pitanjima nastave logike. U (...) biblioteci »Filozofska istraživanja« izdane su četiri knjige tematski vezane za filozofiju odgoja i nastavu filozofije. HFD je i organizator dva velika znanstvena skupa o toj problematici: Filozofija i obrazovanje i Filozofija i odgoj u suvremenom društvu . Potonji je skup rezultirao zbornikom Filozofija i odgoj u suvremenom društvu, ur. Milan Polić .Posebnu pozornost društvo posvećuje nastavi filozofske grupe predmeta. Osim što su članovi društva sudjelovali u izradi programa gore navedenih predmeta, HFD je suorganizator Natjecanja iz filozofije i logike. Inicijativa o priključenju naših učenika u Međunarodnu filozofsku olimpijadu upravo je krenula od Hrvatskog filozofskog društva.The Croatian Philosophical Society directs a part of its activities toward the philosophy of education and the problems of teaching. The instance best illustrating this is journal Metodički ogledi, specialized in the philosophy of education. Its range encompasses the teaching of not only philosophy, logic and ethics, but also other subjects, at primary, secondary or higher education levels. Journals Filozofska istraživanja and Synthesis philosophica publish papers from the field of education on a regular basis. Croatian Philosophical Society used to publish for a while journal named Logika, which dealt with the questions of teaching logic in schools. In the “Filozofska istraživanja” series, four books thematically related to the philosophy of education and philosophy teaching in schools have been published. The Society also organized two significant scientific conferences on the topic: Philosophy and Education and Philosophy and Education in Contemporary Society . The latter resulted in the publication of the collected papers entitled Philosophy and Education in Contemporary Society, ed. Milan Polić .Special attention within the Society is given to teaching philosophical group of subjects . In addition to the fact that society members participated in designing curricula for the aforementioned subjects, the Society is the co-organiser of the regular school competitions in philosophy and logic. Also, the initiative to include Croatian students into the International Philosophical Olympiad had its roots in the Croatian Philosophical Society. (shrink)

V pričujočem prispevku bom kritično presodil dva splošno sprejeta pristopa k umetnosti in estetiki, ki nakazujeta, da filozofska estetika ni več mogoča. Tako sociologija umetnosti kot tudi številni poststrukturalistični pristopi k umetnosti trdijo, da so pokazali, da sta tradicionalna umetnostna zgodovina in filozofija umetnosti nelegitimni. Sociologija umetnosti in poststrukturalistična teorija sta obe prišli - po povsem različnih poteh -do podobnega sklepa: estetika je v osnovi ideološki diskurz, ki mora biti demaskiran. Poskušal bom pokazati, da Bourdieujev pristop - čeprav (...) razjasni nekatere aspekte umetnostne presoje -resno napačno razlaga naravo sodobne filozofske estetike. Zdi se mi, da so mnogi poststrukturalistični misleci zagrešili isto napako, kot jo je Bourdieu: nagnjeni so k temu, da tradicionalno umetnostno in literarno zgodovino itd. razumejo kot neizpodbitno »logocentrično« in »esencialistično«. To je tako, kot da bi hoteli povedati, da mrrabiti vsaka, svojega imena vredna estetika esencialistična, nezgodovinska in zatorej ideološka. Trdim, daje koncept umetnosti, kot ga mi poznamo in ki seje izoblikoval v sedanjo obliko konec 18. stoletja, zgodovinski koncept. Umetnost, kot jo mi poznamo, ni večna, čeprav presega naše življenje. To pa ne pomeni, da umetniškega vzgiba, kije soroden simbolnemu in kije lahko uresničen na mnogo načinov v različnih zgodovinskih in kulturnih pogojih, ne moremo legitimno obravnavati kot stalno odliko človeške narave. Človek ni samo zoon politikon, temveč tudi zoon symbolikon. Estetika je med drugim racionalni odraz naše potrebe po simbolih ter naše zmožnosti simbolizacije. (shrink)

Prisutnost Heideggera u Hrvatskoj pokazuje se u rasprostranjenom čitanju i raspravljanju temeljnih pojmova njegova mišljenja, o čemu svjedoče tri internacionalna simpozija u 80-im godinama. Posrednici Heideggerove misli bili su sveučilišni profesori filozofije već u 60-ima.Najutjecajniji među njima, V. Sutlić, svoju filozofsku koncepciju artikulira i razvija kao »povijesno mišljenje«. Njegova intencija u radovima 60-ih godina jest svojevrsna sinteza Marxova i Heideggerova mišljenja, dok u knjizi Praksa rada kao znanstvena povijest imanentnom analizom pokazuje Marxovu misao u pripadnom joj povijesnom toposu ozbiljenja (...) Hegelove filozofije putem prakticiranja rada nošenog samonadmašivanjem znanosti. U temeljnim odrednicama »povijesnog mišljenja« – povijesni sklop , zgoda, čistina, zagovaranje povijesne otvorenosti – prepoznajemo odlučne pojmove Heideggerova mišljenja. G. Petrović zagovara trajni dijalog između Marxova i Heideggerova mišljenja, legitimirajući ga njihovom povijesnom usmjerenošću, u kojoj prednost daje Marxovu pojmu ‘revolucije’ naspram Heideggerovu ‘prispijeću bitka’.Die Anwesenheit Heideggers in Kroatien zeigt sich in der verbreiteten Erertörung der Grundbegriffe seines Denkens, wie das drei in den 80-er Jahren gehaltenen internationallen Symposien zeugen. Das Heideggersche Denken haben aber schon in den 60-er Jahren die Universitätsprofessoren der Philosophie vermittelt.V. Sutlić, der einflußreichste von ihnen, hat seine philosophische Konzeption als „geschichtliches Denken” artikuliert und entwickelt. In seinen Arbeiten der 60-er Jahren neigt er zu eigenartiger Synthese des Marxschen und Heideggerschen Denkens, während in dem Buch Die Praxis der Arbeit als wissenschaftliche Geschichte das Marxsche Denken in dem ihm zugehörigen geschichtlichen Topos freilegt. Das ist der Topos der Verwirklichung der Philosophie Hege1s durch das Praktizieren der von der sich selbst ständig übertreffenden Wissenschaft getragenen Arbeit. In den Grundbestimmungen des „geschichtlichen Denkens” – des geschichtliche Zusammenhang Sein – Dasein, Seiendes, das Ereignis, die Lichtung, das Befürworten der geschichtlichen Offenheit – erkennt man die entscheidenden Begriffe de Heideggerschen Denkens. G. Petrović befürwortet den dauerenden Dialog zwischen dem Denken Marx und Heideggers. Solchen Dialog berechtigt er mit der geschichtlichen Ausrichtung beider Denker in welcher Petrović den Vorteil der Revolution gegenüber dem Ankunft des Seins sieht. (shrink)

