High-quality art pedagogical work requires continuous further training for teachers and the observation of art practice and art exhibitions. As art changes, so does society and therefore schools. If the teacher wants to refresh the content and bring it closer to the students, he or she must follow the changes. In this article, we present part of a broader study in which we were interested in teachers' personal interest in monitoring art practice. The research was conducted on a sample of (...) 84 upper elementary school art teachers from all over Slovenia (N = 84). We analyzed teachers' interest in terms of age and length of service. We were interested in whether age and length of service are factors that influence the personal interest of art teachers and the continuation of their professional development. The results show that teachers, regardless of age and professional experience, show a similar interest in artistic practices. (shrink)

Danski filozof Søren Kierkegaard duboko je proživljavao i promišljao vjeru, umjetnost i filozofiju pa, premda se umjetnosti i filozofije odrekao u ime vjere, to je samo prividno tako, jer je filozofiju sačuvao svojim izvanrednim filozofiranjem, a umjetnosti je sačuvao značajno mjesto u estetici braka i umjetnosti življenja. Što to znači estetički živjeti, i što znači etički živjeti? Kierkegaard ne polazi od estetičkog života umjetnika, već od etičkog i religioznog samoizbora koji život čini lijepim i umjetničkim djelom. Cilj nije (...) class='Hi'>umjetnost umjetničkog djela, već umjetnost življenja, a to je moguće samo u vjeri.Dannish philosopher Søren Kierkegaard deeply lived through and contemplated faith, art and philosophy; althought he got rid of art and philosophy in the name of faith, this was only apparently, because he have preserved philosophy by his extraordinary thinking, and he also preserved important place for the art in the aestehtics of marriage and in the art of living. What does it mean to live aestehtically, and what to live ethically? Kierkegaard does not take the life of an artist as his point of departure, but he takes ethical and religious self-choice as the source of life which makes it artistic work and the work of beauty. The goal is not the art of artistic work, but the art of living, and that is possible only through the faith. (shrink)

U članku se kritički promišlja predaja katoličkog ethosa iz vlastitih pretpostavki. Tematizirajući katolički ethos iz mišljenja bitka suvremenog čovjeka na temelju umjetnosti u modernom i postmodernom dobu pokušava se razumjeti katolički ethos u horizontu ljudske egzistencije post-modernog doba. Time nam je otvoren prostor za njegovo razumijevanje iz postojanja umjetnosti u post-modernom dobu. Problematizirajući katolički ethos i umjetnost u post-modernom dobu iz njihovog ontološkog statusa unutar položaja u bitku suvremenog čovjeka bilo je potrebno distingvirati i naznačiti razliku i korespondenciju ova (...) dva pojma kao jednih od temeljnih oblika ljudskog duha. Čovjek kao onto-antropološko biće logosa postoji jedino kao povijesno onto-antropološko biće koje ima potrebu za svetim koje određuje njegov izvorni odnos prema postojanju. Sveto kao sveto, naime, povezano je s egzistencijalnom biti čovjeka. Umjetnost se na temelju svetoga pruža kao otvoreno medijacijsko polje prema katoličkom ethosu, otvarajući mu istinu epohe, posredujući egzistencijalnu istinu s epohalnom istinom. Time umjetnost kao forma suvremenog čovjekovog duha, uz znanost, tehnologiju, filozofiju i religiju, otkriva i oblikuje jednu novu stvarnost, koja u svojim najvišem potencijalima korespondira s najdubljim pitanjima čovjekove povijesne egzistencije kao njegove istine.The article critically reflects upon the tradition of Catholic ethos from its own assumptions. Considering the Catholic ethos from the thought of Being of modern man based on art in modern and postmodern age, we are trying to understand the Catholic ethos in the horizon of human existence in the postmodern age. Through this we have open space for understanding it from the existence of art in the postmodern age. In raising the issue of the Catholic ethos and art in postmodern age from their ontological status inside modern man’s position in Being, it was necessary to distinguish and note difference and correspondence of these two notions as one of the ground forms of human spirit. Human as an onto-anthropological creature of logos exists only as a historical onto-anthropological creature which has the need for the sacred which determines his original relation towards existence. The sacred as sacred is connected to the human existential essence. Art grounded on sacred is extended as an open mediation field towards the Catholic ethos, revealing the truth of epoch, mediating the existential truth with the epochal truth. By this art as a form of modern human spirit, with science, technology, philosophy and religion, reveals and shapes a new reality which in its highest potentials corresponds with the deepest questions of human historical existence as his truth. (shrink)