Komunikacija u znanosti je u osnovi uspostavljena kao komunikacija između razgovora unutar nekog znanstvenog područja. Znanstveni časopisi, konferencije itd. su temeljene na ovom principu. Naprimjer, pojam peer reviewa pretpostavlja takav kolegijalan, monodisciplinaran okvir. Međutim, multidisciplinarna istraživanja i angažman oko praktičnih problema primoravaju nas da situaciju sagledamo na novi način. Što bi mogla značiti multidisciplinarna rasprava? Kako izgraditi takvu raspravu? Je li takva rasprava samo sukob između nepomirljivih mišljenja – rat znanosti? U ispravnom dijalogu konačni sudac bi trebala biti (...) praksa, a ne znanstvena teorija. (shrink)

In this paper, through the analysis of the division of different scientific fields, we deal with the nature of mathematics as a scientific discipline. Through the historical analysis of the division of science, but also the analysis of the nature of mathematics and the ontological status of the objects that mathematics deals with, we show that the now-established divisions among scientific fields are the result of social circumstances and that mathematics itself is closer to the humanities than the natural sciences.

Slijedeći Fichteovu misao da »svatko izabire onakvu filozofiju kakav je tko čovjek«, u članku se ocrtavaju misaoni sklopovi stvaralačkoga opusa Ante Pažanina, u nastojanju da se na taj način osvijetle stožerne sastavnice njegove životne filozofije. Pažaninova istraživanja o filozofiji kao strogoj znanosti, fenomenologiji, praktičnoj filozofiji, etici i politici imaju znatan odjek i utjecaj ne samo u Hrvatskoj nego su zapažena i u svijetu. Na međunarodnoj pozornici privukla je zanimanje njegova osebujna koncepcija normativne političke filozofije u kojoj kritički rasvjetljuje i (...) ukazuje na posljetke suvremene znanstveno-tehničke civilizacije. Nasuprot novovjekovnom odvajanju etike od prava i politike, Pažanin se oslonio na aristotelovsku tradiciju praktične filozofije koja polazi od jedinstva etike i politike. Praktičnu filozofiju promatra kao samostalno i neovisno područje o poietičnoj techne i teoretskoj episteme. Takav pristup praktičnoj filozofiji nadilazi poteškoće aprirornoga univerzalizma teoretskoga utemeljenja etičkih normi te bolje odgovara suvremenoj raznovrsnosti svijeta života i njegovoj složenosti. Pažaninovu životnu filozofsku misiju može se prispodobiti Gadamerovu opisu »nasljedovanja« Aristotela u nastojanju filozofa da se pomoću filozofske teorije stavi u službu ljudske prakse. Njegova je praktična životna filozofija svojevrsno misaono nastojanje oko razumijevanja i posuvremenjenja odnosa između refleksivnih oblika teorije i praktične umnosti povijesnoga svijeta života. Filozofska refleksija za njega ima zadaću ne samo primjereno razumjeti praktični svijet nego ga time i odgovorno mijenjati u nastojanju za ozbiljenjem najvišega ljudskog dobra kao bitne svrhe čovjekova življenja. (shrink)

Ova filozofska analiza psihoterapijskih pristupa temelji se na tezi o znanstvenolikosti životne filozofije. Filozofija života je koncept koji je prisutan u svakoj važnijoj psihoterapiji, bilo na jasan bilo na implicitan način. Rabili smo nekoliko načina istraživanja filozofske pozadine psihoterapija: povijesnu i konceptualnu analizu, dvofaktorski model ontološko-epistemološkog prostora, socijalne mreže i filozofske škole i njihov utjecaj na povijest psihologije, te neke specifične probleme iz područja filozofije znanosti. U završnom odjeljku smo analizirali pokret filozofskog savjetovanja. Istražili smo njegove značajke, te (...) poveznice s psihoterapijom.This philosophical analysis of psychotherapeutic approaches is based upon thesis of scientific character of one’s philosophy of life. Notion of philosophy of life is present in each major psychotherapeutic approach, in either explicit or implicit matter.Modes of philosophical inquiry include historical and concept analysis, two factor model of ontological-epistemological space, social networks in the philosophical schools and their impact on the history of psychology, and some specific issues in the philosophy of science.Finally, philosophical counseling movement is examined. What is typical for this movement and what sort of connections does it have with psychotherapy is covered. (shrink)

Za svjetlo možemo reći da je istinski razbuđivač mišljenja , kako u metafizici tako u prirodnoj filozofiji i znanosti. Želimo ukazati na posebnost Petrića kao onoga mislioca s kojim je dokončana epoha od antike nasljeđene metafizike svjetla i koji otvara put za novovjekovnu fiziku svjetla, naročito u djelu Panaugia, ali ne samo u njemu. Nakon Petrića uslijedila su brojna uzbudljiva znanstvena otkrića koja su rezultirala dubokim uvidima u narav svjetla, u geometriji, a posebice u fizikalnoj optici: svjetlo se (...) širi konačnom brzinom, složeno je, dio je elektromagnetskog spektra zračenja, djeluje na materiju , dovedeno je u svezu s masom i energijom. Ono nas začuđuje dualnošću svoje prirode čestice i vala. Istraživanjem zračenja tamnog tijela, suprotnosti vidljivog svjetla, otvorena je epoha kvantne fizike. Pitamo: Možemo li na osnovu mnoštva znanja o svjetlu do kojih su došli fizičari govoriti o bîti svjetla ? Fotonika je nova epoha u komunikacijskoj tehnologiji. Što tek treba očekivati od istraživanja fotosinteze?Light has been defined as a true instigator of thought both in metaphysicsand in philosophy of natureand science. This article focuses on the exceptional position of Frane Petrić as the philosopher with whom the epoch of metaphysics of light inherited fromantiquityended and the path for the new epoch of the physics of light started – especially inhiswork Panaugia,though not only in it. AfterPetrić, numerousexciting scientific discoveries occurred that resulted in profoundinsights into the nature of light – in geometry,and especiallyinphysical optics: light travels with finite speed, it is complex, it is part of electromagneticspecterof radiation, it has effect on matter , it has been relatedto mass and energy.Lightamazes us with the duality of its natureas both a particle and a wave. The researchon theradiationof dark objects and the contrast with visible light has opened the epoch of quantumphysics.The question this lectureposes is: Based on the body of knowledge about light accumulatedby the physicists, could we talk about the essence of light ? Photonics isanew epoch in communication technology.What then could we expect from the research on photosynthesis? (shrink)