U suvremenom decentraliziranom društvu mnoštva, ‘novi mediji’ operiraju kao indeksni nomadski termin kojim ukazujemo na mnogostruke i različite prakse konstruiranja, izvođenja i konstituiranja procedura suvremenog življenja, odnosno scenu njegova ispisivanja. Uvođenjem termina ‘novomedijsko pismo’ nastojim identificirati dominantne mehanizme održavanja hegemonije: mitifikaciju i naturalizaciju, prevođenje i uključivanje, djelomičnu propustljivost itd. Pitanja o/oko opstanka umjetničkog djelovanja danas tako postaju pitanja njegove nečitkosti, a mjesta njegovog intencionalnog opiranja protokolima novomedijskog pisma svojevrsna prilika za potencijalno subverzivno djelovanje u kontekstu trenutnog, tehnološki visoko razvijenog društva (...) i njegovih imperativa. Je li moguće temeljnim redefiniranjem statusa umjetnosti izvesti platformu koja će omogućiti kritičko djelovanje?In the contemporary decentralized society of the multitude ‘new media’ operates as an index nomadic term that points at numerous and various practices of constructive, performative, and constitutive procedures of contemporary living, that is, its scene of writing. Through introducing the term newmedia writing I attempt to identify its mechanisms of maintaining hegemony: mythification and naturalization, translation and inclusion, partial permeability, etc. The questions concerning the survival of art practices today are thus becoming the questions of its unreadability, while their intentional resistance to the protocols of the newmedia writing reveals a unique chance to potentially act subversively in the context of present society and its imperatives. Is it possible to, through thorough redefinition of the status of art, perform a platform that will enable critical action? (shrink)

U sadržaju ovog elaborata autorica želi propitati pojam umjetnosti orijentirajući se na Gadamerovo shvaćanje umjetnosti kao »aktualnost lijepoga«, a kao polazišnu točku autorica uzima Gadamerovo krucijalno pitanje: »Je li umjetnost moderne ono što uistinu razumijevamo kao umjetnost?« Ono što autorica smatra pregnantnim pri određivanju polazišta ovog elaborata, čiji sadržaj tendira obrazložiti i pojasniti razumijevanje umjetnosti kao »aktualnost lijepoga«, na temelju fenomenološki impostiranog i hermeneutički oblikovanog mišljenja u djelu naslovljenom Ogledi o filozofiji umjetnosti, tiče se tumačenja Gadamerova stava spram (...) vrednovanja kriterija umjetnosti, odnosno umjetničkog djela. Odakle Gadamer preuzima te kriterije? On ih preuzima iz dvaju, može se reći, sadržajno dijametralno suprotnih, a formom identičnih kulturno povijesnih epohalnih razdoblja, od kojih prvo, ujedno i važnije, predstavlja izvor iz kojega ono drugo crpi svoje impulse, snagu, uzore i nadahnuća: antika i moderna. Međutim, prije nego li prijeđemo na bît problema, valja propitati razloge koji su naveli filozofiju, a time i sâmog Gadamera, da se počne zanimati/baviti pitanje umjetnosti. Imajući na umu prethodno izložene reference, u sadržaju ovog elaborata spomenuta će se tema obrazložiti slojevito, tj. u tri dijela: prvi dio elaborata baviti će se općim značajkama Gadamerova fundiranja problematike umjetnosti, tj. umjetničkog djela općenito i to s naglaskom na značaj, smisao, svrhu i ulogu moderne umjetnost. U drugom će se dijelu više pažnje posvetiti razumijevanju estetske dimenzije umjetnosti: iskustvo lijepoga. Treći dio elaborata orijentiran je na razumijevanje umjetnosti kao igre, simbola i svetkovine.The author’s intent in this paper consists into inquire Gadamer’s notion of art as »actuality of beauty«. As a starting point for it author takes Gadamer’s crucial question: »Is the art of modernity what we really understand as art?«. That what the author wants to explain from the phenomenological and hermeneutical view in defining stand point of this elaborate which tend to clarify understanding of art as »actuality of beauty« and what is considered as pregnant too, is Gadamer’s stand related to evaluation of criteria of art and work of art particularly presented in his philosophical work »Essays about Philosophy of Art«. Where does Gadamer find the criteria presents a question of fundamental significance for this essay. Namely, he finds them in two essentially different but formally very identical cultural and historical areas: in ancient Greek and in modernity. The first step we take in this paper goes toward an explanation of the motifs that stimulated philosophy in general and Gadamer in particular to examine the issue of art as a philosophical theme. The argument of this paper will be presented on several levels. In the first part of it we will argue about general meanings of Gadamer’s understanding and explaining the aim and the roll of the art of modernity. In the second part of it we will be oriented toward understanding of aesthetical dimension of the art, such as an experience of the beauty. In the last part of this paper we will discuss the art as a game, symbol and festival. (shrink)

Due to the decentralised nature of blockchain technology, NFT art has changed notions of authorship and ownership, diminished the role of art world experts, and influenced the global art market. However, the question of whether NFTs can be considered art at all remains open to debate. In order to distinguish NFTs from other digital and non-digital artworks, we will first provide an overview of what NFTs are and what kind of digital space they belong to. Secondly, we will analyse the (...) conditions that an NFT must fulfil in order to be considered an artwork, according to its inherent characteristics. The results will show that, firstly, an NFT artwork depends on its artistic concept; secondly, its representational content has to be a visual interpretation of the NFT concept and related to data according to the concept; and finally, the concept defines the whole ecosystem and the aesthetic properties of NFT artworks. (shrink)

Suvremena umjetnost izgubila je svoju likovnost, a ostala joj je samo vizualnost. S druge strane, prijelaz od likovne moderne ka nelikovnoj suvremenoj umjetnosti donio je i mnogo novosti; jedna od njih je tzv. ‘probijanje četvrtog zida’. Radi se o kazališnom terminu koji označava trenutak kada se gledatelj na neki način interaktivno uključuje u predstavu, a likovi pokazuju svijest da su likovi u predstavi. Upravo će suvremena umjetnost istraživati postupke brisanja granica između umjetničkog i svakodnevnog čina, sugerirajući kako »sve (...) je umjetnost« i »svaki čovjek je umjetnik«. Novo je doba donijelo otuđenost javnosti od znanosti i umjetnosti, ali i nova filozofska tumačenja medijskog krajolika i hiperrealnosti postmoderne. Hiperrealne postaju i digitalne igre, od kojih se neke temelje upravo na rušenju »četvrtog zida«. Zbunjene reakcije na tehniku rušenja »četvrtog zida« variraju u rasponu od verbalnih reakcija na performance, preko previše doslovnog shvaćanja filmova pa sve do tragičnih nesreća, čak i samoubojstava povezanih s određenim digitalnim igrama. To da stvarnost oponaša hiperstvarnost postalo je uobičajeno, ali otvorilo se i pitanje: može li suvremeni pojedinac s time izaći na kraj? Modern art has lost its artistic character; only its visual aspect remains. On the other hand, the transition from modern fine arts towards non visual contemporary art has brought a great deal of novelties; one of these is “breaking the fourth wall”. This is a theatre term referring to moments when viewers become interactively involved in a play, and the characters become aware that they are characters in a play. Modern art has explored processes by which the border between artistic acts and everyday acts is erased, suggesting that “everything is art” and “every man is an artist”. The new era has caused the public to become alienated from science and the arts, but has also provided new philosophical interpretations of media landscapes and the hypperealism of the post-modern. Digital games are also becoming hyperrealistic, and some of these are founded on demolishing the “fourth wall”. Confused reactions to techniques of breaking the “fourth wall” vary from verbal reactions to a performance and excessively literal perceptions of film to tragic accidents or even suicides connected with particular digital games. Hyperreality mimicking reality has become commonplace, however the question arises: can the modern individual deal with this? (shrink)

Avtor obravnava razliko med postmodernizmom in modernizmom in to predvsem na primeru arhitekture. Ugotavlja, da se estetska in umetnostna tradicija romantike nadaljuje z modernizmom avantgard tega stoletja, ki so, še posebej v arhitekturi, izpostavljale funkcijo in vnaprejšnjo določitev pomena stvaritev. S postmodernizmom se situacija spremeni: dela, med njimi tudi arhitekturna, omogočajo pluralnost funkcij in pomenov ter dopuščajo uporabniku neprimerno več ustvarjalne svobode kot pa modernizem. Pomembno vlogo dobi vizualnost in vizualna umetnost, ki je pomembna ne le sama po sebi, (...) marveč tudi kot del arhitekturnega in urbanega prostora, zaradi česar postaja, po avtorjevem mnenju, arhitektura osrednja javna umetnost. (shrink)