VSEBINAPredgovor k prvi izdajiPredgovor k drugi izdajiUvodI. O razliki med čistim in empiričnim spoznanjemII. V posesti imamo neka apriorna spoznanja, in celo navadni razum ni nikoli brez takšnih spoznanjIII. Filozofija potrebuje neko znanost, ki bi določila možnost, principe in obseg vseh apriornih spoznanjIV. O razliki med analitičnimi in sintetičnimi sodbamiV. V vseh teoretičnih znanostih uma so kot principi vsebovane apriorne sinteticne sodbeVI. Obča naloga čistega umaVII. Ideja in razdelitev posebne znanosti z imenom kritika čistega uma1. Transcendentalni nauk o (...) elementihPrvi del. Transcendentalna estetika§ 1.Prvi odsek. O prostoru§ 2. Metafizična ekspozicija tega pojma§ 3. Transcendentalna ekspozicija pojma prostoraSklepi iz gornjih pojmovDrugi odsek. O času§ 4. Metafizična ekspozicija pojma časa§ 5. Transcendentalna ekspozicija pojma časa§ 6. Sklepi iz teh pojmov§ 7. Pojasnilo§ 8. Obče opombe k transcendentalni estetikiZaključek transcendentalne estetikeDrugi del. Transcendentalna logikaUvod. Ideja transcendentalne logikeI. O logiki nasplohII. O transcendentalni logikiIII. O razdelitvi obče logike na analitiko in dialektikoIV. O razdelitvi transcendentalne logike na transcendentalno analitiko in dialektikoPrvi razdelek. Transcendentalna analitikaPrva knjiga. Analitika pojmovPrvo poglavje. O vodilu za odkrtije vseh čistih razumskih pojmovPrvi odsek. O logični rabi razuma nasplohDrugi odsek§ 9. O logični funkciji razuma v sodbahTretji odsek§ 10. O čistih razumskih pojmih ali kategorijah§ 11.§ 12.Drugo poglavje. O dedukciji čistih razumskih pojmovPrvi odsek§ 13. O principih transcendentalne dedukcije nasploh[§ 14.] Prehod k transcendentalni dedukciji kategorijDrugi odsek. Transcendentalna dedukcija čistih razumskih pojmov [B]§ 15. O možnosti povezave nasploh§ 16. O izvorni sintetični enotnosti apercepcije§ 17. Načelo sintetične enotnosti apercepcije je najvišji princip vse rabe razuma§ 18. Kaj je objektivna enotnost samozavedanja§ 19. Logična forma vseh sodb je v objektivni enotnosti apercepcije v njih vsebovanih pojmov§ 20. Vsi čutni zori so podvrženi kategorijam kot pogojem, pod katerimi se njihovo raznoterje edino lahko združi v eno zavest§ 21. Opomba§ 22. Kategorija nima nobene druge rabe za spoznanje reči, kot je njena aplikacija na predmete izkustva§ 23.§ 24. O aplikaciji kategorij na predmete čutov nasploh§ 25.§ 26. Transcendentalna dedukcija obče možne izkustvene rabe čistih razumskih pojmov§ 27. Rezultat te dedukcije razumskih pojmovDrugi odsek. O apriornih temeljih za možnost izkustva [A]Vnaprejšnje opozorilo1. O sintezi aprehenzije v zoru2. O sintezi reprodukcije v upodobitvi3. O sintezi rekognicije v pojmu4. Preliminarna razlaga možnosti kategorij kot apriornih spoznanjTretji odsek. O razmerju razuma do predmetov nasploh in možnosti, da jih spoznamo apriori [A]Sumarična predstavitev pravilnosti in edine možnosti te dedukcije čistih razumskih pojmov [A]Druga knjiga. Analitika načelUvod. O transcendentalni razsodni moči nasplohPrvo poglavje. O shematizmu čistih razumskih pojmov. (shrink)

Tekst predstavlja osvrt na knjigu Nikole Skledara Filozofija i život i pokušaj je kritičkog prikaza, u osnovnim crtama, njegova teorijskog i intelektualnog profila, uzimajući u obzir i neke druge njegove knjige. Osnovni je cilj pokazati jednu izgrađenu i izvorno otvorenu antropologiju koja, u interpretaciji čovjekova povijesnog opstanka, ima egzistencijalni, hermeneutički i humanistički karakter. Tekst razmatra glavne teme kao što su: odnos filozofije i suvremenog života, suvremeni odgoj/obrazovanje i filozofija čovjeka, integralna bioetika, filozofija prema religiji i znanosti, (...) eros i thanatos, o životu poslije smrti, filozofijske osnove znanosti, iz opusa naših filozofa i dr.This text is a review of Nikola Skledar’s book Philosophy and Life, but it also represents an attempt to critically outline the author’s theoretical and intelectual profile taking into account his other books. The main objective of the text is to present developed and original open anthropology which has existential, hermeneutical and humanist character in interpretation of the man’s historic subsistence. The text examines principal themes like: the relation between the philosophy and contemporary life, modern education/schooling and the philosophy of man, integral bio-ethics, philosophy towards religion and science, eros and thanatos, about the life after death, philosophical foundations of science, from the work of our philosophers, etc. (shrink)