Karl Marx u Njemačkoj ideologiji i Kapitalu uvodi optičku metaforu ljudskog oka kroz koju tumači problematiku ideologije i robnog fetišizma. U radu se razmatraju mogućnosti interpretacija ovih Marxovih metafora. U svjetlu se tih interpretacija razmatra jedna od središnjih postavki vizualnih studija da se vizualna kultura moderniteta gradi na potkopavanju epistemološke prevlasti viđenja. Rad problematizira koncepciju modernističkog utjelovljenog promatrača koju uvodi američki povjesničar umjetnosti Jonathan Crary. Prema Craryju, ova drugačija ideja promatračkog subjekta potkopava klasičnu filozofijsku ideju o rastjelovljenosti spoznajnog subjekta. (...) Prema Craryjevoj argumentaciji takva se klasična ideja subjektivnosti s modernitetom ne zamišlja više kao temelj spoznaje, nego kao figura ideologije. Međutim, preokretanje Marxova odnosa između optičkih metafora i pojmova ideologije te fetišističkog karaktera robe baca potpuno drugačije svjetlo na pitanje promatračke subjektivnosti. Završna je postavka rada da se camera obscura i ljudsko oko ne trebaju isključivo shvaćati kao puke metafore koje je Marx u Njemačkoj ideologiji i Kapitalu upotrebljavao kao analogije preko kojih je tumačio pojmove kao što su ideologija ili fetišizam robe. Postupak čitanja može isto tako ići i u obrnutom smjeru: camera obscura i ljudsko oko su pojmovi koji su objašnjeni posredstvom već definiranih pojmova ideologije i fetišizma robe. Ako se perspektiva čitanja zamijeni na taj način postaje jasno da iz postavke o utjelovljenom promatraču ne proizlazi nužno i postavka o utjelovljenom karakteru doživljajā viđenja.Camera obscura and human eye were key metaphors engaged in the interpretation of the concepts of ideology and commodity fetishism in Karl Marx’s fundamental texts German ideology and Capital . The aim of this paper is to reconsider interpretative strategies that Marx used while he was proposing his main thesis on ideology and commodity fetishism. In the light of these considerations the paper addresses one of the central propositions of the contemporary visual studies that modern visual culture undermines epistemological privileging of the vision. The paper critically discusses the concept of the embodied observer that American art historian Jonathan Crary introduced in the philosophy, art history, cultural history and visual studies. According to Crary the idea of vision as primarily rooted in the corporeality of the observer undercuts Cartesian idea about vision as primarily disembodied event. Crary claims that with the rise of the modernity disembodied subjectivity turns from the site of the knowledge into the figure of ideology. However, reversing the Marx’s relation between optical metaphors and concepts of the ideology and commodity fetishism poses the problem of the observing subjectivity in the quite different terms. Final proposal of this paper is that camera obscura and human eye should not only be considered as optical metaphors that Marx used in German ideology and Capital as mere analogies for explaining concepts such as ideology or commodity fetishism. Reading procedure could well go into the opposite direction: the camera obscura and the human eye are the concepts explained via the already defined concepts of the ideology and commodity fetishism. If the reading perspective is switched in that way it is clear that the thesis of the embodied observer does not necessarily entail the embodied character of the visual sensations. (shrink)

Knjige Predraga Fincija "Poetofilozofski eseji" i "Umjetnost uništenog" – sličnog stila i tematski komplementarne – daju nam jedinstvenu predodžbu o njegovu načinu pisanja. U "Poetozofskim esejima" tretira sam subjekt filozofije na najvišoj razini općenitosti, dok je druga knjiga, "Umjetnost uništenog", izgrađena na njegovoj povezanosti sa konkretnim zadatkom: tema holokausta i nesposobnost čovječanstva suočiti se i razmotriti holokaust na odgovarajući način. Umjetnost koja bi uspjela u takvom zadatku, estetika, kao i kritika, mora rješenja tražiti izvan klasičnih, tradicionalnih kriterija. (...) Pristup »temeljnom pitanju« indirektno se bavi našom sposobnošću za suočavanjem s budućnosti svijeta, svijeta u kojem volja za dominacijom dominira nad demokratskim kvalitetama. Uz središnje teme, autor otvara brojna relevantna pitanja poput stabilnosti identiteta, povezanosti između tradicije i potrebe za prilagodbom, doma i strane zemlje, individue i domovine, raznolikosti i stava prema različitom, ograničenja kulturnih kodova i etičkih vrijednosti i vlasništva nad istinom.Predrag Finci’s books "Poetosophic Essays" and "The Art of the Destroyed" – of similar style and topic complementarity – give us coherent idea of his handwriting. The first one, "Poetosophic Essays", treats the subject of the philosophy itself at the highest generality level, and the second one "The Art of the Destroyed" is built on its relations with concrete task: the theme of holocaust and the incapability of manhood to face it and treat it in the appropriate way. The art which would succeed in such a task, and the aesthetics and the criticism as well, should search for the solutions out of the classical, traditional criteria. Approach to “the basic issue” indirectly treats our qualification to face the future of a world in which the will for domination dominates over democratic quality. Besides central themes, the author opens many relevant issues such as the (in stability of the identity, relationship between the tradition and the need for adaptation, the home and foreign country, the individual and the homeland, diversities and attitude towards the different, the limitations of the cultural codes and ethic values and the property over the truth. (shrink)