Suvremenu kognitivnu znanost ne možemo razumjeti bez najnovijeg razvoja računalne znanosti, umjetne inteligencije , robotike, neuroznanosti, biologije, lingvistike i psihologije. Kako klasična analitička filozofija, tako i tradicionalna AI pretpostavile su da sve vrste znanja moramo prikazati formalnim ili programskim jezicima. Ova je pretpostavka u proturječju s nedavnim uvidima u biologiju evolucije i razvojnu psihologiju ljudskog organizma. Većina je našega znanja implicitna i nesvjesna. To nije formalno prikazano, nego utjelovljeno znanje koje učimo radeći, a razumijevamo tjelesnim suodnosom s ekološkim (...) nišama i društvenim okolišima. To vrijedi ne samo za vještine na niskoj razini nego i za visokorazinska područja kategorizacije, jezika i apstraktnog mišljenja. Utjelovljena kognitivna znanost, AI, kao i robotika pokušavaju umjetnom evolucijom stvoriti utjelovljeni um. S filozofskoga gledišta, zapanjuje da tradicionalni pojmovi kognitivne znanosti i AI s formalnim predodžbama znanja pripadaju tradicionalnoj liniji filozofije.Modern cognitive science cannot be understood without recent developments in computer science,Artificial Intelligence , robotics, neuroscience, biology, linguistics, and psychology. Classic analyticphilosophy as well as traditional AI assumed that all kinds of knowledge must explicitly be representedby formal or programming languages. This assumption is in contradiction to recent insightsinto the biology of evolution and developmental psychology of the human organism. Most ofour knowledge is implicit and unconscious. It is not formally represented, but embodied knowledgewhich is learnt by doing and understood by bodily interacting with ecological niches and social environments.That is true not only for low-level skills, but even for high-level domains of categorization,language, and abstract thinking. Embodied cognitive science, AI, and robotics try to build theembodied mind in an artificial evolution. From a philosophical point of view, it is amazing that thenew ideas of embodied mind and robotics have deep roots in the history of philosophy. (shrink)

istovremeno otkriva Božje tragove. Štoviše, po njemu je upravo pomoću prirodnih znanosti moguće uhvatiti i shvatiti Božju za-misao. Ovakvo gledanje na prirodu u XVIII. stoljeću je sačinjavalo sukus »prirodne teologije«. No, Einsteinov život i djelo se smještaju cijela dva stoljeća kasnije. Stoga je sasvim na mjestu istraživanje nekih teoloških implikacija Einsteinove fizikalne slike svijeta. Jer upravo je Einstein svojim najvažnijim prirodoznanstvenim otkrićima, točnije specijalnom teorijom relativnosti i općom teorijom relativnosti istovremeno »pokopao« dva i pol stoljeća dugu vladavinu newtonovske slike (...) svemira, bazirane na fizikalnim postulatima klasične mehanike, i postavio solidne temelje za uspostavu nove slike svemira, bazirane na fizikalnim postulatima kvantne mehanike i na načelu neodređenosti. Tom je epohalnom obratu, u smislu znanstvene revolucije i smjene paradigme , kumovao Einstein, koji je doslovno potkopao tradicionalne temelje poimanja stvarnosti, svodeći takoreći sav problem na jednu konstataciju: »Jedina stvar koja je neshvatljiva o svijetu jest ta da je on shvatljiv« . A ta je činjenica uvjetovala burnu filozofsku i teološku raspravu koja traje do danas. No, na pitanje canterburyjskog nadbiskupa R. Th. Davidsona: »Kakav bi učinak relativnost mogla imati na religiju?«, Einstein je bez oklijevanja odgovorio: »Nikakav. Relativnost je čisto znanstvena stvar i nema ništa s religijom.« Istina, direktno ne baš, ali indirektno veoma kompleksan i izazovan učinak. Stoga su u istraživanjima teoloških implikacija Einsteinove fizikalne slike svijeta dva teološka pitanjaneizbježna. Prvo, što točno znači riječ ‘Bog’ za Einsteina? Drugo, koje implikacije ima priziv na Boga za Einsteinovu matematiku i fiziku? Budući da, nasuprot uvjerenju mnogih u Einsteinov ateizam, postoji također uvjerenje mnogih u njegovo duboko religiozno iskustvo koje se temeljilo na štovanju »misterija« svemira, nameće se i treće, najzahtjevnije teološko pitanje, čiji odgovor doduše ne ovisi o odgovorima na prethodna dva pitanja, ali itekako može baciti dragocjeno svjetlo na njihov smisao i značenje. Naime, i židovska i kršćanska i islamska teologija polaze od vjere u jednoga Boga kao Stvoritelja svijeta. Svijet je, stoga, eminentno stvorenje, tj. učinak Božje stvarateljske volje, dakako, misleći pritom pod pojmomsvijeta cjelokupnu materijalnu stvarnost, a ne samo ljudski svijet. Teologija, dakle, govori o svijetu kao stvorenju, dok prirodne znanosti govore o svijetu kao prirodi, tj. govore o prirodnom svijetu. To je razlog zašto kršćanska teologija ne može ostati postrance glede načina prirodoznanstvenog opisivanja svijeta, budući da je u samu narav teologije upisan zahtjev za neprestanim preispitivanjem uvjeta i mogućnosti usklađivanja tih opisivanja s pretpostavljenomvjerom u Bog kao Stvoritelja svijeta. Židovska i kršćanska vjera u stvaranje svijeta potvrđuje da ama baš ništa ne postoji što ne bi bilo stvoreno od Boga, pa tako ni materija. Dakle, treće teološko pitanje možemo formulirati ovako: Kakav je odnos realno moguć između Boga i njegova stvorenja u kontekstu nove – prirodoznanstvene – slike svijeta?The research of religious experience of great minds since ever represents demanded, but yetprovocative and controversial enterprise. And when that research is focused on one of the mostrenowned physicists of the twentieth century, which could also mean of all times, Albert Einstein, than the subject obtains in weight, but no doubt also in attractiveness. Thisfactis due to the pureevidence of Einstein’svery often mentions of religionand God in hisscientificand popular writings. Maybe often mentions of Einstein’spersonal views of religionandGod arefar moresignificant in his private letters and various public meetings with people.For example, Max Jammer,a philosopher,physicist, and former Rector of the Bar-IlanUniversityof Jerusalem in Israel, illuminating meticulously Einstein’sintimate, e.g. personal,andprofessional,e.g. scientific, relationto religion,affirms that his physical cognitions andhis understanding of religion are profoundly bound. For Einstein, in such supposed complex ofrelations, the cognition of nature simultaneously reveals Divine traces. Moreover, according tohim precisely by means of natural sciences becomes possible to capture and comprehend Divinethought. Indeed, such view of nature in eighteenth century formed a core of natural theology.However, Einstein’s life and work find place two and a half centuries later. Therefore it is aright place to research some theological implications of Einstein’s physical, e.g. scientific, viewof world, because just Einstein by his most important scientific discoveries, more exactly byspecial and general theory of relativity, simultaneously “buried” two anda half centuries dominated Newtonean mechanistic worldview, based on physical postulates ofclassical mechanics, and placed solid foundations for later establishing a new worldview, basedon physical postulates of quantum mechanics and the uncertainty principle. Behind this epochmakingturn, in terms of scientific revolutionand paradigm shift , was Einstein wholiterallyundermined the traditional foundations of comprehensionsof reality,reducing,so tospeak,a whole issue at one sentence: “The only thing that is incomprehensibleabout the worldisthat it is comprehensible”. This whole story has stipulated tempestuous philosophicaland theological debates, and these debates aregoing on up to nowadays. On the quest ofRandallThomas Davidson, the Archbishopof Canterbury: “What effect relativitywould haveonreligion?”Einstein without hesitation replied:“None. Relativity is a purelyscientific matterandhas nothing to do with religion”.Is this true? Indeed, none could be true for directeffects,butthose indirectprovokedvery complex and defiant challenges for theological explanations ofthecreatedreality.Thereforetwo theological questions seem to be unavoidable within researchoftheological implications of Einstein’sworldview.First, what exactly means a word‘God’forEinstein?Second, what implications have an appeal to God for Einstein’smathematics andphysics?Since vis-à-vis conviction of many in Einstein’satheism, thereis also conviction ofmanyin his deep religiousexperience originally based on devotion of “mystery” of the universe,than raises the thirdand the most demanded theological question, whose answer to be suredoesn’tdepend upon answers on previoustwo, but can cast some light on their true meaning.Namely,Jewish, Christian, and Islamic theology is presupposinga faith in one God as Creatorofthe world. Thereforethe world is eminently creationor directeffect of the agency of Divinecreativewill. The word‘world’embraces herean entirematerial reality,and not only the worldofman. Consequently,theology speaks about world as creation,while natural sciences speakaboutworld as naturethat is as natural world. This is the motive why Christian theology cannotremainat a distance fromfashion of natural-scientific description of the world, since it is inscribedin the same coreof theology a demand for continuous reexaminationof conditions andpossibilitiesfor harmonizing of those descriptions with supposed faith in one God as Creatorofthe world. Jewish and Christian faith in the creationof the world confirms that just nothingexists,neither matter as well, without Divine creativewill. Now the thirdtheological questionsoundslike this: What a relationis reallypossible between God and His creationin the contextofa new – natural-scientific – worldview? (shrink)