Umjetnica i analitička stručnjakinja za Kantovu filozofiju, Adrian Piper, s pravom je opisana kao "jedna od najvažnijih i najutjecajnijih kulturnih figura našeg vremena". Nagrađivani rad instalacije i participativne izvedbene umjetnosti, Probable Trust Registry: Rules of the Game #1-3, implicitno postavlja filozofska pitanja od interesa za kontraktualističku filozofiju i njenu kritiku, uključujući mogućnost izvršenja istinske moralno obvezujuće posvećenosti iskrenosti, autentičnosti i poštovanja samoga sebe putem umjetničke instalacije. Posebno za publiku koja se blisko identificira s njenim iskustvima, Piperina umjetnost, poput drugih (...) važnih umjetničkih djela, ima snažan katalizatorski etički potencijal. Motivirana divljenjem prema umjetnici i percipiranom konfliktnom odnosu obojenih (tj. ne-bijelih) žena i konvencionalnih diskursa moralne solidarnosti, nudim tri različita načina za razumijevanje Piperinog Probable Trust Registryja. Predlažem da se Piperino misaono izazovno umjetničko djelo, koje se implicitno oslanja na Johna Rawlsa i Charlesa Millsa, može tumačiti kao poziv njenoj publici da se slože s odabirom pravila koja, između ostalog, prihvaćaju univerzalne moralne imperative, predviđaju budući moralni integritet ili se zaklinju u moralni integritet. (shrink)

Vrednovanje i ocjenjivanje u nastavi Glazbene kulture važna je sastavnica odgojno-obrazovnog procesa koja sa sobom nosi razne poteškoće i subjektivnost. U nastavi Glazbene kulture realiziraju se različite glazbene aktivnosti i sadržaji, koji su više ili manje specifični te se navedeno odražava i na vrednovanje i ocjenjivanje. Navedene aktivnosti i sadržaji u okviru Kurikuluma nastavnog predmeta Glazbena kultura za osnovne škole i Glazbena umjetnost za gimnazije organizirane su u okviru tri domene/nastavna područja: Slušanje i upoznavanje glazbe, Izražavanje glazbom i uz (...) glazbu i Glazba u kontekstu. U radu je prikazano istraživanje provedeno tijekom 2019. godine, a koje je obuhvatilo 269 ispitanika, tj. 30 osnovnoškolskih učitelja Glazbene kulture i 239 učenika osmih razreda. Istraživanje je provedeno u Osječko-baranjskoj i Požeško-slavonskoj županiji te je obuhvatilo učitelje Glazbene kulture i učenike osmih razreda šest osnovnih škola od kojih se četiri nalaze u urbanom, a dvije u ruralnom području. Cilj ovog istraživanja bio je doznati stavove učenika i učitelja o vrednovanju i ocjenjivanju u nastavi Glazbene kulture, utvrditi moguću povezanost sociodemografskih varijabla i mišljenja učitelja i učenika te utvrditi na koji se način provodi ocjenjivanje u nastavi Glazbene kulture. Slušanje glazbe i pjevanje su aktivnosti koje se, prema mišljenju i učitelja i učenika, najčešće vrednuju i ocjenjuju u nastavi Glazbene kulture. Ujedno, učitelji u većoj mjeri smatraju da provode individualno i skupno ocjenjivanje nego li to smatraju učenici. Utvrđeno je da učitelji najčešće ocjenjivanje provode tako što tijekom svakog sata prate učenike, skloni su učenike ocijeniti odmah na satu i najčešće usmeno. Utvrđeno je da su učitelji i učenici mišljenja da učenik ne treba imati razvijene glazbene sposobnosti za ocjenu ‘odličan’ u predmetu Glazbena kultura. S obzirom na povezanost sociodemografskih varijabla i mišljenja ispitanika o vrednovanju i ocjenjivanju, pokazalo se kako su područje na kojemu se nalazi škola i spol značajni prediktori učeničkih stavova, dok se kod učitelja nijedna varijabla nije pokazala prediktorskom. Evaluation and grading in the teaching of Music Culture is an important component of the educational process that carries various difficulties and subjectivity with it. In the course of Music Culture, various music activities and contents are realized, which are more or less specific and also reflect on the evaluation and evaluation. The activities and contents of the Curriculum for the Elementary School Music Culture and High School Musical Arts curricula are organized within three domains/teaching areas: Listening and learning about music, Expressing music and with music, and Music in context. The research was conducted in 2019 and included 269 respondents, i.e. 30 elementary music teachers and 239 eighth grade students. The survey was conducted in Osijek-Baranja and Pozega-Slavonia counties and it included Music teachers and eighth grade students from six primary schools, four of whom are in urban and two in rural areas. The aim of this research was to find out students’ and teachers’ views on evaluation and assessment and to determine the possible correlation of sociodemographic variables and teachers’ and students’ opinions on evaluation and assessment in Music Culture teaching and to determine how the assessment is conducted in Music Culture teaching. Listening to music and singing are activities that, in the opinion of both teachers and students, are most commonly evaluated and graded in teaching Music Culture. At the same time, teachers are more likely to carry out individual and group assessments than students. Teachers usually conduct their assessment by monitoring students every class, they tend to evaluate students during class and most often orally. Teachers and students think that student should not have the developed musical skills to score excellently in Music Culture. Considering the correlation between sociodemographic variables and the respondents’ opinions on evaluation and grading, it was shown that the area in which school is located and gender are significant predictors of students’ attitudes, while in the teachers no variables proved to be predictive. (shrink)