Ovaj rad govori o odnosu znanosti i filozofije ili, preciznije, o naturalizaciji filozofije. U prvom dijelu rada namjeravamo predstaviti Quineov teorijski okvir vezan za znanstveni utjecaj na filozofski diskurs i istraživanje. Quine je u svojim filozofskim spisima naglašavao važnost znanosti, u naturaliziranim ili normativnim epistemološkim oblicima. Ideja jedne održivije pozicije znanja utemeljene na znanosti često se smatra središnjom idejom Quineove epistemologije. Daleko od bilo kakvog oblika kozmičkog egzila, i filozofi, prema Quineu, prihvaćaju najbolje znanje koje im je (...) u određenom trenutku dostupno.Sličan fenomen pronalazimo u Descartesovom konceptu životinjskih duhova te se time potvrđuje teza o upotrebi najboljeg dostupnog znanstvenog znanja u određenom trenutku. Quineovu koncepciju, razvijenu u području analitičke filozofije, analiziramo na primjeru Descartesovog pojma životinjskih duhova, gdje se pokazuje utjecaj dominantne znanstvene paradigme na filozofski diskurs. Budući da Quineov okvir smatramo vrlo relevantnim, njegovo smo stajalište usvojili kao svojevrsnu interpretativnu paradigmu koja nam pomaže da bolje razumijemo određeni problem iz domene povijesti filozofije. Drugi dio rada analizira pojam životinjskih duhova koji su u Descartesovoj filozofiji shvaćeni kao posrednički entiteti koji povezuju um i tijelo. Nekoć snažna znanstvena ideja, životinjski duhovi su gotovo iščezli s napretkom znanosti te su zamijenjeni drugim znanstvenim paradigmama. Pojam životinjskih duhova smatran je Descartesovom kritičkom točkom i stoga je često zanemaren u filozofskim analizama. U ovom radu iznosimo hipotezu o tome kako je znanost preobrazila Descartesov filozofski diskurs analizirajući neobičan slučaj životinjskih duhova, pokazujući u isto vrijeme ograničenja i nedostatke novog modusa philosophandi. (shrink)

Raspravljamo o ulozi predpojmovnog kompleksnog mišljenja u znanstvenoj spoznaji i razvoju znanosti. Kompleksno mišljenje sa svom heterogenošću i imaginacijom omogućuje pojmovne strukture i reorganizaciju cjelokupnih teorijskih mreža, ali to 'naplaćuje' latentnim prisustvom protislovja i nekonzistentnosti. Galilei još nema izrađenu potpunu pojmovnu shemu mehanike, pa možemo reći da je njegove teorijska osnova uronjena u kompleksnu razinu, ali se oslanja na matematičku strukturu i eksperiment i time uspjeva formirati jednu stabilnu teorijsku organizaciju. Možemo u izvesnom smislu reći da je time kompleksno (...) mišljenje u znanosti bilo podignuto na višu razinu i dovedeno u pred-paradigmatično razdoblje. (shrink)

V svojem predavanju imam »humanistiko« za skupek disciplin, katerega jedro tvorijo duhoslovne znanosti – Geisteswissenschaften. Zgodovino oziroma zgodovinopisje pa imam za paradigmatični primer humanistične znanosti, ki se razprostira med dvema poloma znanosti in umetnosti. Na enem koncu imamo postopke, povezane z ravnanjem z arhivi, na drugem pa vrsto besednih izrazov, zaradi katerih je zgodovina del literature. Vmes je dihotomija med razlago in razumevanjem, namreč obseg sredstev, s katerimi zgodovinarji skušajo odgovoriti na vprašanja kot: »Zakaj se je (...) zgodil ta dogodek, zakaj so ti ljudje naredili to in to?« Ta razlagalna sredstva s stavkom zato – lingvistično značilnostjo vseh odgovorov na vprašanje zakaj? - ravnajo na različne načine; vemo pa, kako raznolika je lahko raba stavka zato. Spoj razlage in razumevanja med poloma dokumentaristike in literature, je dober primer zmesi znanosti in umetnosti v celotnem zgodovinskem procesu.My lecture takes “Humanities” to be the collection of disciplines, the core of which is the human sciences – Geisteswissenschaften. History or historiography on the other hand provides a paradigmatic example of human sciences, which expands between two poles of science and art. On the one side, there are procedures related to archive management, and on the other a number of lexical expressions which make history part of literature. In between there is a dichotomy between interpretation and understanding, i.e. a scope of means with which historians attempt to answer the questions such as: “Why has this event taken place, why have these people done this and that? In the because sentence, these interpretative means– linguistic feature of all answers to the question why? – behave in various ways; it is well-known, however, how numerous and various the usage of the sentence because can be. The combination of interpretation and understanding between the poles of documentaries and literature provides an excellent example of the mixture of science and art in the historical process as a whole. (shrink)

Ovoj clanak se bavi Bourdieuovom analizom naucnog polja. U prvom delu ovog teksta autorka ispituje burdijeovsko vidjenje strukture i dinamike polja nauke. Drugi deo teksta je posvecen razmatranju osnovnih epistemoloskih i metodoloskih pretpostavki jedne nauke o naucnom polju, koje Bourdieu razvija kroz dijalog sa cetiri, po njemu, relevantne tradicije u sociologiji i filozofiji nauke: strukturalno-funkcionalistickom ili mertonovskom tradicijom sociologije nauke, teorijom normalne nauke i naucnih revolucija Thomasa Kuhna, jakim programom Davida Bloora i studijama laboratorijskog zivota. Treci deo je nacrt za (...) sociolosku, vidi burdijeovsku, kritiku sholastickog uma, narocito njegovih ispoljavanja u domenu saznanja, u domenu etike i u domenu estetike. (shrink)

Interesuje nas, prednost koju Delez daje sintagmi?revolucionarna institucija? u odnosu na manje originalnu sintagmu?institucionalna revolucija?. Delez nekoliko puta upotrebljava u svojim tekstovima?revolucionarna institucija?, sigurno sasvim svestan da ova sintagma ima jednu prilicno haoticnu i nejasnu istoriju tokom post-revolucionarnog perioda, ali i da je ona savrseno u duhu Sanzistovih namera. Treba da proverimo da li ova sintagma najbolje opisuje jednu Delezovu imaginarnu teoriju institucije, ali i njegov angazman u teoriji uopste. Preeliminarna teskoca, koja automatski dovodi u pitanje i devalvira nasu intervenciju, (...) jeste Delezovo odbijanje da on s?m zaista tematizuje instituciju i svoj napor, te da zaista odgovori na pitanja koja s?m postavlja pedesetih godina proslog veka:?sta je to sto objasnjava instituciju?? i?koje bi to trebalo da budu savrsene institucije, to jest one koje se suprotstavljaju svakom ugovoru i pretpostavljaju tek najmanji broj zakona??. (shrink)

U ovom tekstu pokusacu da protumacim promene kod Nea, glavnog lika trilogije Matriks, na zaledju Platonovih i Dekartovih ideja, kao i Hegelovih iz Filozofije istorije i Fenomenologije duha. Iako?filozofski?, Matriks nije razvucen niti dosadan film: umesto da beskrajno pricaju, likovi neprestano rade i taj ih rad menja. Suprotno rasirenom misljenju, ova interpretacija ne nalazi Dekartovu radikalnu sumnju u prvom delu trilogije, vec ga vidi kao dosledni platonizam. No, u njemu ima kartezijanskih motiva. Rezultat prvog dela jeste hegelovska nesretna svest. Sve (...) je to tek priprema za kljucni momenat cele trilogije, tj. dijalog Nea i Arhitekte. Neova odluka da odabere spas Triniti protumacena je u Hegelovim kategorijama beskonacnog prava subjekta da zadovolji sebe u onom sto radi; zbog toga je sesti Neo nov. Nakon pokazivanja razlika u ciljevima Nea i Agenta Smita, kao i preobrazaja ciljeva ljudi, treci deo teksta bavi se samim krajem Matriks revolucija i analizira ga koristeci Marksove ideje, s referencama na Platona i Nicea. (shrink)