Danilo Pejović je na Odsjeku za filozofiju, nakon Milana Kangrge, predavao estetiku od početka šezdesetih do početka sedamdesetih godina, kada je tu Katedru preuzeo Danko Grlić, zajedno s kojim je preveo Heideggerov tekst O bîti umjetnosti .U Pejovićevu promišljanju umjetnosti Heidegger je, kao i hermeneutika, bio glavni orijentir u razumijevanju umjetničkog djela preko paradigme jezika i u tom je kontekstu u suvremenoj filozofiji umjetnosti, posebno ukazujući i na značaj ekspresionizma, istraživao odnos umjetnosti i prirode, tehnike, oblika, zbiljnosti, osjećajnosti, razumljivosti i (...) slobode. Raspravljanje o mogućnosti umjetnosti Pejović uvijek postavlja u epohalni kontekst, ustvrđujući da je nakon smrti Goethea i Hegela umro i jedan svijet, koji s oscilacijama seže sve do Homerova doba, a Marx samo radikalizira Hegelovo pitanje o tome čemu još umjetnost,da bi se ono nakon Marxa, u doba tehnike, još više zaoštrilo.Pejović zastupa tezu da bez pojma slobode ne možemo dospjeti do toga što jest umjetnost, a živeći u svijetu prepunu oblika uništavanja ljudske slobode, gube se osjećajnost i ljepota kao pripadne umjetnosti.Danilo Pejović hat nach Milan Kangrga an der Abteilung für Philosophie vom Beginn der Sechziger bis zum Beginn der Siebziger Jahren Vorlesungen über die Ästhetik gehalten, als diesen Lehrstuhl Danko Grlić übernahm, mit wem er Heideggers Werk Der Ursprung des Kunstwerkes übersetzte.In Pejovićs Bedenken der Kunst war Heidegger neben der Hermeneutik der Hauptorientierungspunkt im Verstehen des Kunstwerkes mittels Sprachparadigma, und in diesem Kontext in der zeitgenössischen Kunstphilosophie, mit der besonderen Betonung auf die Wichtigkeit des Expressionismus, hat er die Beziehung zwischen Kunst und Natur, Technik, Formen, Wirklichkeit, Sensibilität, Verständlichkeit und Freiheit erforscht. Die Erörterung über die Möglichkeit der Kunst wird von Pejović immer in den Epochen-Kontext gesetzt, mit der Behauptung, dass nach Goethes und Hegels Tod eine Welt, die mit den Schwankungen noch vom Homers Zeitalter dauerte, gestorben ist, und Marx radikalisiert Hegels Frage darüber, warum noch die Kunst, nur dass diese Frage im Zeitalter der Technik nach Marx immer mehr verschärft wurde.Pejović vertritt die These, dass man ohne den Begriff der Freiheit das Wesen der Kunst nicht erreichen kann, und Leben in der Welt, die voll von Vernichtung der Freiheit der Menschen ist, führt zur Verlust der Sensibilität und Schönheit als angehöriger Kunst. (shrink)