The text offers an examination of socio-political bases, modes of functioning, and of the consequences of political instrumentalisation of popular narratives on Serbian disunity. The first section of the paper deals with what is being expressed and what is being done socially when narratives on Serbian disunity are invoked in everyday discourses. The next section investigates what political actor sty, by publicly replicating them, or by basing their speeches on key words of those narratives. The narratives on Serbian disunity are (...) then related to their historical and social contexts, and to various forms of identity politics with which they share common traits. The nineteenth century wars over political and cultural identity, intensified by the struggle between contesting claims to political authority, further channeled by the development of party politics in Serbia and radicalized by conflicts of interest and ideology together provided the initial reasons for the apparition of modern discourses on Serbian disunity and disaccord. Next, addressed are the uninnally solidifying or misinterpreting really existing social problems, or because of intentionally exploiting popular perceptions of such problems, the constructive potential related to existing social conflicts and splits can be completely wasted. What results is a deep feeling of frustration, and the diminishing of popular trust in the political elites and the political process in general. The contemporary hyperproduction of narratives on disunity and disaccord in Serbia seems to be directly related to the incapacity of the party system, and of the political system in general, to responsibly address, and eventually resolve historical and contemporary clashes of interest and identity-splits. If this vicious circle in which the consequences of social realities are turned into their causes is to be prevented, conflicts of interest must be discursively disassociated from ideological conflicts, as well as from identity-based conflicts, and all of them have to be disentangled from popular narratives on splits and disunity. Most important of all, the practice of political instrumentalisation of popular narratives on disunity and disaccord has to be gradually abandoned. U radu se istrazuju istorijske i drustvene osnove narodskih prica o srpskom nejedinstvu i neslozi, kao i posledice njihove politicke instrumentalizacije. Paznja se prvo usmerava na ono sto se narodskim pricama o srpskom nejedinstvu i neslozi najcesce postize u svakodnevnoj komunikaciji. Narodskim pricama se, pre svega, ukazuje na pretpostavljeno nepromenljivo svojstvo srpskog identiteta. Njima se odredjuje i glavni uzrok poraza ili neuspeha, u kom slucaju one neretko prerastaju u jeremijade nad istorijskom sudbinom Srba. Najzad, nesloga se moze predstaviti i kao posledica jednog, ili citavog niza faktora, od mentaliteta ili kulture Srba, pa do tudjinske zavere. U sledecem segmentu rada, istrazuju se vidovi politickog instrumentalizovanja narodskih prica o neslozi i ne jedinstvu Srba, odnosno njihova upotreba kao ogleda, modela i velova. U prvom slucaju, politicki akter narodsko vidjenje stanja stvari koristi kao izgovor za svoje neuspehe, ili kako bi naglasio razlike izmedju sebe, svojih takmaca i pobornika. Narativi o neslozi omogucuju akteru i da usmerava publiku na zeljeni nacin, bilo da zeli da unese nove podele u grupu, zaostrava sukob vec postojecih frakcija i povezuje se sa nekom od njih, ili a uspostavlja izgubljeno jedinstvo grupe. Obe prethodne mogucnosti akter moze iskoristiti da bi obezbedio retoricki veo kojim ce prikriti svoje prave namere. Analiza se potom pomera ka ispitivanju istorijskih i drustvenih osnova prica o srpskom ne jedinstvu. Ratovi oko politickog identiteta iz sredine i druge polovine devetnaestog veka, pojacani trvenjima izmedju rivalskih pretenzija na politicki autoritet, dodatno usanceni razvojem stranackog sistema, i radikalizovani novim oblicima sukoba izmedju interesa, vrednosti i identiteta na pocetku dvadesetog veka, zajedno su uslovili razvoj narativa o srpskom ne jedinstvu i rascepima. Na takvu osnovu su se potom nadovezivali rascepi izazvani dinastickim, konfesionalnim ili nacionalnim razlikama, svi zajedno zacementirani iskustvima ratova i revolucija. Analiza se najzad pomera ka nenameravanim posledicama narodskih prica o srpskom ne jedinstvu i razlicitih oblika njihove politicke instrumentalizacije. Zbog pogresnog predstavljanja ili objasnjavanja stvarnih problem a, karakteristicnog za narodske price, a pogotovu zbog politicke zloupotrebe narodskih prica o tim problemima, konstruktivni potencijal vezan za drustvene konflikte i njihovu narativizaciju biva ozbiljno ugrozen. Sledi duboki osecaj frustracije i opadanje poverenja u politicke elite i politicki proces uopste. U zakljucku se skrece paznja na cinjenicu da je savremeno umnozavanje narodskih prica o srpskom ne jedinstvu, kao i prakse njihove politicke instrumentalizacije, povezano sa nesposobnoscu srpskog partijskog sistema i politickog sistema uopste da se odgovorno suoci sa, a pogotovu da razresi splet istorijskih i savremenih sukoba interesa i identitetskih rascepa koji su izvoriste narodskih prica. (shrink)

The issue of traditionalism versus modern subjectivism in the light of the conflict of Edmund Burke`s conservatism with the Enlightenment as the ideological basis of the French revolution was not discussed or studied sufficiently in our political and philosophical theory. In this paper we are reconsidering a theoretical debate between arising modern rationalism of Enlightenment and European traditionalism. The text further explains on the reasons for choosing this subject and course the research will take subsequently. An overview is provided of (...) the most important topics as well as a preliminary conception of the problem structure in this research. Considering the importance and overwhelming influence exhorted by French revolution it is only logical that the event of such magnitude met not only with approvals but with challenges and disputes as well, and all of it contributed to the theoretical considerations of the historical sense and purpose of this event. The aim of the project is to provide explanations and evaluations of the origins Enlightenment on one hand side and theoretically reconsidered traditionalism on the other. Looking at the dawn of modern era and evaluating these events would cast sharper light on the spirit of times of this crucial moment of history, and it would provide new basis for reconsideration of the achievements and implications of the fundamental ideas of Moderna. Pitanje odnosa tradicionalizma i moderne subjektivnosti, posebno u konkretnom kontekstu suceljavanja konzervativizma Edmunda Berka i prosvetiteljstva kao idejna osnove Francuske revolucije, i pored svog neospornog znacaja, kod nas ni izdaleka nije dovoljno razmotreno i osvetljeno. Radi se, dakle, o teorijskom suceljavanju starog evropskog tradicionalizma i nastupajuceg modernog prosvetiteljskog racionalizma. U tekstu se obrazlaze zbog cega je ova tema uzeta za predmet istrazivanja, kao i u kom smjeru ce se u osnovi istrazivanje kretati. Takodje, dat je pregled najvaznijih problemskih mjesta, relevantnih parametara, i kako je preliminarno zamisljena problemska struktura ovog istrazivanja. Posto Francuska revolucija predstavlja epohalni dogadjaj koji je opredijelio prelaz iz tradicionalne Evrope u moderno doba, sasvim je prirodno da je dogadjaj od takvog znacaja izazvao ne samo odobravanja, vec i reakciju i osporavanja, koja su sa svoje strane uticala na dalju teoretizaciju svrhe i smisla ovog istorijsko-drustvenog preokreta. Osnovni cilj istrazivanja je da se rasvjetli fundamentalna ravan nastanka kako prosvetiteljstva tako i teoretizovanog tradicionalizma, cime se umnogome doprinosi da se jasnije razaznaju svi slojevi prosvetiteljskog teorijskog koncepta, kao i teorijska utemeljenost konzervativizma, koji je u vidu tradicionalizma veoma dugo i bez razvijene teorijske podloge predstavljao neupitanu vladajucu formu za ukupan drustveni i politicki zivot. Ovakav pristup doprinosi da se jasnije osvjetli duh vremena na prelazu u moderno doba, u kome je doslo do radikalnog preokreta u svim sferama zivota. Neophodno je, dakle, da se i iz ove perspektive reaktualizuje promisljanje dometa i implikacija fundamentalnih ideja moderne. (shrink)

Interesuje nas, prednost koju Delez daje sintagmi?revolucionarna institucija? u odnosu na manje originalnu sintagmu?institucionalna revolucija?. Delez nekoliko puta upotrebljava u svojim tekstovima?revolucionarna institucija?, sigurno sasvim svestan da ova sintagma ima jednu prilicno haoticnu i nejasnu istoriju tokom post-revolucionarnog perioda, ali i da je ona savrseno u duhu Sanzistovih namera. Treba da proverimo da li ova sintagma najbolje opisuje jednu Delezovu imaginarnu teoriju institucije, ali i njegov angazman u teoriji uopste. Preeliminarna teskoca, koja automatski dovodi u pitanje i devalvira nasu intervenciju, (...) jeste Delezovo odbijanje da on s?m zaista tematizuje instituciju i svoj napor, te da zaista odgovori na pitanja koja s?m postavlja pedesetih godina proslog veka:?sta je to sto objasnjava instituciju?? i?koje bi to trebalo da budu savrsene institucije, to jest one koje se suprotstavljaju svakom ugovoru i pretpostavljaju tek najmanji broj zakona??. (shrink)

Evidentno je postojanje veceg broja filozofsko politickih paradigmi u savremenoj politickoj teoriji i praksi. Svaka od njih (liberalna, radikalna konzervativna, socijalisticka) poseduje odredjene prednosti, ali je i bremenita - odredjenim opasnostima. Autor je misljenja daje neophodna njihova sinteza u pokusaju da se one primene na aktuelni drustveni trenutak u Srbiji. Proces transformacije drustva u svakoj drzavi je specifican i svaka mora da nadje sopstveni model za pristup pomenutom procesu. Clanak namerava da istrazi mogucu sintezu politickih paradigmi i da predlozi nacin (...) njihovog spajanja. U obzir ce se uzeti. pre svega, liberalna, ali i konzervativna i savremeno-socijalisticka (socijaldemokratska) filozofsko-politicka paradigma i promisljati ce se o mogucnosti njihovog ukrstanja. (shrink)

Rad predstavlja pokusaj da se jedna konkretna naucna polemika o temi koja je opterecena znatnim ideoloskim nabojem "zanrovski" preusmeri ka formi naucnog dijaloga, i time ucini plodnijom u naucnom smislu. Glavna pitanja koja se razmatraju ticu se pokusaja teorijskog odredjenja petooktobarske revolucije i uloge koju je pokret "Otpor" imao u njoj. U radu se brani teza da teorijski modeli "talasa demokratizacije" i "izborne revolucije" nude najutemeljenije okvire za razmatranje pitanja koja se u tekstu otvaraju. Kljucni problemi o kojima se u (...) radu raspravlja su sledeci: u kojoj meri oslanjanje na strane izvore i teorijske okvire zakrivljuje uvide u lokalne politicke procese kakva je razlika izmedju "uvezenih" i "izbornih revolucija"; koje su posebnosti izborne revolucije u Srbiji i koje je njeno mesto u "drugom talasu" postkomunisticke demokratizacije; koliki je relativni znacaj stranih i lokalnih inicijativa prilikom organizovanja izbornih revolucija; u cemu je razlika izmedju klasicnih odnosa izmedju davalaca i primalaca politicke pomoci i novih odnosa, koji se zasnivaju na nacelu sinergije; koja su ogranicenja ili-ili logike objasnjenja u razmatranju politicke saradnje stranih i domacih aktera; sta povezuje strategiju nenasilnog otpora, proaktivnu logiku politickog delovanja i Otporov "Plan B"; najzad, postoji li mehanicka veza izmedju prisustva strane pomoci i gubljenja kontrole nad rezultatima izborne revolucije. U zavrsnom odeljku, otvara se pitanje negativnih i pozitivnih aspekata nasledja Otpora kao politickog projekta i nudi pokusaj da se razmatranje o dometima pokreta poveze sa razumevanjem "dinamike nade" kao politickog projekta na kojem je Otpor sistematski radio. (shrink)

Clanak se bavi Kantovim vlastitim naucnopovesnim i naucno-teoretskim pozicioniranjem koje preduzima u izdanju B Kritike cistog uma. Istrazuje se Kantov pojam?sigurnog hoda nauke? kao i analogije izmedju matematike/prirodnih nauka, s jedne strane, i metafizike, s druge, koje on postavlja u ovoj perspektivi. Pokusace se uciniti razumljivim Kantov govor o slicnosti njegove?revolucije nacina misljenja? i?prve Kopernikove misli?. Kantov uvod u transcendentalni ideali?zam, poznat kao?Kopernikanska revolucija?, cesto se odgovarajuce povrsno i redukcionisticki tumaci kao Kopernikovo zamenjivanje geocentrickog modela Suncevog sistema sa heliocentricnim modelom. (...) Nasuprot tome ovde se argumentu?je da je slicnost sa Kopernikom koju sam Kant istice mnogo kompleksnija te da se odnosi kako na sadrzaj i na transcendentalno-idealisticku tezu tako i na status njihovog utemeljenja. (shrink)

El presente artículo analiza la configuración de las subjetividades neoliberales en los hogares españoles durante el periodo 2017-2020. Este objetivo se conecta, por un lado, con el corpus teórico de la financiarización de la vida cotidiana (Martin, 2002) y, por otro lado, con el impacto de la covid-19 sobre las nuevas formas de autogestión neoliberales. A través de la operacionalización del concepto de subjetividad neoliberal, se analiza su dimensión objetiva con los datos procedentes de la Encuesta Financiera de las Familias (...) (eff). Los hallazgos desvelan que el paradigma de la subjetivación neoliberal, tras la irrupción de la covid-19, no se vincula con la emergencia de una nueva forma de autogestión de los riesgos vitales y económicos mediante la creación de una cartera de activos. Los hogares empujan las fronteras de la subjetividad neoliberal teórica, invirtiendo principalmente en vivienda y alejándose de las inversiones arriesgadas. (shrink)