Rasprava tematizira osnovne značajke ontologijskog prilaza umjetnosti u djelu Ivana Fochta, jednog od naših najvećih estetičara i ontologa umjetnosti. Problematskog je karaktera i obuhvaća četiri bitne teme njegova mišljenja: Istina i biće umjetnosti uvodi u središnju Fochtovu ˝pred-postavljenost˝, njegov ontologijski prosedê, pitanjem: Što je to biće umjetnosti?; Moderna umjetnost kao ontološki problem raspravlja problematiziranje ontoloških pitanja moderne umjetnosti i njezin promijenjeni status u bitku suvremenog svijeta: umjetnost više nije ˝Schein˝ nego ˝Sein˝ i spoznaje smisao bitka tako što ga (...) pravi; Bit književnosti ispituje ontološke pretpostavke književnog djela kao predmet specijalne ontologije umjetnosti : njezine ontološke ˝planove˝, mjesto među drugim umjetničkim vrstama i u modernoj umjetnosti; Bit glazbe suočava se s ˝tajnom glazbe˝: pitanje Što je glazba? jedno je od najtežih pitanja koja su se postavljala filozofiji umjetnosti; u glazbi, misli Focht, krije se odgovor na pitanje o tajni umjetnosti.The article places its interest on basic characteristics of ontological approach to artin the work of Ivan Focht, one of the greatest aestheticians and ontologists of art. Itconsists of four essential themes in his thought. The Truth and Being of art introducesus into central Focht’s »vor-stellung«, into his ontological procédé,with a question: ‘What is the being of art?’. Modern art as ontological problem discussesthe themes of ontological issues of modern art and its changed status in the Being of contemporary world; the artwork is no more Schein but Sein and it knows the meaning of Being by making it. TheEssence of Literature challenges ontological presuppositions of literary work , as an issue of special ontology of artwork – its ontological »landscapes«, its place amongother artistic forms and in modern art. The part Essence of Music confronts itselfwith »secret of music«; the question ‘What is Music?’ is one of the most complicatedquestions which were asked by philosophy of art. In the music, says Focht, is the hiddenanswer to the question on the secret of art itself. (shrink)

Povijest je u Hölderlina prije svega mišljena kao povijest iskona. Iskon bitka u Hölderlina jest o sebi vječno, sebe u sebi samom razlučujuće jedno, koje se nužno u vremenu razvija u slijedu svojih stanja ili doba. Povijest je ono doba iskona koje slijedi nakon pretpovijesnog, a prethodi budućem dobu koje ima doći s dovršenjem povijesti. No povijest je ujedno i povijest svijeta ukoliko je povijest prisutnosti i odsutnosti iskona u svijetu. U svom pretpovijesnom dobu iskon se pojavljuje kao prirodno jedinstvo (...) ili jedinstvo prirode koja u sebi obuhvaća nerazvijeno umijeće. To se iskonsko jedinstvo zatim gubi u povijesnom razdvajanju umijeća i prirode, da bi se na koncu povijesti uspostavilo ponovno jedinstvo koje, međutim, nije istovjetno prvotnom jedinstvu onih suprotnih, već je jedinstvo njihova jedinstva i razdvajanja. U tom se savršenom sjedinjenju pomiruju vječnost i vrijeme, tj. ono o sebi vječno jedno ozbiljuje se kao iskonski svijet.Povijesno udvajanje iskonskog jedinstva na prirodu i umijeće Hölderlin također promatra pod vidom suprotstavljenosti dvaju temeljnih suprotnih »životnih težnji« i njima pripadajućih suprotnih ugođaja – strastvenosti i trezvenosti. Hölderlin objašnjava kako se te suprotstavljene težnje života ili temeljni ugođaji povijesno očituju i na temelju toga međusobno uspoređuje grčku i hesperijsku umjetnost. Povijest obrazuje slijed razdoblja, koji je određen smjenom sklada i suprotstavljenosti temeljnih ugođaja.Tijekom povijesti, iskonsko je sjedinjenje prirode i umijeća moguće samo na način tragedije. U onom tragičkom iskon više ne djeluje samo posredno u razvoju svojih odvojenih dijelova nego se objavljuje neposredno. Ali tragičko je sjedinjenje nesavršeno i privremeno. Povijest je tako određena nizom tragičkih sjedinjenja, iz kojih nužno proizlazi novi oblik razdvajanja. Kao što je tragedija u sredini između starog i novog perioda svijeta, tako je i povijest u cjelini tragička sredina između dvaju doba iskona u kojima je on sjedinjen.Die Geschichte ist bei Hölderlin vor allem als die Geschichte des Ursprungs gedacht. DerUrsprung des Seins bei Hölderlin ist das an sich ewige, sich in sich selbst unterscheidendeEine, das sich notwendig in der Zeit im Verlauf seiner Zustände oder Perioden entwickelt. DieGeschichte ist diejenige Periode des Ursprungs, die nach der vorgeschichtlichen Periode folgtund einer künftigen Periode vorausgeht, die mit der Vollendung der Geschichte zu kommenhat. Die Geschichte ist aber zugleich die Geschichte der Welt, insofern sie die Geschichte derAnwesenheit und Abwesenheit des Ursprungs in der Welt ist. In seiner vorgeschichtlichen Pe­riode erscheint der Ursprung als die natürliche Einheit oder die Einheit der Natur, welche dieunentwickelte Kunst in sich umfasst. Diese ursprüngliche Einheit geht dann in der geschicht­lichen Trennung der Kunst und der Natur verloren, damit am Ende der Geschichte die Einheitwiederhergestellt wird, welche aber nicht mit der anfänglichen Einheit des Gegensätzlichengleichzusetzen ist, sondern die Einheit ihrer Einheit und Trennung ist. In dieser vollkommenenVereinigung werden die Ewigkeit und die Zeit versöhnt, d.h. das an sich ewige Eine wird als dieursprüngliche Welt verwirklicht.Die geschichtliche Entzweiung der ursprünglichen Einheit in Natur und Kunst wird von Hölder­lin auch unter dem Gesichtspunkt der Entgegensetzung von zwei „Grundtendenzen des Lebens”und ihnen zugehörenden Stimmungen – Leidenschaft und Nüchternheit, betrachtet. Hölderlin erklärt wie diese Grundstimmungen sich geschichtlich manifestieren und im Zusammenhangdamit vergleicht miteinander die griechische und hesperische Kunst. Die Geschichte bildet dieFolge der Perioden, die durch den Wechsel der Harmonie und der Entgegensetzung der Grund­stimmungen bestimmt ist.Im Laufe der Geschichte ist die ursprüngliche Vereinigung der Natur und Kunst nur als Tragö­die möglich. Im Tragischen wirkt der Ursprung nicht nur mittelbar, in der Entwicklung seinerentgegengesetzten Teile, sondern offenbart sich unmittelbar. Aber die tragische Vereinigung istunvollkommen und temporär. Die Geschichte ist so durch eine Reihe von tragischen Vereinigungenbestimmt,aus denen eine neue Gestalt der Trennung notwendig hervorgeht. So wie dieTragödie in der Mitte zwischen der alten und neuen Weltperiode steht, ebenso ist auch die Ge­schichte im Ganzen die tragische Mitte zwischen zwei Perioden des vereinigten Ursprungs. (shrink)

Ako pojam identiteta shvatimo u hegelijanskom smislu kao iskustvo što ga svijest stječe o sebi, onda se taj pojam nameće kao ključan u razmatranju umjetnosti XX. stoljeća. Prema Hegelu, moderna umjetnost transcendira mogućnost adekvatnog izražavanja svoga duhovnog sadržaja pukom osjetilnom reprezentacijom te stoga zahtijeva pojmovnu refleksiju. Budući da je umjetnost uvijek i dio stvarnosti i o stvarnosti, propitivanje njezina vlastita pojma ide ruku pod ruku s ontološkom problematikom. Epistemološke promjene koje konstituiraju i modernu i postmodernu odražavaju se tako (...) u dijalektici pojma moderne i postmoderne umjetnosti. Prema nekim autorima ta je dijalektika određena značajnim promjenama u teoriji subjekta, kulturalnim razlikama i tehnologiji.If the notion of identity is considered in the Hegelian sense as the experience of the consciousness about itself, then this notion becomes of key importance in reflecting upon the 20th-century art. Modern art, in Hegel’s view, transcends the possibility of an adequate expression of its spiritual content by its merely sensuous representation and hence calls for a reflection on its notion. Since art has always been both part of and about reality, the questioning of its own notion goes hand in hand with the ontological problematics. The epistemological changes that constitute both Modernism and Postmodernism thus reflect themselves in the dialectics of the notion of modern and postmodern art. According to some authors, such dialectics is determined by important changes which took place in the theory of the subject, in cultural differences as well as in technology. (shrink)

Far from the harmony of the Greek statues, the Renaissance proportions in which is reflected metaphysical beauty, the clarity of Realism and the tranquility of Impressionism, the art of the 20th century is turning to new expressive possibilities and new, often incomprehensible, perhaps even meaningless, forms of communication. One of the most provoking artistic expressions is auto‑destructive art that appears in the 60s of the last century. The creator of the concept and author of the manifesto on auto‑destructive art, Gustav (...) Metzger (1926–2017) successfully combined his own political and ethical preoccupations with his work and showed a great degree of engagement with current issues of society and its (re) humanization. Auto‑destructive artistic expression should not be interpreted as a negation of painting, but rather as a creative process that carries a strong social and ethical message. (shrink)